Bleiburški temelj Jugoslavije
Javlja mi čitatelj Josip Baštek iz Križevaca što mu je otac prenio kad su partizani 1945. ušli u Križevce. Ukratko, smetao im je, među ostalim, arhiv grada, pa su kompletno arhivsko blago izbacili kroz prozor i konjskim zapregama odvezli na željeznički kolodvor. Nakon nekoliko dana čišćenja, sve je pretovareno u vagone koji su otišli put Slovenije, navodno, vozeći materijal "u preradu". Zgrada arhiva je potom pretvorena u "vojni ocek". Da je riječ o kulturocidu nema nikakve dvojbe. I danas će se svako složiti s time. No, kad je riječ o uništavanju ljudskih života poslije završetka Drugoga svjetskoga rata, stvari u nas stoje drukčije. Glasnogovornik komunističkog totalitarizma, Stjepan Mesić, opet je dao izjavu u kojoj opravdava komunističke zločine prethodnim ustaškim zločinima. Zločin je opravdavati zločin. Time se ne postiže trajna pomirba, ali se potiče razdor. Istina je temelj pomirbe. A istina o Bleiburgu i križnim putovima više je nego tragična i po broju ubijenih, i po načinima masovnih likvidacija, i po metodama kako su žrtve "pokapane", i po mjestima u kojima su zatrpane i po načinima na kojima su se stratišta desetljećima držala podalje od javnosti.
Samo na području Slovenije otkriveno je preko šest stotina masovnih stratišta i grobišta. Prema izjavi ministra Tomislava Karamarka, danoj u povodu otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, u Hrvatskoj ima oko osamsto prikrivenih grobišta komunističkih masovnih likvidacija. Masovna stratišta postoje i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, ali tamo niti je javnost senzibilizirana za taj problem, niti postoji politička volja za njihovim istraživanjem, baš kao i u Hrvatskoj. Nedavno se cijeli vrh Republike Poljske uputio odati počast katynskim žrtvama, nažalost, posjet je završio tragičnim padom zrakoplova. Riječ je o nešto više od dvadeset tisuća umorenih Poljaka. Hrvatskih žrtava komunističkog totalitarizma bilo je puno, puno više negoli Poljaka u Katynu, ali još se nije dogodilo da se na jednom mjestu okupe predsjednici države, Sabora i Vlade i dostojno odaju počast žrtvama bleiburške tragedije i križnih putova. Nasuprot toj činjenici, na komemoracijama u Jasenovcu drže se politički govori, dok su žrtve sasvim u drugom planu. Ove godine predsjednica vlade je 10. svibnja u Bleiburgu položila vijenac, dok se središnja komemoracija planira 15. svibnja.
Prema britanskim dokumentima iz Ratnog arhiva u svibnju 1945. u povlačenju je bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko pola milijuna civila. Svima je bilo zajedničko to da nisu željeli dočekati komunističku jugoslavensku vlast. Procjene hrvatskih žrtava kreću se do 200.000. Masovni zločini takvih razmjera nisu se mogli dogoditi bez znanja i odobravanja vrha ondašnje vlasti. Josip Broz bio je i politički i vojni vrh totalitarnoga komunističkog režima. Duboko u organizaciji i izvršenju zločina sudjelovala je i Jugoslavenska armija i Odjel za zaštitu naroda. Nikad nitko nije odgovarao za bleiburške žrtve.
Kome je trebao takav strahovit zločin? Aleksandar Ranković kaže da se zločin dogodio zato da bi "Jugoslavija mogla živjeti". On sam je 15. svibnja 1945. pismeno izrazio nezadovoljstvo malim brojem ubijenih "bandita" u Zagrebu. Josip Broz je u Ljubljani 26. svibnja 1945. održao govor u kojemu je istaknuo: "Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje". Tito je po svemu sudeći i osobno nadgledao likvidacije, što se može zaključiti iz njegova kretanja u to doba. Edvard Kardelj je Šubašiću kazao: "Hrvati, platili ste". Što su platili?
Volju i spremnost za vlastitom državom, koja se nije uklapala u politiku velikih sila i jugokomunističke projekcije. Kosta Nađ, zapovjednik III armije JA: "Oni nam nisu mogli pobeći, čvrsto smo ih okružili. I normalno na kraju ih likvidirali". Ivan Meštrović bilježi u svojoj knjizi što mu je Tito kazao: "To se nije nikako moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje". Politički i vojni vrh Jugoslavije opravdavao je masovne likvidacije političkih neistomišljenika. To opravdavanje ne prestaje: "Upozoravam da su zločini koji su počinili nacifašisti bili takvi, da je bilo nemoguće izbjeći osvetu". Ova Mesićeva rečenica potpuno je u duhu i slovu kontinuiteta Broza, Rankovića, Kardelja, Nađa. Tek poslije Bleiburga mogli su reći: Imamo Jugoslaviju!
Bleiburg i križni put najveća su tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, koja se protezala sve do pojave Tuđmana i njegove rečenice: Imamo Hrvatsku! Danas opravdavati bleiburški zločin znači zazivati okolnosti za uspostavu nove Jugoslavije s obezglavljenom Hrvatskom.
Nenad Piskač
Hrvatsko slovo