Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

 Marija Peakić-Mikuljan nije šutjela!

Za suočavanje s našom najnovijom nacionalnom poviješću dragocjeno je što je Marija MikuljanPeakić-Mikuljan pogledala unatrag. Taj pogled nam, češće izravno, gdjegdje u podtekstu, otkriva uzroke i posljedice ČistkePosljedice čistke iz razdoblja Račanove vlade nisu otklonjene do danas. Svaka vlada u pogledu Račanove vizije i politike napravila je „korak dalje“ u cementiranju postkomunističke Hrvatske. Hrvatska je napravila puni krug od Račanove promjene političkoga sustava do Istanbulske konvencije. Uspješno su rehabilitirani komunistički i četnički totalitarizmi. Uspješno su ugušene nacionalna energija, volja naroda i optimizam za koje su pale velike žrtve u nametnutoj nam agresiji. Uspješno je prezadužena država, a sve što se moglo uspješno je predano strancima u vlasništvo i na upravljanje. Prije svih medijski prostor i bankarska industrija. Stoga smo dezinformirani i dekintirani. Obezglavljeni i osiromašeni. Kako država, tako i Hrvati.današnjega kaotičnoga stanja probušene države i rezignirane nacije. U određenoj mjeri njezin pogled unatrag sigurno će još neko vrijeme, nažalost, predstavljati i pogled u budućnost. Kao istaknuta književnica i urednica knjige krajem osamdesetih svrstala se u redove demokratskih promjena uz većinu hrvatskoga naroda. Na kraju Tuđmanova desetljeća postala je jednom od prvih žrtava revanšističkoga vala iznova zbijenih i Sorosevom lovom podmazanih totalitarnih jugokomunističkih snaga. Knjiga predstavlja sublimirano životno iskustvo borbe za „našu stvar“ od jezika do nakladništva i od DHK do HRT-a.

Sudar s jugokomunističkim status quo

Revanšistički val 3. siječnja 2000. pomeo je željeznom metlom sve sektore: Kulturu, medije, politiku, vojsku, policiju, diplomaciju i kompletan tzv. javni sektor. Gojenci i mezimci društvenopolitičkoga rada i njihove organizacije sa Sorosove pipe prešaltani su na državne i lokalne proračune. Nijedna postkomunistička država nije takvo što doživjela u tako zastrašujućim razmjerima i pritom preživjela bez ozbiljnih posljedica. Hrvatskoj su se revolucionarne čistke velikih razmjera dogodile 1945., 1972. i 2000. Čistka u ime antifašističke bolje prošlosti MP Mikuljan naslovnica azapočeta godine 2000. traje do danas. Više se ne čiste samo „nepodobni“ ljudi, danas se čiste cijeli prostori Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, onako kako je svojedobno od četnika, Talijana i partizana očišćena Lika (do danas se nije oporavila).

Posljedice čistke iz razdoblja Račanove vlade nisu otklonjene do danas. Svaka vlada u pogledu Račanove vizije i politike napravila je „korak dalje“ u cementiranju postkomunističke Hrvatske. Hrvatska je napravila puni krug od Račanove promjene političkoga sustava do Istanbulske konvencije. Uspješno su rehabilitirani komunistički i četnički totalitarizmi. Uspješno su ugušene nacionalna energija, volja naroda i optimizam za koje su pale velike žrtve u nametnutoj nam agresiji. Uspješno je prezadužena država, a sve što se moglo uspješno je predano strancima u vlasništvo i na upravljanje. Prije svih medijski prostor i bankarska industrija. Stoga smo dezinformirani i dekintirani. Obezglavljeni i osiromašeni. Kako država, tako i Hrvati.

Pogled unatrag Marije Peakić-Mikuljan nije govor mržnje, to je gorki govor, otvoren i dokumentiran, niza konstatacija o stanju konkretnih stvari. Zadovoljstvo ostvarenom državom i demokratskim sustavom prekriveno je događajima na društvenom i osobno planu, kojima se pokušava izbaciti iz društva osobe koje su se stavile na raspolaganje prirodnim procesima uspostave hrvatske države i demokracije. Marija Peakić-Mikuljan, kao i hrvatska katolička većina, problem ima s onom manjinom koja je bila i ostala za jugoslavenski i komunistički status quo. I oni s njom. Sudar je to paradigmatičan za tolike osobne sudbine žrtava komunističkoga revanšizma, ali i hrvatskoga društva u cjelini.

Otpor bjesnilu revanšista

I kad autorica reagira, njezina pisana reakcija je odmjerena, rečenica književno dotjerana, intencija joj je zagovor pluralizma čak i kad ju komesari i komesarke osobno gaze. U prvom dijelu knjige čitatelj će saznati brojne detalje sve do biografskih crtica, budući da ni njezina obitelj nije pošteđena revanšističkoga bjesnila. Hrvatska javnost donekle poznaje revanšizam usmjeren na hrvatske branitelje i generale, međutim, nedovoljno poznaje hrvatske Crnobranitelje i generale stradale u posttuđmanovskom razdoblju na području medija i kulture među koje spada i Marija Peakić-Mikuljan. Ovdje je sabran dio njezina otpora, koji ju svrstava u branitelje.

Imala je prigode upoznati velikosrpske protagoniste iz beogradske Francuske 7, njihove ovdašnje sluge i njihovo vježbanje „autonomije“. Suprotstavila im se i postala „visokom časnicom“ hrvatske kulture. A onda doživjela poniženja, izdaje, šikaniranja, policijske upade u stan... djelomično naznačene u knjizi. Autorica nije bezglasno pratila revanšizam. Reagirala je pišući pojašnjenja listovima glavne struje, koji su šutke pratili revanšizam dajući njegovim protagonistima onoliko prostora koliko im je trebalo za promjenu pluralne društvene paradigme u jednoumnu.

Pisala je Nacionalu, Globusu, Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji... Reagiranja su sabrana u prvom dijelu knjige ProjektiDržava financira projekte koji razorno zasijecaju u njezine vlastite temelje, a perjanice promijenjene kulturne situacije postaju tzv. 'disidenti' i apatridi, umjetnici koji su napustili Hrvatsku ili BiH u plamenu, okrenuli lice od mučeničkoga lica domovine i započeli seriju neutemeljenih objeda na račun ubijenih, opljačkanih i silovanih sunarodnjaka“. Govor je završila gotovo proročanskom najavom: „Jer jedan oblik obrnute lustracije upravo je na djelu i tragična zamjena teza stvorila je bolesnu društvenu situaciju u kojoj će se bez milosti moralno, materijalno i egzistencijalno uništavati svakoga tko je označen, pojednostavljeno rečeno, kao Tuđmanov čovjek“. Bilo je to prije sedamnaest godina, na samom početku velikoga revanšističkoga pokreta, kojega ni danas mnogi ne vide ili ne žele vidjeti.(Sjećanja, zapisi, reagiranja – str. 17 – 97). Iz njih možemo ponešto naučiti. Primjerice, što je Neda Ritz radila u Šuvarovo doba i zbog čega nije htjela raditi s autoricom i njezinim svjetonazorom; u kontekstu objavljivanja Tuđmanovih Bespuća tko su kukavice koje popravljaju povijest; pa i to da je serija Velo misto oda jugoslavenstvu i komunizmu zašećerena lokalnim humorom. Najveći dio reagiranja napisala je sa stajališta pristupa televizijskom programiranju (uređivanju) i promišljanja kulturno umjetničkog programa.

Prikrivanje šoka zbog prekida kontinuiteta kulturnog života

Odmjereno, informativno, pregledno i bez žuči saznajemo jesmo li „divlje svinje“. Naime, u Globusu pojavila se prenapregnuta teza da je Ivo Štivičić – otac hrvatskih TV serija. U nadahnutome reagiranju M. Peakić-Mikuljan Mikuljanpokazala je da ima i učiteljskoga talenta. Kao da se obraća prvašićima u osnovnoj školi, s puno takta i strpljenja, objasnila je revanšistima da su u zabludi (str. 71 – 74). Ukratko, otac hrvatskih tv serija je Krešo Novosel...

Još je 1996. jasno rekla u jednome intervjuu: „Mene zanimaju samo oni hrvatski intelektualci koji se nisu odmetnuli od hrvatske države“. U jednome govoru iz 2000. kazala je ono što se i danas mnogi aparatčiki u kulturi i politici ne usude: „Hrvatska kultura sramotno šuti. Na sceni je tzv. alternativna kultura kojom vlast prikriva šok prekida kontinuiteta kulturnog života i zamjenu temeljnih civilizacijskih vrijednosti. Država u kulturi otvoreno kažnjava neistomišljenike uskratom potpore i ucjenjuje institucije koje bez te potpore ne mogu opstati. Prostor šutnje sve je širi, sve se više ljudi povlači i rezignira, a prostor mogućeg javnog reagiranja sve je manji.

Država financira projekte koji razorno zasijecaju u njezine vlastite temelje, a perjanice promijenjene kulturne situacije postaju tzv. 'disidenti' i apatridi, umjetnici koji su napustili Hrvatsku ili BiH u plamenu, okrenuli lice od mučeničkoga lica domovine i započeli seriju neutemeljenih objeda na račun ubijenih, opljačkanih i silovanih sunarodnjaka“. Govor je završila gotovo proročanskom najavom: „Jer jedan oblik obrnute lustracije upravo je na djelu i tragična zamjena teza stvorila je bolesnu društvenu situaciju u kojoj će se bez milosti moralno, materijalno i egzistencijalno uništavati svakoga tko je označen, pojednostavljeno rečeno, kao Tuđmanov čovjek“. Bilo je to prije sedamnaest godina, na samom početku velikoga revanšističkoga pokreta, kojega ni danas mnogi ne vide ili ne žele vidjeti.

Kreatori javnoga mnijenja – apatridi i Jugoslaveni

U drugom dijelu Pogleda unatrag nailazimo na autoričine riječi u povodu predstavljanja ili osvrta na knjige (Hrvoja NekićHitreca, Nevenke Nekić, Vesne Bosanac, Marije Barbarić-Fanuko...), ili njezina obrazloženja kao članice svojevrsnih žirija (bibliografska knjiga o Anti Gotovini, npr.). Strukturu knjige potom čini poglavlje „A kakvo je danas lice 'Lijepe naše?“ u kojemu se autorica vraća svojoj velikoj temi – hrvatskome jeziku i Društvu hrvatskih književnika.

Na jednome mjestu kaže: „Ove prostorije (prostorije DHK) pamte mnoge bitke za naziv i samostojnost hrvatskoga jezika, pamte velike književnike koji su riskirali karijere, osobnu slobodu pa i život boreći se za hrvatski jezik kao temelj našega identiteta. Tko su ovi Pigmeji koji su ih naslijedili? Zašto šute?... Tko nama koji ne šutimo ne da pristup medijima“. Marija Peakić-Mikuljan nije šutjela niti u olovna vremena. Stoga u revanšističkim vremenima svoju pozornost usmjerava na autore i autorice koji ne pristaju na šutnju u stavu glavu dolje, ruke na leđa.

Predstavljajući Bodljikave priče književnice Nevenke Nekić ukazala je bez dlake na jeziku na objektivno stanje PetokolonašiPredstavljajući Bodljikave priče književnice Nevenke Nekić ukazala je bez dlake na jeziku na objektivno stanje stvari: „Njezine bolje zabadaju se nepogrešivo u petokolonaške arbitre na izrežiranoj hrvatskoj javnoj sceni, u protagoniste hrvatske politike, u novokomponirane korifeje hrvatske kulture, u lovce u mutnom, u svjetske centre moći ispred i iza zavjese, u prljave izdajničke ruke koje nakon rata relativiziraju pobjedu u Domovinskom ratu i na mala vrata vraćaju kao modne kreatore javnog mnijenja na društvenu scenu zagovornike bratstva i jedinstva, apatride i Jugoslavene“.stvari: „Njezine bolje zabadaju se nepogrešivo u petokolonaške arbitre na izrežiranoj hrvatskoj javnoj sceni, u protagoniste hrvatske politike, u novokomponirane korifeje hrvatske kulture, u lovce u mutnom, u svjetske centre moći ispred i iza zavjese, u prljave izdajničke ruke koje nakon rata relativiziraju pobjedu u Domovinskom ratu i na mala vrata vraćaju kao modne kreatore javnog mnijenja na društvenu scenu zagovornike bratstva i jedinstva, apatride i Jugoslavene“.

Dokumenti su u Državnom arhivu, ali ne svi

U poglavlju „Dokumenti, pisma, reagiranja (iz privatne arhive) čitatelj će pronaći mnoge skrivene detalje, tako i pismo Vladimira Šeksa suprotivo „Stipetu Šuvaru“ i njegovoj politici, faksimile i prijepise pisama Milivoja Slavičeka, Bespuca povijesne zbiljnostiElize Gerner, Dobriše Cesarića, Slavka Mihalića, Nikole Batušića, Nedjeljka Fabria... sve do Franje Tuđmana. U tom se nizu pronašao i Slavko Goldstein.

Pišući Nakladnome zavodu Matice Hrvatske, u kojemu je M. Peakić-Mikuljan bila direktoricom, Goldstein piše: „Iako smo u svakom pogledu zadovoljni s knjigom 'Židovi u Dubrovniku' i suradnjom s Vašim poduzećem pri objavljivanju te knjige, sa žaljenjem Vam javljamo da tu suradnju nećemo nastaviti. Naime, Vi ste gotovo istovremeno objavili knjigu dr. Franje Tuđmana 'Bespuća povijesne zbilje'...“. Tako je pisao „predsjednik Jevrejske općine u Zagrebu“ i objasnio razlog prekida suradnje. Što mu je odgovorila direktorica M. Peakić-Mikuljan, poštovani čitatelji, pročitajte na str. 284-285.

Godine 1999., 25. ožujka, M. P. Mikuljan napisala je Vijeću HRT-a Ostavku (str. 294). Čista literatura. „Ne pristajem na odugovlačenje postupka mog izbora, ne želim biti urednik bez ovlasti, ne želim da drugi odlučuju umjesto mene o bitnim stvarima za HTV i za njezin program, nisam tražila ništa što kao rješenje već ne postoji u kući... Uvjerena sam da nitko tko imalo drži do sebe, u ovakvim okolnostima, ne bi pristao obnašati tu dužnost.“ Njezin program rada nikada nije raspravilo Vijeće HRT-a, pa je i o tome napisala Priopćenje za javnost (str. 296.) u kojemu, svakako pročitajte, objašnjava zašto nije prihvatila izbor za glavnu urednicu Hrvatske televizije.
Dokumente iz privatne arhive M. P. Mikuljan predala je Državnom arhivu. Među njima nema nekih koji su na tajanstvene načine nestajali i u DHK-u i u NZMH, o čemu je objavila bilješku na kraju knjige.

Partijski ključ i danas otključava i zaključava

Epilog? „Ako se dobro sjećam ja sam smijenjen točno na dan kada je u Jutarnjem listu 6. travnja 2000. slavodobitno objavljen kao događaj dana 'Obavezni naputak šestorke' koji doslovce glasi ovako: 'Na sve funkcije žurno postaviti ljude prema partijskom ključu'. Taj naputak je slijedio i dio popisa institucija na koje se to donosi kao PogledAutorica Pogleda unatrag na jednome mjestu nabrojala je preko šezdeset ljudi s HRT-a koji su u revanšističkome valu smijenjeni, otjerani, degradirani ili premješteni na izmišljena radna mjesta (str. 303-304). U epilog svako spadaju i odbijenice upućene književnici Mariji Peakić-Mikuljan od strane Ministarstva kulture kojima se odbijaju potpore za književne rukopise.što su Hrvatski fond za privatizaciju, MIORH, HŽ, Hrvatske šume, policijske uprave MUP-a, MORH, Ministarstvo hrvatskih branitelja, Hrvatska pošta, Croatia osiguranje sa svim filijalama, HT, Državno pravobraniteljstvo, Ministarstvo kultureSveučilište... Naravno da je partijski ključ otključao i MVPRH i u prvom naletu smaknuo je sa dužnosti čak 40 veleposlanika, cjelokupno hrvatsko školstvo i zdravstvo...“ (iz intervjua M. P. Mikuljan).

Autorica Pogleda unatrag na jednome mjestu nabrojala je preko šezdeset ljudi s HRT-a koji su u revanšističkome valu smijenjeni, otjerani, degradirani ili premješteni na izmišljena radna mjesta (str. 303-304). U epilog svako spadaju i odbijenice upućene književnici Mariji Peakić-Mikuljan od strane Ministarstva kulture kojima se odbijaju potpore za književne rukopise.

Marija Peakić-Mikuljan rođena je 1943. Pogled unatrag njezina je jedanaesta knjiga. Piše poeziju, novele, drame. Dobitnica je niza književnih nagrada i priznanja, među njima su odličja: Spomenica Domovinskoga rata, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red hrvatskoga trolista i Spomenica domovinske zahvalnosti. Radila je kao urednica, vodila tribine, afirmirala niz književnika kroz nakladničku djelatnost IKRO Mladost, prva je žena izabrana za predsjednicu DHK (dva mandata), bila je direktoricom Nakladnoga zavoda MH, radila u Ministarstvu iseljeništva, na HRT-u kao pomoćnica direktora za program i odgovorna urednica kulturno-umjetničkoga programa. Pobijedila je na natječaju za glavnu urednicu HTV-a. Odmah je podnijela ostavku. Od 2005. je u mirovini.

Pogled unatrag izišao je u Nakladi Đuretić. Knjigu je teško pronaći u knjižarama. U jednoj zagrebačkoj bila je spremljena na policu medicinske literature s hrptom okrenutim prema zidu. Dobra je vijest činjenica da je i u tim okolnostima ipak pronađena!

Nenad Piskač

Čet, 19-09-2019, 07:06:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.