U povodu odlaska Miroslava Mikuljana - Pravi put nema cijene i ne može se kupiti

Tužna vijest presjekla me u rano kišno i maglovito jutro. Trenutak je to kad čovjek mora zastati i razgrnuti maglu...Uvijek me hrabrio. Davao poticaje. Donosio materijale. Predlagao teme. Ukazivao na probleme. Predlagao rješenja. Bilo mu je jasno što se uistinu događa, kako na HRT-u, u hrvatskom filmu, na kulturnoj, medijskoj i političkoj sceni, tako i u Haagu, Beogradu ili Bruxellesu.

Patio je za onakvom Hrvatskom kakvu je sanjao – slobodnu u svakom pogledu - za kakvu se zalagao i kakvu je želio doživjeti u njezinoj punini. Osjećao je bilo svojega naroda. Disao je s njim. Nije gubio nadu i vjeru u bolju Hrvatsku. Nije se štedio. Domoljub. Trajni primjer o tomu da se bez ljubavi prema Domovini ne može dosegnuti punina života. I da je osobna žrtva na tom putu itekako izgledna.

Miroslav Mikuljan – samozatajan stvaratelj, miran i dobronamjeran suputnik izgnan je s HRT-a kad je najviše mogao pridonijeti svojim znanjem, iskustvom i erudicijom. Žrtva demokrature na hrvatski način s pripadajućim arbitrima – na koje je bez straha ukazivao. Lociran je još na samom početku demokratskih promjena – Jazovku mu nisu oprostili. U izgon transferiran je kad su se stekli politički uvjeti za temeljito čišćenje hrvatske palube. Za umjetnika i stvaratelja njegova formata taj je izgon u istoj ravni s haaškim pritvorom hrvatskih generala danas, ili gubitkom građanskih prava osuđenih za hrvatski nacionalizam jučer.

Pa, ipak, unatoč svemu – umjesto kuknjave nad osobnom sudbinom koja ga je zadesila uvijek me hrabrio i poticao u razgovorima poslije tribina, predstavljanja knjiga, u slučajnim susretima, ili na platou NSK pred uredništvom Hrvatskoga slova, pa i u, danas mi se čini prerijetkim, telefonskim razgovorima. U našim kratkim susretima nije imao praznoga hoda. Ni u vrijeme kad je bolest uznapredovala. Umjesto o svojoj bolesti upozoravao me – pazi na zdravlje.

Takvoga ću se Miroslava Mikuljana sjećati. Sve drugo ostalo je u njegovim kadrovima. Dokumentarnim sličicama iz kojih bubnjaju impulsi srca i duše hrvatskoga naroda.

„Na kraju, kad bih iznova mogao birati put opet bih izabrao ovaj, bez obzira na gorčinu, muke, cenzuru i ignoriranje. Jer čovjek zna kada ide pravim putem, a to nema cijene i ničim se ne može kupiti" – kratko je sublimirao svoje životno stajalište i profesionalni put godine 2009. u intervju objavljenom na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Hoće li moći arbitri i progonitelji Miroslava Mikuljana, ali i njegove supruge Marije i tolikih drugih koji su se nesebično ugradili u obnovu hrvatske države po mjeri istine i pravde, tako kristalno čisto zaokružiti svoje životne pute?

Hvala mu za svaku dobru riječ, za svaki kadar. Vjerujem da će hrvatska kultura smoći snage i usprkos arbitrima utemeljiti nagradu Miroslav Mikuljan za najbolji hrvatski dokumentarni film.

Neka mu Bog da vječni mir. Sigurno ga je zaslužio na trnovitome putu koji nema cijene i ne može se kupiti.

Nenad Piskač