Milanovićev posjet Beogradu

Vjerojatno nisam jedini ostao u čudu poslije čitanja informacija o beogradskom susretu Milanovića i Dačića. Zašto je, s kojim motivom i u čijem interesu Milanović tražio susret s Dačićem u Beogradu, uopće nije jasno ako se stvar promatra s pozicije hrvatskih interesa i međunarodnoga prava.

Ako se susret promatra s pozicije interesa četnicizirane i pomalo „izolovane" Srbije, koja je u stanju teškog nokauta (haškim presudama hrvatskim generalima i Albancu Haradinaju, Kosovskim osamostaljenjem, izgubljenim ratovima...) Milanović im je dobro došao da se ne osjećaju „bedno". Kad sve propadne Srbiji cijelo proteklo stoljeće ostaje slamka spasa u odnarođenim snagama u Zagrebu.

U Srbiji, unatoč činjenici da je teritorijalno sve manja, još vlada uvjerenje kako je Beograd glavni grad „celokupnog prostora ex Jugoslavije", „prestonica" bez koje se ne može. Iracionalno je da isto uvjerenje vlada i u Milanovićevoj glavi u trenutku kad Hrvatska stoji na pragu punopravnog članstva u EU.

Ruši li Milanović ili pomaže zidati beogradske zidove?

U ovom trenutku Beograd u vanjskopolitičkom pogledu ništa bolje nije mogao ni dobiti osim proljeva hrvatskoga bratstva i jedinstva, jer od fašističke poruke Marša na Drinu otpjevanoga usred Skupštine Ujedinjenih nacija pod dirigentskom palicom četnika s kravatom Vuka Jeremića (od čega se UN odmah ogradio i javno ispričao kad je shvatio razmjere genocidne provokacije), Beograd ne može regionalno preživjeti.

MilanovićTeme o kojima su dvojica šefova vlada razgovarala na „radnom sastanku", kao da je nametnuo haaški vojvoda Vojislav Šešelj! Nijedna tema o kojoj se raspravljalo ne spada u objektivne prioritete Republike Hrvatske. Nijedna! Zna li, dakle, Milanovic DacicMilanović što sve Hrvatska potražuje od Srbije? Primjerice, više od tisuću nestalih osoba skončalih na području Srbije? Zna li da je u Beograd došao kao šef vlade države koja je u nametnutom ratu pobijedila taj Beograd, toga Dačića i onoga četničkog vojvodu srbijanskog predsjednika Nikolića, za kojega postoje ozbiljne sumnje da je osobno sudjelovao u pokolju hrvatske starčadi u Antinu?Regionalno Srbija može preživjeti samo ako ima „vernog" partnera u Zagrebu. I doista, ima ga. Čak i sad kad je sama Srbija već pomislila da je službeni Zagreb napokon došao pameti na temelju povijesnih iskustava od kobne 1918. pa do 2012. i izbora četničkog vojvode za predsjednika Srbije.

Vanjska politika Milanovićeve vlade nije politika suverene europske države. Baš tu tezu dokazao je Milanovićev potpuno nepotreban i štetan odlazak u Beograd. Takve nerazumne poteze, povučene izvan političkoga konteksta, vremena, prostora i objektivnih okolnosti, rade nekompetentne, odnarođene ili kvislinške vlade. Umjesto u Ljubljanu gdje postoji objektivan problem oko slovenske verifikacije hrvatskog članstva u EU, Milanović je ničim izazvan hrvatski vanjskoplitički vlak prioriteta, koji i inače jedva klepeće jer vozi na Čačićev mrki ugalj i Pusićkin parni kotao, zaustavio i pokrenuo ga u „rikverc", u pravcu istoka.

Baš onamo kamo su sugerirale tjedan dana ranije dvije eksplozije na zagrebačkoj pruzi koja vodi na Zapad! On je ovim susretom zapravo nastavio klepetati slijepim kolosjekom tamo gdje je parkirala stara zahrđala jugoosovina Josipović – Tadić, od koje nitko nije imao nikakve koristi. Osim Srbije, dakako. No, i njezina je korist od tih susreta bila kratkoročnog „bronhi" efekta. Hrvatska je dobila samo poniženje.

Teme o kojima su dvojica šefova vlada razgovarala na „radnom sastanku", kao da je nametnuo haaški vojvoda Vojislav Šešelj! Nijedna tema o kojoj se raspravljalo ne spada u objektivne prioritete Republike Hrvatske. Nijedna! Zna li, dakle, Milanović što sve Hrvatska potražuje od Srbije? Primjerice, više od tisuću nestalih osoba skončalih na području Srbije? Zna li da je u Beograd došao kao šef vlade države koja je u nametnutom ratu pobijedila taj Beograd, toga Dačića i onoga četničkog vojvodu srbijanskog predsjednika Nikolića, za kojega postoje ozbiljne sumnje da je osobno sudjelovao u pokolju hrvatske starčadi u Antinu?

Zna li da Srbija svako malo Hrvatskoj servira, kao da je ona slučajna država, optužnice protiv Hrvata za navodne zločine počinjene na području Hrvatske? Zna li da u svojim zatvorima Srbija drži najmanje jednoga hrvatskoga branitelja, Veljka Marića? Je li Milanović prstom maknuo da olakša Marićevu poziciju?

Glede svoga odlaska u Beograd Milanović je po povratku na sjednici Vlade Republike Hrvatske kazao kako je njegov posao rušiti zidove, ma tko ih sagradio. Da, ali zidove jugoslavenskog mentaliteta i beogradskog kompleksa on najprije mora srušiti u svojoj glavi, kako bi uopće mogao voditi politiku jedne suverene, ne i slučajne, države.

U tom pogledu, digresije radi, bilo bi normalno da zidove ruši mjerodavna ministrica Mrak-Taritaš, a da premijer umjesto građevinsko-bageraškog diskursa upotrebljava razumljiv politički rječnik. Teme koje su dominirale beogradskim susretom sugeriraju regiji i međunarodnoj zajednici relativizaciju pravomoćne presude Žalbenoga vijeća MKSJ od 16. studenoga 2012. i zapravo nose vodu na mlin kolektivnoj hrvatskoj krivnji. Taj zid doista treba srušiti, a ne podupirati njegovo regionalno i međunarodno stabiliziranje. Milanović u Beogradu nije srušio nikoga i ništa. A je li pomogao beogradskim zidarima zidati stare zidove, prosudite sami.

Hrvatski drug beogradski

Za odnose u regiji najvažniji su hrvatsko srpski odnosi, floskula je koja se svako malo pojavi na vanjskopolitičkom jugobolnom medijskom nebu, pa se tako eksploatirala ovih dana u Srbiji i u Hrvatskoj. Ništa bitnoga više ne ovisi u tzv. regiji o hrvatsko srpskim odnosima. Baš ništa. Mogu Hrvatska i Srbija biti u odličnim odnosima, ali to ne utječe na, recimo, ukidanje na genocidu stvorene Republike srpske.

JugoboljeGlede svoga odlaska u Beograd Milanović je po povratku na sjednici Vlade Republike Hrvatske kazao kako je njegov posao rušiti zidove, ma tko ih sagradio. Da, ali zidove jugoslavenskog mentaliteta i beogradskog kompleksa on najprije mora srušiti u svojoj glavi, kako bi uopće mogao voditi politiku jedne suverene, ne i slučajne, države.Odlični ili loši odnosi Zagreba i Beograda ne utječu ni najmanje na samostalnost Kosova danas, a sutra na samostalnost tzv. Vojvodine, ili na katastrofalni položaj Hrvata u Republici srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Odnosi Zagreba i Beograda, kakvi bili da bili, ne odlučuju ni o čemu bitnom za regiju, za Europu, Europsku uniju i međunarodnu zajednicu.

Mistifikacija tih odnosa atavizam je zaostalih Jugosa. Sve i da hoće Hrvatska ne može zaustaviti srbijanski „europski put", kao što ni Srbija ne može zaustaviti Hrvatsku. Odnosi Hrvatske i Srbije bit će odlični kad budu počivali na nacionalnim interesima jedne i druge države temeljenim na odredbama međunarodnoga prava, a ne kad se budu jedan tjedan grlili Milanović i Dačić, drugi pak tjedan Josipović i Nikolić.

Međunarodno pravo u Haagu Hrvatsku je oslobodilo bilo kakve krivnje glede Oluje. S tim pozitivnim vjetrom u jedra Hrvatska ne smije zbog povijesne istine odustati od tužbe protiv Srbije za počinjeni genocid. Genocid nije ni „radno" niti „bilateralno pitanje". To je pitanje g-e-n-o-c-i-d-a, pitanje s kojim se ne trguje. Genocid je svjetsko pitanje. To je pitanje savjesti čovječanstva.

Kao što smo izvješteni na dnevnom redu razgovora u Beogradu dva su premijera razgovarala i o mogućnosti odustajanja od tužbi za genocid. Hrvatsko odustajanje od tužbe protiv Srbije za genocid ne bi bilo dobro za razvitak odnosa u regiji, jer bi srbijanski fašizam opet i opet prošao nekažnjeno, što bi obeshrabrilo demokratske kapacitete hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, daytonsku Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju. Djelomično Rumunjsku i Bugarsku. Riječju, cijelu regiju.

Odnosi Hrvatske i Srbije koji u temelju imaju ugrađene jugoslavenske armiranobetonske komplekse jednu i drugu državu vode u frustrirajući kružni tijek zla. Ti odnosi, osim toga, ne mogu se zdravo razvijati tako dugo dok Srbija ne prizna da je vodila agresivni rat protiv Hrvatske, dok ne prizna da je izgubila rat koji je nametnula Hrvatskoj, dok ne plati ratnu odštetu Republici Hrvatskoj, dok javno ne prizna legalitet, legitimitet i vojnu besprijekornost vojnoredarstvenih osloboditeljskih akcija Bljesak i Oluja, te dok hrvatskoj manjini u Srbiji ne pripadnu ista prava kakva u Hrvatskoj ima srpska nacionalna manjina.

E, o reciprocitetu i o rušenju stvarnih zidova u Srbiji hrvatski drug beogradski nije ni zucnuo, pa se svojim nepotrebnim posjetom Beogradu udaljio još nekoliko krupnih koraka od bila hrvatskoga naroda i njegovih legalnih i legitimnih interesa temeljenih na međunarodnom pravu i dosadašnjim pravomoćnim presudama Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju.

Ako ne postoje državnički motivi za iznenadni posjet Srbiji, a sudeći po temama razgovora ne postoje, što bi onda moglo biti pokretačka snaga ovoj uzaludnosti? Motiv iznenadnom ponižavajućem posjetu na vlastiti zahtjev treba tražiti u iracionalnom, kroničnom i neizlječivom jugobolju. To je osnova. Moguća je i nadgradnja osnovnoga motiva s obzirom na činjenicu da su komunisti postali liberali.

Tragom toga Milanovićevi motivi možda imaju i gospodarske natruhe umotane u implementaciju hrvatskih tvrtki na srbijansko tržište. Ima li išta s tim u svezi i javno („stinosopstveničko") prijateljstvo s Tedeschijem, vlasnikom Atlantic grupe, s kojim se Milanović zimi smuca po zagrebačkim klubovima i u čijoj viletini na „lepom našem Jadranu" ljeti hrče, pokazat će budućnost.

Nenad Piskač