Marko LjubićMarko Ljubić

Rasprave o državnosti

 Bleiburg će zauvijek ostati simbol, ali komemoraciju hrvatskoj žrtvi mora predvoditi Republika Hrvatska u – Zagrebu!

U susret komemoraciji žrtve hrvatskoga naroda, koju simbolizira mjesto predaje u ruke Marko Ljubićzločincima - Bleiburg, kojom je u sjećanjima milijuna Hrvata trajno obilježen mjesec svibanj s jasnom simbolikom proljetnog rađanja neke nove Hrvatske, jer kršćanski narodi ne smiju prihvatiti smrt bez vjere u uskrsnuće, Nada Prkačin i Laudato televizija su na sebi svojstven način, trgajući iz galopirajuće industrije nametnutoga zaborava nad današnjim generacijama Hrvata, jučer premijerno prikazali film „Štafeta smrti“ u prepunoj dvorani Lisinski.

S obzirom na to da je nazad nekoliko dana upravo Nada Prkačin svome sugovorniku u emisiji „Moja Hrvatska“ na SamožaljenjeSamosažaljenje, javna i politička borba s apstraktnim neprijateljima bez ukazivanja na realne probleme i nositelje, industrija alibija paralelno raste, sve je više javnih „zaštitnika“ sjećanja, žrtve i „istine“, sve se više svetinje srozavaju na trgovačku marku, sve je više novih „progonjenih“ i proganjanih, koji neostvarivanje svojih svakodnevnih ciljeva i ambicija izjednačavaju sa strahotama hrvatskoga naroda i najtežim žrtvama.Laudato TV iznijela pitanjem tezu, rekao bih i poziv gledateljima, za razmišljanje o tome da se komemoracija hrvatskoj žrtvi iz Bleiburga premjesti i trajno ostane u Hrvatskoj, odlučio sam čitateljima, a kao potporu i dar kolegici Prkačin i Laudato TV za sve što rade za hrvatski narod objaviti elaboraciju te ideje, jer ta misao tinja i nužno ju je rasplamsavati.

Uvijek se tako započinje, spajanjem tisuća plamičaka, koji postoje, ali se ne vide zbog mraka koji se industrijski proizvodi nad Hrvatskom, čak i nad događajima iz „Štafete smrti“. A u mraku se istina ne snalazi najbolje.

Ovo je moj tekst objavljen 14. svibnja 2016. godine, nemam što dodati ni oduzeti ni danas, dvije godine kasnije, Stafeta smrtiizuzev eventualno krajnje provjerljivu činjenicu da smo danas još udaljeniji od ideala, koje sam u njemu tada iznio, te da na nacionalnom spektru, onom hrvatskom i kršćanskom, ne postoji jasna svijest o nužnosti iskoraka u tom pravcu - prvim korakom. Niti postoji svijest o dometima pogubne industrije potiskivanja i javne kriminalizacije najfinijih hrvatskih svetinja, jer da postoji – bili bi osmišljeni i prvi koraci.

Taj korak ne postoji čak ni kao politička ideja.

A s druge strane, samosažaljenje, javna i politička borba s apstraktnim neprijateljima bez ukazivanja na realne probleme i nositelje, industrija alibija paralelno raste, sve je više javnih „zaštitnika“ sjećanja, žrtve i „istine“, sve se više svetinje srozavaju na trgovačku marku, sve je više novih „progonjenih“ i proganjanih, koji neostvarivanje svojih svakodnevnih ciljeva i ambicija izjednačavaju sa strahotama hrvatskoga naroda i najtežim žrtvama.

I sve je više izgleda da se i u te najfinije niti ljudskoga postojanja zavuku nadzorne kandže zločinačkoga duha s Bleiburga.

Evo teksta:

Svi su hrvatski putevi danas (tekst je pisan na dan komemoracije) vodili prema Bleiburgu. Tisuće hrvatskih ljudi slijevalo se u kolonama iz cijeloga svijeta, jer, svatko tko je ikada bio u tom svojevrsnom svetištu hrvatske žrtve, Bleiburgmogao se uvjeriti da su vrlo rijetke obitelji, ljudi svih generacija iz KolonaIz dostojanstva bleiburških kolona treba učiti, a ne pozivati svoj narod na dostojanstvo po mjeri ubojica i afirmatora zločina nad njim. Jer, što god ti milijuni ljudi učinili, njima ne može niti smije dostojanstvo prosuđivati, vrednovati i ocjenjivati nitko tko nije u tim kolonama. A puno ih – nije. Zbog njih i danas Hrvatska krvari.cijeloga svijeta, koje nisu bar jednom za života – bile na tom hodočašću.

Te kolone moraju se vrati u Zagreb.

Moraju ponijeti i zauvijek vratiti duše hrvatskih žrtava, ako im već nikada neće moći vratiti kosti.

Većega nacionalnog dostojanstva od tih kolona, molitava, hodočašća nije bilo, niti ga je moguće zamisliti kroz tu povijest ilegalnog obilježavanja nacionalne žrtve.

Zbog čega danas onda državnici Republike Hrvatske hodočasteći u Bleiburg pozivaju na – dostojanstvo? Kome ti ljudi i zašto poručuju da je svaka žrtva – žrtva i da svaka žrtva zaslužuje poštovanje?

Koga pozivaju i pred kim?

Iz dostojanstva bleiburških kolona treba učiti, a ne pozivati svoj narod na dostojanstvo po mjeri ubojica i afirmatora Bleiburgzločina nad njim. Jer, što god ti milijuni ljudi učinili, njima ne može niti smije dostojanstvo prosuđivati, vrednovati i ocjenjivati nitko tko nije u tim kolonama. A puno ih – nije.

Zbog njih i danas Hrvatska krvari.

Ne smije se riječ „dostojanstvo“ koristiti u tom kontekstu, jer je duboko neprimjerena, defenzivna, izraz neslobode i podčinjenosti i vrijeđa milijune ljudi.

Sadržaj, organizatori i poruke komemoracije u Bleiburgu su se morale promijeniti nakon 1991. godine. Dijelom su se promijenile, ali – kolone, milijuni ljudi iz Bleiburga, čak i onih što dolaze iz Republike Hrvatske i hrvatskih županija Bosne i Hercegovine, ukazuju da državnost i žrtva u njeno ime, još uvijek nisu – jednakost.

Inače bi se kolone slijevale u Zagreb.

Jer te kolone, to hodočašće, ne organizira – slobodna, samostalna Republika Hrvatska.

JugoslavijaHrvatska država.

Što hoću reći?

Ne može valjana komemoracija stotinama tisuća ljudi koje je pobio komunistički zločinački režim bivše Jugoslavije biti, ako ju i nakon dvadeset i pet godina proglašenja i krvave obrane slobodne, neovisne i samostalne hrvatske države, organizira Počasni bleiburški vod.

Bez obzira bio Sabor, predsjednica Republike, Vlada ili netko četvrti, pokrovitelj, bez obzira koliko desetina tisuća danas bilo u Bleiburgu, to nije simbol smirivanja hrvatskog duha i ako baš hoćemo, pojedinačnih duša tolikih tisuća mučenika. Umrli su jer su se nadali Hrvatskoj, vjerovali u nju.

Samo im slobodna Hrvatska može vratiti mir.

Ne može smirivanje nacionalnog duha nitko ostvariti u tuđoj zemlji. Jer, država koja nosi nacionalno ime svoga Bleiburgnaroda, koja se diči slobodom, koju vode svjesni i odgovorni nacionalni političari i državnici, koja počiva na civiliziranim društvenim vrednotama - svoje žrtve komemorira na svome ozemlju.

Gdje god stradale.

Tako se to radi.

Volio bih zbog toga da ovo bude zadnji dolazak pokrovitelja, ma tko oni bili – na komemoraciju u Bleiburgu. Samostalna hrvatska država mora ustvrditi svaku pojedinačnu žrtvu svoga naroda.

Svaku.

I priču, uspomene i svijeću za nju, zapaliti u srcu Hrvatske, Zagrebu.

To bi bila istinska i stvarna državna komemoracija.

Ako ne znaju kako, neka se obrate Katoličkoj crkvi, koja praktično ima sređene popise stotina tisuća ljudi. Crkva je PBVobilazila obitelj po obitelj, razgovarala, zapisivala, istraživala, jer je vidjela da država nije spremna ni voljna to uraditi. A vrijeme prolazi, zaborav se planski proizvodi, krivotvorine nasrću iz istih zločinačkih ruku.

Hrvatska ako želi biti država dostojna poštovanja i povjerenja svoga KomemoracijaHrvatska ako želi biti država dostojna poštovanja i povjerenja svoga naroda, mora hitno osmisliti način i model općenacionalne komemoracije hrvatskim žrtvama u Zagrebu. Neka to bude na dan kad se svih ovih teških i lijepih godina odlazilo na Bleiburg.naroda, mora hitno osmisliti način i model općenacionalne komemoracije hrvatskim žrtvama u Zagrebu. Neka to bude na dan kad se svih ovih teških i lijepih godina odlazilo na Bleiburg.

I, umjesto da komemoraciju organizira Počasni bleiburški vod, časni ljudi koji su od 1953. godine, nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu, čuvali svetište svoga naroda i štitili ga od zaborava, većinom s iseljenom Hrvatskom, komemoraciju mora organizirati Republika Hrvatska. Ne može postojanje samostalne države i njene odgovornosti zamjenjivati nitko. Jer to je ili znak lažne državnosti ili teških društvenih poremećaja koji odriču hrvatskom narodu – sjećanje.

Na tome me uvijek podsjete skupine političara, lidera stranaka i nositelja državnih funkcija u Bleiburgu. Lijepo je i istodobno tužno, vidjeti ih tu. Ne može državni poglavar, predsjednik Sabora ili Vlade, ministri – biti gost na komemoraciji. A danas jesu.

To je nedostatak državničke kulture i nacionalne svijesti.

Pri tome je pogrešno političare koji dolaze u Bleiburg vrednovati prema onima koji ne dolaze, prema nasljednicima Huda jamapolitika i ideja koje su upravljale zločinačkim rukama. Ništa se prema njima ne smije ravnati ako hoćemo slobodnu i smirenu zemlju i sretan narod.

Komemoracija hrvatskoj žrtvi je obveza, zadaća najviše nužnosti – nacionalne države.

Tako se to radi i tako se smiruje nacionalna svijest, duh, SpomenikZagreb mora imati nacionalni spomenik hrvatske žrtve, mora na njemu mjesto naći svaki čovjek koji je ostavio život za nacionalne ideale, makar ih i pogrešno nastojao postići. To je dužnost reći iz današnje kolone svima nama koji nasljeđujemo ljude kojima se danas klanjamo i molimo Bogu za pokoj njihovih duša.tako se osigurava pokoj milijunima Hrvata kroz povijest, koji su svojim životima trasirali put do današnjih dana.

Zagreb mora imati nacionalni spomenik hrvatske žrtve, mora na njemu mjesto naći svaki čovjek koji je ostavio život za nacionalne ideale, makar ih i pogrešno nastojao postići. To je dužnost reći iz današnje kolone svima nama koji nasljeđujemo ljude kojima se danas klanjamo i molimo Bogu za pokoj njihovih duša.

Malo je stvari u životu jedne države, koje ju čine trajnom nacionalnom i društvenom vrednotom za koju se isplati i za koju je dužnost dati i život. A spomenik i glavno nacionalno svetište svojim žrtvama jedna je od temeljnih. Svugdje u svijetu.

Zbog toga, Počasni bleiburški vod, svetište na Bleiburgu uz nužnu izgradnju prikladnoga muzeja uspomena na RHdogađaje i godine ilegalnoga obilježavanja stratišta naroda, mora ostati i opstati kao stečevina Hrvatske, kao svojevrsna svetinja i simbol, kao povjesna postrojba i svjedočanstvo jednoga vremena. I mjesto za edukativne ekskurzije milijuna djece svih budućih generacija, kao stijena njihovoga nacionalnog obrazovnog uputnika, iliti – kurikula. Jer hrvatska djeca moraju znati povijest i Počasnog bleiburškog voda, imena vlč. Vilima Cecelje, Mirka Karačića i prvoga predsjednika Ante Mirkuta.

To je prvorazredna zadaća Republike Hrvatske.

Ali, komemoracija, za milijune potomaka hrvatskih žrtava, njihovih nasljednika, njihovih i njihovih nasljednika, pa tako do viječnosti, mora biti prvorazredna državna obveza i mora biti u Zagrebu.

To je jedina istinska komemoracija nacionalne žrtve, njen vječni spokoj i sigurnost da se vratila u domovinsko okrilje. Vječnoj majci u zagrljaj.

Marko Ljubić

Čet, 24-06-2021, 10:12:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.