Ivo Goldstein i opravdavanje zločina

Treba reći na početku, kako u svom recentnom obliku, pristup I. G. temi Bleiburga i Križnih putova ipak navodi i priznaje (i) civilne žrtve te ipak govori o „Titovu ratnu zločinu“ uz doduše (još uvijek) brojne ograde. Vidi: Bleiburg: Titov ratni zločin nad vojskom zla (pristup ostvaren 14. 05. 2018.)

Ono što još nikako da čujemo, ako je to bio „Titov ratni zločin nad vojskom zla“, zašto su taj, izgleda opravdani Titov zločinAko su to bili zločini, zašto se i nakon 77 godina na istraživanja masovnih grobnica gleda poprijeko? Zašto se ona ne provode sustavno? Ako je to bio Titov mega-zločin, a sigurno jest, zašto traje konstantna hajka na komemoraciju u Bleiburgu? Posjetitelje se nastoji obeshrabriti svim sredstvima, sada i međunarodno, izmaltretirati, odvratiti i onemogućiti da dođu u što većem broju...Zašto se dakle komemoraciju želi zabraniti i izbrisati?logičan akt, Tito (i svi socijalistički mediji) desetljećima skrivali? Zašto je to bila tabu tema? Ako su to bile „normalne poslijeratne čistke kao u brojnim državama“ zašto se o njima moralo desetljećima strogo šutjeti? Zašto se svjedocima prijetilo? Zašto je to tako dugo bila tema zbog koje se automatski gubilo posao, sva građanska (nerijetko i imovinska) prava te i sam život – u jednome od Titovih „radnih“ logora, gulaga (Teharje, Gotenica, Goli otok, otok Grgur, Bileća, Stara Gradiška itd...).

Ako su to bili zločini, zašto se i nakon 77 godina na istraživanja masovnih grobnica gleda poprijeko? Zašto se ona ne provode sustavno? Ako je to bio Titov mega-zločin, a sigurno jest, zašto traje konstantna hajka na komemoraciju u Bleiburgu? Posjetitelje se nastoji obeshrabriti svim sredstvima, sada i međunarodno, izmaltretirati, odvratiti i onemogućiti da dođu u što većem broju...Zašto se dakle komemoraciju želi zabraniti i izbrisati?

Proteklih smo godina (baš kao i ove) s vjedočili cijelom vatrometu promašaja od Fumića i Pusićeve do Mesića i Tomića... „Elaboriralo“ se tvrdnjama „da nisu krivi ne bi ni bježali“, „na Bleiburgu je pobijena neprijateljska vojska, oni koji su i imali biti poraženi“, zatim: „oni koji su osnivali Jasenovac platili su to na Bleiburgu“ i još: „oni koji su stradali u Jasenovcu sigurno nisu stvarali Bleiburg, nego obratno“.

Namjerno ne navodim onog sveučilišnog profesora zazivača fronti koji žrtvama Bleiburga javno nudi sadržaj (vlastitih) crijeva. Ne navodim one „pisce“ koji se svake godine natječu i pseudo-literarno utrkuju, omalovažavati stotine tisuća pobijenih. Ne navodim onog tv voditelja, koji u komunističkim jamama vidi isključivo „neprijateljsku vojsku“, čak i nakon nalaza ženskih pletenica i odjeće te ženskim ukrasima unatoč. Bilo je tijekom godina zaista krajnje neukusnih izjava svih vrsta od ljudi iz javnoga života, dodao bih prije – iz javne tmine...za ove naše duge mračne noći... repovi koji još traju.

Filmovi i dokumenti

Tako je i ove godine HRT (obljetnički, nalik prethodnim godinama) uoči nadnevka i neposredno nakon najvećeg genocida nad hrvatskim narodom, objavio nekoliko jakih, zapravo monolitnih, dokumentarnih, uradaka. Godišnja je kvota time ispunjena do sljedeće godine, može se znači nastaviti po starom boljševičkom obrascu - općim negacionizmom. Kod nas ide sve... ali u valovima.

Svakako je ponajbolji i film i serijal, najjači dokument, onaj najvećega živućeg hrvatskoga redatelja, ali i scenarista Antuna Vrdoljaka „Duga mračna noć“. Djela za koje se ne opaža da je taj sveobuhvatni povijesni scenarij perfektan literarni iskorak, koi bi vrijedilo tiskati - jer to i jest - književnost. Gledali smo tako i odličan dokumentarac „Magnum krimen 1945“ sjajne autorice Nade Prkačin. Redateljice s više značajnih uradaka, kojoj je HRT svojevremeno uručio otkaz, a sada mu je eto jako dobro došlo emitirati njezine ključne filmske dokumente. Kako su emitirali 'krimen 1945.', baš će tako doći vrijeme i da emitiraju i druge uvjerljive dokumentarce autorice koja danas nosi Laudato TV (primjerice „Lov na Gotovinu“ te „Časni sude nisam kriv“ ili „Lov na Gotovinu 2“ – oba još iz 2013-te).

Treba istaknuti, osim sjajnih filmova Jakova Sedlara, kako je tandem Nada Prkačin - Damir Borovčak stvorio najnoviji, posebno upečatljiv dokumentarac. Uslijedio je nakon Borovčakove frapantne monografije „U spomen žrtvama, Macelj 1945. Povodom 70. obljetnice komunističkih zločina“ (2015.). Suradnjom redateljice i scenaristice Nade Prkačin i scenariste Damira Borovčaka uz Udrugu „Macelj 1945.“ i Laudato TV ostvaren je povijesno probojni istinoljubiv, a dokumentarni filmski projekt: „Macelj - Titovo stratište“ (2017.).

Kad se to ovako na jednom mjestu navede, djeluje kao da savjest, svijest i memorija i vlasti i hrvatskoga naroda zaista funkcioniraju. Ovih dana, gotovo izgleda da je Hrvatska napokon doživjela katarzu, da napokon poštuje Rezoluciju Vijeća Europe i da stvarno osuđuje sve, prvenstveno one ZločiniVlast u Hrvatskoj još nema snage, ne istražiti preostalih 35 komunističkih jama u Maclju, nego uopće, započeti trajan, a uljudbeni proces. U Hrvatskoj i Sloveniji. Samo onih poznatih, tisuću je i sedamsto Titovih stratišta. Počeli smo 1992., stali zbog rata, nastavili nismo 1996., a Račan i komunisti obustavili su sve i zabranili, čim su došli na vlast. Velik je strah od istine. I sada, kao smokvin list, služi nekoliko istinskih filmova i dokumentaraca. Uradaka, čak i od onih ponajboljih novinara, kojih se HRT na ovaj ili onaj način, godinama već auto-destruktivno rješava. Značajan ih je, poguban broj i on nije konačan. HRT ih gubi svojom okoštalom negativnom kadrovskom selekcijom, odriče se uravnilovkom onih ponajboljih i mediokritetski nagrađuje (preostale) poslušne.najdugotrajnije i najrasprostranjenije - komunističke zločine. Zločine koje je Tito unio u Hrvatsku i ne samo u nju i prije i za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. No, ti zločini tekućim opravdavanjem, nepriznavanjem, prešućivanjem i minimaliziranjem perzistiraju do daljnjeg. Teče sedamdeset i sedma godina, osmo desetljeće! Još uvijek kao društvo, nismo dorasli poštovanju onih koji su pobijeni mučki, bez suda, razoružani ili su fizički strijeljani ideološkom, a zločinačkom Titovom paljbom.

Još nismo ni na razini vremena i povijesti, niti etike i savjesti, a poštovanja žrtve. Intelektualni skorup vidi i konstatira samo crno i crveno i ne preporučuje mijenjati dosadašnju, bespijetetnu,praksu. Istina ih manje boli, više smeta.

Vlast u Hrvatskoj još nema snage, ne istražiti preostalih 35 komunističkih jama u Maclju, nego uopće, započeti trajan, a uljudbeni proces. U Hrvatskoj i Sloveniji. Samo onih poznatih, tisuću je i sedamsto Titovih stratišta. Počeli smo 1992., stali zbog rata, nastavili nismo 1996., a Račan i komunisti obustavili su sve i zabranili, čim su došli na vlast. Velik je strah od istine. I sada, kao smokvin list, služi nekoliko istinskih filmova i dokumentaraca. Uradaka, čak i od onih ponajboljih novinara, kojih se HRT na ovaj ili onaj način, godinama već auto-destruktivno rješava. Značajan ih je, poguban broj i on nije konačan. HRT ih gubi svojom okoštalom negativnom kadrovskom selekcijom, odriče se uravnilovkom onih ponajboljih i mediokritetski nagrađuje (preostale) poslušne.

One ponajbolje mislili su ušutkati, ali oni srećom, ipak i dalje obogaćuju hrvatski javni tv prostor, zajedno s nekolicinom povjesničara koji naravno nemaju viđenijeg pristupa studijima na Prisavlju. Samo ljudi s popisa. U nas ide sve u valovima. Juga.

Nedopustiv odnos prema žrtvama

Ovakav nedopustiv odnos prema žrtvama oslikava i tekst profesora srednjovjekovne povijesti Ive Goldsteina. Pogledajmo kako on započinje: „Oružane snage NDH koje su 15. svibnja 1945. stigle na Bleiburg bile su vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećega povijesnog Zla, posljednji i najvjerniji saveznik Adolfa Hitlera. Na Bleiburg je ta vojska stigla s teretom od najmanje 300.000 (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.“

Umjesto povijesnog pristupa, I. G. sklapa onaj puni promidžbeni, a paušalni. Opetovano konfabulira o Hitleru kao najvećem povijesnom zlu. Nitko razuman ne će negirati Hitlerovo zlo, no sintagma o najvećem zlu još je jedna protu-znanstvena napuhanica. Najveće povijesno zlo je crveno, a opisali su ga nobelovac Solženjicin i autori R. J. Rummel i S. Courtois, kao najistaknutiji a svjetski poznati profesori, koji su istraživanju democida i genocida posvetili svoj trud, intelekt i život(o njima će biti više riječi u drugome dijelu).

Zatim Goldstein, kiteći i popunjavajući povijest, piše kako je NDH bila Hitleru „posljednji i najvjerniji saveznik“. A nije bila ni najvjerniji, niti posljednji. Najvjerniji mu je bio Mussolinijeva Italija, a posljednji Japan. Tendenciozno kiteći, Goldstein rado zaboravlja ono općepoznato: Drugi svjetski ratzavršio je kapitulacijom Japana 15. Kolovoza, a potpisanom 02. rujna 1945. Toliko o onoj „povjesničarskoj“ tvrdnji: „NDH - posljednji i najvjerniji saveznik Adolfa TragikomičnoPreviše je tu netočnosti i tendencioznosti kojima jedan doktor povijesti i bivši diplomat pokušava začiniti salatu svojih proizvoljnih tvrdnji, a koje su čak i prosječnom čitatelju novina ili amateru, neuvjerljive i dubiozne. O povijesnoj struci da i ne govorimo. To je obično, već pomalo i tragikomično, kad tema ne bi bila teška, širenje partizanske i ideološke nauke. Kad je takav prvi ulomak teksta što tek sve možemo očekivati u nastavku?Hitlera“. Naravno isti, kao i mnogi drugi suočeni s (neželjenim) činjenicama često tada otpočinju brzo trabunjati o negiranju holokausta ili o reafirmaciji ustaštva ili o nedopustivoj reviziji povijesti a ni holokaust ni povijesna istraživanja uopće nisu upitna. Bauk ispraznih, optužujućih fraza, jednostavno više ne djeluje.

Na Bleiburg je, piše dalje Goldstein, stigla NDH vojska „s teretom od najmanje 300.000 (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju“... Zanimljivo kako tu sada nema već viđene diferencijacije kao metode. Kad piše o Bleiburgu, Goldstein sramežljivo navodi i razlikuje civile, abolicijski piše o partizanskim zločinima, o poslijeratnim sukobima između vojski oko Celja te navodi i razne vrste neprijatelja. Titovih logora ne vidi.

Tendenciozno pokušava izgraditi opravdanje počinjenom klanju. Kad međutim piše o drugoj vojsci, NDH vojsci, tada govori o ubijanju, a ne o ratovanju. Jedna je vojska dakle legitimno ratovala, a druga ubijala. Među žrtvama partizana bilo je (doduše teška srca priznaje) i nevinih i civila. ali kod ratovanja NDH vojske nije bilo neprijateljskih postrojbi, nije bilo izazivačkih partizanskih zločina, sve su to en general bile nevine žrtve. Tako se ne poštuje ni žrtve ni ljudski život a najmanje se (tako pristrano) može tumačiti povijest.

Previše je tu netočnosti i tendencioznosti kojima jedan doktor povijesti i bivši diplomat pokušava začiniti salatu svojih proizvoljnih tvrdnji, a koje su čak i prosječnom čitatelju novina ili amateru, neuvjerljive i dubiozne. O povijesnoj struci da i ne govorimo. To je obično, već pomalo i tragikomično, kad tema ne bi bila teška, širenje partizanske i ideološke nauke. Kad je takav prvi ulomak teksta što tek sve možemo očekivati u nastavku?

Javor Novak