Tu smo, dakle!

Dva su događaja obilježila početak izborne nam godine. Oba zorno pokazuju hrvatsku stvarnost. Prvi je dodjela nagrade Vojislavu Stanimiroviću, visokom dužnosniku SDSS-a pred nosom kompletnog tzv. „državnog vrha". Drugi je uhidba vukovarskog branitelja u Bosni i Hercegovini koji čeka izručenje agresoru – Republici Srbiji. Već je jednom bio izručen u srpski koncentracijski logor! U oba slučaja hrvatska državna politika, ako takvo što i postoji, ostala je bez teksta.

Ratni put u službi agresora na Hrvatsku Vojislav je Stanimirović odradio uzorno. Dogurao je do ministra terorističke Republike srpske Krajine, što ga, ako je i izbjegao ruci pravde, u svakoj normalnoj demokratskoj državi diskvalificira u političkom i javnom životu. Na crti njegova ratnog puta ostalo je više stotina žrtava. Njegova politička stranka sastavnica je vladajuće koalicije već dva mandata. Bio je to svojedobno uvjet tzv. međunarodne zajednice koju je pokorna račan-sanaderizirana hrvatska politika prihvatila. Izgleda kako i 2011. vrijedi – i poslije Sanadera – Sanader. Vlada se jednostavno ne zna politički ponašati kad je riječ o velikosrpskoj agresiji i Domovinskome ratu kao odgovoru na tu agresiju. Da je tomu doista tako potvrđuje i gromoglasna šutnja oko uhidbe hrvatskog državljana, vukovarskog branitelja i preživjelog zatočenika logora u Srbiji Tihomira Purde.

Šuti o tome i pravedni Ivo Josipović. Šute i svi demokratski legitimiteti u Hrvatskom saboru. Njih se nitko i ništa ne tiče, ako nije riječ o uvjetima skovanim u vanjskim središtima moći. Važno je da su na broju petkom kod glasovanja o svemu i svačemu. Gdje smo? Vesna Pusić u nekoliko navrata brani nacionalne interese! Tu smo, dakle. Šute i ustanove. A progone se „znani i neznani" iz optužnice Carle del Ponte. Ona je godine 2005. (8. prosinca) ne slučajno iz Beograda svijetu objavila da je uhićen hrvatski general Ante Gotovina. E, tad se nije šutjelo. Svi ondašnji demokratski legitimiteti pozdravili su uhidbu, uključujući predsjednika vlade, Sabora i države, sa svim njihovim „komentatorima" i glasnogovornicima. Uvjeravali su javnost kako je to za Hrvatsku „najbolja vijest", kako je Hrvatska „pravna država" i tako dalje.

Prema neobjavljenom registru hrvatskih branitelja ima oko pola milijuna. Svi su oni potencijalno sumnjivi elementi za održivost Zapadnog Balkana i vladajuće, a odavno potrošene, hrvatske političke elite.

Zbrojimo dva i dva. Haag je nedavno u neviđenoj farsi međunarodnog kaznenog prava smanjio kaznu zločincu Veselinu Šljivančaninu. U Hrvatskoj njegov kompanjon u velikosrpskoj agresiji, Vojislav Stanimirović, odmah potom dobiva nagrade, a Srbija istodobno traži izručenje nitko ne zna koliko hrvatskih branitelja. Haag pritom i dalje mrcvari Gotovinu i ostale. Službeni Zagreb mrcvari hrvatski narod, a od njegove države radi cirkus. Tu smo, dakle. Haag je nastavak velikosrpske agresije mirnodopskim putom, a Zagreb je u toj igri tihi promatrač, da ne kažemo – simpatizer. Stabilna haaška kolonija zamišljena je vani, ali su njezini provoditelji tu.

Na početku smo izborne godine. Vrijeme je za korjenite promjene. Neke stranke jednostavno su same sebe smjestile u ropotarnicu. Većina onih koje sad sjede u Saboru. Ako klavijaturistu na Pantovčaku moramo trpjeti još nekoliko godina, ove u Saboru ne moramo. Očito je da sa strankama nemamo sreće. Premda genijalca poput Franceka na sceni trenutno nema - vrijeme je za svehrvatski pokret. Onaj koji će se ozbiljno voditi interesima hrvatskoga naroda i njegove države. Ako je to Hrast, a izgleda da jest, onda – svi za Hrast.

Ostaje ipak pitanje, kako smo u samo dvadeset godina uspjeli potrošiti višestranačje? I zar je moguće da su se u hrvatsku politiku ugnijezdile najnemoralnije od najnemoralnijih kukavica?! S njihovim kukavičjim jajima, ako i pobijedi hrvatski hrastoviti pokret, imat ćemo problema cijelo ovo desetljeće. Ali, vremena više nema, vjerojatno ni drugoga puta.

Nenad Piskač