Socijalizam s Titovim ljudskim, nakaznim likom (1.)
(metode i njegovi patenti mučenja neistomišljenika)

Stara poslovica kaže: Država je onakva kakvi su joj zatvori. Europska unija u svojim konvencijama navodi (općenito) totalitarističke režime; predsjednik Vlade u odlasku Andrej Plenković, vrući krumpir, ali i kukavičje jaje predao je tandemski (s bivšim predsjednikom HAZU Zvonkom Kusićem) na rad famoznoj komisiji pa su Titovi mnoštveni krvavi zločini postali tek uradak (jednog od) nedemokratskih režima; crvena, okupatorska, krvava petokraka tako je postala ponekad čak i prihvatljiva, ali obrambeni pozdrav Za dom spremni malo teže; Hrvatsko nacionalno etičko sudište s agilnim prof. emeritusom dr. sc. Zvonimirom Šeparovićem te cijelim predsjedništvom HNES-a, imenovalo je i osudilo niz, cijeli koloplet hrvatskih izdajnika, antifašističkih mitomana, apologeta Titovih zločina, orjunaša i odanih suradnika beogradskih četnika i žandara veliko-srpstva; u Hrvatskoj su tiskane mnoge knjige Titovih političkih uznika, a najstravičnije su one o Golome otoku. Popljačkan od obližnja stanovništva, nekadašnjih čuvara, Goli stoji neiskorišten. Bit će da je pod opstrukcijama i zabranama tih unikatnih YU-antifašista i Titovih kerbera zabrinutih za svoje privilegije, kroz jamstvo „i poslije Tita – Tito!“... Dežuraju da se ništa na otoku ne ostvari i, kao mučna memorija hrvatskoga naroda, da spomenički ne oživi. Ali, što je u stvari značilo biti Titovim političkim utamničenikom? Što su ti ljudi proživljavali, što preživjeli?

Ilustracije radi, o tome su pisali poznati auktori: M. Veselica (o svojim uzničkim danima u hrvatskom Sibiru), Đ. Bilić (o logorima jugoslavenskog socijalizma), D. Paraga (o Golome kao istočnom grijehu Zapada), I. Kostić (o Golome kao najvećem Titovu konclogoru), G. Scotti (o Talijanima u Titovu gulagu), M. Previšić (o broju kažnjenika po Titovim logorima za informbiro-ovce), V. Gotovac (o političkim procesima protiv njega)... Naravno, krug onih koji nisu pisali, ali su bili utamničeni zaista je stravično širok. Samo na Golome otoku u zasebnim logorima „Stara žica“, „Žica“, u ženskom logoru „Radilište 5“ i u onom najgorem u „Petrovoj rupi“ („R -101“) bilo je tijekom godina zatočeno više od 16.000 ljudi optuženih za informbiro (jer su inertno i zakašnjelo izrazili simpatije prema drugu Staljinu).

U Historijskom zborniku (2013.) auktor M. Previšić opisuje: „Petrova rupa“ („Manastir“ ili „R-101“) bio je logor u logoru na Golom otoku. Mjesto internacije istaknutih funkcionara, starih predratnih komunista, visokih vojnih oficira kao i pojedinaca koji nisu htjeli surađivati s Udbom u istrazi, kao i na Golom otoku. Sastojao se od jedne barake koja se nalazila na dnu vrtače...“ Tu su bačeni u prašinu bivši članovi centralnih komiteta, rukovodioci, ministri, generali, španjolski borci, veleposlanici, sveučilišni profesori.

Ivan Kostić u knjizi „Goli otok, najveći Titov konclogor“ (2003.) govori o objektu "Petrova rupa", o kojem je u svojoj knjizi „Muzej živih ljudi“ iz (1990.) pisao i zatočenik Dragoljub Jovanović. Taj vjerojatno najgori dio logora bio je popunjen sa 130 "osobito opasnih" zatočenika koji su na Goli otok stizali iz drugih dijelova logora i iz drugih zatvora. "Petrova rupa" dobila je ime po Petru Komneniću, predsjedniku LogorU Titovim su logorima - mučilištima završili i brojni omraženi hrvatski rukovodioci onako usput u čistkama. To je sudbina i Andrije Hebranga starijeg, koji je zatočen i mučki ubijen te pokopan na do danas skrivenome mjestu.Skupštine Narodne Republike Crne Gore, koji se nalazio u prvoj pristigloj skupini. Riječ je o boksitnoj jami dubine sedam i širine oko dvadeset metara, u koju se silazilo stepenicama. Oko jame je bio izgrađen još i zid visine tri metra, a iznad njega su bile stražarske kule.

Usput, za mlađe čitatelje: Informbiro je bio ured za informacije kao savjetodavni organ komunističkih partija Francuske, Italije, Bugarske, Čehoslovačke, Rumunjske, Poljske, SSSR-a, Mađarske i Jugoslavije, utemeljen 1947. godine, sa sjedištem u Beogradu. Rezolucijom Informbiroa iz lipnja 1948. došlo je do žestokog političkog raskola između Tita i Staljina nakon čega je Tito proveo zločinačku čistku u kojoj su stradali svi, koji su davali podršku njegovu dojučerašnjem sovjetskome uzoru i omiljenu velikanu komunizma – drugu i predsjedniku i veličini - Staljinu. U Titovim su logorima - mučilištima završili i brojni omraženi hrvatski rukovodioci onako usput u čistkama. To je sudbina i Andrije Hebranga starijeg, koji je zatočen i mučki ubijen te pokopan na do danas skrivenome mjestu. Bio je ministrom industrije u vladi Tito – Šubašić, ali se 1946. sukobio zbog zagovaranja hrvatskih interesa. Godine 1948. isključen je i iz Politbiroa i iz Komunističke partije Jugoslavije. Njegovo hrvatstvo bilo je trn u oku velikosrbima, a Titu je smetao kao popularan hrvatski političar u usponu. I njega su mučili, o tome postoje razna svjedočenja.

Prema popisu kojeg je Udba sastavila 1963., u sedam godina (od 1949. do 1956.) na razne načine, čak 413 zatočenika izgubilo je život... Odgovorni za formiranje Gologa se znaju: zapovjednik Udbe za Hrvatsku general Stevo Krajačić te Edvard Kardelj, desetljećima najbliži Titov suradnik. Jedan od zapovjednika logora bio je i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac. Toliko o rado slavljenim narodnim herojima... Nikome od ovih, moderno hrvatsko pravosuđe, ne smatra kako treba suditi post mortem. Kako treba rehabilitirati žrtve i utanačiti pravnu krivnju za kazamatske zločine, zločine navedenih političkih dželata.

O mučenjima po Titovim gulazima posijanima diljem Jugoslavije snimljeno je i nekoliko filmova. Poznata su i imena nekih dvanaest od najgorih Titovih logora (od Kvarnera do istočne Srbije i južne BiH)...

Golootočki kažnjenici umirali su od mučenja ili bili ubijani na divlje načine: pri pokušaju bijega, na smrt pretučeni, natjerani u samoubojstvo jer nisu mogli ili htjeli podnositi metode "preodgajanja" Udbe (koje su provodili stariji AgentiMeđu zarobljenike su bili ubacivani i agenti koji su stvarali grupacije. Tom su metodom poticana ubojstva na Golom otoku, kada su kažnjenici iz jedne, po nalogu čuvara, smrtno ranjavali one iz druge skupine.zatvorenici, zaduženi da tjelesno i psihički zlostavljaju one novije pridošle) utopili su se u moru, u hladnim valovima i jakim strujama pri bijegu, stradali u brojnim nesrećama na prisilnom „radu“ zimi i ljeti (primjerice uz strojeve u pletionici košara ili među maljevima u kamenolomu), kod mnogih smrt je nastupila od izgladnjelosti, iscrpljenosti, ali i od ne liječenja kroničkih ili zadobivenih simptoma bolesti. Među zarobljenike su bili ubacivani i agenti koji su stvarali grupacije. Tom su metodom poticana ubojstva na Golom otoku, kada su kažnjenici iz jedne, po nalogu čuvara, smrtno ranjavali one iz druge skupine.

Prema Wikipediji: svjedočanstvo zatočenika Vladimira Bobinca o Golom otoku: "U čemu je strahota tog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru (...) ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku.“ Bobinac piše kako je straža tek pazila da ne bi tko pobjegao a zatočenici su se morali međusobno razračunavati po naređenju. Pod prijetnjom smrti i teških batina. U tome je bila strahota, piše auktor i dodaje: „Dolaskom na otok izgubio si vlastito GoliU Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postoji udbin popis zatočenika za kojega se zna kako nije kompletan. U njemu stoji da je bilo zatočeno 15.173 zatočenika i 928 zatočenica. Po nacionalnosti to su bili: Srbi (44%), Crnogorci (21,5%) i Hrvati (16%) tj. ukupno velika većina s 81,5 %. Svi ostali, Makedonci, Slovenci, Albanci, Talijani i drugi, činili su tek 18,5 % zatočenika.ime i postao 'banda'. (...) Na Golom otoku moraš shvatiti da si kriv i moraš biti zahvalan Udbi što ti je omogućila da shvatiš da si kriv i da ti je Udba omogućila da okaješ svoju krivnju. To je bilo osnovno pravilo."

Zatočenica Vera Winter, rođena Zagrebčanka i golo-otočka zatočenica od 1949. do 1952. godine svjedoči: "Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas."

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postoji udbin popis zatočenika za kojega se zna kako nije kompletan. U njemu stoji da je bilo zatočeno 15.173 zatočenika i 928 zatočenica. Po nacionalnosti to su bili: Srbi (44%), Crnogorci (21,5%) i Hrvati (16%) tj. ukupno velika većina s 81,5 %. Svi ostali, Makedonci, Slovenci, Albanci, Talijani i drugi, činili su tek 18,5 % zatočenika.

Nekada je to bila sama golet, a svaka današnja biljka ili drvo koje se nalazi na otoku rezultat su mukotrpnog rada robijaša koji kada bi posadili bilo koju biljku, morali su joj svojim tijelima praviti hladovinu i štititi ju od sunca kako bi se ona primila. Za sva zvjerstva koja su se u ovom logoru učestalo provodila znali su i Tito, i Edvard Kardelj, i Aleksandar Leka Ranković, i Milovan Đilas, i naravno: Stevo Krajačić. Nekadašnji upravnik Golog otoka bio je još jedan narodni heroj: Jovo Krivokapić.

Javor Novak