14. travnja 2000.: Povijesni poraz hrvatske politike protekloga desetljeća

Jedanaest godina kasnije ZZP je i Deklaracija o suradnji!

Kad je predsjednik Zastupničkoga doma Hrvatskoga državnoga sabora, dipl. ing. Zlatko Tomčić (HSS) potpisao Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu (Klasa: 004-01/00-01/01, Zagreb, 14. travnja 2000.), otvorio je širom vrata velikobritanskoj konstrukciji o hrvatskom zajedničkom zločinačkom pothvatu, koja se već kuhala u Haagu, a na koju je predsjednik dr. Franjo Tuđman prethodno upozoravao. Odmah za Tomčićem i predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić (kandidat Pusićkine i Čačićeve HNS), širom je na Pantovčaku otvorio vrata kreatorima hrvatskoga zajedničkoga pothvata. Krajem iste godine vladajuća garnitura u Zagrebu prihvatila je i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Zapadnog Balkana.

Hrvatski državni sabor (HDS) bio je tada u većini sastavljen od Račanove (SDP) koalicije. Pišući sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa nepotrebnu Deklaraciju, jer je već postojao Ustavni zakon o suradnji s rečenim sudom, koalicijski se autor pravio državotvorno grbav, pa je ubrzo iz imena izbrisao nepotrebno mu - „državni“. Ustavni se sud i danas pravi djelomično grbav, to jest već 15 godina, jer ne donosi ocjenu ustavnosti za Ustavni zakon o suradnji s Haagom. Naime, po svemu sudeći morao bi reći da je protuustavan – a za takvu ocjenu ustavnosti taj Sud nema ni stručne ni moralne hrabrosti, što znači da je kompletna državna politika prema MKSJ bila protuhrvatski čin, s obzirom na to da je rezultirala hrvatskim zajedničkim zločinačkim pothvatom.

Nebulozna polazišta Račanove koalicije

Zašto je Račanova koalicija i Tomčićeva saborska većina bila i ostala grbava? Evo zašto. HDS nije u duhu legitimiteta i demokraciji primjerene procedure čekao pravorijek Ustavnoga suda o ocjeni ustavnosti Ustavnoga zakona o suradnji, žurilo mu se, kao i Mesiću. U polazištima Deklaracije od 14. travnja 2000. HDS je uvjeren „da je zadatak Međunarodnoga kaznenog suda utvrditi individualnu krivnju počinitelja kaznenih djela ratnog zločina“. Netočno uvjerenje. Presuda Gotovini i Markaču pokazuje da je „individualna krivnja“ nevinih nam generala iskorištena za najgrublji oblik kolektivne krivnje hrvatskoga naroda i hrvatske države. (Mesić je tada papiginski, svakodnevno, ponavljao kako treba „individualizirati krivnju“ i skinuti odgovornost s „kolektiviteta“ – ZZP je posljedica).

Ondašnji je HDS „vjerujući da je iskrena suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom od bitnog međunarodnog interesa za Republiku Hrvatsku, koja se time potvrđuje kao odgovorni subjekt međunarodne zajednice“, pokazao da je krivo vjerovao, te se u kontekstu presude Markaču i Gotovini, hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, pokazao neodgovoran objekt međunarodne zajednice. Politika je interes, a ne krivo vjerovanje.

HDS je vjerovao da će suradnjom s MKSJ „bitno pridonijeti političkoj stabilnosti u regiji, kao i uspostavi i razvoju međunarodnoga pravnog poretka i uključivanju Republike Hrvatske u euro-atlantske integracije“. Netočno. Stabilnost regije nije postignuta, osim ako se pod njom ne podrazumijeva preuzimanje liderske uloge u Jugosferi od strane Srbije i ponižavanje Hrvatske. Presuda k tome predstavlja totalnu razgradnju međunarodnoga pravnoga poretka – s tom ocjenom slaže se struka neovisna o haaškim pokroviteljima. Suradnja s MKSJ nije uvela Hrvatsku u Europsku uniju, niti to može učiniti bez odluke hrvatskoga naroda. Europska unija činila je političke pritiske na Sud, Tužiteljstvo i Republiku Hrvatsku. Suradnja s MKSJ uključila je Hrvatsku u zajednički zločinački pothvat.

Iz nepostojeće izolacije u zajednički zločinački pothvat

HDS je, nadalje, polazio od svoje ocjene da su „Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom i Ugovor o statusu Ureda Tužiteljstva Međunarodnoga kaznenoga suda normativni okvir za suradnju“. Točno! To je norma, a ono što ne piše odnosi se na sljedeće: Deklaracija treba isporučiti sadržaj, a on u konačnici vodi u hrvatski zajednički zločinački pothvat. To danas još ne vide samo guske u haaškoj magli, a poriču kotačići haaške mreže, poput Josipovića, Pusićke, Pusića, Teršelićke, Nobila, Mesića…

HDS je u polazištima Deklaracije krivo utvrdio „da je otežavanjem suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom, nanesena velika šteta vjerodostojnosti pravnoga sustava Republike Hrvatske, kao i neposrednim državnim interesima, a zemlja je dovedena u međunarodnu izolaciju“. Republika Hrvatska nikad nije bila u međunarodnoj izolaciji, osim kad je uveden embargo na uvoz oružja. HDS je očito Deklaracijom smatrao da je „suradnja“ isto što i predaja, čime je nanio veliku štetu vjerodostojnosti pravnoga sustava Republike Hrvatske, kao i neposrednim državnim interesima, čime je Republiku Hrvatsku u konačnici doveo u međunarodnu izolaciju koja se zove „zajednički zločinački pothvat“.

HDS je bio krivo „uvjeren da će se kroz međusobnu suradnju i utjecaj poboljšati odnosi sa Sudom, uspostaviti veće međusobno razumijevanje, te osigurati vladavina prava u Republici Hrvatskoj“. Naime, 94,5 posto hrvatskih građana ne podupire konstrukciju Suda o hrvatskom zajedničkom zločinačkom pothvatu – što je totalno međusobno nerazumijevanje između građana Republike Hrvatske i politike MKSJ. HDS je Deklaracijom pridonio uspostavi opće nepravedne, strukovno nerazumljive i ljudski nerazborite vladavine prava u Republici Hrvatskoj i međunarodnom kaznenom pravu. U Hrvatskoj je od Deklaracije do danas osigurana vladavina nepravde i kolektivne krivnje.

Obmana hrvatskoga naroda, Suda i međunarodne zajednice

Zanimljivi je i ono što Deklaracija krivo naziva „načelni stavovi“ umjesto načelna stajališta. Tako odjednom „Republika Hrvatska smatra da svi počinitelji ratnih zločina, koje su počinili na području bivše Jugoslavije, trebaju biti kažnjeni, bez obzira na to koje su nacionalnosti, u kojim su postrojbama djelovali i koje su dužnosti obavljali“. To znači da i pripadnici hrvatskih obrambenih i osloboditeljskih postrojba trebaju odgovarati za „ratne zločine“. U Načelnim stavovima ne piše da RH smatra kako međunarodno kazneno pravo razlikuje zločin u ratu od „ratnoga zločina“. Potencijalno, dakle, HDS Deklaracijom smatra da su Hrvati u obrambenom ratu počinili ratni zločin.

Drugi načelni „stav“ HDS-a: „Pravosudni organi poduzet će sve zakonom predviđene mjere da bi počinitelji ratnih zločina bili otkriveni i primjereno kažnjeni“. Pravosudni organi 11 godina kasnije nisu procesuirali ratne zločine počinjene u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, čime su Deklaracijom doveli u zabludu hrvatski narod, Međunarodni kazneni sud u Haagu i međunarodnu zajednicu.

Narod je shvatio: Izdaja, izdaja!

Ali sve to skupa nije svrha i smisao trećejanuarske Deklaracije i nove „strategije“ suradnje s MKSJ, koju je za potrebe Račanove koalicije pisao tada politički anonimus, danas predsjednik Republike Hrvatske, dr. Ivo Josipović (SDP). Treći načelni „stav“ otkriva bit, duh i smjer nove „strategije“, dijametralno suprotne od prethodne Tuđmanove. „3. U skladu s odredbama Ustavnoga zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, te odredbama Statuta Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu, Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata“. Deklaracija dakle u trećem načelnom stajalištu predaje Sudu (čitaj Tužiteljstvu) i sve osloboditeljske akcije. Štoviše, čak ako je u njima počinjen i običan „zločin“, ne treba biti ni „ratni zločin“. Tako da smo još dobro i prošli u prvostupanjskoj presudi Markaču i Gotovini! Treba li se onda čuditi prosvjednicima što sve glasnije izvikuju: „Izdaja, izdaja“?!

Ne, nije tu kraj! Četvrto načelno stajalište HDS-a odnosi se na totalnu pokornost Sudu: „U razvoju suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, Republika Hrvatska će se zalagati za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženim za ratne zločine“. „Odgovarajući suradnički odnos“ neodoljivo podsjeća na (de facto i jest) suradnički odnos suradnika i udbe, koji je nažalost do danas ostao nelustriran. Udbašku mrežu danas s pravom zovemo haaška mreža. Cilj je isti: Pokoriti Hrvate i Hrvatsku i držati ih u pokornosti.

Konkretne mjere, servis Carle del Ponte

Deklaracija se bavila i „konkretnim mjerama“. Prenosimo ih u cijelosti, bez komentara – neke od njih su prestrašne, a ostale su strašne. Deklaracija je podloga ZZP-a i predstavlja povijesni pad hrvatske politike protekloga desetljeća:

„1. Intenzivirati aktivnosti hrvatskih pravosudnih tijela u procesuiranju otkrivenih ratnih zločina.

2. Ubrzati rad na otkrivanju ratnih zločina i njihovih počinitelja te na prikupljanju dokaza, ne čekajući za to poticaj od Međunarodnoga kaznenog suda.

3. Otpočeti razgovore s Tužiteljstvom Međunarodnoga kaznenog suda i dogovoriti model po kojem će se razmjenjivati informacije o ratnim zločinima i njihovim počiniteljima.

4. Udovoljiti zahtjevima Međunarodnoga kaznenog suda i branitelja okrivljenika za dostavom kopija dokumenata što mogu biti relevantni dokaz za provođenje postupka za utvrđivanje ratnog zločina, a čuvaju se u arhivima državnih tijela Republike Hrvatske, vodeći pri tome računa o zaštiti nacionalnih interesa i interesa nacionalne sigurnosti. Svi dokumenti trebaju biti istodobno dostupni Tužiteljstvu i obrani.

5. Ponuditi Tužiteljstvu Međunarodnoga kaznenog suda provođenje zajedničkih istraga, odnosno istražnih radnji u kojima bi sudjelovali hrvatski istražni organi i istražni organi Tužiteljstva.

6. Predložiti Međunarodnom kaznenom sudu sporazum po kojem bi taj Sud ustupio određene kaznene postupke domaćim sudovima.

7. Predložiti Međunarodnom kaznenom sudu zaključenje sporazuma po kojem bi hrvatski državljani osuđeni za ratne zločine izdržavali kaznu zatvora u kaznenim tijelima Republike Hrvatske.

8. Inzistirati na tome da Međunarodni kazneni sud u svome postupanju osigura učinkovitost u procesuiranju svih počinjenih ratnih zločina na području bivše Jugoslavije.

9. Inzistirati na tome da se svi postupci pred Međunarodnim kaznenim sudom ubrzaju, upozoravati na propuste i nedosljednosti Suda.

10. Preispitati dosadašnju praksu plaćanja obrane optuženih pred Međunarodnim kaznenim sudom iz sredstava državnoga proračuna, te učiniti transparentnima eventualna buduća plaćanja“.

Konkretne mjere imaju zajednički nazivnik – servis Carle del Ponte, glavne haaške tužiteljice, alfe i omege hrvatske podaničke politike protekloga desetljeća.

Ukinite Deklaraciju, ako je ZZP „neprihvatljiv“

Deklaracija je otvorila prostor protuhrvatskih laži. Prema tome, koalicija predsjednice vlade Jadranke Kosor (HDZ) i saborska većina predsjednika Hrvatskoga sabora Luke Bebića (HDZ), moraju odmah u Hrvatskome saboru ukinuti Deklaraciju o suradnji od 14. travnja 2000. Ukidanje Deklaracije otvorilo bi prostor istini i pravdi. Ako to ni u ovim dramatičnim trenutcima po Republiku Hrvatsku HDZ i koalicijski mu partneri nisu u stanju napraviti, preostaje im samo raspisivanje prijevremenih državnih izbora. Andoli poput dizanja Zakona o hrvatskim braniteljima na ustavnu razinu, u ovom stadiju zloćudnoga raka koji je zahvatio Hrvatsku, nisu ni od kakve koristi. Uporište za ovakav potez stoji i u samoj Deklaraciji – točka pet načelnih „stavova“: „Hrvatski državni sabor poziva Vladu Republike Hrvatske da nastavi suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu u okvirima Ustavnog zakona o suradnji kojeg je ovaj Dom Sabora donio 19. travnja 1996. godine, u skladu s međunarodno preuzetim obvezama i zaključcima ove Deklaracije, vodeći pri tome uvijek računa o zaštiti nacionalnih interesa, i dostojanstva hrvatskih ljudi i hrvatske države“. Dakle, ukinuti Deklaraciju i njezine zaključke, danas u kontekstu „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“ znači voditi „računa o zaštiti nacionalnih interesa, i dostojanstva hrvatskih ljudi i hrvatske države“. U proceduru zahtjev za ukidanje treba uputiti „po hitnom postupku“. Alternativa je: Pričekati sljedeće redovne izbore i novu dvotrećinsku većinu koja ne će pripadati duhu, svrsi i smislu štetne Deklaracije od 14. travnja 2000. koja je u velikoj mjeri pridonijela proglašenju i uspostavi lažne konstrukcije o hrvatskome zajedničkom zločinačkom pothvatu.

Nenad Piskač