SHS iznova
Prošli tjedan primijetiti smo kako se Slovenija, Hrvatska i Srbija okupiše oko zajedničkoga stola, „neformalno“, bez državnih obilježja, kao i početkom prošloga stoljeća. Raspravljalo se o državi Kosovu. Hoće li krajem ovoga mjeseca na konferenciji o Zapadnom Balkanu Kosovo imati status države ili neki drugi kakav priželjkuje Srbija zbog koje je i skovan pojam Zapadni Balkan? Nije li pitanje statusa Hrvata u BiH za Hrvatsku važnije od kosovskog kompleksa Srbije. Jest. Ali nije to bilo na dnevnom redu, jer zna se tko u „regionu“ određuje prioritete!
Kad je hrvatsko višestranačje 2000. prihvatilo logiku „regionalne politike“ i napustilo koncepciju srednjoeuropske i mediteranske države, dobronamjerno se ukazivalo kud stvari mogu otići. I kad je ta koncepcija šestosiječanjske vlade na izborima doživjela poraz, neki su se ponadali kako će Sanaderova vlada vratiti stvari na svoje mjesto. No, i prije negoli je sastavio vladu, talijanski veleposlanik u Hrvatskoj bez imalo srama i diplomatskoga takta u dnevnim je novinama nacrtao osnovne smjernice buduće vladine politike te time prejudicirao i njezin sastav. Sanader je poslije dobivenih izbora poslušao naputak talijanskog veleposlanika i dugoročno zabetonirao održivi razvitak Hrvatske. Naputak je imao tri točke: Afirmacija regionalne politike (Zapadnog Balkana), afirmacija Srba u Hrvatskoj i afirmacija haaške politike. Iako je Račanova vlada izgubila izbore upravo zbog snažnog otklona od Hrvatske kao slobodne i samostalne države orijentirane na Europu i Mediteran, Sanader je iznevjerivši očekivanja, nastavio tamo gdje je Račan stao i ubacio u petu brzinu. Provodio je eurotalijanske naputke bolje i brže od Račana. Posljedice su na ekonomskom planu – dužničko ropstvo, na vanjskopolitičkom planu – rebalkanizacija, na unutarnjem planu – pad povjerenja u političke stranke i sve veći postotak izbornih apstinenata.
Sva tri pravca talijanskog veleposlanika Hrvatska je pokorno odradila: 1. Regionalna politika više nema alternative, 2. Srbi u Hrvatskoj su bezalternativni prioritet i 3. Haag je umijesio Hrvatsku sukladno prvim dvjema točkama. Gdjegdje se očekivalo da će ovogodišnji predsjednički izbori biti ključni u smislu početka rehabilitacije hrvatske politike. Provoditelji Račanove i Sanaderove politike učinili su sve da do toga ne dođe. Rani Trumbić s početka prošloga stoljeća može biti zadovoljan. Sto godina kasnije potvrđuju se njegove jugoslavenske zablude.
Talijanski veleposlanik više se ne javlja. Hrvatsko višestranačje naštrebalo je političku lekciju. Zato sad iz Italije uvozimo povjesničare. Oni nas poučavaju kako se u Hrvatskoj, sastavnici Zapadnog Balkana, moraju pisati udžbenici povijesti. Talijanski povjesničar mlađeg naraštaja, Stefano Petrungaro, postao je hit Srba u Hrvatskoj s naslovom Pisati povijest iznova. Bit će zanimljivo što iznova kaže o koaliciji četništva s talijanskim fašizmom godine 1941. I bez talijanskog fuša u Hrvatskoj povijest se piše "iznova", pa tako četništvo u Srbu postaje "iznova" temeljnim kamenom, kao što je bio i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, sastavnici SFRJ. Zločin u Srbu mogao bi završiti u preambuli Ustava!
Jedna od najvećih hrvatskih pogrješaka u dugoj nacionalnoj povijesti bila je ulazak u državnu zajednicu s Beogradom. Teren se pripremao više desetljeća. S tim povijesnim iskustvom danas je teško gledati kako se „iznova“ pod okriljem "europskoga puta" forsira nova etapa hrvatske balkanizacije, kako se polako formira trilaterala "jednog troimenog naroda", naroda koji nikad nije i ne će postojati osim u povijesti „iznova“. Teritorij s kojim smo ušli u Jugoslaviju očajno je smanjen na hrvatsku štetu. I da se višenacionalne države u prošlom stoljeću nisu raspale, pitanje je što bi od Hrvatske preostalo. I sad kad se odrekla slobode i vratila u "regionalnu politiku" ona se ni na tom Zapadnom Balkanu ne snalazi. Primjerice, hrvatsko pravosuđe razvlači "duhansku mafiju" i Milu Đukanovića, ključnu osobu u Crnoj Gori. Hrvatski građevinari potom gube posao izgradnje autoceste u Crnoj Gori. Drugi primjer, Tadić napada generala Gotovinu, a u Hrvatskoj nitko se na njega nije ni osvrnuo. Nismo li takvu regionalnu "saradnju" imali i u komunističkoj i u monarhističkoj Jugoslaviji? Jesmo. Ukidaju se brodske linije prema otocima. U Uredu predsjednika zapošljavaju se diplomati SFRJ i balkanski prostaci. Seljaci pravdu traže na ulici. Hrvatski branitelji se ubijaju. Paralelno s vanjskim dugom raste kriminal i nezaposlenost. Formalno idemo u EU, a u stvarnosti postajemo taoci Zapadnog Balkana. Teror probalkanske manjine nad demokratskom većinom hrvatskoga naroda postaje neizdrživ.
Nenad Piskač
Hrvatsko slovo