Izostali odgovori

Pri tragediji nestalog mladića u Beogradu, pri tom misteriju, unatoč svemu što su srpska i hrvatska policija objavile i protumačile, ostaju otvorena osnovna pitanja. Usputno, ali prvo pitanje je: zašto se tako kasno uključila hrvatska policija?, kad su već uvjeti za ronjenje bili tako teški, a područje veliko? Zašto nisu uključeni specijalni hrvatski ronioci? Zašto obale i rukavci nisu od početka pretraživani sonarom a ne pipanjem u mutnoj rijeci? Zar se do uređaja nije moglo doći suradnjom s opremljenijim policijama?

Nadalje, srpska se policija najmanje bavila klubom na Savi iz kojeg je sve i krenulo. I to tako od samoga početka. Zašto? Mnogo je vremena prošlo prije nego li su locirali mobitel mladića. Zašto tako sporo i kasno? Zatim su se požurili pretražiti stan u kojem su njegovi prijatelji boravili te kombi, kojim su se dovezli u Beograd. I naravno našli su drogu. Naravno zato što se time prebacuje ako ne krivica onda svakako sumnja na društvo izgubljenog mladića. Indirektno i na njega samog. I dobiva se na vremenu. Droga u stanu i kombiju da ali u klubu ne? Čisto sumnjam.

Policija nije objasnila, kad je droga već otkrivena, kako to da nije bilo odgovornosti za sve one u čijoj je okolini pronađena? Kako to da su pušteni nakon policijskog ispitivanja, poligrafa i ostaloga? No, obmanjivanje kompliciranjem se nastavlja, pa se tako pojavila i druga prijateljica nestalog mladića. Ona je zadržana u Srbiji nakon nedavne obavijesti da su se svi mladićevi prijatelji vratili u Split. Zamućuje se svaki detalj pa tako nema potvrde da joj je oduzeta putovnica, ne zna se zašto je zadržana i u kojem prostoru je zadržana?

Droga u tijelu može se detektirati i tjednima po konzumaciji - jesu li prijatelji nestalog mladića podvrgnuti medicinskim pretragama? To što tih podataka nemamo, ostavlja sumnju: je li cilj postignut? Mladić i prijatelji su „sami krivi“? Činjenica da je droga pronađena ne znači još i da je konzumirana, posebno od stradalog mladića. U društvu ih je bilo više pa je tvrdnja srpske policije da je netko konzumirao drogu „a vjerojatno svi“ čista spekulacija. I željeno prebacivanje odgovornosti.

Pri otkrivenoj drogi u stanu i kombiju nismo čuli da li su isti takvi podrobni testovi učinjeni i u klubu? To uključuje sve konobare i sve zaštitare te njihove stanove kao i sve prostorije kluba. Posebno dijelove prostora u kojima su radili konobari. Je li njima droga bila pri ruci? Ako su svi bili čisti i sve oko njih čisto, zašto sve te vrste pretraga i rezultati nisu objavljeni? Isto tako, naglo napuštanje kluba i trčanje beogradskim ulicama, upućuje na uzrok koji je u klubu. I ne samo da je to bilo naglo napuštanje kluba već je mladić bježao ostavivši i svoj kaput unutra.

Vrlo dugo ponavljalo se ono izrečeno i od same Srbijanske policije: njegovi prijatelji prijavili su nestanak tek drugi dan popodne, nakon dugih 15 sati. Da bi kasnije provirio podatak kako to nije točno: policiji su prijavili nestanak još ujutro. Još jedno smućivanje i to navodno od vještaka, jest tvrdnja da se bez mobitela ne mogu utvrditi razgovori vlasnika. Pa kako bi teleoperater na kraju mjeseca ispostavljao milijune računa ako ne zna koliko je, kada i s kojim sve brojevima kontaktirao pojedini vlasnik uređaja??

Droga može biti podmetnuta i u piće, pogotovo onda ako se od naručitelja pljačkom namjerava ishoditi plaćanje vrlo napuhanog računa. Informacije o tom natezanju oko računa, primjerice, pojavile su se i nestale. Jučer je tako izašla priča o dva konobara i dva računa... Klub je gurnut u stranu unatoč očevidcu koji je nazočio šmrkanju droge pa je zato klub odmah i napustio. Sve je to vidi se, vrlo maštovito smišljeno i odrađeno a mi bismo tu trebali imati ulogu Vlaja – da se ne dosjetimo.

Na snimkama objekta u rijeci a koji je od policije označen kao traženi mladić, nije bilo zamahivanja rukama, plivanja. Ako čovjek ne pliva ne može ostati na površini, rijeka ga svojom brzinom može prevrtati što bi bilo vidljivije ali to nije bio slučaj na snimci. Snimka ne pokazuje ni trag i položaj leša - „ležanja“ na površini - već se nepoznati objekt „poklapa s vremenom i signalom dobivenim od mobitela“. Što to znači? Za javljanja reportera uz Savu, svako malo bili su vidljivi komadi otkinutog granja i drveća kako plutaju rijekom. Nije dakle problem noću „uskladiti“ pojedini slabo vidljiv objekt s vremenom sa mob-stupa.

Tijekom potrage ali kasnije, izašlo se s tvrdnjom da je mobitel otporan na vodu. Ako je tako, njegova se putanja rijekom mogla pratiti, podatak dobiti, već od drugog, najkasnije trećeg dana potrage. Zašto nije bilo tako?

Tumačenja o trčanju ravno, kao dokazu da mladić nije bio drogiran, čine mi se vrlo neuvjerljivima. Kao i na alkohol, svaki organizam u drugačijoj mjeri reagira na opijate i konačno: sve ovisi o težini čovjeka i o dozi te vrsti koja je unesena. Kao i alkohol: neke vrste udaraju u glavu, druge u noge, droga je mogla izazvati vrlo jak strah ili paniku, ne uvijek i značajnije poremećaje motorike. Droga osim što uništava, u početku potiče. Svakome je zatim jasno kako je službeno objavljena ruta kretanja nesretnog mladića, potpuno iracionalna: od kluba na rijeci u grad pa do taksija pa zatim od grada do rijeke pa u samu rijeku...

Na kraju, želim vjerovati u velik i pošten trud koji su uložili srpski policajci u vodi, na terenu i u čamcima, no da li je to isto tako i kod onih koji vode operaciju ove zahtjevne potrage? Zbog strahote i pakla u kojem su se našli, roditeljima
izražavam duboku sućut.

Svi smo mi krivi

Zamislite molim vas koji smo mi propust počinili: umjesto da nam rečenice započinju citatima iz parolaštva velikoga vođe Izbavitelja, da nam budu nadahnuće i putokaz, primjer i crvena nit vodilja (što je on neopravdano očekivao) došlo je do potpunog, a mnoštvenog ignoriranja cijelog njegova intervjua! Toliko je bio dobar.

Moj intervju nije izazvao toliku pažnju (misleći na pozornost) – zdvojan je Izbavitelj. A tolikoj se pozornosti nadao. Već unaprijed. Ukratko, kad netko dade isprazan intervju pa mu gledateljstvo okrene leđa – krivo je gledateljstvo a ne Izbavitelj, ne govor. On je neupitan, veličajan, vizionarski. Dva se dana taj intervju ignorira - tuguje Izbavitelj neshvaćeni i broji dane. Ta mu je situacija toliko neprihvaljiva da ju vidi jednom od najbizarnijih stvari. Netko je ugasio svjetlo a on ne zna tko. T-tko, ko je taj?! Umjesto da je zadovoljan što je barem po nečemu naj, on kuka, on se neukusno žali! Kao za Kim Jong-Unom: nismo skočili u vodu i zaplivali za njegovim brodom, što je čisti bezobrazluk. Čvrsto obećavam: ne će se više nikada ponoviti.

To mislim da nije normalno, zavapio je ovaj isluženi političar. Da zaista, nije normalno da nam Izbavitelj već tolike godine prodaje bozu 7 puta dnevno, u svim agregatnim stanjima vijesti, dok goruća pitanja građana namjerno zaobilazi i ne rješava. Pokušava obnovu, nakon teških potresa u Zagrebu i na Banovini, prebaciti što bliže kraju svog drugog mandata e ne bi li (za svaki slučaj) dobio podršku i za onaj treći. Time bi valjda ljudi, koji godinama žive u ruševinama, po kontejnerima ili bez vode, trebali sav taj pakao zaboraviti i diviti se Izbavitelju koji je s jeseni 2023. započeo obnovu. U međuvremenu, dat će im taj opjevani euro umjesto mrske hrvatske kune jer sadašnja inflacija nije dosta, sadašnje iseljavanje i besperspektivnost u mladih još (mu) nisu alarmantni. Njemu je to proces, ma što mu značio taj izgovor. Usput, ukidanje hrvatske kune, eufemistički nazvano kao uvođenje eura, vodi čovjek koji pred kamerama (a nadam se i inače) nos briše dugim potezom kažiprsta. Ovaj doktor ekonomskih znanosti (Boris Vujčić) sveučilišni je profesor, zamjenik glavnog pregovarača RH s EU te guvernerče Hrvatske narodne banke još od 2012. I bome je od tada evoluirao: povodom proslave svoje skore desetogodišnjice, uoči iste, izgleda nije u stanju drugačije - ne može posegnuti za maramicom jer bi mu tad iz džepa poispadale pikule. Jasno je, za obojicu, za guvernera i carskog gubernatora Hrvatske sve je dobro, sve fino. Zadržali smo sva radna mjesta - kaže Izbavitelj - a nova nismo ni otvarali – to ne kaže. Jedino nije u redu što njegov intervju nismo pod staklom i okvirom objesili na naše (ispucale) zidove. To je stvarni problem. To je bizarno. To je nenormalno, zar ne? Nadam se da će nam Izbavitelj ogorčeni, ipak dati neki popravni rok. Jer mi možemo i moramo bolje. Uvedimo velikom vođi, za početak, štafetu. Ali što ako i onda Izbavitelj ne bude zadovoljan? Jer već sada smo svi mi krivi što ne citiramo velike misli koje mu se priviđaju, velike, što se samo po sebi podrazumjeva. Ne znam hoćemo li sada kao kod Kolinde biti marginalci ili ignoranti? Jer svakako nas se treba(ju) odreći.

Sad će Srbi samo što nisu

I Izbaviteljeva ministrica kulture i medija i nevladinih organizacija i alternativne scene i svih koji se tako osjećaju, krenula je moćno. Baš kao i sam Izbavitelj. No, dok je on zabavljen vlastitim odrazom u zrcalu i tek malo viri sa strane u tri ili četiri medija koje mu sažmu u izvješće, ona ipak gleda mnogo šire. Vidi ona, prati, da, da, i ono što se zbiva u Srbiji. Zato se i ona, isto, isto. Isto ljuti. Mislim ne Srbija. Otkrila je što se (po prvi put!) dogodilo u Srbiji. Pa kaže: to je skandalozno! To nedavno donošenje srpskog Zakona o kulturnom nasljeđu koji svojata dubrovačku književnost… Ma ne će valjda biti? Čemu tako oštro? Zašto odmah teške riječi, zašto skandalozno? Pa Srbi to tako tek po prvi put. A svatko može pogriješiti. Dajmo malo zato ono: tolerancija, multikulturalnost, pomirenje, uzajamno poštovanje, suživot, dobrosusjedstvo (kako to samo mi znamo)… Doduše ne mogu reći da ministrica nije reagirala promptno već (kako kaže) već i preko Ministarstva vanjskih poslova i preko veleposlanstva kojeg naziva “našim”. Naime, srpski zakon o kulturnom nasljeđu a koji svojata dubrovačku književnost usvojen je još prije dva tjedna pa je ljutnja i reakcija “naše” ministrice nikad brža: pravovaljana i promptna.

Prvo nas je sva dvadesetogodišnja politika u RH uguravala natrag u krilo Srbiji a kad smo to osuđivali, proglašavali su nas desničarima, nacionalistima i šovinistima. Sad, kad im se to sljubljivanje sa Srbijom (opet) vraća u glavu te s pucanjem rebara od bratske ljubavi, izvode predstavu za nas tipa: pa ne mogu Srbi svojatati… Drugovi, recite vi to lijepo sebi samima a nas poštedite svog falšeg zgražanja.

A dok ne proradi MVP i poznati hrvatoborac Hidajet Bišćević, od tamo daleko, ministrica je poduzela odmah i još više: ona trenutno poziva Srbiju da odustane od posezanja za hrvatskim teritorijem i kulturnom baštinom, čak. Takav njezin, po svemu velik korak, ne može ne dati rezultata. Srbi će se odmah duboko zamisliti nad njim, ispričati se Hrvatima (ne samo Dubrovčanima) i povući one istinske i pravedne poteze. Na njihovoj znanosti utemeljene.

Doduše vlastitu je moćnu mjeru, a koja će donijeti značajne promjene u Srbiji, naročito u svijesti vodećih ljudi te države, malo okrnjila. Što je šteta, jer ta je plodonosna mjera povijesna. Taj i takav velik potez ministrice – eklatantno je na valu ozdravljenja već i sada naših sjajnih međusobnih odnosa. U nastavku ona kaže da je to mitomanija svojatanja hrvatske kulturne baštine, što nije nimalo lijepo rečeno. Ne. Ne bi to trebala tako. Nije to primjeren izraz za odličnu međudržavnu suradnju koju godinama jednostrano uzgajamo, da ne kažem gajimo. Ne može jedna ministrica reći da je to neprihvatljivo od Srbije kad velesrbija donosi svoje zakone. To je otvoreno miješanje u unutarnje zakonodavstvo iste. Osim što je nesimpatično dociranje od naše ministrice. Zeru sam i začuđen što je ministrica (odmah) reagirala tako burno, pa kaže: oni su unijeli u zakon odredbe po kojima dubrovačka književnost prije 1867. godine ima nekakvu kao dvostruku pripadnost… i hrvatsku i srpsku, što je naravno, potpuna besmislica. Bravo, dobro zbori i plovi među besmilicama hrvatska ministrica. Naravno. Nije jedino jasno zašto se uzrujava, zašto frcaju tako teške i osuđujuće riječi? Tko je to vidio. A ono… mi susjedi… mi komšije koje ne možeš birati… mi dobrosusjedi štoviše… koji se razumiju i dijele isti jezik. Pa kako ćemo sad naprijed, u bratstvo i jedinstvo?, sa svim ovim ministričinim uvrjedama? Ja sam zdvojan. Nije to dobro za unapređenje…

Ipak, ministrica na kraju lijepo uljuđeno poziva, što daje nadu, nije da naređuje. Mada zna da bi to bilo odlučujuće. Ona očekuje da se od takvog zakonskog rješenja odustane. Iako je ozakonjeno. Ni to mi nije jasno, zar naša ministrica nije legalist? Čak štoviše, iako premda to još uvijek i ne znači… Ministrica s pravom i čak trezveno očekuje, ne bilo kakvo već trajno rješenje, koje je već na vidiku: da jednom zauvijek prestanu posezati i za našim teritorijem i za našom kulturnom baštinom. Dakle i za jednim i za drugim. Duplično našim. A za navek.

Ipak i sva sreća, imamo mi asa u ovoj nesreći (i po dobrosusjedske odnose koji stalno napreduju) imamo dobre osnove vjerovati kako će sve ovo zagladiti naš veleposlanik Hidajet Bišćević. Nije da mu to opada drago, što mora pospremati za ministricom ali, što’š - posao zove. On zna kako se to krasno diplomatski radi. Ko da ga se to ni ne tiče.

Javor Novak