Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Istanbulska konvencija

U poglavlju 3. ne samo da nema redefinicije obiteljskog nasilja, ne samo da se ne navode Istanbulskaugrožena djeca, ali i muškarci već će se tome nasuprot, Konvencijom poticati:„muškarce i dječake da aktivno pridonesu sprečavanju svih oblika nasilja“. Krasno.

Tek u članku 13. Konvencije, spominju se usputno, ali napokon i AmbicijeNaglašavajući „rodne uloge“ i „rodno utemeljeno nasilje nad ženama“ Konvencija ima i dodatne, šire ambicije u hrvatskom obrazovanju pa govori kako: “prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika“ stvar treba uključiti „u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.“ Ništa manje. A još je potrebno i da svi poduzmu „potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima“. Dakle čak i za hobija. Ne znam što bi rekao Kim Jong-un na ovo, ali Konvencija je neoprezno ispustila sve ono što se zbiva još i za spavanja, a to joj je još jedino preostalo sankcionirati.djeca. Doduše još tu nema djece kao žrtava (žene su taj epitet već davno zavrijedile, ali ne i djeca) već se hrabro ističu samo „posljedice na djecu“ i nebulozno izrečeno sprječavanje „takvog nasilja“. No, i dalje se samo i isključivo navode „osobito ženske organizacije“. Treba naglasiti: svaka žrtva je žrtva vrijedna poštovanja, osobito su to djeca.

Izgleda Konvencija(još) nije čula za posvudašnje i brojne udruge očeva. A zašto se uopće u brojnim državama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, samoorganiziraju očevi? Ima li tu možda nekog nasilja prema njihovoj djeci i njima? Zašto su američki policajci još prije dvadesetak godina, pri prijavi za obiteljsko nasilje, na intervencijama prestali prvo i preventivno odvoditi muškarce, nego prvo odvedu militantne majke koje ih vrijeđaju, napadaju i protive se odvođenju? Sigurno su ti Amerikanci temeljito zaostali i nisu čuli za naprednu europsku Konvenciju...

Konvencija je neoprezno ispustila sve ono što se zbiva još i za spavanja...

Naglašavajući „rodne uloge“ i „rodno utemeljeno nasilje nad ženama“ Konvencija ima i dodatne, šire ambicije u hrvatskom obrazovanju pa govori kako: “prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika“ stvar treba uključiti „u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.“ Ništa manje. A još je potrebno i da svi poduzmu „potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima“. Dakle čak i za hobija. Ne znam što bi rekao Kim Jong-un na ovo, ali Konvencija je neoprezno ispustila sve ono što se zbiva još i za spavanja, a to joj je još jedino preostalo sankcionirati.

U nastavku ima tu i sekundarne viktimizacije i koordinirane međuresorne suradnje i programa usmjerenih Genderpodučavanju počinitelja nasilja u obitelji usvajanju nenasilnog ponašanja. Znači nasilnici bi u zreloj dobi trebali usvojiti svoj nov i promijenjeni karakter. To će sigurno biti uspješno. Trebaju samo programi..., a poticat će se i privatni sektor, sektor informatike i komunikacijske tehnologije.

U poglavlju 4.doslovno piše: „Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere za zaštitu svih žrtava od bilo kojih daljnjih djela nasilja.“ Kao da piše mali Ivica: baš svih žrtava, od svih, ikojih, bilo kojih... (daljnjih nasilnih djela). Ove mjere trebaju biti utemeljene „na razumijevanju rodno utemeljenog nasilja nad ženama“, te da „budu usmjerene na osnaživanje i ekonomsku neovisnost žena žrtava“. To je naročito ostvarivo u RH pri visokoj stopi opće nezaposlenosti pri kojoj bi žene srednje dobi, a koje nikada nisu radile sada preko noći imale postići ekonomsku neovisnost. No eto, u članku 18., točki 3, napokon je ipak osvanuo i pojam djece žrtava. Muškaraca (još) nigdje...

U članku 19. stoji važno: žrtve će primiti „odgovarajuće informacije“ te dostupne usluge potpore i pravne mjere „na jeziku koji razumiju“. Odlično, znači ništa od znakovnog sporazumijevanja? Kako se čovjek s ovim dostignućima ne bi sprdao? Ma kako tema bila ozbiljna.

Vrhunac hipokrizije

U članku 22. otvoreno piše: „Stranke će pružiti ili osigurati specijalizirane usluge potpore, koje pružaju žene, svim ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci.“ Znači muškarcima pristup zabranjen? Zašto? Zar se za stručno KontradikcijaJako bih volio da mi netko objasni čemu služi nametanje i vezivanje „pravila povjerljivosti“ stručnim prijaviteljima kada oni prijavljuju nedjelo nedefiniranim službenicima policije te istim takvim odvjetnicima i osobama u urudžbenom odjelu suda? Tko je taj koji će nakon prijave jamčiti povjerljivost?? Dovoljno je čitati novine i osvjedočiti se o suradnji policije i novinara, primjerice. O tim kanalima se recimo šuti. Je li to pozivanje novinara stvar pojedine osobe iz policije, radi li to šef smjene i je li ta mala usluga možda honorirana? Isto tako je i sa sudom. Hoće li si netko u urudžbenom ili u dostavi ili neki šefić popravljati plaću novinarskim džeparcem? Kako dakle osigurati ovakvu kontradiktornu i neostvarivu povjerljivost iz Konvencije?osposobljene muškarce smatra da ne mogu pružiti potporu žrtvama djeci i ženama žrtvama? Ili su svi muškarci zli? Kamo vodi ova nova neravnopravnost? Hoćemo li onda tražiti da i prilikom pokretanja tužbi za obiteljsko nasilje Crnotužiteljica traži sutkinju, a tužitelj suca? Zaista sastavljeno u punoj maniri širenje duha i djela opće diskriminacije i neravnopravnosti. Za budućnost.

Vrhunac hipokrizije je ipak članak 26. u kojem se Konvencija po prvi puta opširnije sjetila djece, ali u kojem kontekstu! Pa kaže da se dužna pozornost ima posvetiti „pravima i potrebama djece svjedoka“ nasilja. A to uključuje psihološko-socijalno savjetovanje „primjereno dobi djeteta svjedoka“ i još: „uz pridavanje dužne pažnje najboljim interesima djeteta.“ Sramotno. Je li možda itko pomislio kako je u najboljem interesu djeteta, da nakon proživljene traume, ono uopće ne mora svjedočiti? Ni protiv jednog svojeg roditelja!

Nakon forsiranja rodne ideologije, nakon poticanja na neravnopravnost, nakon poticanja na svjedočenje djece protiv roditelja, u članku 28. eto primjera i potpune kontradiktornosti. „Stranke će poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da pravila povjerljivosti“... znači stručne osobe bit će vezane pravilom povjerljivosti, dobro. Nadalje: ta „pravila povjerljivosti koja su unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama“ da ona „ne predstavljaju Konvencijaprepreku za mogućnost prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama“ ako imaju opravdana razloga vjerovati u počinjeno teško djelo ili se „mogu očekivati daljnja teška djela nasilja.“

Jako bih volio da mi netko objasni čemu služi nametanje i vezivanje „pravila povjerljivosti“ stručnim prijaviteljima kada oni prijavljuju nedjelo nedefiniranim službenicima policije te istim takvim odvjetnicima i osobama u urudžbenom odjelu suda? Tko je taj koji će nakon prijave jamčiti povjerljivost?? Dovoljno je čitati novine i osvjedočiti se o suradnji policije i novinara, primjerice. O tim kanalima se recimo šuti. Je li to pozivanje novinara stvar pojedine osobe iz policije, radi li to šef smjene i je li ta mala usluga možda honorirana? Isto tako je i sa sudom. Hoće li si netko u urudžbenom ili u dostavi ili neki šefić popravljati plaću novinarskim džeparcem? Kako dakle osigurati ovakvu kontradiktornu i neostvarivu povjerljivost iz Konvencije?

U svemu ovome temeljno se zaboravlja već sama činjenica da se nasilje dogodilo i da je počinitelj/počiniteljica prijavljen te ako se još dogodilo sudsko svjedočenje djeteta protiv jednog od roditelja, da je to za samo smirivanje sukoba isto što i lijevanje ulja u vatru. Konvencija još na sve to, predstavlja i potiče i zasebnu mogućnost utuživanja za naknadu štete. Je li netko uopće pokušao shvatiti Konvenciju kao cjelinu? Kad će taj obiteljski sukob biti okončan? Kada će moći biti ukinute mjere zaštite žrtve? Kada će ona napokon moći mirno i slobodno nastaviti sa svojim životom?

Konvencija ne vidi postojanje i nasilja nad muškarcima i onog nad očevima

Sudski sporovi u nas traju pet do osam godina, kad nakon toga vremena nasilnik/nasilnica budu osuđeni, slijedi Upitnikodštetni spor, još pet do osam godina. A zatim ako odštetni zahtjev ne bude isplaćen treba pokrenuti tzv. ovrhu presude jer to kod nas ne ide automatski. Dva postupka treba pokrenuti i u drugim zemljama Europe, pa su umotvorke/umotvorci Konvencije mogli uočiti kakve sve (opasne) bedastoće pišu i koliko dugotrajno zlo siju. I kako zapravo potiču novo nasilje i novu patnju. Bilo sudsku, bilo fizičku od nasilnika/nasilnice. Posebno, kako su zamislili, kako će taj otvoreni polu-životni rat podnositi i s njime živjeti, djeca?

Kako Konvencija ne vidi postojanje i nasilja nad muškarcima i onog NasiljeKako Konvencija ne vidi postojanje i nasilja nad muškarcima i onog nad očevima tako za nju ne postoji ni nasilje nad djecom u smislu da se djetetu uskraćuje pravo na oca ili majku, nakon nekog vremena i poslije incidentnog nasilja. Upravo suprotno, Konvencija u članku 31. brine upravo da ne dođe do kontakata s majkom ili ocem nasilnikom/nasilnicom (spram odraslih) pa kaže kako će se osigurati mjere za ostvarivanje bilo kojeg prava na viđanje djece ili skrbi a kojim se mjerama ne bi „ugrožavalo prava i sigurnost žrtve ili djece“.nad očevima tako za nju ne postoji ni nasilje nad djecom u smislu da se djetetu uskraćuje pravo na oca ili majku, nakon nekog vremena i poslije incidentnog nasilja. Upravo suprotno, Konvencija u članku 31. brine upravo da ne dođe do kontakata s majkom ili ocem nasilnikom/nasilnicom (spram odraslih) pa kaže kako će se osigurati mjere za ostvarivanje bilo kojeg prava na viđanje djece ili skrbi a kojim se mjerama ne bi „ugrožavalo prava i sigurnost žrtve ili djece“.

Dakle, prva je (odrasla) žrtva, a zatim je tek na redu dijete. Dijete očito nema prava na viđenje drugog roditelja, nego prvo treba brinuti za sigurnost žrtve. Lijepo se zaista vidi tko je pisao Konvenciju. Sačuvaj Bože da i dijete ima svoje osnovno pravo na roditelja. Da se te dvije stvari odvoje i vode istovremeno: djetetu pravo na roditelja, žrtvi sigurnost, a ne obrnutim redoslijedom. I nije nevažno djetetovo pravo na viđanje, to nije sporedno, niti je smjelo biti preskočeno i zaboravljeno. Upravo to pravo moguć je temelj ozdravljenja ukupnih odnosa sukobljenih strana. Zadovoljno dijete može (a ne mora) pacificirati obje strane sudarene i nepokolebljive u mržnji, ratu, sudovanju, ljutnji i potencijalnom novom nasilju.

Oni stvarnost ne poznaju ili ju ne žele poznavati

U članku 33. Konvencija se ipak odlučila sramežljivo progovoriti i o psihičkom nasilju. No, naravno bez objekta. Ne zna se tko bi to mogao biti izložen njemu. To tako, unatoč opće poznatim statistikama kako je verbalno nasilje vrlo čest oblik psihičkoga. A verbalnom su nasilju najčešće izložena djeca i muškarci i očevi. No, konvencija je (i) ovdje tobože općenita a u stvari otvoreno pristrana.

Članak 36. govori o seksualnom nasilju i toliko je pun gluposti da je to sve naporno i navoditi. Prepričat ću samo Istanbulska konvencija335ovako usput: govoreći o tri vrste penetracije kaže mudra Konvencija „seksualne naravi“. A da kakve bi naravi penetracija bila? Zatim kaže da će se to namjerno ponašanje inkriminirati. Znači ako je nenamjerna penetracija onda ništa? A kako će se sankcionirati pentracija koja je bila dobrovoljna, ali se penetrirana poslije predomislila? Vjerojatno isto kao i do sada: muškarci ili očevi bit će po prijavi žene automatski privedeni istražnom sucu i ako ne žele priznati krivnju, ako nisu krivi, čekat će svoj red za suđenje. A kako taj rok može biti duži i od mjeseca ili dva, ljudi gube posao od kojeg žive. Tako se događa da su muškarci ili očevi prisiljeni ne samo priznati nasilje kojeg nije bilo, nego i cijeli život nositi stigmu presuđenog nasilnika. Za ovu Konvenciju sve je ovo viša matematika, oni stvarnost ne poznaju ili ju ne žele poznavati.

Isto tako, kako će se sankcionirati i određivati je li to bilo bez pristanka: sudjelovanje druge osobe u seksualnim radnjama s trećom osobom? Što ako nakon sudjelovanja osoba A promjeni mišljenje? Hoće li osoba B biti kriva ili i osoba C? U svojoj zadrtosti, Konvencija se zaista upušta... I zatim još Konvencija piše: „Pristanak mora biti dobrovoljan kao rezultat slobodne volje osobe, što se procjenjuje prema okolnostima slučaja.“ A tko je taj tko će biti procjenitelj? Pa da pukneš od smijeha kad to ne bi izazivalo punu pravnu mučninu.
Pa kaže nama predsjednik Vlade Plenković: Pa pročitajte tekst konvencije.

- nastavlja se –
Javor Novak

Pet, 20-04-2018, 19:55:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0065_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).