Pogrješne sintagme kao polazišta na kojima se grade realni društveni odnosi

Jako dugo se u hrvatskom javnom, političkom i na žalost stručnom diskursu koristi čitav niz posve pogrješnih sintagmi, koje ne bi bile toliki problem da ljudi OsporavanjaPrilikom promoviranja namjere da će se neposredno ratificirana Istanbulska konvencija pokušati osporiti i opozvati referendumom hrvatskoga naroda, u javnosti su se odmah pojavila tumačenja, poruke i teze, s navodno stručnih stajališta – da se ne može referendumom odlučivati o ljudskim pravima, da se međunarodni dokumenti ili ugovori ne mogu osporavati referendumom, te da postoje političke odluke, koje usvaja Sabor, a koje se ne mogu usvajati ili osporavati referendumom.podrazumijevaju njihovo stvarno značenje. Kao kad se pogrješno izgovara neka riječ ili umjesto imena koristi nadimak čovjeku, čije značenje u svijesti ljudi ostaje nepromijenjeno i označava konkretnog čovjeka ili sadržaj. Problem nastaje kad se upravo te pogrješne sintagme uzimaju kao polazišta na kojima se i prema kojima se grade realni društveni odnosi, a nerijetko i kreiraju najvažnije nacionalne politike i usmjerenje hrvatske državnosti. A to je u Hrvatskoj postala opasna praksa, svojevrsna epidemija s razornim posljedicama. Iako mnogima ne treba isticati esencijalno značenje pojma „hrvatske državnosti“ za svaki ću slučaj istaknuti još jednom, da je to – upravljanje i usmjeravanje razvoja hrvatskoga naroda. Jer države su dobre ili loše onoliko koliko uspješno kormilare razvojem svoga naroda i njegovih ukupnih ljudskih potencijala. Ni jedna dobra država se ne odriče ni jednoga jedinoga svoga čovjeka, nikada, a to se posebno odnosi na države kršćanskih naroda kao što je hrvatski. Ovdje moram naglasiti da riječ „politike“ u realnom sadržajnom smislu znači – svakodnevni život konkretnih ljudi. Jer politike su, kako ih god umotavali, izgovarali, osmišljavali, deklarirali – upravljanje realnim životom stvarnih ljudi.

Floskule, netočnosti i laži u obrani lošega poretka

U zadnjih mjesec dana učestalo se ponavljaju neki od tih izraza i sintagmi, pa čak i teza, koje izazivaju dvojbe, nose prjevaru, stvaraju interpretativni kaos i razaraju po definiciji minimum prepoznatljivih društvenih regulativa, bez kojih društvo ne može funkcionirati na ljudsku sliku i priliku. Vjernici bi rekli i na – Božju.

Prilikom promoviranja namjere da će se neposredno ratificirana Istanbulska konvencija pokušati osporiti i opozvati referendumom hrvatskoga naroda, u javnosti su se odmah pojavila tumačenja, poruke i teze, s navodno stručnih stajališta – da se ne može referendumom odlučivati o ljudskim pravima, da se međunarodni dokumenti ili ugovori ne mogu osporavati referendumom, te da postoje političke odluke, koje usvaja Sabor, a koje se ne mogu usvajati ili osporavati referendumom.

Pa pođimo od najrazvikanijega pitanja – stečenog prava nacionalnih manjina.

Može li se steći legalno pravo – činiti zlo?

Potpuno je pogrješan stav da se referendumom ili na bilo koji drugi izvorno izraženi politički način većinskoga SlobodaZbog stečenih prava političkoga srpstva u Hrvatskoj, koja su srpsku manjinu, a za vrijeme Jugoslavije narod u neslobodnoj SR Hrvatskoj, činila posve povlaštenim i nadmoćnim većinskom hrvatskom narodu u svim usporedivim kategorijama, hrvatski narod je, prvo izborima, zatim referendumom, a zatim, zbog srpske agresije i puškom, uz teške žrtve – odlučio vratiti svoju slobodu oduzimanjem tako stečenih političkih prava srpskoj nacionalnoj manjini. To je civilizacijski čin.naroda ne mogu mijenjati „stečena prava“ bilo koga u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji i državnom poretku.

Mogu.

I moraju, ako je to nužno za uspostavljanje boljih društvenih standarda.

U javnosti je tragom aktualnih referendumskih inicijativa nametnuta floskula kako se ne mogu referendumom mijenjati „stečena prava“ nacionalnih manjina.

Zbog stečenih prava političkoga srpstva u Hrvatskoj, koja su srpsku manjinu, a za vrijeme Jugoslavije narod u neslobodnoj SR Hrvatskoj, činila posve povlaštenim i nadmoćnim većinskom hrvatskom narodu u svim usporedivim kategorijama, hrvatski narod je, prvo izborima, zatim referendumom, a zatim, zbog srpske agresije i puškom, uz teške žrtve – odlučio vratiti svoju slobodu oduzimanjem tako stečenih političkih prava srpskoj nacionalnoj manjini.

To je civilizacijski čin.

Nadriznanstveno mudrovanje u funkciji političkog srpstva u Hrvatskoj

I to nije borba protiv „srpskih prava“ nego – za hrvatsku slobodu. Upravo na tome je sadržajno i promotivno posrnula inicijativa o promjeni izbornog sustava, jer je umjesto promoviranja političke jednakosti hrvatskih državljana kao isključivog načela izbornoga sustava i ponuđenih izmjena s ciljem potpune integracije hrvatskoga naroda, s defanzivnih i trgovačkih pozicija, prvo dopustila interpretaciju o „smanjivanju“ nečega što je nužno eliminirati upravo radi afirmacije jednakosti i ravnopravnosti, drugo, pristala na segregaciju polovice hrvatskoga naroda, čija se dramatična politička obespravljenost i neravnopravnost ni ne spominje, ili se o njoj laže ističući povijesno jedinstvo „iseljene i domovinske Hrvatske“, koje je osporeno golemim ustavnim i zakonskim zidinama. Tim propustom je inicijativa “Narod odlučuje“ dala istovremeno izravan povod i pragmatičan, pa i logičan, alat u ruke upravo strukturama i establišmentu potiv čijih se nevaljalosti navodno ili stvarno i osmišljavala ta inicijativa, za dodatnu reafirmaciju, pa i cementiranje javne legalizacije izrazito opasnoga paradoksa u izbornom i ustavnom poretku. Navodim to ovdje kao klasičan primjer kako se nedostatci pokušavaju sakriti lažnim tvrdnjama i lažnim promoviranim ciljevima, s naglaskom – na laž u komunikaciji.

Ali, o tom po tom.

Model stjecanja prava određuje svako pravo

Prava se mogu steći na više načina, a svi ti načini najčešće niti jesu, niti moraju biti – pošteni, legitimni, politički opravdani i sa izvorištem u samome temelju države, koja je to dopustila ili omogućila. Ustav je društveni ugovor hrvatskoga naroda. Ostvarivanje prava bilo kome u okviru korekcija takvoga ugovora izvan izvorne volje hrvatskoga većinskoga naroda, pogotovo prava koja NevoljaNevolja s tim „stečenim pravima“ na političku srbizaciju hrvatske politike i društva je i s potencijalnim razvojem tako osmišljenih „stečenih prava“ ostalih nacionalnih manjina u istoj ravni i s istim destruktivnim ciljem, što je izravno neuvažavanje izvorne političke volje većinskoga naroda, oduzimanje većinskome narodu političke osobnosti, osporavanje političke osobnosti pripadnicima toga naroda i otvoreni akt podčinjavanja većinskoga naroda – manjinskoj zajednici.omogućuju destrukciju poželjnih društvenih standarda u zemlji, kao što je slučaj s tzv. srpskim manjinskim pravima u ovome trenutku, pri čemu agresivna parapolitička skupina oko Pupovca i SPC-a upravo ta prava koristi za otvoreno, legalno i s pozicija državne vlasti nastavak provođenja otvorene agresije na hrvatski narod, nametanja, prijetnji i nasilja (HRT- Karolina Vidović Krišto, ranije Marko Jurič, aktualni Bilten 14 s javnom kriminalizacijom desetina intelektualaca, medija i novinara) te arbitriranja društvenim standardima na temelju velikosrpskih povjesnih krivotvorina i o hrvatskom narodu i njegovoj povijesti. Nevolja s tim „stečenim pravima“ na političku srbizaciju hrvatske politike i društva je i s potencijalnim razvojem tako osmišljenih „stečenih prava“ ostalih nacionalnih manjina u istoj ravni i s istim destruktivnim ciljem, što je izravno neuvažavanje izvorne političke volje većinskoga naroda, oduzimanje većinskome narodu političke osobnosti, osporavanje političke osobnosti pripadnicima toga naroda i otvoreni akt podčinjavanja većinskoga naroda – manjinskoj zajednici.

Tako se razara integrativni temelj svakoga društva.

Povijesni paradoksi ne mogu biti kvalitetan model

To je povijesni i politički paradoks, koga svaka slobodna i uređena ljudska i društvena zajednica mora odmah riješiti, otkloniti i uspostaviti nužnu ravnotežu, koja počiva na izrazu volje i osobnosti većinskoga naroda. Izbjegavati eksplicitan iskaz volje većinskoga naroda znači izravno pristajati na kvalifikaciju da taj većinski narod povijesno i civilizacijski – ne valja. Jedini ispravan način verifikacije političkih težnji hrvatskih Srba, Bošnjaka, pripadnika svih mogućih socijalnih i inih manjina jest da svoje zahtjeve, ciljeve i interese traže i ostvaruju u okviru programskih i društvenih načela većinskoga naroda. Jedino tako i nikako drugačije.

To je jedini model integracije društva, a suprotnost je siguran pravac dezintegracije.

Ima li se što onda tu birati?

Tumači ustavnosti, nadriznanstveni aktivisti ili ključari režima!

Nažalost, čitatelji će se prisjetiti da je prvu poruku o neustavnosti referendumske inicijative protiv Istanbulske konvencije, pozivajući se na neimenovane „stručnjake“ u javnost priopćenjem poslala inicijativa „Narod odlučuje“, što je stvorilo vrlo ružan dojam, da inicijatori referenduma za promjenu izbornoga sustava otvoreno zagovaraju neuspjeh i nepotrebnost referenduma protiv Istanbulske konvencije. Taj dojam je dodatno pojačalo puno realnih događaja nakon toga, ali, to je tema za neku drugu priliku. U nastavku ćemo se pozabaviti sintagmama i porukama, koje su sadržajno u prilično suprotstavljenom odnosu s golemom nacionalnom vjerom, nadom i očekivanjima nekoliko stotina tisuća ljudi, koji su iskazali iskrenu vjeru u dobro i golem stvaralački potencijal, makar i pod prijetvornim sadržajima i ciljevima.

Totalitarno tumačenje granica slobode – primjeri rasprava o ustavnosti referendumskih inicijativa

Stavovi o neustavnosti pokušaja deratifikacije međunarodnih dokumenata su potpuno pogrješni, jer su utemeljeni na totalitarnom tumačenju slobode i društvenih standarda.

A na žalost, iz akademskih krugova ih nitko ni ne pomišlja ozbiljno dekonstruirati i osporiti, a kad ih se, i ako ih se StručnjaciValja istaknuti da se nekolicina provikanih ustavnih stručnjaka u Hrvatskoj ponašaju kao ustavni sudci, a ne kao znanstvenici čiji je poziv promišljati najdublji smisao ustavnih normi u funkciji razvoja nacionalne državnosti i osiguravanja najefikasnije moguće države i javnih institucija, pri čemu otvoreno robuju od interpretativne pozicije zaštite političke klase i postojećaga stanja, a ne smisla i svrhe državnosti u njenoj esencijalnoj ulozi i povijesno-teorijskoj funkciji.tumači, onda se polazi od krajnje mehaničkoga i potpuno površnoga iščitavanja postojećih dokumenata i to po klasičnom komunističkom i totalitarnom modelu – da je zabranjeno sve što nije eksplicitno odobreno. Valja istaknuti da se nekolicina provikanih ustavnih stručnjaka u Hrvatskoj ponašaju kao ustavni sudci, a ne kao znanstvenici čiji je poziv promišljati najdublji smisao ustavnih normi u funkciji razvoja nacionalne državnosti i osiguravanja najefikasnije moguće države i javnih institucija, pri čemu otvoreno robuju od interpretativne pozicije zaštite političke klase i postojećega stanja, a ne smisla i svrhe državnosti u njenoj esencijalnoj ulozi i povijesno-teorijskoj funkciji.

Ustavni stručnjaci, umjesto znanstvenu, primjenjuju sudačku metodologiju

Formalna zaštita političke klase je i predviđena radi osiguranja razvoja efikasnosti i sprječavanja kaotičnoga utjecaja, a ne radi eliminacije mogućnosti poboljšanja države s narodnim inicijativama, pogotovo kada politička struktura svoje odluke donosi ne uvažavajući razum, mudrost, znanje i dobre običaje. To polazište kod većine hrvatskih znanstvenika i stručnjaka, koji su se očitovali o spomenutim referendumskim inicijativama je izrazito – totalitarističko, sa snažnim naslijeđenim refleksom komunističko-provincijalnoga mentaliteta, gdje je sve što čovjek iskazuju u društvu dobro, ako je u funkciji nedodirljive države, ili nedodirljivoga autoriteta izvan zemlje, naroda i ljudi, a loše ili opasno ako to propitkuje ili osporava. Pogotovo naglašavam pojam „provincijalnog“, jer u svojim tumačenjima, uporište umjesto u znanju, specifičnostima hrvatske relanosti i primjeni postignutih znanja na konkretne realitete, posežu za – iskustvima i posve neprimjerenim usporedbama iz svijeta.

Ne valjaju pismoznanci, a ne narod

Sjetite se samo dugogodišnjih priča i legendi o finskim, irskim, francuskim, njemačkim ili izraelskim iskustvima u svim područjima života u Hrvatskoj, kao uzorima, koji se prilikom separatne ili mehaničke primjene pokažu – katastrofalnim, iako su u tim narodima i zemljama bili – efikasni modeli ili instrumenti. Pa gotovo sve zakone i norme smo prepisali, najčešće od Njemačke, a imamo zastrašujuće neefikasnu državu, jer se nekritički i mehanički primjenjuju po modelu prepisivača švercera, koji za prepisani test dobije peticu, a padne na usmenom ispitu jer je prepisao i ne razumije to što je prepisao. Na temelju toga se izvlači, prvo pojedinačni zaključak, a onda kasnije i cijela teorija da kao – narod ne valjamo.

Ne valjaju tumači, pismoznanci, a ne narod.

Model tumačenja standarda slobodnih društava je upravo suprotan od modela koji primjenjuju stručnjaci iz ove priče.

Dopušteno je sve što eksplicitno nije zabranjeno, a pogotovo je i dopušteno i poželjno sve što ukazuje na namjeru ljudi da aktualni politički poredak ili realitet dovedu u ravnotežu s isitinskim narodnim interesima i očekivanjima.

Model tumačenja dopuštenoga

Prvo, neistina je da se međunarodni ugovori ne smiju osporavati referendumom, jer ako se mogu i smiju usvajati referendumom, kao primjerice ugovor o pristupanju Europskoj uniji, onda ne postoji ni jedna jedina zaprijeka da se takvi ugovori ne osporavaju na isti način. Jer, načelo je načelo, pa se ne može u jednom slučaju primjenjivati i tumačiti na jedan, a u drugom na drugi način, jer na taj način se potiče kaos u standardima, a to unosi nesigurnost u društvene odnose i ponašanje ljudi, a svaka nesigurnost spriječava, a ne potiče slobodu, dajući arbitrarnu mogućnost onome tko u datom trenutku ima umjesto racionalnih argumenata – golu moć. Istanbulska konvencija je međunarodni ugovor koji je ratificirao Sabor i na taj način mu je pristupila Republika Hrvatska.

Pobuna naroda protiv Sabora nije zakonski ili ustavni, nego moralni imperativ

Politički legitimitet Sabora je snažno i legitimno osporen, što prosvjednim aktivnostima hrvatskoga naroda, što akademskim i intelektualnim raspravama, kolumnama, jasnim stavovima Katoličke Crkve, što prikupljenim potpisima, pri čemu je sa stajališta zakonskih standarda bitno je li prikupljen dovoljan broj potpisa, ali je s političkoga stajališta i stajališta poruke o legitimitetu saborske odluke gotovo nebitna tisuća potpisa iznad ili ispod zadatog praga, jer je svakoj razumnoj politici nezanemarivo to što četiristo tisuća ljudi ne odobrava njene postupke ili što u devedeset postotnom kršćanskom društvu misli Katolička Crkva, pa bi svaka aktivnost svakoga saborskoga zastupnika prema referendumskom zahtjevu morala biti – izraz najvišega mogućega poštovanja. To je granica moralnoga imperativa, koji je važniji od pisanih zakona, a koji su besmisleni bez te granice, jer potiče dobru vjeru, odgovornost i reafirmira dobre običaje bez kojih, usprkos svim normativima – civlizirano društvo ne može dobro funkcionirati. Nitko ne može sve normirati, niti smije, jer prenormiranost prelazi u otvoreni čin neslobode i nehumanih ograničenja. Jednako se odnosi na obje referendumske inicijative, bez obzira što one kao sadržaj stvarno nose, jer obje iskazuju nesumnjiv otpor naroda. Pri tome je manje više jasno što nosi inicijativa protiv Istanbulske konvencije, jer tu nije moglo biti dvojbenih interpretacija nakon polugodišnje javne polemike i rasprava, dok je sadržaj inicijative za promjenu izbornoga sustava prilično sigurno miljama daleko od proklamiranih teza i ciljeva.

Marko Ljubić

* II. dio – u srijedu navečer u 20 sati na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća