Margetićeve klevete u Beogradu

Poslije izbora 1923. stvarao se hrvatsko-slovensko-bosanski blok. Bio je protucentralistički, ne i separatistički. Beograd se, međutim, digao na zadnje noge i demonstrirao kako je zapravo cijelo prošlo stoljeće, sve do Oluje 1995., shvaćao bit Jugoslavije. List „Balkan" vjerno je prenio službeno stajalište velikosrba: «Juriša se na monarhiju; robovi švapskog habsburškog cara nipodaštavaju jednog Aleksandra Karađorđevića... razorava se država milionima grobova stvorena i vodi se rat protiv srpskog naroda, ali neka zna g. Radić da će stupiti u akciju i mitraljezi».

U sljedećem broju beogradski „Balkan" je još jasniji: «Neka Zagreb vidi svoje ulice malo poprskane krvlju.... što mi nikako ne želimo i što samo od njega zavisi... Na sadašnji separatizam u Zagrebu i Ljubljani imaju da se primene odredbe zakona o zaštiti države... Tko bi posle toga pokušao da se buni, ima da omasti konopac. To je po našem najdubljem uverenju najbolji lek za ozdravljenje od bolesti separatizma». Tako je bilo od 1918. do 1990., i tako je trebalo biti od 3. siječnja 2000. pa nadalje, cijelo 21. stoljeće.

Organizirana trojka RTS-a

Sad, godine 2012. kad Zagreb ima haaški pravorijek o tome da je njegov rastanak od beogradskoga „leka" sasvim opravdan, legalan i legitiman, to jest da je Zagreb imao pravo da ne omasti konopac vješala velikosrpske politike Beograda, Srbija je u šoku. Za nju je Hrvatska bila i ostala srpska pokrajina, a od 16. studenoga 2012., ona to više nije ni u peti, osim u Beogradu i hrvatskoj petoj koloni. Srbija je u stanju šoka, jer se nije suočila sama sa sobom.

Istina je za nju prebolna. Šok se dodatno potencira s različitih strana. Uključeni su naravno i mediji. Nije me pretjerano briga za srbijanske šokove, više me muči, primjerice, 345.000 nezaposlenih Hrvata u Hrvatskoj, ali moram primijetiti da šokove liječe nezačinjenom kamilicom. Radio televizija Srbije „emituje" na prvom programu emisiju „Da Možda Ne" voditeljice Olivere Kovačević. Bilo je tako i u četvrtak 22. studenoga. Emisija se uz duboki dekolte voditeljice na web stranicama ovako reklamira: „O najvažnijim pitanjima društvenog života Srbije govoriće oni koji imaju šta da kažu, a njihovi stavovi suočiće se sa voditeljem i rezultatima istraživanja javnog mnjenja Srbije, koje specijalno za ovu emisiju radi Istraživački centar RTS-a".

Čovjek bi pomislio kako se radi o ozbiljnoj emisiji, posebice kad nosi naslov: „Oslobađanje hrvatskih generala – Presuda Pravdi". Kad ono spomenutoga dana Olivera dovukla tri gosta „koja imaju šta da kažu": Sava Štrbac, tajnik terorističke vlade RSK s koeficijentom „plate" od 4,7, Slobodan Antonić, sociolog i politički analitičar i Domagoj Margetić „novinar iz Zagreba", koji je u emisiji odradio lavovski „deo" posla, tako dobro da su Antonić i Štrbac mogli slobodno ustati i otići na piće.

Štrbac i Margetić: Fino uglazbljeno protuhrvatsko suglasje!

MargetićMargetić je predstavljen kao jedini Hrvat osuđen na Tribunalu (laž!). Tako ohrabren mučenik, „novinar iz Zagreba", o presudi kaže odmah „da ga ceo svet razume" kako je trebala biti osuđujuća, ne toliko zbog generala Gotovine i Markača, već zbog „ideje Tuđmanove Hrvatske", ona je bila „ratna ideja", naime „iza kulisa rata u kojem su se ljudi ubijali.... jedni i drugi, događala se velika nacionalna pljačka i u Hrvatskoj i u Srbiji".Štrbac je uvodno podsjetio da je u Hrvatskoj bio „sudija", koji je bio primljen u „advokatsku komoru Hrvatske", počeo je „da brani Srbe", danas iako ima stan u Benkovcu „ne može da se vrati", jer nitko mu ne može „da garantuje bezbednost", u Hrvatskoj, za puknuti od muke, nema nikakve optužnice protiv njega, kaže - amnestiran je u omanjoj skupini od „21.000 amnestiranih Srba". „Razočaran i ogorčen" je oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. Oluja je „najveći egzodus posle Drugog svetskog rata", „trista kilometara duga kolona, dvestadvadeset hiljada...".

Kuku meni ide dalje - „Imali smo prvostepenu presudu, jednoglasno donesenu", pa onda ono najvažnije u što je uzalud potrošio cijeli život a posebice sve postolujne godine - „nama je bilo važno da ostane udruženi zločinački poduhvat". Štrbcu su od oslobađajuće presude prihvatljiva samo izdvojena mišljenja dva suca Žalbenoga suda.

Margetić je predstavljen kao jedini Hrvat osuđen na Tribunalu (laž!). Tako ohrabren mučenik, „novinar iz Zagreba", o presudi kaže odmah „da ga ceo svet razume" kako je trebala biti osuđujuća, ne toliko zbog generala Gotovine i Markača, već zbog „ideje Tuđmanove Hrvatske", ona je bila „ratna ideja", naime „iza kulisa rata u kojem su se ljudi ubijali.... jedni i drugi, događala se velika nacionalna pljačka i u Hrvatskoj i u Srbiji". „Ovim je rehabilitiran Franjo Tuđman", stvar je još strašnija jer „Tuđmanova Hrvatska je obranjena, i to je najveća tragedija...", kaže nacionalni junak!

Muha govnara i gljiva muhara

„Novinara iz Zagreba" uhvaćenoga u „šolji" beogradske kamilice, kao i svakoga službenika haaške mreže strahovito smeta što „Hrvatska se u sekundi vratila u devedesetprvu... takva izgradnja kulta ličnosti, od jednoga vojnog lica, generala, stranoga plaćenika, koji je usput budi rečeno i ratni profiter, to je katastrofa za hrvatsko društvo". S presude spustio se još dublje u žablju perspektivu: „Gotovina se vratio kao vlasnik firme vrijedne 200 milijuna kuna... vile... kuće... ja to nazivam samo jednim imenom – ratno profiterstvo... ako od takvih ljudi radimo kult ličnosti... onako se nije skandiralo ni Franji Tuđmanu... ma, tko je Ante Gotovina, jedan bjelosvjetski probisvijet, koji je pobjegao u Hrvatsku ne da je brani... došao je kao strani plaćenik da bi zaradio na krvi, leševima i paljevini... ja to stalno govorim Hrvatima ajmo pošteno o tim herojima". U Pakoštanima se skupilo „30 – 40 tisuća ljudi" koji „uz poluustaške pjesme", zamislite – „slave".

Stvarno, čovjek se pita – ma, tko je taj „novinar iz Zagreba" da ga prvi program RTS-a „angažuje" u „tom strašnom času" kad se dogodila „presuda pravdi" i kad je srpski narod u svojoj sve manjoj i manjoj državi opet, opet i opet – „ugrožen" sa svih strana, kao nekad „zaverom Nemačke, Vatikana i Kominterne"?! Muha ili gljiva? Svejedno. Zavrijedio je da ga Josipović odlikuje kao i Teršelićku!

„Opšti haos": Od HDZ-a preko Galbraitha do Haradinaja

Haaški sud je išao ispravnim principom, veli „novinar iz Zagreba", jer je htio suditi političkim elitama, „mi danas nemamo takvu presudu zločinačkoj organizaciji koja se zove HDZ", a koji je bio „politička, ideološka snaga iza zločina". Zato su svojedobno Mesić i Manolić u HDZ učlanili budućega beogradskog novinara iz Zagreba! I da ne nabrajam dalje gdje je sve potom ubacivan, a uspjeli ga ubaciti čak i u haaški pritvor zbog čega je morao fingirati sukob s Mesićem. I vidi sad gdje je završio – u jednom Beogradu! U palanačkom izdanju srpske ugroženosti.

Štrbac pak kaže – „Pogrešno se tumači ova presuda i u Hrvatskoj i u Srbiji". Od osuđujuće presude očekivao je „početak istinske katarze hrvatskog društva", „reviziju novije hrvatske povijesti, ono što je u njihovim udžbenicima, da su Hrvati vodili obrambeni rat – to piše u tim udžbenicima". Naricanje ide dalje: „Da je bila presuda o udruženom pothvatu imali bi jedan solidan osnov da na osnovu te osuđujuće presude povratimo ono što nam je oduzeto... e, sad nemamo te presude... očekivali smo da će i članice EU početi razmišljati da li da već prvoga jula iduće godine postane punopravna članica EU, očekivali smo da će Hrvatska morati mijenjati zakon o državnim praznicima, da ne će slaviti s državnog nivoa kad su protjerali 220.000 hiljada... država to službeno ne bi smela da slavi...".

Antonić o „sudiji Meronu" kaže da je radio u State Departmentu, da je tražio da se C. del Ponte „smeni" i da je riječ o presudi na koju su utjecale SAD. A tko je utjecao na sadržaj i podizanje i prihvaćanje optužnice te na prvostupanjsku presudu, nitko ga nije pitao, niti je išta rekao on i njegovi „saradnici" u studiju. Zato je tu „novinar iz Zagreba", koji pojašnjava da je Galbraith priznao odgovornost američke administracije za ovakvu presudu. Nokat prsta „novinara iz Zagreba", tajnik Vlade RSK u „izgnanstvu", Savo Štrbac ide dalje – „Amerikanci su nam namestili", ali „oni („Krajišnici") će da dokažu pred američkim sudom da je oluja imala genocidni karakter".

Na novu moguću ranu svekolikog velikosrpstva i zavjeru podsjestio je Antonić – očekuje se, naime, oslobađajuća presuda i Albancu Haradinaju.

Ima nade u reviziju haaškog pravorijeka?!

Priča se potom „kanalizuje" na „topničke dnevnike". „Novinar iz Zagreba" o njima kaže kako „laž je da tih dokumenta nema", jer on, „novinar iz Zagreba" ima „svjedoka", kojega ne smije otkriti jer bi mu bio „ugrožen život", naime, braćo Srbi, ako niste znali - topničke dnevnike uzeli su „hrvatski dužnosnici", a u tome je „sudjelovao i Karamarko", zapjenjeno će sveznajući „novinar iz Zagreba".

Štrbac ponovo prihvaća lopticu i nada se i dnevnicima i reviziji presude, dnevnike će pronaći na crnom tržištu dokaza, on bi za njih dao milijun eura...

„Novinar iz Zagreba" zatim izvlači „predmet Mrkonjić Grad" u kojemu su, slavodobitno „informiše", osumnjičeni „Kotromanović i Gotovina", a taj predmet je sakrio Milorad Dodig, žrtve u Mrkonjiću su srpski civili, jedna od fotografija pokazuje „spaljenu grupu civila u obiteljskoj kući s ostatcima žrtve u invalidskim kolicima"... – teatralno je svršio „novinar iz Zagreba", te tako nadmašio haaškom presudom spaljenu skupinu istomišljenika haaške mreže: Čička, Teršelićku, Puhovskoga, Butkovića, Pusića, Pusićku, Nobila, Pilsela, Jakovinu...

Ključni ratni zločini su Sisak, Vukovar, Gospić, Bjelovar – sad već s pjenom na ustima „novinar iz Zagreba" igra Žikino kolo - jer oni dokazuju da su u zločinima sudjelovale „hadezeove trojke", kojima su zapovijedali „visoki hadezeovi dužnosnici", a onda ekstaza: „Tuđmanu i HDZ-u nije bio cilj mir, trebao im je rat, da bi se onemogućili pregovori o miru".

Koliko „sranja" (S. Mesić) u jedinici vremena!

Nema zajedničkog pothvata? Natrag na jasenovački mit!

MitNa kraju je izvučen argument Jasenovac, što je i bilo za očekivati budući da je zajednički zločinački pothvat Haag zagrizao, ali nije progutao već ispljunuo. Stoga se, kaže logika od „Da Možda Ne", do daljnjega treba držati kao pijan plota velikosrpskog mita o Jasenovcu, jer Hrvati su genocidni osim naših petokolonaša. Ili kako to lijepo kaže „novinar iz Zagreba" - „Uvijek treba ponavljati istinu o Jasenovcu". Ništa drugo, naime, nije preostalo od udarničkoga dvanestogodišnjeg rada haaške mreže.„Novinar iz Zagreba" otkrio je da su samo on i Milošević imali čuvara u haaškom zatvoru. Vau! Kako važna faca! Potom ide nova povijesna paralela: „Šljivančanin cijeni Gotovinu i Markača, Tuđman cijeni Miloševića. Svi oni fino posluju na krvi žrtava i paljenju njihovih domova". Krajnje je vrijeme da se otkrije posluje li haaška mreža na krvi žrtava i paljenju istine.

Štrbac prihvaća dupli pas izjednačavanja krivnje i zaključuje – „nema nevinih". Slijedi pojašnjenje: „S jedne strane je bila legalna JNA, a s druge secesionistička vojska. Oluja je bila genocidna. Uspjet ćemo pred Međunarodnim sudom pravde". Nema pameti s one strane Drine. Nema suočavanja s istinom. Oni imaju samo propaloga Štrbca i „novinara iz Zagreba". Na što su spali!?

Antonić – „nešto bi trebalo učiniti", ali kako „kad Hrvatska slavi 5. avgusta? Ta država slavi taj datum!". I tako je ova „trojka" privela kraju svoje pripovijedanje.

Na kraju je izvučen argument Jasenovac, što je i bilo za očekivati budući da je zajednički zločinački pothvat Haag zagrizao, ali nije progutao već ispljunuo. Stoga se, kaže logika od „Da Možda Ne", do daljnjega treba držati kao pijan plota velikosrpskog mita o Jasenovcu, jer Hrvati su genocidni osim naših petokolonaša. Ili kako to lijepo kaže „novinar iz Zagreba" - „Uvijek treba ponavljati istinu o Jasenovcu". Ništa drugo, naime, nije preostalo od udarničkoga dvanestogodišnjeg rada haaške mreže.

Očito je da su sve strukture „s prostora bivše Jugoslavije" krive za krvavi raspad Jugoslavije, odnosno za agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, pa i one petokolonaškoudbaške iz Hrvatske, teško, jako teško doživjele haaški pravorijek od 16. studenoga. Sve je to razumljivo osobito u svjetlu činjenice da su s osuđujućom presudom mogli parazitirati na grbači hrvatskoga naroda sljedećih pedesetak godina.

Ovako pak, minimalno što treba očekivati normalan Hrvat, jest da hrvatska država, ta Tuđmanova država, poništi odluku o amnestiji Save Štrbca i podigne protiv njega adekvatnu tužbu. Hoće li general Gotovina tužiti „novinara iz Zagreba" za izrečene uvrjede - ne znam. Ali znam da protuhrvatsku haašku mrežu treba temeljito istražiti, jer po mojemu mišljenju riječ je o terorističkoj organizaciji, leglu političke, medijske, obavještajne i protuobavještajne korupcije kojom se htjelo u miru prodati slobodu hrvatskoga naroda stečenu u obrambenom ratu.

Nenad Piskač