Strahoviti komunistički zločini

Vraćam se stanju svijesti u nas, stanju sustavnog prešućivanja odavno rasprostranjene istine o događajima u XX. stoljeću. Vrijedi podsjetiti na činjenice koje (još uvijek) smetaju političkoj i medijskoj mainstream Hrvatskoj.

Jedan je od najslavnijih svjetskih književnika i disidenata te nobelovac (1970.) A. Solženjicin (1918.-2008.) sadržajno pregnantno, a istovremeno prozno i epski te uvjerljivo pisao o koncentracijskim logorima SSSR-a. Nakon Nobelove nagrade koju nije smio primiti, još se jednom proslavio knjigom „Arhipelag Gulag“ (1973.). U njoj opisuje osobno preživljavanje u sovjetskim koncentracijskim logorima, koji su državnim ozemljem bili rašireni kao arhipelag otoka (gulag je kratica od Glavna uprava za popravno-radne logore i kolonije u SSSR-u). Solženjicin je u logorima završio (1945-1953.) zbog kritike na račun Staljina, čak neizravne, u jednom svom privatnome pismu. Do 1956. bio je prognan u rusku srednju Aziju.

Vrlo rasprostranjeni arhipelag gulaga služio je za represije nad političkim protivnicima, masovno izrabljivanje kroz prisilni rad, medicinske pokuse na ljudima i pritvaranje ratnih zarobljenika. U doba Ruskog Carstva politički protivnici proganjani su u Sibir i druga udaljena mjesta Carstva. Kad je Lenjin 1917. osvojio vlast u Rusiji, ubrzo je iskoristio koncept gulaga za klasne neprijatelje, koji su predstavljali prijetnju ideji socijalizma i komunizma.

Solženjicinova vjerna, a „sveuništavajuća optužba“ sovjetskog sustava, slomila je GulaziVrlo rasprostranjeni arhipelag gulaga služio je za represije nad političkim protivnicima, masovno izrabljivanje kroz prisilni rad, medicinske pokuse na ljudima i pritvaranje ratnih zarobljenika. U doba Ruskog Carstva politički protivnici proganjani su u Sibir i druga udaljena mjesta Carstva. Kad je Lenjin 1917. osvojio vlast u Rusiji, ubrzo je iskoristio koncept gulaga za klasne neprijatelje, koji su predstavljali prijetnju ideji socijalizma i komunizma.i posljednje komunističke apologete na Zapadu. No, istina je bila prejaka i za Brežnjevljev SSSR (1964-1982.) pa je veliki književnik ponovno uhićen (1974.) i ovoga puta protjeran iz SSSR-a. Vratiti se mogao tek 1994. da bi tek godinu prije smrti napokon primio (2007.) i rusku Državnu nagradu.

Rudolph Joseph Rummel

Još je jedna iznimna osobnost otvorila svijetu vrata i omogućila uvid u gnojnu trbušinu uljudbe - u komunističke zločine. Ranije spomenuti ugledni američki sveučilišni profesor, Rudolph Joseph Rummel (1932-2014.) započeo je karijeru na Indiana University USA, nastavio na Yale University te na University of Hawaii. Usput, Hrvatska enciklopedija, međumrežno izdanje, ne poznaje ovog autora.

Njegova su istraživanja podupirale najznačajnije nacionalne institucije poput National Science Foundation, DARPA i United States Peace Research Institute. S više od dvadeset knjiga i preko stotinu članaka autor je djelovao i kao član Victims of Communism Memorial Foundation. Proučavajući masovne zločine i genocide kroz povijest, uveo je u praksu termin democid (ubojstva pod vodstvom vlada i država). Dobitnik je dviju zvučnih nagrada: od „International Studies Association“ i od „American Political Science Association“. Istražujući o koncentracijskim logorima SSSR-a, došao je do najmanje 24 pa do mogućih 39 milijuna ubijenih u razdoblju 1918-1991. Brojke se razlikuju po izvorima, ali se razlikuju na svim stranama. Užas je, međutim, jedinstven.

Baveći se ovom temom dr. Rummel je imao vrlo zanimljiv i bogat život stručnjaka kojeg vrijedi istraživati. Knjigom „Genocide and Mass Murder Since 1900.“ (1997.) autor je ostvario suradnju „Center for National Security Law“ i „School of Law“ te dvaju sveučilišta (Virginia i Rutgers)... U knjizi, zločine i zločince ovako apostrofira: Japanska divlja vojska, Kmerska paklena država, Turska - etnički zbjegovi, Vijetnamska ratna država, Poljsko etničko čišćenje, Pakistanska koljačka država, Titova klaonica, Orwellijanska Sjeverna Koreja, Barbarski Meksiko, Feudalna Rusija, Smrti od američkog bombardiranja... te dodaje: kolonijalni democid, naci-genocid i masovna ubojstva... a onda slijedi: Mao!

Komunistički režimi ubili 148 milijuna ljudi

Mao Ce-tung (1893-1976.)... Iz drugih izvora poznat je njegov „Veliki korak naprijed“ koji je od 1959-1961. doveo do masovne gladi i smrti milijuna ljudi, uključujući i njegova oca. Jung Chang i Jon Halliday u knjizi „Mao: The Unknown story“ pišu kako je Mao odgovoran za više od 70 milijuna smrti u mirnodopskom vremenu Kine, odgovoran više od ijednog diktatora XX. stoljeća.

Drugi veliki Maov projekt bila je „Kulturna revolucija“ koja je trebala uništiti „četiri starine“: stare običaje, staru kulturu, stare navike i stare ideje. Posljedica ovog neviđenog kulturocida bilo je uništenje tisuću neprocjenjivih starih hramova i spomenika samo u Pekingu.

Navedeni je ugledni profesor R. J. Rummel do saznanja o ukupnom broju komunističkih žrtava došao cjeloživotnim proučavanjem, ekstrahiranjem podataka, tabelama i statistikom, analiziranjem osam tisuća vladinih izvještaja - sine ira et studio. Autor nadalje procjenjuje kako su u samo sedamdeset godina (od 1917-1987.) komunistički režimi ubili 148 milijuna ljudi. Nad tim se podacima vrijedi zamisliti, a ne nad Goldsteinovim paušalnim, mimo-povijesnim ocjenama i uskuhalo-ideološkima znanstveno patuljastim konkluzijama o apriornom i isključivom „najvećem povijesnome zlu“.

Stéphane Courtois

Još jedan autor kojeg Hrvatska enciklopedija, međumrežno izdanje, također ne poznaje je Stéphane Courtois (1947.). Riječ je o francuskom historičaru i sveučilišnom profesoru, direktoru istraživanja u „French National Centre for Scientific Research (CNRS)“ i profesoru na „Katoličkom institutu viših studija“ (ICES) u La Roche-sur-Yon (južno od Nantesa) te direktoru zbirke „specijalizirane za povijest komunističkih pokreta i režima“ i organizatoru mnogih međunarodnih konferencija.

Courtois je prošao dug put od Maoista do protu-komunista i snažnog podupiratelja demokracije, do pluralizma, ljudskih prava i vladavine prava unutar svake države. U studentskim pokretima u Francuskoj od Marksa, Lenjina do Castra bio je, kako sam kaže anarho-Maoist. U svojim tridesetima, istražujući, dolazi do strašnih podataka o komunizmu te počinje zahvaćati širu sliku, za razliku od nekih povjesničara u Hrvatskoj koji su doživotni počasni predsjednici vlastitoj gluposti.

Courtois postaje dragocjen insajder. Nakon pada berlinskog zida te otvaranjem pismohrane Kominterne istražuje ju u Moskvi i to će ponoviti još CourtoisProjekt i knjiga, kojom je profesor Stéphane Courtois (godine 1997.) uređujući ju, stekao svjetsku slavu nosi naslov „Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression“ („Crna knjiga komunizma - Zločini, teror, represija“). Ona je prevedena na brojne jezike i prodana u milijun kopija. Stekla je status standardnog rada o pitanju komunističkih genocida. Upravo ta knjiga otvorila je od tada široko rasprostranjen svjetski pojam: "crveni holokaust".dva puta. Bio je konsterniran kriminalnim aktivnostima Kominterne (Komunističke Internacionale) te se vratio u Francusku s tisućama stranica dokumenata pohranjenih na mikro-filmu. Točku svojeg tadašnjeg stajališta i prekretnicu u istraživanju nazvao je „istinskom revolucijom u dokumentiranju“. Godine 2006. objavio je i knjigu „Komunizam u Francuskoj: Revolucija u dokumentaciji i revidirana historiografija“. Ali Hrvatska po Goldsteinu, po ovom bizantskom i srednjevjekovnom jadranologu još ne smije krenuti putem znanstvene revizije svoje suvremene (kopnene) povijesti...

Projekt i knjiga, kojom je profesor Stéphane Courtois (godine 1997.) uređujući ju, stekao svjetsku slavu nosi naslov „Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression“ („Crna knjiga komunizma - Zločini, teror, represija“). Ona je prevedena na brojne jezike i prodana u milijun kopija. Stekla je status standardnog rada o pitanju komunističkih genocida. Upravo ta knjiga otvorila je od tada široko rasprostranjen svjetski pojam: "crveni holokaust".

Godine 2008., Courtois je osim prethodnog uvoda knjizi (pod naslovom „Zločini komunizma“) dodao i poglavlje posvećeno odnosu između Jakobinizma i Boljševizma. Usporedio je nacizam s komunizmom i njihove milijunske žrtve. PoštivanjeBez saznanja nema duhovne ravnoteže naroda. Samo poštivanje svih žrtava, pa tako i onih, prije svega onih pobijenih za crvenoga holokausta, čovječanstvu donosi zdravo suočavanje s istinom i tim iznimno teškim i mračnim poglavljima povijesti. Holokaust židovskog naroda, u njima je bio među ona tri najstrašnija, dok crveni holokaust jaše i dalje...Istraživao je brojne slojeve komunizma kao perfidnih totalitarizama, povijest raznih komunističkih zemalja te poredio filozofije i oprečna stajališta. Otvorio je globalnu pandorinu kutiju...

Mrtvima dugujemo samo istinu

„Zaboravljati“ danas ili preskakati Crnu knjigu komunizma (s više od trideset prijevoda na svjetske jezike) negirati mnogo brojnije komunističke žrtve, znači biti nepošten, neuvjerljiv i isprazan pri žaljenju ikojih žrtava. Crveni holokaust pobio je desetke i desetke, tolike milijune duša...U Kini, u Sovjetskom Savezu, na Kubi, u Africi, u Afganistanu, u Sjevernoj Koreji, u Kambođi, u Istočnoj Europi, u Mongoliji, u Vijetnamu, u Latinskoj Americi... Po svim kontinentima.

Bez saznanja nema duhovne ravnoteže naroda. Samo poštivanje svih žrtava, pa tako i onih, prije svega onih pobijenih za crvenoga holokausta, čovječanstvu donosi zdravo suočavanje s istinom i tim iznimno teškim i mračnim poglavljima povijesti. Holokaust židovskog naroda, u njima je bio među ona tri najstrašnija, dok crveni holokaust jaše i dalje...

Samo bez skrivanja svih posljedica užasnijeg, dugotrajnijeg i mnogostruko masovnijeg crvenoga terora i bez ostrašćene i ideološke stigmatizacije isključivo crnoga terora, moguća je katarza, stvarno poštivanje žrtava i krhko jamstvo da se strahote koncentracijskih logora, gulaga i kazamata, a kojih je bilo na svim stranama i u brojnim državama, više ne će ponoviti. Voltaire je kazao kako „Dugujemo poštovanje živima, mrtvima dugujemo samo istinu.“

Javor Novak