Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

 Sveti Alojzije! Izmoli nam što više nenormalnih katolika

Pojavila se ni od koga zvana peticija „Ne u moje ime“ (29. listopada 2017.), najavljena kao Upitnik„pobuna normalnih katolika protiv Markićke, Košića i Batarela“. Riječ je KršćaniMoglo bi se reći, gledajući normalnim (ne)vjerničkim očima, da su kršćani prvi „ateisti“ budući da su odbacili sve ondašnje lažne bogove i krenuli putem Krista. Nisu se ponašali normalno - usklađeno s ondašnjim meinstreamom, pa ih se bacalo u arene, u ralje divljim zvijerima. Kršćanin, zapravo, ne može biti normalan. On je svojim izborom postao nenormalan. Tko normalan prihvaća križ na svoja pleća? Baš na takve pobunom ustaše normalni katolici.o cool dosjetci malih komesara. Higijeničara zaduženih za „vjerska pitanja“ i discipliniranje angažiranih katolika, koji u suvremenom politrječniku europskih okvira spadaju pod pojam – populisti. Pobuna je to pravovjernih mainstrimova i političke korektnosti protiv, od 1918. kontinuirano krivovjernih „na ovim prostorima“. Peticija je pisana „stručno“. Sa stajališta manipulacije.

Kristov križ normalni ne žele nositi još od prvih kršćanskih vremena, pa su u Fancuskoj papi Ivanu Pavlu II ovih dana oduzeli križ s kojim je hodao po svijetu i bez kojega on nije on. Normalni u nas jedva podnašaju križ tek kao folklorni detalj i bižuteriju. Normalni katolici su „od ovoga svijeta“. Nasuprot njima, opredjeljenje za križ i vjeru kao životni stav dolazi „od onoga svijeta“. I u davna vremena smatralo se kršćane okrenute križu Kristovom ludošću. Moglo bi se reći, gledajući normalnim (ne)vjerničkim očima, da su kršćani prvi „ateisti“ budući da su odbacili sve ondašnje lažne bogove i krenuli putem Krista. Nisu se ponašali normalno - usklađeno s ondašnjim meinstreamom, pa ih se bacalo u arene, u ralje divljim zvijerima. Kršćanin, zapravo, ne može biti normalan. On je svojim izborom postao nenormalan. Tko normalan prihvaća križ na svoja pleća? Baš na takve pobunom ustaše normalni katolici.

Newageovska djetinjarija – nadomjestak opijuma za narod

Peticijom se naglašava da su neke osobe i udruge sve glasnije „u našoj javnosti“, pritom „ne zastupaju stavove Crnomnogih kršćana, premda se tako predstavljaju“. Normalna braća i sestre nasrću na nenormalne, ali ne unutar svojih vjerskih zajednica i onako kako ih je Krist poučio o načinu rješavanja spornih pitanja u zajednici, već na, ošini po prašini - Internetu. Takav način rješavanja prijepora nije kršćanski, niti katolički. Razlog pobune nije bratska ljubav, nego glasnost, prisutnost u javnosti i zastupanje nenormalnih stavova. Nenormalne nisu prihvaćali sve do Milanskoga edikta (313. godine). Istomišljenici normalnih, poslije Peticije, trebali bi u duhu pobune uskratiti pravo javnosti prozvanim osobama i udrugama. Ili ih barem utišati, kad ih već ne mogu totalno isključiti iz javnoga života, baciti lavovima, ili im montirati proces, kao u Stepinčevu slučaju.

Tekst se potpisuje na Internetu. U odnosu na peticijom napadnute osobe i udruge, broj potpisnika je izuzetno mršav unatoč tomu što je uradak normalnih dobio Peticijanenormalno veliki prostor u medijima. Pobuna u osnovi žudi za izgubljenim jedinstvom u jednoumlju normalne i nenormalne braće. I sestara. Bilo je vremena kad je takvo jednoumlje cvjetalo.

Potpis organizatora pobune posebice je zanimljiv za proučavanje fenomenologije New AgePotpis organizatora pobune posebice je zanimljiv za proučavanje fenomenologije religije civilnoga aktivizma postkomunističke „ove zemlje“, budući da nadilazi i samozvani normalni katolicizam. Sugerira kako se radi o vjernicima svih mogućih i nemogućih konfesija, crkava, sekti i pseudozajednica. Što je newageovski djetinjasto. Potpis hoće reći - evo, sve su religije iste, svi vjernici svih religija za sveopće su općevjerničko bratstvo i jedinstvo, ako se danas osjećate vjernicom ili vjernikom potpišite pobunu bez obzira jeste li još sinoć bili ateistom, ono ste kako se danas osjećate i izjasnite, već sutra možete (ne)vjerovati što god hoćete, ionako je sve to isto – opijum za narod.religije civilnoga aktivizma postkomunističke „ove zemlje“, budući da nadilazi i samozvani normalni katolicizam. Sugerira kako se radi o vjernicima svih mogućih i nemogućih konfesija, crkava, sekti i pseudozajednica. Što je newageovski djetinjasto. Potpis hoće reći - evo, sve su religije iste, svi vjernici svih religija za sveopće su općevjerničko bratstvo i jedinstvo, ako se danas osjećate vjernicom ili vjernikom potpišite pobunu bez obzira jeste li još sinoć bili ateistom, ono ste kako se danas osjećate i izjasnite, već sutra možete (ne)vjerovati što god hoćete, ionako je sve to isto – opijum za narod. Ako smo svi vjernici, onda, naime, nitko nije vjernik. Tu je foru Katolička crkva pročitala, no moguće je da štivo nije doprlo do svih „vjernica i vjernika u Republici Hrvatskoj“.

Krivotvorina s namjerom diferencijacije

Dobra je demokratska praksa da se organizator peticije potpiše, kao što to čine Peticijom napadnute osobe i udruge, ili kao što to čini, recimo, organizator brojnih peticija akademik Josip Pečarić (pobuna ga je ovaj puta zaobišla). Dobra je praksa u duhu religijskoga potencijala mira i suživota u pluralnome društvu, da se vjernici zalažu za dijalog, a protiv ad hominem peticija. Dobro je što se vjernici o vremenitim stvarima izjašnjavaju u skladu s pokladom svoje vjere, makar zbog toga bili pribijeni na križ. Ali nije dobro kad se bolesni grade zdravima, ideološki zaslijepljeni društveno prihvatljivima. Peticija ne poštuje osnovna demokratska pravila ponašanja. Ne poštuje niti Križnačela socijalnoga nauka Crkve, o Dokumentima Drugoga vatikanskoga koncila i ulozi laika u svijetu, da i ne govorimo. Stoga je potpis – Vjernice i vjernici u Republici Hrvatskoj – obična krivotvorina s namjerom relativiziranja vrijednosnoga sustava Katoličke crkve. Zbog promicanja tog sustava vrijednosti Peticija je i napisana. Prema kriterijima normalnih katolika za njega u društvu nema mjesta. Posljedično, i za one koji ga javno zagovaraju.

Tekst peticije, međutim, dokaz je kako suvremeni komesari jednoumlja i duhovna milicija neumorno rade na otkrivanju „narodnih neprijatelja“ i „klerofašista“ s protezom na „konzervativnu revoluciju“ i pripadajućim baukom „populizma“. Predmet opservacije je isključivo Katolička crkva. Zanimljivo je kako na mrske im „tendencije“ ne ukazuju kad su u pitanju Srpska pravoslavna crkva i njezini visoki službenici „koji ne zastupaju stavove mnogih kršćana“. SPC, iako srpska, djeluje - ne u moje ime - i u Republici Hrvatskoj. Koristi religijski potencijal mira i suživota u korist militantnoga svetosavlja. Je li to normalno pravoslavlje? Radi li SPC usklađeno, ili samo u ime normalnih katolika? Sasvim je sigurno da ne radi u ime nenormalnih katolika zbog svojega životnoga stava spremnih za križ, lavlje ralje ili Lepoglavu, svejedno.

Totalitarni korijeni normalnih katolika

Točno je da su laici (i poneki klerik) Katoličke crkve sve glasniji. Razlog tomu je što je 30. svibnja 1990. totalitarni UvozNormalni katolicizam kakav se danas prikazuje velikim dijelom je i uvezena roba sa Zapada posađena u postkomunističke neočišćene štale, da ne velim arene s lavovima. Normalni katolicizam, kakvim se prikazuje u Peticiji, nije slijednik Krista, apostola i prve Crkve. Vidi se po tome što je preselivši se iz društvenopolitičkoga sektora u civilno društvo financiran izvana umjesto bratskim milodarima (taj problem Rusija i Izrael efikasno su riješili). No, puno je važnije i po tome što ne želi nositi teret križa nenormalnih, vjerodostojnih katolika.jugokomunistički društveni i državni sustav promijenjen u demokratski. Pritom je ostavljeno dovoljno prostora za neometano razmnožavanje normalnih vjernika svih konfesija. No, katolici, općenito, još nisu dovoljno glasni i zastupljeni u hrvatskome društvu s obzirom na činjenicu da su većina u Republici Hrvatskoj i da imaju što reći. Do Komuniizam30. svibnja 1990. u ime normalnoga naroda govorila je, optuživala, sudila i presuđivala nenormalna Partija („avangarda radničke klase“). Crveni fašisti i njihovi partneri primijenili su staru predediktovsku praksu. Jesu li govorili i u ime normalnih katolika?

Poznato je iz povijesti normalnoga katolicizma kako su normalni katolici, „na ovim prostorima“ rođeni ispod šinjela druga Tita, presudili Bulešiću, Stepincu i preko šest stotina drugih klerika Katoličke crkve, sve do velečasnoga Burika. O više stotina tisuća nenormalnih katolika zatrpanih u jame, koji više ne mogu biti glasno prisutni u javnosti i zastupati svoja stajališta, da i ne govorimo. Iz toga slijedi da su normalni katolici, barem jedan značajan krak, produžena ruka Titova režima.

Normalni katolicizam kakav se danas prikazuje velikim dijelom je i uvezena roba sa Zapada posađena u postkomunističke neočišćene štale, da ne velim arene s lavovima. Normalni katolicizam, kakvim se prikazuje u Peticiji, nije slijednik Krista, apostola i prve Crkve. Vidi se po tome što je preselivši se iz društvenopolitičkoga sektora u civilno društvo financiran izvana umjesto bratskim milodarima (taj problem Rusija i Izrael efikasno su riješili). No, puno je važnije i po tome što ne želi nositi teret križa nenormalnih, vjerodostojnih katolika.

Pravoslavlje ushićeno Titovim vjerskim slobodama

Peticija je, ne mogu se oteti iskustvu, povijesnim usporednicama i dojmu, na tragu kakvoće vjerskih sloboda uspostavljenih u doba jugokomunizma. Naime, postoje i normalni pravoslavni! Pravoslavlje, list Srpske patrijaršije, od 15. svibnja 1980. u povodu smrti jednoga od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josipa Broza Tita, koji je u TitoHrvatskoj desetkovao klerike i laike Katoličke crkve, na naslovnici je napisalo kako je građane bolno pogodila vijest o smrti čovjeka koji je vodio „našu otadžbinu i ljude“ i koji je ušao „u istoriju“ kao beskompromisni borac za bratstvo i jedinstvo.

Premda je bio ateist „od samoga početka svoje borbe“, on je stvorio državu u kojoj „mora biti mesta i za veru, vernike i njihova htenja i nadahnuća“. Dopustio je Ustav, piše dalje, koji propisuje slobodno „ispovedanje vere“, zabranjena je bila samo zloupotreba „vere u političke svrhe“. „Na kraju teksta kaže se da se pravoslavni Jugoslavije opraštaju od Josipa Broza izražavajući mu blagodarnost i zahvalnost što su živeli u slobodi“ (Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.). Vjernice i vjernici u doba Titove Jugoslavije živjeli su u kolektivnom kućnom pritvoru. Normalnima je takvo stanje bilo normalno. I Srpskoj patrijaršiji, također.

Na titoističko-svetosavskoj podlozi „vjernica i vjernika u Republici Hrvatskoj“ danas nije moguće graditi apsolutno ništa dobroga, stoga im oaze sreće treba prepustiti samofinanciranju i odvojiti ih od inozemnih doznaka i hrvatskoga proračuna. Neka o svom trošku stvaraju privide i obmane o tome da su komesari demokrate i da se katolikom može biti i bez pripadajućega sustava vrijednosti, pa i križa. Zato se „normalni katolici“, a niti „normalni pravoslavni“ nisu oglasili kad je predsjednik „ove zemlje“, Stjepan "Katolici"Neka o svom trošku stvaraju privide i obmane o tome da su komesari demokrate i da se katolikom može biti i bez pripadajućega sustava vrijednosti, pa i križa. Zato se „normalni katolici“, a niti „normalni pravoslavni“ nisu oglasili kad je predsjednik „ove zemlje“, Stjepan Mesić, pokrenuo kampanju skidanja križeva, čime je očito nadahnuo Francusku da ga ukloni sa spomenika sv. Ivana Pavla II. Govorio je, naime, sto posto u njihovo ime. Zato se normalni katolici kao „normalni katolici“ dosad nisu oglašavali ni o čemu, osim kad treba disciplinirati, etiketirati i iz javnoga života izbaciti nenormalnu im braću i sestre.Mesić, pokrenuo kampanju skidanja križeva, čime je očito nadahnuo Francusku da ga ukloni sa spomenika sv. Ivana Pavla II. Govorio je, naime, sto posto u njihovo ime. Zato se normalni katolici kao „normalni katolici“ dosad nisu oglašavali ni o čemu, osim kad treba disciplinirati, etiketirati i iz javnoga života izbaciti nenormalnu im braću i sestre.

Maršal ateističkoga katolicizma i Svetac nenormalnih katolika

U njihovo ime, opće je poznato, ne djeluju ni Željka Markić, ni biskup Vlado Košić, a niti Vice Batarelo. Čemu onda Peticija, pita se normalan zdravi razum? Anonimni organizatori Peticije i kao vjernici i kao građani, jednostavno su promašili adresu. Vjerojatno i državu. U njihovo ime govorio je drug Tito u Jugoslaviji, maršal ateističkoga katolicizma. Ta, prema jednom od povijesnih vrela mali Josip kršten je prije rođenja!, što je čudo normalnoga katolicizma vrijedno političke beatifikacije i spcovske kanonizacije.

Trideset i sedam godina poslije laude objavljene u Pravoslavlju, okolnosti su se promijenile u svim Stepinacpostkomunističkim državama u Europi. Osim u Hrvatskoj (i u Srbiji je sve po starom), gdje se jugokomunističke ideje i prakse, politike i ostatci režima, uz pomoć nesposobnih političkih elita i komunističke moći preseljene u demokratske okolnosti, žilavo drže jedne propale jugoslavenske ideje, jedne propale jugokomunističke ideologije i jedne propale države bratstva i jedinstva, stežući za gušu normalnu hrvatsku državu i naciju. Stoga bi vjernici i nevjernici, da nemaju pametnijega posla oko pukoga preživljavanja i kad bi imalo ikakvoga smisla u postojećem poretku, mogli zajednički organizirati protupeticiju pod naslovom Drugovi komesari - ne u moje ime!

Jedva da se u nas spomenula obljetnica atentata na Stepinca u Zaprešiću 4. studenoga 1945., kao posljedica činjenice da je Stepinac odbio biti „normalnim katolikom“. Da je naš sv. Alojzije prihvatio Titovu nacionalnu crkvu odvojenu od Pape i Vatikana, danas bismo „u ovoj zemlji“ imali većinu normalnih katolika s još nenormalnijim odnosima od postojećih. Kažem, da je prihvatio, nenormalna Istanbulska konvencija bila bi normalno prihvaćena još za Milanovićeve vlade i ne bi taj vrući gmo krumpir završio u rukama Plenkovićeve inkluzivne, skoro sam napisao gmo - vlade. Jokićeva reforma kataloga javnoga znanja, k tomu, prošla bi bez otpora kao i Jovanovićev „zdravstveni odgoj“ i ne bi se morali inkluzivirati u centremističku vladu. I zato je Stepinac, iako svetac, normalnome katolicizmu i SPC-i persona non grata. On nikad nije govorio u ime normalnoga katolicizma. Zato je beatificiran, što je normalnim katolicima i pravoslavnima neshvatljivo. Kako, bratstva mu i jedinstva, jedan nenormalan katolik može postati blaženikom, štoviše i svecem?! Jedino što je oko Stepinca nenormalno jest to što još nije kanoniziran.

Zašto normalni vjernici ne organiziraju referendum?

Ukazujući na nenormalne okolnosti u hrvatskome društvu angažirani laici i klerici, poput Stepinca, postali su meta poraženih snaga na prvim demokratskim izborima, dijelom i u Domovinskom ratu. Onih snaga koje državu i naciju, vjernice i vjernike svih crkava, jednako kao i nevjernike, mijese prema svojim ideološkim kriterijima koristeći sve UDBAprekobrojne slabosti hrvatske države u kojoj su apsurdi došli do te mjere da se ateisti deklariraju vjernicima, titoisti demokratima, jednoumnici naprednjacima, totalitaristi braćom, bolestan titoistički ateizam zdravom „dijaljektičkom“ (Tito) orijentacijom.

Ako u Peticiji prozvane osobe i udruge ne govore u ime organizatora i potpisnika, bilo bi normalno i dovoljno da pobunjenici ne potpisuju njihove nenormalne zahtjeve kao što su: Život počinje začećem i završava prirodnom smrću, brak je zajednica muškarca i žene, obitelj je otac – mater - djeca, pedofilija ne spada u zdravstveni odgoj i tako dalje. I bilo bi demokratski korektno da nas izvijeste tko u „Republici Hrvatskoj“ govori u njihovo ime. Primjerice, jesu li hrvatski branitelji govorili u njihovo ime kad su oslobađali Hrvatsku u VRO Oluja, je li patrijarh Pavle govorio u njihovo ime 1991. u Pravoslavlju, ili 1999. na Pantovčaku?

A prijepore oko nastojanja da se normalno pretvara u nenormalno i nenormalno u normalno, prepuste trezvenome MilicijaKad se čuje glas „u njihovo ime“ u pravilu je u pitanju nitkov, koji, napuhan od medija, laprda protiv identiteta većine i svrhe države, uloge hrvatskih branitelja i Domovinskoga rata, Oluje i Tuđmana, budućnosti zdrave obitelji i školstva, protiv hrvatskoga jezika i ugovora s Vatikanom. I koje li slučajnosti, metodom spojenih posuda, odmah pozitivne „odjeke i reagovanja“ dobije od visokih državnih dužnosnika Srbije, mahom sudionika u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Nitkovi protuustavno na aparatima održavaju klinički mrtvu Jugoslaviju i zatiru pluralizam „na ovim prostorima“. Peticija je alat duhovne milicije.dijalogu, ako su za taj napor sposobni u što s obzirom na tekst Peticije opravdano sumnjam. U krajnjemu neka normalne vjernice i vjernici organiziraju normalan referendum za svako pitanje koje ih nenormalno žulja. Koliko god izgledalo nenormalno, protiv toga prava ne će ustati nijedan nenormalan katolik, a čini se niti sv. Alojzije. Normalnim, međutim, katolicima, i ne samo u formi Peticije – jer se tu i tamo ista skupina higijeničara potpisuje i ovako i onako i ovdje i ondje - dopušteno je otvoreno mrziti nenormalne.

U njihovo ime poslije Tita govore samo nitkovi

Doista, tko u Hrvatskoj govori u ime „normalnih katolika“? Ljudi moji, poslije Tita nitko relevantan. Osim nekoliko Olujasuspektnih manjina: Dobro podmazani malobrojni aktivisti - antife, platformaši, frontaši i slične subkulturne skupine koje, među ostalim ulogama, glume i duhovnu miliciju; također dobro podmazana višestranačka ekipa puževa bez kućice i nekoliko zaostalih profesora sa svojim klonovima - stručnjaka za područje „sve o svemu u 10 minuta“. Drugarice i drugovi, vjernice i vjernici, to je premalo, to nije normalno stanje za trajno održavanje jednoumlja, kamoli bratstva i jedinstva i tjeranja angažiranih katolika natrag u polutamu sakristije. Ili o njihovu bacanju u arenu.

Kad se čuje glas „u njihovo ime“ u pravilu je u pitanju nitkov, koji, napuhan od medija, laprda protiv identiteta većine i svrhe države, uloge hrvatskih branitelja i Domovinskoga rata, Oluje i Tuđmana, budućnosti zdrave obitelji i školstva, protiv hrvatskoga jezika i ugovora s Vatikanom. I koje li slučajnosti, metodom spojenih posuda, odmah pozitivne „odjeke i reagovanja“ dobije od visokih državnih dužnosnika Srbije, mahom sudionika u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Nitkovi protuustavno na aparatima održavaju klinički mrtvu Jugoslaviju i zatiru pluralizam „na ovim prostorima“. Peticija je alat duhovne milicije.

Zato daj Bože i sv. Alojzije što više nenormalnih katolika, a normalne privedite. Pameti, dakako.

Nenad Piskač

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 20-11-2017, 03:09:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0071_Kamenjak.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).