Reportaža iz Marije Gorice

Iz Hrvatske se odlazi ponekad neprimjetno, ponekad pogibeljno u velikim povijesnim valovima. Ali u nju se i dolazi, makar i na dan dva. Najviše medijske pozornosti dobivaju gosti koje sa sobom u Hrvatsku dovedu tipovi poput Rade Šerbedžije, (brijunskoga sultana veličanstvenog sa svojim haremom, koji nazivaju „teatrom"), a koji nas, ti gosti ortodoksnih jugofila dakle, kad dođu u Hrvatsku s visoka podučavaju kakvi smo i kakvima bi trebali biti. Ima međutim i gostiju koji redovito, desetljećima, uporno dolaze u Hrvatsku, ali o njima se ne piše. Možda i zato jer njihovo srce kuca u Hrvatskoj i kad nisu u njoj.

Gradišćanski Hrvati redovito dolaze u Hrvatsku. I ove godine skupina katolika iz sjevernoga Gradišća (Mađarska i Austrija), ponajviše umirovljenika skupljenih iz hrvatskih župa, pod vodstvom Franje Pajrića obišla je 22. i 23. listopada nekoliko hrvatskih svetišta: Ludbreg, Trsat, Krašić, Marija Gorica i Marija Bistrica. Dva dana kružili su Hrvatskom, koje se ne mogu nagledati i nadisati. Sve ih zanima. Povijest i duhovnost. Običaji i ljudi. Mirisi i okusi. Štrukli i orahovac.

Srednjoeuropljani u hrvatskoj srednjoeuropskoj idili

Na području kajkavske ikavice Stjepana Jakševca

Tako je bilo jučer i u Mariji Gorici u kojoj se sramežljivo skriva jedan lijepi i zanimljivi dio hrvatske povijesti. Zato su poslije marijanskoga Trsata na Rijeci, preko Ozlja i Stepinčeva Krašića došli u Mariju Goricu, pitoreskno mjesto, danas općinu smještenu na posljednje obronke Hrvatskoga zagorja, nedaleko Zagreba naslonjenu na općinu Brdovec, općinu Pušća i obale Sutle na granici sa Slovenijom. Uzvratni je posjet u pitanju – marijogorička je župa prije dvije godine posjetila Gradišće, a domaćinom im je bilo mađarsko mjesto Koljnof. U skupini hodočasnika je nekolicina katoličkih svećenika, naših Hrvata, ali i Mađara i Austrijanaca. Svi se oni srednjoeuropski sasvim solidno razumiju. Tako je to s Hrvatima. Sa svima su dobri, svi ih u svijetu hvale, osim balkanjerosa, poglavito Srba. A baš k njima vuku nas tipovi iz jugoslavenske ropotarnice poput onoga gore iz druge mi rečenice.

Planirano je kratko zadržavanje, jer dogovorena je Sv. Misa u Mariji Bistrici točno u 18,00 sati. Okrjepa na domaćoj hrani seoskog domaćinstva Stara preša, obitelji Jakševac, koja je u rodbinskim svezama s pokojnim hrvatskim književnikom Stjepanom Jakševcem (Sveti Križ, 16. prosinca 1916. – Zagreb, 10. svibnja 1994.), koji je pokopan na groblju uz obližnju drevnu crkvu Sveti Križ koja pak seže sve do 14. stoljeća. Njemu u čast uz groblje je prošle godine posađen javor i podignuta mala spomen ploča Udruge Ivana Perkovca sa Jakševčevim stihovima pisanim na kajkavskoj ikavici (neki je zovu i (donjo) sutlanska ikavica). Sve pohvale jestvinama i pitvinama stižu iz usta naših gostiju, koji uopće nisu gosti, ta otišli su prije samo pet stotina godina u povlačenjima pred Turcima, kad je iz Hrvatske prema ozbiljnim procjenama otišla trećina stanovnika na područje današnjega Gradišća. Trećina. I preživjesmo do danas i tamo kamo smo otišli i ovdje, u domovini, koju nam trgaju i komadaju, grickaju i arbitriraju, lome i otimaju još od vremena kad smo se pokrstili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Da ne idem sad u detalje, a baš me nekaj u tom smjeru vleče i cuka...

Toranj crkve u Mariji Gorici

Marija Gorica starije je marijansko svetište od Marije Bistrice

U Mariji Gorici na župskome proplanku s kojega za lijepa vremena puca pogled sve do Krškoga s lijeve strane, preko slovenskih Kapela sve do našega Klanjca i Zelenjaka u kojemu se ugnijezdio spomenik hrvatskoj himni – koja je i nastala u tom zagorskom kraju neizrecive prirodne ljepote, dočekasmo ih župnik Ivan Kobešćak i ja. Vođu puta i organizatora hodočašća po hrvatskim svetištima Franju Pajrića poznajemo od ranije, ali i njegova oca Franju Pajrića, a i jednoga unuka također Franju Pajrića. Svi su iz Koljnofa (mađ. Kophaza, sjeverozapadna Mađarska). U Koljnofu, većinskom hrvatskom mjestu, Sv. Misu dva puta mjesečno služi Mađar. I on je danas tu, zna toliko hrvatskoga koliko mu je potrebno izgovoriti misu. Čudi se koliko je ispovjedaonica po hrvatskim svetištima, čudi se da Hrvati u tolikoj mjeri ispovijedaju grijehe. A meni se pak čini da sakrament Ispovijedi stagnira. Ispovijedaju li se mađarski katolici? Franjo prvospomenuti, dakle, prevodi na mađarski, od kojega ni uz najbolju volju ne razumijem ni riječi.

Gradišćanci u crkvi BDM od pohođenja

Redom, telegrafski, jako skraćeno: Crkva (sv. Petra) i samostan u Mariji Gorici izgrađeni po svemu sudeći godine 1527. po velikaškoj obitelji Petra (Stjepana) Silaj iz Susedgrada, darovani su bosanskim franjevcima u povlačenju pred najezdom Turaka. Izgrađeni su na teritoriju ondašnje župe Sveti Križ. 1616. franjevci obnavljaju i proširuju crkvu. 1640. sjedinjuju se župe Sv. Križa i Sv. Vida (danas zasebna župa u Brdovcu). Franjevci nastoje crkvu sv. Petra (današnju crkvu u M. Gorici) učiniti prošteništem Blažene Djevice Marije, jer se u njoj čuva čudotvorni kip BDM donesen iz Bosne, načinjen od lipova drveta, visok 80 centimetara, potječe iz godine 1430. Po biskupu Martinu Borkovcu godine 1682. (6. rujna kako navodi Paškal Cvekan) posvetio je crkvu u Mariji Gorici i ona postaje crkvom Blažene Djevice Marije od pohođenja, što je i danas.

Ilustracije radi – kipu Majke Božje u Mariji Bistrici počelo se hodočastiti godine 1684., a nacionalnim svetištem Marija Bistrica postala je godine 1715. kad je Hrvatski sabor podigao u marijobistričkoj crkvi zavjetni oltar. Po svemu sudeći kip iz Marije Gorice stariji je od onoga iz Marije Bistrice. Dvije godine prije prvih marijanskih hodočašća u Mariju Bistricu, crkva u Mariji Gorici već je posvećena BDM, jer se u njoj praktički od izgradnje crkve (1527.) štovao kip BDM.

Prvi put na Goričkog trgu

Bogatu povijest prati i bogata oprema

Iz 17. idemo u 18. stoljeće. 1733. samostan u Mariji Gorici je ponovo sagrađen, ovaj puta zidani – prvi je bio drveni. Sadašnji izgled crkva je dobila 1758., a bila je posvećena 12. srpnja 1761. po biskupu Stjepanu Puczu. 1786. car Josip II ukinuo je samostan u Mariji Gorici. Godine 1789. crkva postaje župnom crkvom, a Marija Gorica umjesto Svetoga Križa župom. Iako su franjevci otišli ne svojom već carevom voljom, ipak sljedećih 40 godina crkvom upravljaju franjevački župnici sve do 1829. Današnji izgled župnoga dvora potječe iz godine 1837.

Unutrašnjost crkve je više negoli zanimljiva, pa zato i naši gradišćanski Hrvati s pozornošću prate svaku sitnicu. Njima je sve bitno. Tko zna tko je od njih podrijetlom iz ovih krajeva? Nedaleko Koljnofa pet kilometara udaljenoga od Šoprona, je Vedešin, danas poznato kao najveće gradišćansko groblje Hrvata kajkavaca izvan Hrvatske. Sve je moguće kad se ima u vidu burna nam povijest. Ali, idemo dalje, da nešto bitno ne promakne...

Glavni oltar župne crkve u Mariji Gorici

Glavni oltar naručen je 1757. Rad je majstora Francesca Bensa porijeklom iz Gorice kod Trsta. U njemu se, iako je bogato ukrašen kipovima, posebice ističe kip Majke Božje smješten u oltarskoj niši. Kip je obučen. Sačuvane su i haljine, a najpoznatija je ona od brokata napravljena od vjenčanice grofice Čikulin. Kip gotičke Madone (1430.) došao je, odakle negoli iz Bosne. Nije jedini (primjerice kip Gospe Sinjske stigao je iz Rame. Ovaj gorički tijekom povijesti pretrpio je izmjene. Kip je došao u Mariju Goricu poslije 1517. godine – navodi P. Cvekan. Na kipu piše Heil Maria. Štuje se kao čudotvoran kip.

U izuzetno umjetničko i kulturno bogatstvo župne crkve u Mariji Gorici spadaju i četiri pokrajna oltara iz sredine 18. stoljeća. Na desnoj strani lađe crkve oltari su Franje Asiškoga i sv. Antuna Padovanskog. Na lijevoj strani nalaze se oltar sv. Ivana Nepomuka i oltar Sveta tri kralja. Pod tornjem svojedobno je bio i mali oltar Žalosne Gospe.

Ispovjedaonice su također posebna priča, one su izuzetno vrijedne, a zanimljivo je da ih ima čak četiri iz sredine osamnaestog stoljeća, što je dokaz da je crkva bila proštenište u koje su dolazili brojni vjernici. Za samu malobrojnu župu, u kojoj se rodio i u ovoj crkvi krstio, da ne zaboravimo, otac hrvatskoga realizma Ante Kovačić, bila bi dovoljna i jedna ispovjedaonica.

Na seoskom imanju pred vinskim hramom obitelji Jakševac

Četiri Žagmeštra na dirkama autentičnog baroknog zvuka

Križni put nepoznatoga majstora, ulje na platnu 55 x 77 cm, nastao je između 1758. i 1761. također spada u vrlo vrijednu opremu crkve u Mariji Gorici. Ali, ono po čemu je crkva u stručnim krugovima najpoznatija što se tiče opreme, jesu orgulje iz 1759. Imaju četrnaest registara. Izradio ih je ljubljanski graditelj orgulja Ivan Juraj Eisl (1708. – 1780.) podrijetlom iz Salzburga. Orgulje su zbog nedostatka sredstava građene u dva maha. Svaki puta po sedam registara. Imaju dva manuala i pedal, ostvaruju 649 svirala, 327 kovanih i 277 drvenih – kako navodi spomenuti P. Cvekan u svojoj knjižici „Samostan Gorica – Brdovec" (o. Paškal Cvekan, samizdat, 1994.). Kučište orgulja je jedno od najljepših u sjevernoj Hrvatskoj, bogato ukrašeno s prednje i stražnje strane. Orgulje nikad nisu restaurirane, funkcioniraju i njima se danas služe četiri župna orguljaša, četiri brata Žagmeštar. Najveća je vrijednost orgulja autentičan barokni zvuk. I danas su u dobrome stanju.

Orgulje

Rastanak u dvorani Alojzija Stepinca

Ispod župnoga stana, dijela nekadašnjega samostana franjevaca, nalazi se podrum, koji je župnik Ivan Kobešćak nedavno, o pohodu nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića župi, zajedno sa župljanima temeljito obnovio i pretvorio u Dvoranu kardinala Alojzija Stepinca u kojoj se okupljaju župljani i u kojoj se odvijaju pastoralne aktivnosti. U njoj je pozornost Gradišćanaca privukao drveni kip blaženog mučenika Alojzija Stepinca, djelo marijogoričkog kipara Franje Haramine. Od opreme tu su i Posljednja večera, Ante Kovačić, Gorički trg, Gorički križ i nekoliko slika svetaca – ulja ludbreškog slikara Gorana Petrača.

Oltar Sveta Tri kralja

U podrumu se kušalo mlado i staro vino ovdašnjega vinara Maria Pušića, te nadaleko čuvena koljnofska frankovka iz podruma Franje Pajrića seniora. Opet je prošla najstrože kriterije! I na kraju je ostalo pitanje – kako do 18 sati doći u Mariju Bistricu, kad smo se rastali u 17, 45 sati, a još si nismo rekli sve što smo htjeli?

Ispovjedaonica

Jutros javljaju iz Koljnofa, sretno su se, hvala Bogu i Majki Božjoj Goričkoj, vratili i već planiraju novu rutu za idući dolazak u najljepšu na svijetu. Lijepu Našu. I ono što je od nje preostalo.

Nenad Piskač