Postoji li veza Pupovca i gay pridea? Postoji.

Dok sam odrastao, tu i tamo sam čuo od starijih izraz – mazdrkača. Dugo mi je trebalo za prikupiti hrabrost i pitati mamu, jer smo mi djeca bili u nekoj vrsti karantene ljubopitljivosti, koja je značila s vremena na vrijeme prisluškivati priče starijih, i to naročito u kasnojesenjim i zimskim danima, kad bi se većina vremena provodila u kućama uz vatru ili ognjište, kako se danas pokušava kategorijalno diskvalificirati ljude s obiteljskim sjećanjem, što znači taj izraz – mazdrkača.

Mama, a bila je iznimno mudra žena, pokoj joj duši, blago bi se zasmijala, pa bi nam odgovorila da su to žene, koje ne poštuju običaje, pravila, ni ljudska ni Božija, koje smiju sve što ostali ljudi ne rade i ne pokušavaju raditi. Mirno bi nam rekla da su to nesretne osobe, koje imaju neke svoje probleme, a ljudi, k'o ljudi, ne pitaju ih zašto rade, to što rade, nego ih uzmu na zub i označe kao one kojih se treba čuvati.

- Takvima se nitko ne čudi - rekla bi mama - mogu raditi što god hoće!

- Ali, držite se dico dalje od takvih!

Takvima smo svjedočili mi moderni Hrvati, četrdeset godina nakon mojih pitanja mami, stotinama km u udaljenom i mitskom Zagrebu, gradu prosvijećenih i pametnih ljudi, kako bi rekla mama, pametnijih od nas sa sela, u jučerašnju subotu, a svjedočimo već godinama. Na našoj nacionalnoj televiziji, koja bi po definiciji trebala izabrati informacije za ostatak nacije, pa i ljude u mome rodnome selu, te im uz sliku i priliku kakvu vidimo, poslati i odgovarajući komentar poruka, koje stotine tisuća ljudi vide posredstvom moderne televizije. Televizija je moje nekadašnje selo proširila na cijeli svijet.

Jer, zaboga, ljudi bi rekli, televizija zna što je dobro a što je loše, pa radi izbor da se priprosti ljudi ne muče i šaljeim na ravnanje.

Udarne, prve minute HRT-ova Dnevnika u subotu na večer, započele su slikom povorke zagrebačkim ulicama, Bog zna koliko ljudi, jer slike su rađene tako da se to ne vidi, dakle iz bliske perspektive, koja pokazuje samo nadiruću masu i uz prateći ton može deset ljudi prikazati kao tisuće ljudi, što tonu ostaje na volju, a ne iz ptičije perspektive, koja pokazuje - koliko ljudi korača u toj masi. To je jedan od muljatorskih trikova televizije, koja, kad hoće ljudima poslati poruku o važnosti neke skupine, snima lice i poprsje osobe uz zid i govori o „okupljenima“ koje nitko ne vidi, snima ljude iz blizine, a onda tonom nesretnog reportera ili kao u subotu reporterke, šalje naručene poruke odavno prije događaja pripremljene o važnosti i snazi, pa tako i očekivanoj uzoritosti značenja toga istoga događaja.

Pa emitiraju ovo:

“Prvo su nam ušli u domove, onda su nam ušli u krevete, a sada nam vire u gaće. Van iz naših gaća!”

Slika prikazuje mazdrkaču iz mamine priče, koja zapovijeda nekome da iziđe iz njenih gaća. Ovdje bi se s razlogom moglo postaviti puno pitanja, a kako su razlozi očiti, moramo neke od njih postaviti.

Prvo, nije jasno kome to mazdrkača iza mikrofona usred Zagreba, zapovijeda da iziđe iz njenih gaća?

Kad već spominje gaće, koje simboliziraju dio ljudske intime, a prije toga navodi „domove“, pa odmah iza domova „krevete“, s razlogom Gaće i antifašistiČak i kad proziva fašiste za ulazak u njene gaće, ne mogu se ni s tim složiti, jer, iako imam negativno mišljenje o fašistima, sumnjam da su bili tako jadni i bez stila. I zlo naime ima stila. Da nije tako, da su fašisti bili tako bjedni i bez stila, da su virili jedino u mazdrkačine gaće ili joj navirali u krevet, postavlja se pitanje opravdanosti antifašizma, jer s takvim budalama i manijacima bi se ljudska vrsta lako obračunala. Dakle, proglašavati virenje u mazdrkačine gaće fašizmom, a voajare fašistima, znači – ismijavati antifašistese može postaviti pitanje toj zagrebačkoj mazdrkači – kakve veze ima sintagma dom s javnim gaćama na štapu, te kakve veze ima dom, njene gaće, s krevetom, a sve to zajedno s društvom kojemu se obraća. A tek, kakve to veze ima s hrvatskim narodom?

Kako se to pitanje ne usuđuju postaviti reporteri nacionalne dalekovidnice i njihovi urednici i urednice, te kako se na taj način šalje s državnih jasala poruka naciji - mazdrkača postaje relevantna za razliku od seoskih običaja iz moga djetinjstva, iako bi ju bilo najbolje ni štapom ne doticati. Naime, tako nam je mama govorila i to je bila praiskonska seoska mudrost prenesena generacijama stasanja hrvatskoga kršćanskoga naroda.

Ne mogu se ne pitati uz to, jer slika govori na televiziji uvijek više od riječi, čak i kad je usmjerena na muljažu, kome to zapovjeda ona mazdrakača sa zagrebačkih ulica da joj iziđe iz – gaća?

Ja, iskreno rečeno, a kad se već služimo krajnje intimnim detaljima za javne i važne poruke, ne mogu zamisliti nikoga normalnoga, a mogu eventualno tu i tamo kakvoga filmskog sociopata, koji bi toj mazdrkači htio zaviriti u gaće. Zato me ta zapovijed i poklič žulja, a jedino što mi spasonosno pada na pamet je - da ona zapravo kao klasična mazdrkača poziva nekoga da zaviri u njene gaće.

Ili u krevet, kako je naglasila prije spominjanja gaća.

Rijetki, su, uistinu rijetki, nesretnici, koji bi taj avanturizam ili čak mazohizam sebi dopustili.

Zato bi vrhunska televizijska vijest bila prikazati takvoga tipa ili čeljade, Bog mu duši prostio.

Ako zahtjevu o napuštanju praznih kreveta, praznih ljudima a ne manijacima, ako poruci o odnosu mazdrkačinog kreveta, gaća i doma hoćemo dati relevantan društveni smisao, onda se ne treba čuditi – mazdrkači.

Ona ne zna da dom i njene gaće nemaju nikakve veze.

Nije se grijala uz vatru, nema pojma što je ognjište, nema pojma ni kako je nastala, nikada nije čula za ljudsku intimu, za razliku između vučice i žene, nema blage veze čemu služe muške i ženske gaće, te o činjenici da su muškarci i žene postojali i prije gaća, a najtragičnije je to što su joj gaće sinonim postojanja.

Ne glava.

Ne um.

Ne duh.

Zato ona viče – napustite moje gaće, van iz mojih gaća, jer joj je to jedini umni, razumski i duhovni sinonim i identitet, jer u gaćama, a valjda su tu i tamo čiste, jer bar deterdženta ima i onaj tko nema socijalno-kulturološke geneze i civilizacijskog identiteta, počiva cijela njena osobnost. I identitet.

Zato je teško ljudima razumjeti smisao urlanja zagrebačkim ulicama o značaju gaća ili kreveta, jer su ljudi, čak iz pećinskih vremena znali da je identitet ispod kape, šešira, ispod kose i u – glavi.

Tu je oduvijek bio identitet.

Zato ne treba nikoga čuditi da sam predmetno stvorenje koje sam vidio na HRT-u, u prvim minutama udarnoga Dnevnika u subotu na večer, nazvao – mazdrkačom.

A ljude koji su mazdrkaču emitirali naciji jedino mogu nazvati – bolesnim voajerima koji vire u gaće toj nesretnoj mazdrkači, iako bi ih društvo u kojemu su nastali moralo poučiti i sasvim sigurno jest, ako su ikada slušali normalne svakodnevne ljude, da je mazdrkača mazdrkača, da se identitet gradi u glavi i ispod kose, da se čovjek od vuka razlikuje umom i duhom, a da gaće ne razlikuju ženke, bile vučice ili pripadnice mazdrkača, ženskoga roda u ljudskoj vrsti, jert mazdrkača može slobdno hodati i – bez gaća.

Nitko joj normalan, kako sam već rekao, neće pokušati zaviriti na mjesto gdje gaće pripadaju.

Čak i kad proziva fašiste za ulazak u njene gaće, ne mogu se ni s tim složiti, jer, iako imam negativno mišljenje o fašistima, sumnjam da su bili tako jadni i bez stila. I zlo naime ima stila. Da nije tako, da su fašisti bili tako bjedni i bez stila, da su virili jedino u mazdrkačine gaće ili joj navirali u krevet, postavlja se pitanje opravdanosti antifašizma, jer s takvim budalama i manijacima bi se ljudska vrsta lako obračunala. Dakle, proglašavati virenje u mazdrkačine gaće fašizmom, a voajare fašistima, znači –ismijavati antifašiste.

Zato, zbog svega što sam rekao, moram se pitati, je li kojim slučajem predsjednik hrvatskog Sabora, glavni tajnik HDZ-a, Gordan Jandroković ikada zavirio u Pupovčeve gaće?

Nosi li mu gaće Pupovac na štapu kad izlazi za govornicu?

Jer, kad bi se Pupovac htio predstaviti kao ova mazdrkača, ili neko stvorenje koje se odaziva na ime Jelena Peštić, koja je danima nakon obračuna kod gay korala nazad godinu dana u nekoj derutnoj i nelegalnoj zgradurini, u koju je Plenković onomad poslao tad lojalnog Ivu Stiera da pred kamerama iste HRT naciji posvjedoči i upriliči muku i tugu zgbog ugrožavanja „pederske internacionalne“ i njihovih gaća u Zagrebu, lako bi bilo shvatiti njegove namjere.

Ali, Pupovac po svemu što znamo nije mazdrkača, iako je njegovo javno i medijsko, zatim političko, a zatim i pedagoško poslanje na državnom sveučilištu izrodilo opasno puno ljudi bliskih pojmu mazdrkača – primjerice Bojana Glavaševića. Reći ćete, kakve veze ima Pupovac sad s – mazdrkačama s gay pridea?

Ima.

Ne zato što je koračao u toj skupini razularenih pripadnika ljudskoga roda, bar po porukama, odjevanju i izgledu, iako nikako ne po humanističkim obilježjima bar što oči vide i uši čuju, nikako ne zbog toga što je i on natjeravao neke tamo, valjda fašiste, iz mazdrkačinih gaća, nego zato što je dan prije u Saboru, pred Gordanom Jandrokovićem predsjednikom, pokušavao od cijeloga hrvatskoga naroda, po tko zna koji put – napraviti mazdrkače.

Dokazani lažov, krivotvoritelj, denuncijant većinskoga hrvatskog naroda, jednako kao i ona mazdrkača, na samome zamišljenom oltaru hrvatske državnosti, pred desetinama ovlaštenih svjedoka, pred HDZ-om kao cjelinom, pred hrvatskom javnošću – govorio je o srpskim žrtvama, genocidu i holokaustu,GaćostiUlicama Zagreba smo mogli vidjeti poruke u stihu „da nam živi, živi rod“, zatim „bolje gay slikovnica nego ustaška šahovnica“, zatim smo mogli čuti ushite da „nas ima više nego u Hodu za život“, te stotine drugih poruka, koje više od bilo čega zorno pokazuju i svjedoče, usprkos tome što HRT nije želio osvijetliti pred nacijom na taj način tu „paradu ponosa“, uz sliku i ton Pupovčevoga mazdrkanja dan ranije u Saboru; raspadu hrvatske države, pri čemu smo mogli vidjeti izrazito usmrđene i prljave gaće većine hrvatskih državnih, a po definiciji i nacionalnih predstavnika prijetio HRT-u, ovome koji promovira u prvim minutama mazdrkačine gaće, a u biti ostatcima ostataka razuma i humanističkoga profila na toj nesretnoj medijskoj razglasnici, posve očito svlačeći gaće prvo predsjedniku toga Sabora, a uz njega i ostalim nesretnim svjedocima, pri čemu se samo Stevo Culej nije dao g....i bez otpora, demonstrirajući ulazak u gaće cijelome hrvatskom narodu.

I to s leđa.

Kao pravi sudionik koračajuće „pederske internacionale“ ulicama Zagreba.

Ulicama Zagreba smo mogli vidjeti poruke u stihu „da nam živi, živi rod“, zatim „bolje gay slikovnica nego ustaška šahovnica“, zatim smo mogli čuti ushite da „nas ima više nego u Hodu za život“, te stotine drugih poruka, koje više od bilo čega zorno pokazuju i svjedoče, usprkos tome što HRT nije želio osvijetliti pred nacijom na taj način tu „paradu ponosa“, uz sliku i ton Pupovčevoga mazdrkanja dan ranije u Saboru; raspadu hrvatske države, pri čemu smo mogli vidjeti izrazito usmrđene i prljave gaće većine hrvatskih državnih, a po definiciji i nacionalnih predstavnika.

Doduše, ne štimaju definicije, ne štimaju ni iz bliza, ali dok tako piše – tako je.

Jer ti nesretnici su – država.

Kad te iz gaća, kreveta i doma tjera onaj kome ni mrtav ne bi zašao u krevet ili gaće, a taj onda identificirajući se jedino s tim i na taj način, nema ni doma, niti zna što je to, to je posve jednako, s istim nakaznim potpisom iza tih nesretnika, potpisom pod skrivenu ideju za koju se oni bore svojim prostaklukom i divljaštvom, ili svojim mazdrkantstvom da budemo dosljedni, s činjenicom da te u Saboru, tvome nacionalnom zakonodavnom domu, domu izraza tvoje slobode i nacionalne državnosti, za zlo, opačine, povjesnu genocidnost i univerzalnu zloću proziva netko tko isključivo politički svjedoči – zločin, barbarstvo, naslijeđe otimanja tuđega životnoga prostora metododom genocidnih radnji, kakve je eksplicitno presudio najviši organ međunarodne pravde – ICJ.

To i u jednom i u drugom slučaju znači da je hrvatska država – u rasulu.

Bez gaća. To znači da su nesretnici, koji svojim osobnim poslanjem, bez obzira o kakvoj se izlici radi, samo pripadnici „pederske internacionale“ pri čemu ovdje riječ peder ne koristim kao sinonim za samoidentifikaciju narajcanih profesionalnih gayeva s transparentima, nego za – kolokvijalnu karakternu kvalifikaciju bezgaćaša u Saboru.

Zato se Hrvatska trenutno, odmah, na svim područjima, u svakom domu, u svakoj glavi, u svakoj župi, na svakome dijelu planeta, mora započeti otimati tome „pederluku“, a to ne ide dodatnim manipuliranjem milijuna ljudi i šaljući im lažna obećanja zloupotrebljavajući dobru vjeru, to ide jasnim, čvrstim, komunikacijskim suočavanjem s tim- gdje smo.

I s nekoliko riječi o tome – tko smo, što smo, zašto smo tu i po čijoj volji, te – kamo idemo?

Pameti u hrvatskom narodu za odgovore na ta pitanja ima, ali – za sada nema hrabrosti među ljudima koji bi trebali uprjeti prstom u tom pravcu i pozvati svu nacionalnu pamet prvim primjerom i personalnim uzorom za stol. Dokazanu nacionalnu pamet, a ne primjerice profesora Podolnjaka, za čije mudroslovno poslanje u uredovanju nacionalne državnosti (čitaj slobode) mogu primjeniti anegdotu, opet iz svoje mladosti, kad legendarni profesor Ilija Mandić Tuce, na pitanje- zna li da je Muna (njegov kolega iz djetinjstva) doktorirao, odgovara – Znam. Čuo sam, samo me muči što se ne mogu sjetiti kad završi osnovnu školu.

Bez toga, prvo pitanja, a zatim odgovora, opasno smo blizu mazdrkači iz ove priče.

Marko Ljubić