Umjesto riječi zahvale danas preminulom pritvorenome hrvatskom branitelju generalu Đuri Brodarcu (1944. – 2011.)

Konstantna srbofilija, nježna eurofilija, kronična jugofilija

Nakon dugo, dugo, dugo vremena, skoro od Francekova doba, moram se složiti s jednom izjavom visokopozicioniranog hadezeovca. Rekao je u Dubrovniku dan poslije svečanog otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara da je stvarni šef oporbe Predsjednik Republike Ivo Josipović, a ne Zoran Milanović šef Saveza komunista Hrvatske, SKH - Stranke demokratskih promjena, danas samo SDP-a. Josipovića je za predsjednika kandidirala SDP. HDZ je svojim kandidatom za predsjednika države izdašno poduprla esdepeova kandidata.

Mogao bih reći kako je Josipović postao šef oporbe i zbog hadezeovih katastrofalnih promašaja, ali ne ću jer je stvar očita, a već sam to i napisao u više navrata i na više mjesta. I sve je ostalo bez demantija.

Predsjednik u Hrvatskoj je srbofil

Istina, već nekoliko dana muči me vrućica, ona podmukla od malo iznad 37, kako to stoji na toplomjeru, ali ovo što je rekao glazbenik, prof. gitare Frano Matušić dobro sam čuo i upamtio jer sam prije toga popio dva Panadola za skidanje prekomjerne vrućice. Kako se nema gdje reagirati u tzv. „hrvatskom medijskom prostoru", osim na nekoliko portala, moram opet opteretiti hakave.org s nekoliko rečenica o tome zašto mislim da je hadezeov gitarist u pravu u ocjeni esdepeova klaviriste.

Zato jer predsjednik sa zagrebačkog Pantovčaka svoju politiku može provoditi i kao predsjednik s beogradskog Dedinja. Od početka mandata ne može bez Srbije. Ne može bez komunizma. Bez bratstva i jedinstva. Bez „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora". Bez britanskog savjetnika za „jugoslavenska pitanja" Dejana Jovića. Bez „konglomerata loših politika". I da je barem pri tom pravedan prema svim „republikama i pokrajinama" pokojne Jugoslavije. Ne, njemu je posebno omiljela Srbija. Josipović je zapravo srbofil koji je na svoju srbofiliju nalijepio prozirni logotip Europske unije. Josipović kad govori o Europskoj uniji završava s mišlju na Srbiju. Kad govori o srebreničkom genocidu, Srbije nema. Soc. republikeJosipović se dosad najviše puta tijekom krajnje politički mršavoga mandata susreo sa srbijanskim kolegom Tadićem. I kad Tadić ne dođe na proslavu Dana hrvatske države, evo ga sutradan u privatnom posjetu u Jadovnom, gdje na teritoriju Hrvatske pothranjuje stare i nove velikosrpske mitove o sveopćoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Josipoviću je to sasvim normalno, kao da je Tadić došao iz Socijalističke Republike Srbije u Socijalističku Republiku HrvatskuKad govori o Vukovaru, ne spominje velikosrpsku agresiju.

Josipović se dosad najviše puta tijekom krajnje politički mršavoga mandata susreo sa srbijanskim kolegom Tadićem. I kad Tadić ne dođe na proslavu Dana hrvatske države, evo ga sutradan u privatnom posjetu u Jadovnom, gdje na teritoriju Hrvatske pothranjuje stare i nove velikosrpske mitove o sveopćoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Josipoviću je to sasvim normalno, kao da je Tadić došao iz Socijalističke Republike Srbije u Socijalističku Republiku Hrvatsku.

Od obrane do smrti optuženoga i pritvorenoga Đure Brodarca

Sad je naš klavijaturist u to kolo povijesno pohabane osovine Pantovčak-Dedinje uvukao i svjetsku hrvatsku kulturnu metropolu. Dubrovnik, naime. Onaj Dubrovnik čiju književnost Tadići i kompanija svojataju kao srpsku. Onaj Dubrovnik, nema drugoga na cijelome svijetu, koji su Srbi s Crnogorcima razarali s okolnih brda pred očima cijeloga svijeta i pritom govorili da to Hrvati pale stare automobilske gume. Onaj Grad Slobode za koji su rekli da će kad uđu u nj od njega napraviti još stariji i „lepši" Dubrovnik. Nisu ušli s puškom i kamom, kao u Vukovar, ali sad u Dubrovnik ulaze na poziv predsjednika hrvatske države.

Hrvatske branitelje Dubrovnika zaobišla je cijela Vlahušićeva i Josipovićeva svita. Kao da ne postoje. A evo i zašto. Na koncert Beogradske filharmonije koji će se održati u Dubrovniku 27. kolovoza, pozvao je J. M. Barrosa iz EU i B. Tadića iz Beograda. Koja simbolika – u istoj ravni EU i BG. Srbofiliji nikakvi hrvatski branitelji ne pašu, osim onih u zatvorima i preminulih. Tako je danas 13. srpnja 2011. legenda Domovinskoga rata general Đuro Brodarec preminuo u Osijeku kao uhićenik koalicije srbofilije, eurofilije i jugofilije. Četnici i JNA nisu ga mogli slomiti, ali slomiše ga hrvatske sluge stranih gospodara.

Poraz ljudskog i nacionalnog dostojanstva

I pozivnica je sročena srbofilski, ako je vjerovati Večernjem listu: „Ovo je prvi uopće poslijeratni posjet Beogradske filharmonije u Dubrovniku, koji je u bivšoj Jugoslaviji služio kao vrhunska vrijednost kulturnog okupljanja. U nesretnom kontekstu rata koji je teško pogodio grad Dubrovnik, ovaj događaj označava svojevrsni povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik. U uvjetima pomirbe, to ima veliko simboličko značenje. Pozvan je i predsjednik Srbije Tadić. Vaša nazočnost pojačat će simbolizam pomirenja i orijentacije obiju država prema zajedničkoj budućnosti u Europi", piše Josipović. Ovih nekoliko rečenica je toliko jadno, bijedno, sirotinjski, protuhrvatski i podrepaški jugobolno, da ih može sročiti i potpisati samo osoba bez osjećaja za osobno i nacionalno dostojanstvo, osoba koja prezire istinu, koja „umjetnost" koristi u najprizemnije politikantske svrhe suprotive demokratski izraženoj volji hrvatskoga naroda. Ne ću dalje, jer živa u toplomjeru raste, ali ću priznati urbi et orbi da me njegova pozivnica definitivno opredijelila – glasovat ću protiv ulaska u EU! Objasnit ću zašto.

Titov, Račanov i Josipovićev put

Još nisam rekao zašto je Josipović šef oporbe? Evo zašto: Drug Ivica Račan je uoči prvih demokratskih izbora, zajedno s Mažarovim socijalistima i tzv. Koalicijom narodnoga sporazuma, tražio rješenje hrvatskoga pitanja u okviru Jugoslavije i time zauvijek trasirao osnovnu političku crtu stranke SKH – SKH-SDP - SDP, jer Hrvatska u odnarođenim politikama s pripadajućim strankama ne postoji ako nije u nekom jugoslavenskom obliku. Milanović tu politiku jednostavno nije u stanju artikulirati, kamoli provesti, k tome je politički antitalent (zato su ga i izabrali!), pa se konsolidacije kukuriku-kikiriki yupolitike prihvatio Josipović – jer on od malih nogu zna: „revolucija naših naroda i narodnosti ne smije stati".

Račan nije skretao s Titova puta, Josipović ne skreće s Račanova puta, a Milanović tek mora proći pravu partijsku školu. Koju? To mu mogu objasniti seniori iz SDP-a jednako kao i iz HDZ-a. HDZ i SDP senioriRačan nije skretao s Titova puta, Josipović ne skreće s Račanova puta, a Milanović tek mora proći pravu partijsku školu. Koju? Zoran Milanović i Jadranka KosorTo mu mogu objasniti seniori iz SDP-a jednako kao i iz HDZ-aNo, umjesto tim pitanjima karijernog omladinca Milanovića zanima trivijalno pitanje – nadnevak izbora! Kao da bi taj podatak bilo što riješio.

Hrvatski jesenski koncert

Ali, zašto se hadezeov gitarist ljuti na esdepeova klavijaturistu kad i njegova stranka s cjelokupnom koalicijom provodi istu politiku kakvu provodi i aktualni šef oporbe Ivo Josipović? Možda je imao vrućicu a nije popio Panadol? Trebao je samo reći: Među poslove Predsjednika Republike Hrvatske ne spadaju poslovi šefa oporbe, drugovi, nismo se tako dogovorili kad smo predlagali kandidate za predsjednika države. Dodajem – tko ne vjeruje, neka upita Sanadera, on se uskoro vraća u jedinu nam i vječnu Hrvatsku i najavljuje da će propjevati, kao i Mesićev ljubimac general Kruljac. Propjevaju li svi, a ima ih ima, imat ćemo na jesenskom repertoaru klavijature, gitare i puno muških glasova – zbog izbivanja sa scene i odlaska na „back stage" ne sjećam se je li u Sanadera riječ o tenoru ili baritonu. Od sve te galame, ne će se čuti ono važno i bitno za „stanje države i nacije", što je već viđen recept na prošlim predsjedničkim izborima. Važno je tijekom jesenskoga nam koncerta, koji je već započeo državnom propagandom eurofilije o trošku hrvatskoga proračuna, ostati hladne glave i glas na izborima dati alternativi kompletnom aktualnom politrepertoaru. Bude li alternative. Teško opterećenjePrava hrvatska demokratska većina (izuzmemo li iz nje bolesne taštine i ambicije bez pokrića, ubačene udbaše općega smjera, kočničare, hohštaplere i egzibicioniste), lomi se oko središnjega pitanja: Da ili ne ulasku u EU. To pitanje teško opterećuje mogućnost predizbornog zajedništva domoljubnih snagaSad je, nažalost, još nema. I to je više negoli zabrinjavajuće.

Državni izbori počinju s referendumom o EU

Zato sljedeće izbore sa stajališta okrupnjavanja općega dobra može odrediti samo referendum oko (ne)ulaska u EU. Pod općim dobrom smatram i temeljit poraz aktualnih glazbenika bez obzira na to koji instrument svirali i po čijim strančarskim notama. Preduvjet je na referendumu zaokružiti „ne". Samo snažan poraz politike Saveza za Europu može na sljedećim izborima dati pravi vjetar u leđa hrvatskoj demokratskoj većini uspije li se organizirati. Prava hrvatska demokratska većina (izuzmemo li iz nje bolesne taštine i ambicije bez pokrića, ubačene udbaše općega smjera, kočničare, hohštaplere i egzibicioniste), lomi se oko središnjega pitanja: Da ili ne ulasku u EU. To pitanje teško opterećuje mogućnost predizbornog zajedništva domoljubnih snaga.

S Papom nema problema, sve kuži

Pitate se, a Papine poruke, nije li on za Hrvatsku u EU? Ne sekirajte se, kakav god bio rezultat referenduma ostat ćemo s njim i dalje zajedno u Kristu. Pozvat ćemo ga u Zagreb čim demokratska europska (ne i eurounijska) Hrvatska ukine Trg maršala Tita. A da kažemo na referendumu „da" ulasku u EU, ne bismo u toj EU bili zajedno s Papom, on nije stanovnik EU. Osim u Kristu s Papom smo zajedno samo u Europi. Ma, zna to i Papa, ali računa da smo napokon naučili misliti u povijesnim kategorijama i spremni sami za se nešto učiniti mimo tuđinskih, danas eurofilskih diktata. Njemu je jasno da 12 hrvatskih zastupnika predviđenih u Europskom parlamentu ne će moći kristijanizirati sadašnjih 736 zastupnika sve do smaka svijeta, niti ugraditi Boga i kršćanske korijene u Lisabonski sporazum. A zna i to da se po Europskoj uniji već vode ozbiljne rasprave o temi – što i kako poslije EU. Sveta Stolica nema namjeru Hrvate katolike ekskomunicirati kako god oni glasovali u svojoj savjesti.

Poslije velikih događaja, Hrvatska završava u Jugoslaviji

Sve to što se na tlu klasične Europe danas događa zna i šef oporbe predsjednik zaprisegnute mu neimenovane „republike" Ivo Josipović. Sigurno ga je o tome informirao osobni jugobritanski analitičar D. Jović uz veselu koračnicu – druže Ivo, London javlja poslije EU idemo u YU! To se zove „dijaljektika" (J. B. Tito). Poslije Prvoga i Drugoga svjetskoga rata završili smo u Jugoslaviji. Ima li ijedan razlog, Beogradske ti filharmonije na Stradunu i četničkoga ti spomenika u Srbu, da tamo ne završimo poslije već sad raspadajućeg projekta EU, kad je danas sve pripremljeno za scenarij - preko Bruxellesa do Beograda.

Uostalom, pokušajte zamisliti da hrvatska europarlamentarka orjunaškoga smjera Vesna Pusić i europarlamentarac agnostik Ivo Josipović pred Europskim parlamentom uime Hrvatica i Hrvata Republike Hrvatske, oprostite – građanka i građana 28. članice EU, zatraže da se u neprobavljivi tekst Lisabonskog sporazuma ugradi normalnom Europljaninu, dakle, i Hrvatu, razumljivih Deset Božjih zapovijedi!

Uljudna zahvala

Hvala šefu oporbe Ivi Josipoviću što mi je tekstom pozivnice Barrosu (i Tadiću) za koncert Beogradske filharmonije u Dubrovniku dokraja razriješio pitanje glasovanja za ili protiv EU! Ne bih ovako teško višegodišnje traženje osobnog stajališta, što je uključivalo brojne knjige ali i razgovore sa stanovnicima EU iz Slovenije, Mađarske, Austrije, Poljske i Češke, više mijenjao sve da Savez za Europu privoli Papu da sudjeluje u morbidnoj propagandi za ulazak u EU. Duh puše kad i gdje hoće. Danas me je, vjerujem, propuhao zahvaljujući jednom agnostiku. Tu ni biškup, niti Papa nemreju niš. Tko hoće s Titom u EU pa ponovo u YU, neka ide. Ja ostajem s Francekom u europskoj Hrvatskoj!

Nenad Piskač