U autobusu

Od nedavna s autobusne stanice kod Kaptola prema elitnom dijelu Zagreba, Gornjem gradu, Jurjevskoj, Cmroku prometuje mali autobus s dvanaest sjedećih i dvadesetak stajaćih mjesta. Stanovnici ulica na obroncima Medvednice odahnuli su, pojavu tih malih autobusa, koji ih povezuju sa središtem grada, drže darom s neba iako je pravi razlog bio pokušaj zagrebačkog gradonačelnika da ih pridobije kako bi glasovali za njega na predsjedničkim izborima. Subota je, blizu je podne. Lijep, sunčani proljetni dan. Autobus je prepun građana pretrpanih torbama i vrećicama s kruhom, mesom, voćem i povrćem kupljenim na glavnoj zagrebačkoj tržnici. Putnici su stariji parovi, žene i muškarci, mlađi supružnici, nekoliko mladića i djevojaka. Po odjeći se vidi da se radi o dobrostojećim građanima koji žive u bogatijem dijelu metropole, odjeća mladih je sportska, poznatih marki, dok stariji nose bolja odijela, haljine i cipele. Kao da im je stalo da se vidi tko su i što su. Ima i nekoliko izuzetaka, muškaraca i žena, koji se odvajaju od visokog prosjeka, ali oni su samo zrcalo na kojem se odražava imutak većine putnika.

Većina sjedala je zauzeta, slobodno je još jedno mjesto do prozora na koje je stariji gospodin odložio pune vrećice. U autobus ulazi par srednjih godina, pokazat će se da su muž i žena, i staje kraj gospodina. Refleksno uzima vrećice, stavlja ih u krilo te se uslužno premješta na mjesto do prozora. Mlađa žena mu se zahvaljuje i sjeda, a njen muški pratitelj ostaje stajati,. Tek radoznalo oko može primjetiti kako se mlađi par razlikuje od većine putnika u autobusu, odijeveni su opuštenije, nehajnije su im složene boje odjeće, dodani su i osebujni detalji, zapravo oboje pokazuju neobaveznost i neosjetljivost za dojam koji ostavljaju na svoju okolinu. Još je nekoliko minuta do polaska, autobus ispunja prigušeni žamor, može se razabrati poneka ozbiljna primjedba, mladenačka dosjetka, komentar nekog tek obavljenog razgovora uz kavu, više manje duhovita opaska nečijeg izgleda, dio nekog trača ili ogovaranje. Žamor se miješa s glazbom s radija u autobusu i povremenom reskom zvonjavom mobitela nakon kojeg slijedi glasan razgovor u koji su nehotice uključeni i ostali putnici.

Autobus naposljetku kreće, s lijeve strane promakne Franjevačka crkva sa samostanom i Osnovna škola Miroslava Krleže, s desne pak strane niz kurija. Kad je autobus ušao u Novu ves mlađi čovjek koji stoji uz mlađu ženu, dotad je šutio i usredotočeno promatrao fasade zgrada u brzom promicanju, odjednom započne glasno komentirati seriju Antuna Vrdoljaka o Titu, čiji je nastavak emitiran večer prije. Pomno je počeo raščlanjivati najnoviji Vrdoljakov filmski uradak:

-To što je jučer prikazano nema izravne veze s Titom, govori se o zločinima počinjenim u Zagrebu neposredno nakon ulaska partizana u grad, to je više dokumentarac o oslobođenju, a ne o Titu....

Mlađa žena je očito iznenađena tom iznenadnom potrebom njena muža da u prepunom autobusu glasno analizira filmski uradak koji, potvrdit će to za tren, sama nije vidjela. Pokušava ga smiriti kratkom upadicom :

-Nemam pojma o čem govoriš....

-Pa o Vrdoljakovoj seriji...

- Nisam vidjela ni jedan nastavak, pa ni onaj jučerašnji... Ništa ne mogu o tome reći...

- Niti si puno izgubila, to filmski nije dobro. Pametno si učinila što si igrala bridž na računalu...

- Jesi li kupio novine? Pitanjem ga je htjela skrenuti s teme koju je započeo, no njen muž je uporno nastavljao:

-To nije dobro napravljeno....dokumentarni i igrani dijelovi nisu dobro sjedinjeni, ritam nije dobar, montaža.....

U raspravu se odjednom uključio muškarac koji je mlađoj ženi ustupio mjesto:

-Imate pravo, što je to? To je loša serija. To je pamflet protiv Tita, vrvi lažima....

Mlađi muškaac kao da ga nije čuo nastavljao je dalje:

-Izbor glumaca nije najbolji, neuvjerljivi su....teško je uklopiti današnjeg glumca u dokumentarni materijal....

-Tko je uopće Vrdoljaku dao novac za tu seriju o Titu, nastavio je čovjek kraj prozora, to je moj, naš novac, mene nitko nije pitao hoću li takvo tumačenje Tita. Znalo se tko je Vrdoljak i kakvu će seriju napraviti.....

Uključila se i žena koja je sjedila iza njega:

-Ne, to nije istina što se u toj seriji govori o Titu i o tom vremenu, Vrdoljak falsificira...

-Ne razumijem. Kako vi znate da su ta svjedočenja lažna, upitao ju je mlađi muškarac, filmski znalac.

-Mi smo svjedoci tog vremena....

Muškarac uz prozor je nastavio:

-I tko će tome povjerovati, kakvi su to dokazi da su partizani činili zločine. Izjava nekog vozača koji je vozio ranjenike iz bolnice Sveti Duh, pih, tko je može potvrditi....To su laži, a ne šokantne istine, to se nije događalo, pa mi bi to morali znati....

Ponovno se javila žena iza njega:

-To ništa ne valja, kakva je to serija....Vrdoljak je nikakav režiser. I „Duga, mračna noć" je propaganda, a ne istina. To isto nije bila dobra serija...zašto nas naša televizija truje takvim smećem...

Opet će muškarac uz prozor:

- Vrdoljak je loš režiser. I loš političar. Ta serija je desničarska politička podvala...

Mlađi čovjek koji je započeo raspravu sad je stao braniti Vrdoljaka:

-Ne slažem se, Vrdoljak je dobar redatelj, napravio je sjajne filmove, jeste li gledali „U gori raste zelen bor...", pa „Glembajeve", „Duga, mračna noć" ima sjajne dijelove....

Stariji muškarac je nastavio odlučno dalje:

-Ne slažem se. Vrdoljak je poput vjetrokaza, sad je uz jednu politiku, sada uz drugu...Glavno da mu donosi korist, pravi Imoćanin....

-Ali vi imate krivo. Vrdoljak je veliki hrvatski redatelj...

-On je hrvatski nacionalist, ako hoćete još izravnije, on je povijesni revizionist. Ova serija hoće mijenjati našu noviju povijest, izjednačiti antifašizam i ustaštvo...

Odjednom se u raspravu uključio stariji muškarac, koji je sjedio s desne strane autobusa, ljutito, s mnogo psovki:

-Kakav revizionizam. Vrdoljak govori istinu. Od četrdesetipete sam šutio, svi smo šutjeli, jer smo se bojali. Nisam se smio javno suprotstaviti....Sada konačno mogu reći što mislim. Jebem vam vaš antifašizam, krvavo smo ga iskusili pedeset godina. Naposljetku je isplivala istina o tom vađem an-ti-fa-šiz-mu...

-Ne napadajte antifašizam, on je s Hrvata, bar s onih koji nisu bili uz ustaštvo i NDH, skinuo ljagu zločina...

- Opet Jasenovac....taj ćete nam Jasenovac dovijeka stavljati na dušu...Naglašavajući Jasenovac skrivate svoje zločine...

-Kakav Jasenovac, tko je spomenuo Jasenovac? Ja nisam, vi ste! I što ja skrivam? Kakve zločine ?

-Zločine koje ste počinili....Možda ne vi osobno....Iako tko zna, dovoljno ste stari....

-Pazite što govorite...Vi tu nešto insinuirate...Pazite!

-Pazite vi na svoje zdravlje....Kako ste se samo zajapurili...Pazite na srce!

-Mi nismo zločinci, žustro se okrenuo prema žene koja sjedi iza njega, Miki, ne poteži me, ne ću šutjeti...Komunisti....antifašisti uvijek su govorili, opirali se .....

-Jebem ja vaš antifašizam, zapravo komunizam i Tita na njegovom čelu...Skrivali se vi iza antifašizma koliko hoćete kosti iz stotina jama govore istinu o vama. Prokleti bili i vi i vaš komunizam, antifašizam, zovite ga kako hoćete, ali on je donio nesreću Hrvatima i Hrvatskoj....

-Nesreću su donijeli takvi kao vi, hrvatski desničari, nacionalisti...

- Ne bojte se, kažite: Ustaše...Gospodine komunisto, kažite mi biste li vi stanovali u ovom dijelu Zagreba da niste antifašist? Kako biste došli do tog standarda da niste služili krvavom režimu...

Očito ga je žena ponovno pokušala upozoriti, jer je na nju glasno podviknuo:

-Miki, ne poteži me! , a onda se žustro obrušio na protivnika:

- Tko vam daje pravo da me optužujete? Ništa nisam ukrao ni oteo. Radio sam, pošteno zaslužio, nitko mi nije ništa poklonio...

-Kao i tisuće drugih u ovom gradu, sljedbenika komunizma, koji su četrdesetipete oteli, kako li ste ih sve zvali? Banda, neprijatelji, reakcija, sve što vam je trebalo...Devedesete ste se pobojali za svoj život, položaj, imetak, ušutjeli se, sakrili u mišje rupe, ali samo zakratko, zahvaljujući Tuđmanovoj demokraciji ponovno ste osvojili vlast i doživotno, ma što doživotno, prekogrobno, preko svojih sinova i unuka, zauvijek osigurali taj privilegirani društveni položaj....

- Vi ste očito sljedbenik Tuđmana koji nas je odveo u krvavi rat i rasap socijalno pravedne države....

-Govnari, smeće, dosta mi je vaših parola o boljem životu u Jugoslaviji, bilo je bolje takvima poput vas, a mi ostali smo morali šutjeti i trpjeti...Jebite se s Jugoslavijom, socijalizmom i vašom pravdom!

Digao se i otputio u zadnji dio autobusa razmičući rukama putnike koji su mu stajali na putu.

Nastavio je glasno sipati ružne psovke na komunizam, Tita, njegove današnje sljedbenike.

-Svi ste vi isti, Mesić, Manolić, Lončar, Josipović, Pusić, Kajin, an-ti-fa-ši-sti. Serem se na vas i vaš antifašizam.

Čovjek uz prozor nagnuo se mlađoj ženi i poluglasno prokomentirao i dalje razbješnjelog čovjeka u stražnjem dijelu autobusa:

-Bivši novinar, penzioner, veliki pijanac. Ma nemojte mi reći, on nije mogao govoriti!? Morao je biti u partiji kao i svi novinari...

Iz zadnjeg dijela autobusa i dalje su stizale psovke i uvrede:

-Antifašisti!? Branite antifašizam, jer branite svoje dugogodišnje privilegije. Sva mudrost je u tome što ne date ono što ste nasilno prisvojili, moć, novac, nekretnine, budućnost vaših potomaka...

-Ima krasnu ženu, draga osoba, uvijek svakoga pozdravi, urednica s televizije, sad je i ona u mirovini...Kako samo trpi takvoga pijanca, šapnula je gospođa Miki sa sjedala iza mlađoj ženi ispred....

Mlađa žena je rukom dohvatila muža za jaknu i privukla ga dolje k sebi:

-Baš si našao pravi čas i mjesto !? Morao si ovdje umovati o Vrdoljakovoj filmskoj estetici. Tko uopće na ovakvim mjestima govori o lijepom i umjetnosti?

-Zato nam je i tako kako nam je. Nitko više ni ne govori o ničemu drugome do o politici....

-A politika posvađa i dva brata, to bi ti u ovim godinama morao znati....otpustila je jaknu i zgrbljenog muža. Uspravio se i zaustio:

-Ali Vrdoljak je....

U to je zazvonilo zvonce, na malom ekranu je zasvijetlila riječ STOP. Za tren je autobu stao. Izašao je bivši novinar, muž krasne gospođe urednice koju, po riječima gospođe Miki, ne zaslužuje. Još ga se čulo kako na ulici psuje, ali sve slabije, jer su se vrata zatvorila i autobus je nastavio vožnju. No muž gospođe Miki je nastavio:

-Još se ova država nije dovoljno detuđmanizirala, još je ovakvih uspaljenih glava koje nas udaljuju od Europe,od Europske unije, ugrožavaju našu budućnost... budućnost ove lijepe mladosti...Obratio se najbližem mladiću koji je žvakao žvakaću gumu i nezainteresirano buljio kroz prozor.

- Što vi mladiću mislite o Vrdoljaku i njegovoj seriji? Vaše mišljenje nam je najvažnije, vama ostavljamo ovaj svijet.

-Ne gledam televiziju, osim MTV-ija. A svijet koji nam ostavljate? Veliko sranje!

-Dobro, to je vaše mišljenje, to je demokracija. Bar nam recite što mislite o antifašizmu i fašizmu?

- Ne zanima me! To mi je jednako daleko kao Rat i mir! Prapovijest!

Začuo se glasan smijeh, čovjek uz prozor zbunjeno se osvrnuo prema zadnjem dijelu autobusa, prema ostatku mladosti koja nije hajila za raspravu, stiskala se u kutu ili je nije ni čula zbog slušalica svojih MP3 naprava u ušima. Mikijev muž je nakon neuspjeha sa širenjem diskusije na mlade nakon kraće stanke nastavio:

-Oni zaslužuju bolji svijet, bez rata i mržnje.....

- Kad uzmemo od vas vlast sami ćemo urediti naš svijet, žvakač gume zaključio je raspravu i nastavio buljiti u niz privatnih vila na Cmroku.

Gospodin kraj prozor pokušao je privesti raspravu pobjedonosnom kraju s najsnažnijim argumentom što ga je u tom trenutku mogao smisliti:

-Ja sam siguran da većina isto misli...Kad bi sada....recimo....hipotetski... u ovom autobusu napravili izbore siguran sam da bi većina bila za antifašizam, protiv revizionizma, ustašluka, protiv Vrdoljaka, njegove serije i laži...

Ni jedan glas nije potvrdio niti opovrgnuo tu tezu, a onda se sa sjedala iz prvog reda javio mlađi, krupan muškarac u izblijedjeloj kamuflažnoj vojničkoj jakni. Čvrstina s kojom je progovorio nije ostavljala prostora sumnji da cijelim bićem ne misli ono što kaže:

-I protiv Hrvatske!

Svi pogledi usmjerili su se prema njemu:

-Kakav smo mi to narod? Govnari, a ne narod. Nikad zajedno, uvijek raspolovljeni. Za koga sam se ja borio, zašto su izginuli moji prijatelji? Ja sam branitelj, invalid bez noge. Pogledajte, drvena je, podigao je nogavicu i kucnuo šakom o drvenu protezu. Nisu imali za pravu pa su mi dali ovu, privremeno, dok ne bude novaca. Ovu nogu sam dao za vas. Prevario sam se, pravo mi budi. Ali nikad vas više ne ću braniti....Zastao je, uzdahnuo, nastavio:

- Mislio sam da ste bolji.

Pritisnuo je gumb, oglasilo se zvonce. Ustao je opirući se rukom o sjedalo. Žena koja je sjedila do prolaza s poštovanjem se digla i odmakla kako bi mu omogućila nesmetan prolaz. Došao je do izlaza i preko ramena promrmljao:

- I.... sram vas bilo...

Autobus je stao, branitelj se oprezno spustio na pločnik i lagano se njišući u hodu krenuo niz ulicu. Do sljedeće postaje zavladala je tišina. Gospođa Miki s mužem i mlađi bračni par izašli su kraj elitnog naselja. Pozdravili su se i bez riječi krenuli svaki na svoju stranu. Nakon odulje šutnje javila se mlađa žena:

-Branitelj jedini ima pravo....Razmislila je i dodala :

-Pa jesi li ti normalan? Glasno raspravljati u autobusu!? Vidiš kuda vodi tvoja rasprava o umjetnosti.

Miroslav Međimorec