Deveti krug pakla

Ovih dana pažnju javnosti zaokuplja medijsko prepucavanje bivše glasnogovornice Haaškog suda Florence Hartmann i glavnog tužitelja iz procesa protiv Miloševića Geoffreya Nicea, koji su u mnoštvu međusobnih optužbi prezentirali toliku količinu «prljavog rublja» da je se ne bi posramila ni jedna zločinačka organizacija, a kamoli institucija koja bi trebala predstavljati Međunarodni sud pravde. Pravde? Prije bi se moglo konstatirati – nepravde i to one koja će, ako to ne spriječimo ostaviti najgoru moguću ljagu na imenu Domovinskog rata odnosno borbe hrvatskog naroda protiv srbočetničke okupacije.

No o toj i svim drugim slavnim hrvatskim bitkama sve manje se govori na način na koji one to zasigurno zaslužuju. Umjesto da se ponosimo činjenicom da smo u onako teškim uvjetima kakvi su bili početkom devedesetih, sa slabim ili gotovo nikakvim naoružanjem, samo s velikim srcem u grudima i bezuvjetnom ljubavi prema svojoj domovini uspjeli suprotstaviti jednoj od tad najjačih i najopremljenijih vojski u Europi, što smo to učinili dostojanstveno, pružajući maksimalnu suradnju relevantnim međunarodnim organizacijama za vrijeme rata i nakon njega, danas bi se svega tog trebali odreći ili zasramiti sudeći po ponašanju «mjerodavnih» u zemlji i izvan nje?

Jer kako bi se inače moglo protumačiti ponašanje predsjednika te iste države, koja je doslovno krvarila u borbi za svoju slobodu i neovisnost, prema Haaškom sudu – instituciji za koju se čini da joj je jedna od glavnih zadaća osigurati da Hrvatsku oblati na najgori mogući način. Međutim, predsjednik Mesić i dalje nastavlja uporno i dosljedno provoditi svoju politiku koja Hrvatskoj nije niti će donijeti išta dobro. Taj je čovjek, koji je što je veoma zanimljivo već dobio toliko priznanja od država za koje se nikako ne bi moglo reći da su nam prijateljski naklonjene, toj bogohulnoj instituciji pomogao u tolikoj mjeri da možemo ustvrditi kako je Mesić Haagu koristio više od svih masno plaćenih tužitelja zajedno. A naš predsjednik kao pravi jurista «zna» ocijeniti važnost pro bono rada.

Kad se zbroje i oduzmu svi njegovi potezi i postupci u tom smislu – od svjedočenja u procesu protiv Blaškića kad je dao sve od sebe da pomogne dokazati ulogu Hrvatske kao agresora u ratu u BiH pa sve do nevjerojatnog omogućivanja samom sudu da se dokopa najdelikatnijih dokumenata i tajni koje jedna država može posjedovati, tada nas više ništa što izađe iz njegovih usta ne bi smjelo iznenaditi. Tako nas nije iznenadila ni najnovija izjava kojom je odgovorio na novinarska pitanja vezano uz prepucavanja Hartmann-Nice, u kojoj je rekao: «Ona je iznijela jedno mišljenje. Na tužiteljstvu je, na sudu je da dokaže suprotno. Teško je kad nemaš argumenata».

Hartmann, ali i Nice, su gospodine predsjedniče možda i iznijeli svoja mišljenja koja se razlikuju, ali im je zajednička suštinska poruka da je politika izravno krojila rad Haaškog suda. No, to očigledno neće iznijeti argumente koji bi Vama i vama sličnim bili dovoljno uvjerljivi. A vi to vjerojatno ne biste niti željeli. Jer kad bi se crno na bijelo mogla dokazati zločinačka, ispolitizirana i neobjektivna uloga Haaškog suda, čime bi se u cijeloj priči mogla opravdati politika koju ste vodili.

Svi oni koji pod krinkama "velikog hrvatstva", svjesno ili nesvjesno svojoj Domovini čine veliku nepravdu, koja bi i mnoge buduće naraštaje mogla skupo stajati trebali bi se dobro zamisliti nad svojim ponašanjem. Danteov pakao ima devet krugova. Zar moramo u svaki zaviriti?

M.M.B.

{mxc}