Siječanjske crtice

Ne mogu se pomaknuti dalje od stubišta. Otpao lječnički pregled u Zagrebu. Kako doći na terapiju u kilometar udaljen zaprešićki Dom zdravlja... sve je stalo, jer pao je snijeg. Što mi preostaje? Sjedni i piši.

Ljetne gume u glavi

O snijegu, koji je još jučer (nedjelja, 13. siječnja 2013.) ujutro počeo padati, samo nekoliko neizbježnih rečenica. Zagreb i njegova okolica spadaju u pojas umjerene kontinentalne klime u kojoj je zimi snijeg normalna prirodna pojava. Kad padne u Splitu, onda je to nešto neočekivano. Najavljivan je tjedan dana. Jučer me uhvatio na krajnjem sjeverozapadu općine Brdovec. Ralica od jutra do sedamnaest sati nijednom nije prošla.

Popodne se vraćam s prvim sumrakom kroz guste pahulje neočišćenom županijskom cestom u Zaprešić. Imam, srećom, zimske gume na pogonskim kotačima. Zadnji kotači čekaju da se prethodno pokrene vladina „investicijska oluja". Ni u Zaprešiću ralica nije prošla. Opće je poznato kako snijeg na najvažnijim prometnicama treba tretirati odmah čim počne padati.

Logika je naših zimskih službi: Ne čistimo dok pada snijeg. Kad prestane, onda je, vidimo, uglavnom kasno, prometni kaos je neizbježan. Ovo je drugi put ove zimske sezone da se ponavlja priča sa neučinkovitim, zakašnjelim, čišćenjem snijega. Što bi tek bilo da je umjesto četrdeset centimetara pao metar snijega? Zvali bi upomoć NATO snage? Proglasili smak svijeta? Naše zimske službe u glavi imaju ljetne gume. Ćelave, dakako.

Grudanje praznog lonca 21

ČišćenjeLogika je naših zimskih službi: Ne čistimo dok pada snijeg. Kad prestane, onda je, vidimo, uglavnom kasno, prometni kaos je neizbježan. Ovo je drugi put ove zimske sezone da se ponavlja priča sa neučinkovitim, zakašnjelim, čišćenjem snijega. Što bi tek bilo da je umjesto četrdeset centimetara pao metar snijega? Zvali bi upomoć NATO snage? Proglasili smak svijeta? Naše zimske službe u glavi imaju ljetne gume. Ćelave, dakako.Ne tako davno u Zagrebu, Zaprešiću i osobito Brdovcu čišćenje snijega bilo je efikasnije u svakom pogledu, čistilo se odmah, bez čekanja i čistilo se non-stop. Sad kao da vlasti, općinske, gradske – izgleda i one državne, očekuju da građani sami očiste sve – od glavnih prometnica do sporednih uličica, uključujući autoceste. Toliko su se razbahatile.

I sve se to događa dvanaest sati poslije plasirane vijesti o tome da je u Hrvatskim cestama (ili autocetama?) na održavanju ustanovljen višak od 500 ljudi. S 500 organiziranih ljudi može se očistiti i nesposobnu vlast, kamoli ne put do, recimo, doma zdravlja. Sustav čišćenja snijega zadnje dvije godine ne zadovoljava. Gdje završava lova namijenjena održavanju normalnoga života u zimskim uvjetima?

Preporučam poslije čišćenja snijega napraviti povećeg snjegovića, staviti mu lonac na glavu, na lonac zalijepiti natpis „Plan 21", a onda otvoriti sezonu grudanja u prazan lonac 21. Poslije grudanja svi doma na kuhano vino! Stvarno, Plan 21 je poput snjegovića. Fatamorgana. Kad zatopli od njega ne preostane ni luk, samo voda.

Partizanski bombaš tragom aboliranih srpskih terorista

Neki mitom o nepobjedivim i neustrašivim partizanskim bombašima zadojeni tip, na tragu terorista velikosrspske agresije, izazvao je, tvrdi policija – a i čulo se pa se ne može zataškati, dvije eksplozije uz prugu Zagreb – Zaprešić. Tijekom bombaškog procesa, odnosno krize, ministar unutarnjih poslova sakrio se u bunker. Ili od straha, ili od odgovornosti. Ali ne samo on, već i šef mu Milanović (što bi tek bilo da nastupe ratne okolnosti, ne smijem ni zamisliti). Nije ih bilo nekoliko dana trajanja bombaške krize.

Tek kad je postalo jasno da su vrijedni operativci radeći bez odmora nekoliko dana i noći otkrili paleopartizana, suvremenog Boška Buhu, „rođenog Banjalučanina", koji „nigdje ne radi" a jadan vozi skupocjeni motorkotač „Harley Davidson" i „proputovao je cijeli svijet", te je k tome nekad „radio u JNA" dok danas živi od „letenja padobranom", Milanović je s partijskog „derneka" (S. Mesić) na Iblerovu trgu uz šeretsko cerekanje rekao dvije sasvim bezvezne rečenice o višednevnoj državnoj sigurnosnoj temi prvoga reda.

Osvrnuo se na bombaški terorizam (sumnjam na ekstremno jugoslavenstvo pomiješano četništvom) sa stranačke pozicije, s omalovažavanjem kao da je riječ o švercanju u vlaku, umjesto s pozicije predsjednika hrvatske vlade kojemu se u glavnom gradu države događaju eksplozije!

Da je osumnjičeni navodni Banjalučanin, za kojega se mic po mic ustanovljava da je zapravo Beograđanin od oca milicajca, na svojemu „profilu" napisao recimo da je rođen u Gospiću, Zadru ili Slunju, da mu je ćaća bio gastarbajter i da sluša Thompsona i doma čita Bibliju i portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća, bio bi već medijski osuđen kao ekstremni desničar, otrovna ustaška zmija koja diže glavu. Ali, ne, on je nevino „radio u JNA", a svijetle tekovine JNA svjetski su poznate od Bleiburga preko Ovčare do Srebrenice.

Poslije Milanovićeve izjave stječe se dojam kako je zapravo stanje bilo normalno, jer „apsolutne sigurnosti nema" ponavlja i on i njegovi trabanti. Ne znam, stvarno, gdje je pokojni Račan pronašao Milanovića, iz koje ga je partijske rupe izvukao na političku pozornicu, ali znam da nam je svima napravio medvjeđu uslugu. Mediji ga štite kao svojedobno Sanadera. S obzirom na to da znamo svjetonazorsku i vlasničku strukturu medija nije li već to dovoljan pokazatelj da i s njim nešto ozbiljno ne štima?

Terorizam s nedokazanim motivom nije terorizam?

LicemjerjeDa je osumnjičeni navodni Banjalučanin, za kojega se mic po mic ustanovljava da je zapravo Beograđanin od oca milicajca, na svojemu „profilu" napisao recimo da je rođen u Gospiću, Zadru ili Slunju, da mu je ćaća bio gastarbajter i da sluša Thompsona i doma čita Bibliju i portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća, bio bi već medijski osuđen kao ekstremni desničar, otrovna ustaška zmija koja diže glavu. Ali, ne, on je nevino „radio u JNA", a svijetle tekovine JNA svjetski su poznate od Bleiburga preko Ovčare do Srebrenice.Naši se mediji i njihove politgazde trude iz svih oružja ne bi li stvar s eksplozivnim napravama ostala na razini ugroze „opasnom radnjom". A i laik vidi da je riječ o terorizmu. Nastavku onoga što smo doživjeli prije dvadesetak godina, kad je sve hrvatsko letjelo u zrak, kad su se palila hrvatska dobra, kad su minirali ceste i pruge, kuće, crkve, bolnice, rodilišta, dječje vrtiće i igrališta, muzeje, spomenike kulture i gospodarske objekte. Tko? Pa, oni danas abolirani teroristi s konvalidiranim dokumentima, s pravom na „dvojezičnost", s pravom glasovanja iako ne žive ovdje i ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Njihovi Labradori i Opere.

Hoću reći s obzirom na žmrljavu politiku prema srpskom terorizmu i teroristima, da me čudi što tih eksplozivnih naprava i njihovih ljubitelja nema i više negoli što ih ima. Pretpostavljam kako će i Boško Buha dokaže li mu se krivnja nakon nekog vremena biti „pomilovan" ili „aboliran". Naravno, bitno je za njegovu obranu da ni za živu glavu ne kaže iz kojih je motiva postavio i aktivirao dvije bombe.

Neki mediji već su bombašu točno poručili da je pitanje motiva ključno, pa neka naš osumnjičeni „mirni susjed" koji je „nekad radio u JNA", a čije su eksplozivne naprave koristile vojni eksploziv, pripazi što u istrazi govori i sve će završiti u bratstvu i jedinstvu. Možda bi u nekim okolnostima bio i razmijenjen za Veljka Marića, da je „ovoj vladi u ovoj zemlji" stalo do Veljka.

Od Klovića preko Dolca pa do Katedrale

I tak, prije snijega, a poslije bombaških napada, u subotu poput Ivice Kičmanovića uputih se s cugom u Zagreb. Ne bu mene preplašil Boško Buha, velim sam sebi. Idemo, žena i ja (roditelj A i roditelj B) u Klovićeve dvore pogledati izložbu o velikom sitnoslikaru Juraju Juliju Kloviću Kroati (Grižane 1498. – Rim 5. siječnja 1578.). Izložba mi se dopala, jedino moram primijetiti da se tekstovi na zidu dosta teško čitaju u onom polumraku na crvenoj zidnoj podlozi, kao da se štedjelo na žaruljama.

Kak je tek bilo Kloviću slikati minijature u doba dok još naš Nikola Tesla nije zasvijetlio?! Moram reći i to da ni posjetitelja nije nedostajalo, od bakica s unucima, preko mladeži i ljudi srednjih godina. Prvi put vidim u originalu izložena Klovićeva djela. Vjerojatno i zadnji. Šutim i prisjećam se nekih naprasno ukinutih župskih listova, pa i onoga u kojem sam za naslovnice koristio (uvečana) Klovićeva djela.

Jednome se kapelanu nije svidjelo, nije jadan ni znao tko je J. J: Klović Kroata, a onda je u velikom novom automobilu došao novi župnik i jednostavno prekrižio i Klovića i uredništvo i list i budućnost laikata, Koncila i socijalnog nauka Katoličke crkve u cjelini. A, što se tu ima reći? Još nam je dobro kakvi smo!
Skidam šešir Kloviću. Ma, Hrvati su opstali ponajviše genijalcima i pomoći Božjoj. Kao i toliki drugi značajnici i Klović je pokopan daleko od rodne grude. U Rimu.

Izložba je još kratko otvorena. Treba je vidjeti, makar sa sobom ponijeli i baterijsku svjetiljku za lakše čitanje.

Dolac. Najdraži mi plac (uz onaj u Varaždinu i Zadru, a i vinkovački mi je od prve sjeo) o kojemu bi trebalo napisati suvremeni roman. Tražimo nekakav restorančić ne bismo li napokon nešto pojeli, jer se od umjetnosti, poznato je, ne može preživjeti, a može se lako umrijeti. Kadli, gle, nekoliko policijskih vozila ide preko Trga prema Kaptolu. Fućkaš klopu!

Nekako mi je u glavi ostalo da je provokacija liberalnoga fašizma pred katedralom zakazana za dvanaest sati, u vrijeme kad smo šutke, pobožno, promatrali Klovićeva djela. Idemo do Kaptola da vidimo kaj se tam događa. Ne, provokacija se nije održala u dvanaest kao što sam se sam dezinformirao, već će se održati sad, u petnaest sati. E, pa kad smo već tu gdje jesmo, budimo onakvi kakvi jesmo.

Režim u prve redove revolucije gura omladince

Policajac na policajcu. Uđosmo najprije u Stepinčevu katedralu pomoliti se, vidim na stoliću i novi broj Glasa Koncila, pa koristim prigodu i opskrbljujem se rijetkom tiskovinom vlastita svjetonazora. Po izlasku, sve je više ljudi na kaptolskome trgu – istoga svjetonazora. RadmanNije li i Goran Radman bio uzoriti omladinac totalitarnoga komunističkoga režima i sad ga (zbog odlično odrađenoga omladinskoga posla tijekom kojega je umjesto preminuloga diktatora Tita primao čak i „štafete druga Tita"), odnarođena vlast nagrađuje s prvim i najbolje plaćenim mjestom na HRT-u, a ovaj uzvraća poljupce javno koreći objektivnu novinarku i urednicu Karolinu Vidović-Krišto, ukidajući njezinu emisiju Slike Hrvatske uz obrazloženje da HRT misli kao i Partija, a Karolina teži objektivnom a ne partijskom informiranju.Nekoliko šarenih zastava i transparenata suprotnoga svjetonazora proviruje ispod središnjega kipa Majke Božje.

To su ti provokatori – ima ih, vidim, puno manje negoli posjetitelja u Klovićevim dvorima. Idem ih pogledati izbliza. Kad homići marširaju policije nikad dosta. Okružiše kršni momci s kacigama i teškom opremom malobrojne provokatore i kip Majke Božje. E, sad se već mrštim, jer se hrvatska policija okreće licem prema braniteljima, leđima prema homićima – što može postati zdravstveno, spolno i rodno opasno i za samu policiju.

Vidim u mnoštvu umirovljenoga pukovnika, branitelja Vukovara, koji se usudio javno reći sve što zna o herojskom ratnom putu aktualnoga ministra Predraga Matića. U društvu je pa mu se ne javljam. Mnoštvo mladeži i hrvatskih branitelja ne dopušta provokatorima da se probiju u katedralu sa svojim prirodno nenaravnim porukama „ljubavi". Policajci se izgleda trajno okrenuli licem prema braniteljima katedrale, umjesto prema napadačima naše katedrale – što je očit znak da je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Odmah se primam fotoaparata.

Neka ostane zabilježeno kako to izgleda kad liberalni fašizam u prve redove gurne još balave omladince rodne ideologije, kao zamjene za propalu komunističku ideologiju. Omladincima se isplati gurati u prve redove revolucije.

Nije li i Goran Radman bio uzoriti omladinac totalitarnoga komunističkoga režima i sad ga (zbog odlično odrađenoga omladinskoga posla tijekom kojega je umjesto preminuloga diktatora Tita primao čak i „štafete druga Tita"), odnarođena vlast nagrađuje s prvim i najbolje plaćenim mjestom na HRT-u, a ovaj uzvraća poljupce javno koreći objektivnu novinarku i urednicu Karolinu Vidović-Krišto, ukidajući njezinu emisiju Slike Hrvatske uz obrazloženje da HRT misli kao i Partija, a Karolina teži objektivnom a ne partijskom informiranju.

Karolinu je od sigurnoga otkaza druga Radmana spasio prijam kod kardinala Bozanića, koji bi morao otvoriti poseban ured s non-stop radnim vremenom namijenjen prijamu Hrvata katolika kojima je odnarođena vlast odlučila zgnječiti glavu.

Evo mi ususret još jednoga prisilno umirovljenoga pukovnika. Prijatelja iz Zagreba. Časkamo na smrzavici. Potom još jedan poznanik sa suprugom. Kad, naišao i prisilno po Mesiću umirovljeni general sa sinovima. Rekoh mu kako mi se prošle godine 16. studenoga (kad sam ga uočio na Trgu, u katedrali i na prijamu na Pantovčaku) učinilo da će se lakše disati, a vidi sad vrag ne da mira. Veli general, znali smo se boriti s onima, ali s ovim novima tek se trebamo naučiti... Mislim si, kaj smo to delali da u Crkvi od Koncila do danas nismo naučili na vrijeme prepoznavati „duhove", posebice pokraj tolikih „duhovnih obnova".

Rodnu ideologiju odvojiti od države

Agresori na katedralu, uz slabašne urlike, pokušavali su nešto artikulirati. Nemaju zapravo što reći. Šaka jada. Njih pedesetak. Branitelja katedrale oko 1.000. Policajaca najmanje 400. Osam policajaca na jednoga provokatora! Koliko to košta i tko će to platiti? Privedena su tri maloljetnika iz redova branitelja i nijedan iz redova provokatora liberalnoga fašizma.

Da se pojavio prof. dr. Adalbert Rebić, bibličar, stručnjak za Stari Zavjet, vjerojatno bi i njega priveli po nalogu pisanom udbaškim rukopisom. Remek djelo Inoslava Beškera je i optužnica protiv biskupa Valentina Pozaića. Njega režimlije sklone totalitarizmu optužuju i za partizansku djelatnost i za četničku specijalnost – oružanu, naime, pobunu protiv hrvatske države. Zato jer se s biskupskih visina spustio među običan svijet i pristupačnom retorikom rekao ono što je trebalo reći (neke stvari i prije posljednjih državnih izbora!) i što su prije njega već mnogi rekli. Na organiziranoj prorežimskoj provokaciji omladinaca nedostajao je samo tužitelj Jakov Blažević. Ludilo je, vidimo, doseglo vrhunac. Vrije, polako, vrije.

Blažević, ne Vojislav, već Jakov nije došao, pa sam napokon krenuo doma. Na Glavnom kolodvoru čaša kuhanoga plavca grije promrzle noge. Cugek za doma krenuo je po voznom redu. Ništa nije eksplodiralo. Policija je, istodobno, s Kaptola besplatno raspeljala sve napadače na katedralu. Mislim da provokatore i njihove udruge treba odvojiti od države. Po uzoru kako je od države odvojena Katolička crkva i katolici.

Sve dok su provokatori liberalnoga fašizma neodvojeni od države (financirani, razvoženi i navođeni od režima koji razara čovjeka i unesrećuje Hrvatsku), veća je mogućnost i vjerojatnost unutarnjih sukoba agresora na katedralu s braniteljima katedrale. U to kasno popodnevno doba vjerojatno je pri kraju bio i „dernek" (S. Mesić) Centralnog komiteta na Iblerovu trgu, koji je sve to skupa i zakuhao.

Međunarodno priznanje u Beogradu

OdnosiOdnose su zahladile velikosrpske izjave četničkog vojvode i predsjednika Srbije Nikolića, a potom i miloševićevca Dačića, te bijesno kolektivno paljenje hrvatskih zastava širokih srbijanskih narodnih slojeva. Neka oni otapaju „odnose", mi imamo pametnijega posla. A što Srbiji nosi Milanović? Europsku stečevinu prevedenu na hrvatski već im je uručio tandem Sanader-Kosorova, sugerirajući time, među ostalim, da je hrvatski zapravo srpski, to jest hrvatskosrpski odnosno nepostojeći srpskohrvatski jezik.Već tradicionalno 15. siječnja pišem članak o međunarodnom priznanju Hrvatske. Iscrpio sam temu, ili više nemam volje ponavljati? Međunarodno smo priznati i šlus. Od prošle godine međunarodno priznanje je osnaženo haaškim pravorijekom. Priznali nas i u Beogradu. Riječ je o priznanju „niskoga intenziteta" iz 1996., čime je Milošević priznao svekoliki poraz velikosrpske ideje i prakse u Hrvatskoj.

Dan poslije provokacije pred katedralom, stiže novi kiseli bombon. Red nametanja odgoja, red homića, pa onda i red Beograda. Službena Hrvatska, ona odnarođena, odlučila je međunarodno priznanje Hrvatske proslaviti na originalan način – radnim posjetom Beogradu na vlastiti zahtjev. Vrati li se Milanović iz Beograda bez hrvatskoga branitelja Veljka Marića, nije ni trebao ići u Srbiju slaviti međunarodno priznanje hrvatske države.

Odnose su zahladile velikosrpske izjave četničkog vojvode i predsjednika Srbije Nikolića, a potom i miloševićevca Dačića, te bijesno kolektivno paljenje hrvatskih zastava širokih srbijanskih narodnih slojeva. Neka oni otapaju „odnose", mi imamo pametnijega posla. A što Srbiji nosi Milanović? Europsku stečevinu prevedenu na hrvatski već im je uručio tandem Sanader-Kosorova, sugerirajući time, među ostalim, da je hrvatski zapravo srpski, to jest hrvatskosrpski odnosno nepostojeći srpskohrvatski jezik.

Milanović bi na tom tragu mogao Beogradu darovati čvrsto obećanje o odnarođenoj dvojezičnoj mirnodopskoj okupaciji Vukovara. Ili ponuditi rodno ideološki četvrti modul Jovanović-štulhoferskoga „zdravstvenog odgoja"? Što god im darovao, važno je da u Beogradu ne ponovi kako je Hrvatska slučajna država. Nadamo se da ne će uputiti ispriku Srbiji zbog oslobađajuće odluke haaškoga Žalbenoga vijeća od 16. studenoga 2012., koja je službenu i neslužbenu Srbiju „šokisala" u jednakoj mjeri kao i hrvatsku haašku mrežu sastavljenu od okorjelih, ekstremnih, jugoslavensko-komunističko-orjunaških zmijskih glava.

Iskrene pohvale Save Štrbca

Milanović je uoči odlaska već isporučio Srbiji najdraži dar javno objavivši Registar hrvatskih ratnih vojnih veterana. S tom popudbinom on je u Beogradu pravi baja – kakav bi u Zagrebu bio Dačić kad bi javno objavio registar sudionika velikosrpske agresije na Hrvatsku, što mu nije ni u peti jer bi u Srbiji promptno odgovarao za veleizdaju. Tim će činom javne objave Milanovićevo ime biti upisano „zlatnim slovima" u povijest jugoslavenske ideje „na ovim prostorima", a možda postumno dobije i spomenik na Paliluli, Topčideru ili Avali. Dedinje je zauzeto.

Junački čin javne objave hrvatskoga Registra „najčasnijih imena" pohvalio je i Sava Štrbac – lovac na hrvatske glave, osporavatelj međunarodno priznate hrvatske države, koji javno smije reći i ono što Nikolić ili Dačić ne smiju dok su na vlasti. A kad Štrbac nešto u Hrvatskoj pohvali, to je najbolji znak da se u nas dogodilo veliko „sranje" (S. Mesić). No, poslije Registra dogodilo se još i veće u obliku totalitarnog nametanja „spolno/rodnoga odgoja". Dobro je da Milanović nije bubnuo kako je spolno/rodni odgoj dogovorio osobno s Papom tijekom nedavnoga posjeta Svetome Stolcu.

Nenad Piskač
(slike skupa: Lj. Š.)