Odricanje za propast

Hrvati su po odricanju postali svjetski prvaci. Cijelo desetljeće svake se godine odričemo dijela državnog dostojanstva. Godišnja odricanja postala su navikom, više se na njih nitko i ne osvrće, kamoli da postavlja pitanje njihove opravdanosti. Što su odricanja veća, to je veći i pad povjerenja u političke strukture i to se više nagriza veliko povjerenje koje živa Katolička crkva. Ne ću nabrajati čega smo se sve odrekli u tekućem desetljeću, ne zato što ponavljanje nije majka znanja, nego zato što sve ono čega smo se odrekli ne bi stalo u opseg teksta. Rang lista ovogodišnjih odricanja je dugačka. Da se razumijemo, odricanja o kojima je riječ nisu u svezi s korizmom i čišćenjem tijela zbog jačanja duha u očekivanju Uskrsa. Puno su prizemnijeg karaktera i u dosluhu su s iskušenjima i načelima „kneza ovoga svijeta“.

Osam je mjeseci do ovogodišnjeg obilježavanja pobjede protiv velikosrpske agresije. Operacija Oluja vratila je ne samo najveći dio okupiranog teritorija već je pomela i povijesno hrvatsko nagodbenjaštvo i s tim povezno zarobljenu hrvatsku samosvijest. Službeni Beograd u protutužbi protiv Hrvatske za genocid upućen Međunarodnom sudu pravde zahtijeva izmjenu Zakona o blagdanima. Hoće da Oluju ne tretiramo kao državni blagdan, kad se već od nje korak po korak pravi zločin, treba je izbrisati iz hrvatske memorije. Srpska je politika prema hrvatskoj državi samo nastavak politike velikih čuvara Jugoslavije. Nastavak palana (načertanija) ide u smjeru ukidanja i Deklaracije o Oluji Hrvatskog sabora. U njoj se istinito kaže kako je ona provedena uz poštivanje svih odredaba međunarodnog ratnog, humanitarnog i civilnog prava.

Politiku čuvara dosadašnjih jugoslavija i aktualnog Beograda podupire Milorad Pupovac, davši izjavu kako će biti potrebno izmijeniti Zakon o državnim blagdanima. To je rekao i ostao u vladajućoj koaliciji u vrijeme kad se u demokratskom svijetu razvrgavaju i prirodne, i neprirodne koalicije i za puno manja „sranja“ (oprostite na izrazu, citiram sažetak političke platforme S. Mesića). Na tragu Pupovčeve izjave je i ona Save Štrbca, osobu koja u pravnoj nam državi sublimira „bivše nositelje stanarskog prava“ koje su „napustile stan duže od šest mjeseci“, pa im stoga hrvatska država treba u vlasništvo darovati novi stan. On ne vjeruje da će Hrvatska samostalno prihvatiti neku novu deklaraciju o Oluji, zato daje naputak Međunarodnom sudu pravde da natjera Hrvatsku na ukinuće postojeće i prihvaćanje nove deklaracije. Nju bi on i Pupovac sigurno uskladili s novom pravednošću haaškog Tužiteljstva i Jovićem i Pilslom, savjetnicima Ureda predsjednika.

Što bismo dobili zauzvrat kad bismo se odrekli Oluje? Četništvo umotano u antifašizam usklađeno s istovjetnom odlukom srpskoga parlamenta! Općenarodni „dernek“ (S. Mesić) u Srbu. Zločin umjesto oslobođenja. Teritorijalni imaginarij, umjesto cjelovitosti. Četnike umjesto hrvatskih branitelja. Srbe kao čuvare pokorene „republike“ iz Josipovićeve prisege, umjesto Republike Hrvatske. Ozakonjeni banditizam, umjesto pravne države. I povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid. Naravno, povijest se ponavlja kad se odričemo povijesne istine. Zato provoditelji protuhrvatske srpske politike moraju tražiti prirodne saveznike u Hrvatskoj (nekad komuniste, a danas?), kako bi proveli od Garašanina zacrtanu i do danas nepromijenjenu svetosavsku politiku širenja na tuđi račun. Matoš je u svoje doba primijetio kako „imamo više izdajica od cijele ostale Europe“. Umjesto afirmacije daljnjeg odricanja, trebali bismo se odreći sadržaja i kontinuiteta iz Matoševe dijagnoze.

Biskup Strossmayer, nekad utopist južnoslavjanske ideje, kad je prozreo svetosavsku politiku Beograda napisao je10. travnja 1884. u pismu upućenom Račkom: „Narod nam je u opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo protiv Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje. Pak da bi to barem bilo njemu na uhar, nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju, ujedno i njih pokopati. Već o tome i vanjske novine pišu, to jest, kako su se Srbi sa Mađarima spojili samo da nas utuku. To je glavna narav i glavna svrha njihove pomirbe sa Mađarima. Ufajmo se u Boga i nikad duhom ne klonimo“. Bez obzira što je od Strossmayerove ukupne političke misli u optjecaju ostala, ne slučajno, samo njegova južnoslavjanska etapa, današnja bi hrvatska politika morala odmah prekinuti kontinuitet hrvatskih odricanja koja idu na štetu naroda i države, povijesne istine i zdrave budućnosti. Koja je daljnja sudbina hrvatskih odricanja? Primjerice, odrekli smo se i Oluje i generala Gotovine u korist haaškog Tužiteljstva. Srbijanski predsjednik Tadić sad logično zahtijeva od Haaškog suda da ga po svaku cijenu osudi. Hrvatski predsjednik na to nije reagirao. Moramo se vratiti Matoševim mislima i pogledima, ili malo-pomalo prihvaćati politiku osovine Štrbac-Haag-Beograd-Pupovac. Trećeg puta nema.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo