Od Grge Angjelinovića do Vojislava Šešelja
Od doba Grge Angjelinovića do Slobodana Miloševića i opet aktualnoga Vojislava Šešelja Hrvati imaju neugodna iskustva zajedničkoga života i suživota s Beogradom. Sve je tu sporno još od 1918. Sporan je način ujedinjenja, sporna je i revolucionarna obnova Jugoslavije 1945., sporan je i raspad zajedničke države. Hrvatsko jugoslavenstvo još nije definiralo agresora, a slijedom toga podriva i hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije. Maksimum ocjene uzroka krvavoga raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije hrvatsko jugoslavenstvo svelo je na „konglomerate loših politika". Kad je Josipović to izustio, prestao je biti običan klavijaturist.
1918. na Jelačić placu, 2014. na Savskoj cesti
Pravi karakter ujedinjenja s Beogradom vidio se odmah na slučaju prosinačkih žrtava (5. prosinca 1918.), kad su hrvatski vojnici prosvjedovali protiv centralističkoga načina ujedinjenja. Na nenaoružane prosvjednike na Jelačićevu placu po zapovjedi Grge Angjelinovića otvorena je vatra. „Gospodo onda sam ja po mojoj dužnosti smatrao da treba prvi tako da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju, ponosim" – izjavio je Budislav Grga Angjelinović (Riječ, 30. svibnja 1921.).
JugoslavenstvoBilo bi za očekivati da se hrvatsko jugoslavenstvo u proteklih stotinjak godina otrijeznilo, za otrježnjenje Beograd je ponudio pregršt argumenata. Ali, otrježnjenja nema. Od Radićeva doba i ujedinjenja, pa do petogodišnjega mandata Ive Josipovića, hrvatsko jugoslavenstvo je mijenjalo svoje pojavne oblike, tražeći argumente i razloge postojanja i tamo gdje ih nikada nije bilo.Hrvatski vojnik prosvjedovao je 1918. zbog izručenja Beogradu, a prosvjeduje i danas 2014. zbog politike koja u svojoj srži snagu crpi iz jugoslavenskog ujedinjenja. Kod ujedinjenja oružana sila nove države po hitnom postupku postala je srpskom. Uoči pak velikosrpske agresije 1990. Hrvatska je sustavno razoružana. Kod krvavoga raspada Jugoslavije, JNA je opet pretvorena u srpsku vojsku i raspoređena „tamo gdje živi srpski narod", srećom ovaj put pedesetak kilometara dalje od Jelačićeva placa. Danas je u nas opet problem što su nam Oružane snage u nikad lošijem stanju od osamostaljenja. Čijom zaslugom nam se povijest ponavlja?
Bilo bi za očekivati da se hrvatsko jugoslavenstvo u proteklih stotinjak godina otrijeznilo, za otrježnjenje Beograd je ponudio pregršt argumenata. Ali, otrježnjenja nema. Od Radićeva doba i ujedinjenja, pa do petogodišnjega mandata Ive Josipovića, hrvatsko jugoslavenstvo je mijenjalo svoje pojavne oblike, tražeći argumente i razloge postojanja i tamo gdje ih nikada nije bilo. Javno deklarirano jugoslavenstvo tijekom SFRJ u Hrvatskoj je bilo pretpostavkom dobre karijere na svim područjima javnoga života. Karta za unosno uhljebljenje. Mreža hrvatskoga jugoslavenstva ostala je do danas umrežena.
Radićevo opće mjesto opreza prema Beogradu
I Radić je u onim političkim okolnostima kraja Prvoga svjetskoga rata i raspada Austro-ugarske, uostalom kao i Katolička crkva i vodeće političke stranke, bio za GusanRadićev vapaj Hrvatima „Ne srljajte kao guske u maglu" postao je, međutim, opće mjesto hrvatskoga opreza prema Beogradu. I kad bismo se dosljedno držali Radićevih gusaka i magle, mogli bismo na kraju Josipovićeva mandata zaključiti kako je on suvremena inačica gusana u magli.neki oblik ujedinjenja. Hrvatska je tada bila preslaba za uspostavu svoje države. Sporan je bio i ostao način ujedinjenja. Uoči ujedinjenja kazao je: „Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti... Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak... ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju". Danas bi u nekoj osuvremenjenoj inačici Radićevo stajalište Josipovićeva „savjest Hrvatske" proglasila govorom mržnje.
Radićev vapaj Hrvatima „Ne srljajte kao guske u maglu" postao je, međutim, opće mjesto hrvatskoga opreza prema Beogradu. I kad bismo se dosljedno držali Radićevih gusaka i magle, mogli bismo na kraju Josipovićeva mandata zaključiti kako je on suvremena inačica gusana u magli. Njegov mandat obilježen je ne ulaskom u Europsku uniju, već pronalaženjem načina kako ublažiti raspad Jugoslavije, kako razvodniti činjenicu punopravnog članstva Hrvatske u EU i istodobno ponovo stvoriti uvjete za ujedinjenje u bilo kom obliku. On misli da će haaški laboratorij i Teršeličkina Dokumenta riješiti ono što Partija nije uspjela tijekom Jugoslavije, tzv. „nacionalno pitanje", koje je danas prepjevano u „pomirbu naroda" uz obvezan nastavak – „na ovim prostorima".
Predsjednik izgubljen u vremenu i prostoru
Josipović ne priznaje dosege politike Tuđmanova desetljeća. On zaobilazi doseg prvoga narodnoga referenduma i činjenicu da je Partija pod vodstvom PlanIako ima od javnosti prikriveni plan i program za idućih pet godina, Josipović je ipak „prevashodno" izgubljen u vremenu i prostoru. Država kojoj je bio predsjednikom u proteklih pet godina članica je NATO-a i Europske unije, a on ju je vodio putovima karavane bratstva i jedinstva kao da je još ujedinjena s Beogradom. To znači da robuje komunističkom mentalitetu i ideološkom jugoslavenstvu.Račana na prvim demokratskim izborima doživjela poraz politike ostanka Hrvatske u ujedinjenju s Beogradom. To znači da mu povijest nije učiteljica. Ali i to, što je opasnije, da je kao takav postao predsjednikom države. Znači li to da nacionalne političke stranke nisu u Josipoviću prepoznale pogubni jugoslavenizam, ili su ga prepoznale i narodu prešutjele?
Kad je Tuđman nudio izlazak iz jugoslavenske krize na konfederalnoj osnovi, Račan i Partija šutjeli su u strahu da ih ne okači zaslužena povijesna kazna, a Beograd ih je glatko odbio pouzdajući se u ondašnje angjelinoviće i snagu JNA. Čini se da bi Josipović danas pozdravio konfederalni prijedlog. No, sad je prekasno, koliko god se kroz britansku vanjsku politiku stvarale pretpostavke za krpanje nekakve jugosfere ili Zapadnoga Balkana.
Iako ima od javnosti prikriveni plan i program za idućih pet godina, Josipović je ipak „prevashodno" izgubljen u vremenu i prostoru. Država kojoj je bio predsjednikom u proteklih pet godina članica je NATO-a i Europske unije, a on ju je vodio putovima karavane bratstva i jedinstva kao da je još ujedinjena s Beogradom. To znači da robuje komunističkom mentalitetu i ideološkom jugoslavenstvu. Osim te i takve politike njegov mandat ni po čemu pozitivnom ne će ostati upamćen u nacionalnoj povijesti. Na vojnome planu iza njega ostaju srušeni MIG-ovi. Na vanjskopolitičkom apsolutno ništa osim bratstva i jedinstva s Beogradom. Na unutarnjem planu tijekom njegova mandata Hrvatska se urušila u se.
Josipovićev mandat dobio je potporu Beograda
Mandat Ive Josipovića u povijesnom kontekstu predstavlja nastavak hrvatskoga jugoslavenstva utemeljenoga na samoobmani. Život u jugoslavenskoj samoobmani stvara neizlječivi beogradski kompleks. S kompleksom hrvatske manje vrijednosti ne može se voditi hrvatska, europska i NATO-va politika.
Iako danas na političkoj sceni nemamo političara formata jednoga Radića, o Tuđmanu da i ne govorimo, nadajmo se da je napokon pročitan Josipovićev kompleks iz kojega je kreirao politiku tijekom svojega mandata. Zaslužio je temeljit poraz na izborima već u prvom krugu. Onako kako je uz visoki postotak izlaska na birališta na prvim demokratskim izborima poražena politika hrvatskoga jugoslavenstva Titove Partije, socijalista, Koalicije narodnog sporazuma i pridruženih im angjelinovića.
Josipović je, uostalom, iz Beograda dobio javnu potporu za svoj drugi mandat izravno od četničkoga vojvode Vojislava Šešelja. On je pouzdan glasnogovornik službene Srbije i KOS-ov projekt, a čini se da je u međuvremenu postao i glasnogovornikom haaškoga laboratorija zaduženoga za pomirbu naroda na srpski način. „Na ovim prostorima" – dakako.
Nenad Piskač
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.