Guske u haaškoj magli

Isus je svojima oprao noge, a nama Haag ispire mozak

Uvodni tekst za ovaj broj Panorame proročanski napisao je veliki Antun Gustav Matoš: 1909.

Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.

Pod njome crna zločinačka jama,

Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,

Jer takvo lice ima moja mama,

A slične oči neka krasna dama:

Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih

Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

O protuhrvatskoj politici Haaškoga suda pisao sam od sredine prošloga desetljeća. I sve to, uključujući i knjige Nebeska Srbija u Hrvatskoj (Zaprešić, 2005.) i Haag protiv Hrvatske (Zagreb, 2007.) stoji i danas poslije izricanja haaških osuđujućih nepravomoćnih presuda nevinima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, generalima Hrvatske vojske koja je pobijedila velikosrpskog agresora. Sad znam da sam i osobno dio konstruiranoga „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“. Hvala Haagu na „uskršnjoj“ čestitci u kojoj laže kako je i moderna hrvatska država stvorena na zločinu. Potencijalno svi smo sumnjivi, možda nam to otvori oči: Isus je svojima oprao noge, a nama Haag ispire mozak.

Da se razmemo: „Zajednički zločinački pothvat“ jest zločinački plan kreiran od 1995. u Velikoj Britaniji (kao i bleiburški pokolj 1945). Operativno ga je odradila hrvatska politika od 2000. do danas. Hrvatske službene politike, zakonodavne, izvršne, predsjedničke i sudbene, glede haaškoga sudišta već jedanaest godina Radićeve su guske u haaškoj magli. Mentalno se nalaze u rečenici Miroslava Krleže: A kaj bu naš mali horvatski človek na europski Veliki petek. Zato, i ne samo zato, guske treba prvom prigodom, mirno i dostojanstveno, demokratski poraziti. To je prvi korak izlaska iz Matoševe 1909. i naše 2011.

Uzdamo se u još jednu istinu - nju, istina, ne priznaje europska babilonija bez kršćanskih korijena kojoj guske s demokratskim legitimitetom na poganske žrtvenike prinose ljudske žrtve i državu u cjelini - konačan pravorijek u povijesti ima Bog. Njega gušćad ne može „identificirati, locirati, uhititi i transferirati“ tuđinskim sudovima suvremenih Pilata. Opstanu li osuđujuće presude Gotovini i Markaču za ZZP nevini junaci postati će mučenici, poput Zrinskoga i Frankopana kojima su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. odrubili glavu zbog „urote“, ondašnjega nam „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“. Po istom zločinačkom pothvatu osudili su i Stepinca…

Matoš u svoje doba nije zabio glavu u pijesak. Gdje su danas naši Matoši? Jesu li ih guske locirale i eliminirale još u vrtićkoj dobi? Možda zato danas nema tko poput AGM-a napisati Staru pjesmu: „Među narodima mi Hrvati sada/ Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,/ Osuđeni pasti i propasti bez časti.// Domovino moja, tvoje sunce pada,/ Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,/ Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema“.

Nema mjesta malodušju! Pravnim i političkim sredstvima nedokazivu konstrukciju o ZZP-u treba ukloniti iz međunarodnoga prava. Neka nam uskrsna nada podari mudrosti, snage i hrabrosti za borbe koje nas očekuju u obrani od nasrtaja ZZP-a Velike Britanije i domaćih gusaka.

Bez križa nema Uskrsa!

Nenad Piskač, Panorama