Nametnuta istina
Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel neizravno se zauzeo za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom bez izručivanja bivšeg ratnog vođe bosanskih Srba Ratka Mladića Haškom sudu. Rupel je na konferenciji za novinare u Bruxellesu na kojoj je predstavio prioritete predstojećeg slovenskog predsjedništva, na izravno pitanje novinara je li za potpisivanje SSP-a sa Srbijom i bez izručenja Ratka Mladića Haškom sudu, odgovorio usporedbom sa slučajem hrvatskog generala Ante Gotovine, kazavši da je Hrvatska četiri godine prije nego što je Gotovina izručen imala potpisan SSP."Trebalo bi jednako tretirati Hrvatsku i Srbiju", rekao je Rupel, dodajući da tu nije riječ o nekoj posebnoj tolerantnosti prema Srbiji, nego da su tu radi o regionalnoj stabilnosti.
Međutim, Hrvatska je parafirala SSP s EU-om u svibnju 2001. godine, a optužnica protiv Gotovine objavljena je tek u srpnju te godine. SSP je potpisan krajem listopada 2001. godine nakon vrlo pozitivnog izvješća tužiteljice Carle del Ponte.Rupel je istaknuo da će Kosovo i zapadni Balkan biti najveći izazov za slovensko predsjedništvo koje počinje 1. siječnja 2008. godine. Istaknuo je da treba odvajati rješavanje statusa Kosova od približavanja Srbije Europskoj uniji. Zauzeo se za to da Srbija što prije potpiše SSP, a nakon toga da dobije kandidatski status."Tijekom slovenskog predsjedništva željeli bismo da sve zemlje zapadnog Balkana imaju potpisane Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju", rekao je Rupel.
Te i takve izjave slovenskog ministra, za nikoga ne bi trebale predstavljati posebno iznenađenje, posebice ne ljudima koji imalo aktivnije prate rad Haaškoga suda i njegova «postignuća» zadnjih godina. Ako se baci i letimičan pogled na presude koje su već donjete na štetu države Hrvatske, a koje se već danas tretiraju kao povijesno relevantne i argumentirane činjenice, te ako se pogledaju aktualne optužnice koje na optuženičkim klupama drže Hrvate iz Hrvatske i Hrvate iz BiH, a koje bi za hrvatske nacionalne interese mogle biti i presudne u negativnom smislu – jasno je da je Hrvatska danas objektivno ne izjednačena sa Srbijom u smislu krivnje, nego je još i u tri puta gorem položaju od nje. Novinarka Višnja Starešina, na 4. je stručnome skupu Hrvatskoga kulturnog vijeća o Haaškome sudu u svome izlaganju dala izvanredan presjek svih ključnih točaka, odnosno događaja u RH i BIH, te procesa koji su vezano uz njih pokrenuti ili već završeni u Haagu, mahom pogubno po hrvatski narod i njegove interese, a na kraju i sam epilog "liku i djelu" Carle del Ponte.
«Uoči svog odlaska, Carla del Ponte za neuspjeh optužuje međunarodnu politiku koja nije željela locirati, uhititi i u Haag dovesti Ratka Mladića i Radovana Karadžića. I doista je pitanje bi li se Mladić i Karadžić mogli tako dugo skrivati da nemaju moćne saveznike, ne samo u Srbiji. No u svome Tužiteljstvu, Carla del Ponte kao tužiteljica ponašala se jednako kao i ta zapadna politika koju ona optužuje: uglavnom je dosljedno slijedila njezine signale. Može li tužiteljica koja kaže da nije stigla podići optužnicu protiv vrha bivše JNA i krnjeg Predsjedništva Jugoslavije, koji su pokrenuli ratove i zločine u Hrvatskoj i BiH, imati kredibilitet? Može li imati kredibilitet tužiteljica po čijoj je optužnici trodnevna hrvatska oslobodilačka operacija Oluja iz 1995. godine kvalificirana kao „udruženi zločinački pothvat hrvatskih državnih struktura“, a potpuno uništenje grada Vukovara od 44600 stanovnika iz 1991. proglašeni su „poduzimanjem vojne akcije JNA“, uz napomenu da su više strukture zapovjedile poštivanje ževenskih konvencija? Poslije Oluje, Carla del Ponte sa svojim suradnicima uspjela je prebrojiti svu ubijenu stoku u napuštenim srpskim selima i prezentirati to kao dokaze za planirani hrvatski progon Srba, no poslije Vukovara koji se dogodio 4 godine prije Oluje, nije uspjela prebrojiti ni mrtve, ni nestale ljude u zatočeničkim logorima po Srbiji i pretvoriti to u optužnicu protiv tadašnjeg srpsko-jugoslavenskog vrha. Nije imala vremena dodati tome desetke tisuća mrtvih muslimana i Hrvata iz BiH, žrtava „poduzimanja vojne akcije JNA“».
Ne samo da se do sad donjete presude iz Haaga tretiraju kao jedina povijesna istina s ovih prostora, to isto se već danas čini i s tek podignutim optužnicama. Bez obzira kakve presude će na temelju njih na kraju biti donjete, s obzirom na to da ICTY trenutno sudi gotovo jedino i samo Hrvatima po optužnicama koje imaju međunarodno-pravnu težinu, cijelom je svijetu već sada «jasno» tko je za rat na području bivše Jugoslavije zapravo kriv. I zato izjava slovenskog ministra koji ističe kako bi Hrvatska i Srbija trebale imati apsolutno jednak tretman ne može predstavljati nikakav šok za nas. Ne može nas ljutiti ni zato što dolazi od naših najbližih susjeda, koji vjerojatno vrlo dobro znaju što se devedesetih godina zaista dogodilo – a ne od nekog malo, ili nimalo upućenog Nizozemca ili Norvežana.
Sve je to logičan niz jedne politike koja se već niz godina kontinuirano vodi s namjerom da se hrvatski narod i njegovi heroji oblate za sva vremena. Da se ne zavaravamo previše, najveći pritisci u tom smislu dolazili su i danas dolaze iz svijeta, no da nisu imali (i još uvijek ga imaju) takvo plodno tlo i svesrdnu «suradnju» velikoga dijela hrvatske političke elite, stvari bi vjerojatno izgledale puno bolje za Hrvatsku nego što je to slučaj sada. Mnogo je ljudi u Lijepoj Našoj posvetilo sebe u intelektualnom i materijalnom smislu da se neke stvari u ovoj državi konačno počnu zvati pravim imenom. No svima se njima kontinuirano i sustavno bacaju «klipovi pod noge», ignoriraju se njihove knjige, članci, predstavljanja, izlaganja i skupovi.
Ignorira se istina – tu se prvenstveno misli na medije koji su danas u Hrvatskoj na najnižim razinama, miljama daleko prave demokracije i slobode pisanja, cenzura vreba na svakome koraku. Zbog svega navedenog, danas smo kao društvo tu gdje jesmo. Istina, još uvijek imamo možda šansu ispraviti nepravde koje dolaze iz Međunarodne zajednice pod krinkom tzv. «suda pravde». Krajnji je čas da se podigne glas i kaže dosta, inače se ne ćemo moći opravdati pred nadolazećim generacijama. Vremena i prilika za to svakim je danom sve manje.
M.M.B.
{mxc}