Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Partizani kao kanibali

Zar je trebalo godinu dana stručnog rada, savjetovanja, diskusija, ukrštavanja argumenata, tolikih titula i znanstvenih postignuća, pozivanja na činjenice, izvore i događaje... Zar je trebalo takvo mnogoljudno MrakMrak je gutao neistomišljenike, klalo se i ubijalo bez ikakva suđenja sve koji su nekome, u nekom sumnjivome trenutku, smetali. Bilo ideološki, bilo imovinom. Razoreno je zagrebačko obrtništvo i gospodarstvo. Komunistički ilegalci, skojevci i boljševici hvalili su se brojnim epopejskim diverzijama, nikada ne navodeći koliko je nevinih civila, žena i djece „usput“ stradalo. Ustaški pokret obračunavao se na sličan način s neistomišljenicima, ali je ujedno bio i odraz po prvi puta hrvatskih težnji, barem u početku, za slobodnom i samostalnom državom Hrvatskom.Vijeće da bi se donio, da bi se postigao, ovako navodno ljekovit, više čudotvoran, zaključak. Prvo što je famozno, a glomazno Vijeće moglo i trebalo i moralo ustanoviti jesu identični kriteriji. U stvarnosti to znači sljedeće:

Ako je ustaški pokret, koji je bio zločinački, trajao nepunih pet godina, a bio je i ostao nepravedan hrvatski pojam U i zvijezdanajvećeg zločinaštva sve do danas, zar isti kriteriji ne vrijede i za komunistički pokret i njegovu krvavu petokraku? Komunistički je pokret tijekom II. sv. rata bio i borba protiv neslobode i Hitlerova nacizma. No, bio je hrvatskome narodu naročito (i) zločinački. Uporedo s time. Nestajali su Titovi partijski i ini drugovite naročito gospoda. Mrak je gutao neistomišljenike, klalo se i ubijalo bez ikakva suđenja sve koji su nekome, u nekom sumnjivome trenutku, smetali. Bilo ideološki, bilo imovinom. Razoreno je zagrebačko obrtništvo i gospodarstvo. Komunistički ilegalci, skojevci i boljševici hvalili su se brojnim epopejskim diverzijama, nikada ne navodeći koliko je nevinih civila, žena i djece „usput“ stradalo. Ustaški pokret obračunavao se na sličan način s neistomišljenicima, ali je ujedno bio i odraz po prvi puta hrvatskih težnji, barem u početku, za slobodnom i samostalnom državom Hrvatskom.

Sada je komunistički pokret, kako vidimo iz rada Vijeća, velikim dijelom aboliran iako se on od 1945. do 2018. nije Kusić Plenkovićborio protiv Hitlera već isključivo za svoj zločinački opstanak na položajima i za isključivo pljačkaško bogaćenje po partijskoj liniji (u obje države). To jasno potvrđuje i pijani oratorij „Po šumama i gorama“ koji se još ori s Iblerova trga. Tako je već krajem Drugog rata, a zatim naročito poslije njega, komunizam posvuda ubijao hrvatske ljude. I to od tla Jugoslavije do raznih tala diljem svijeta. Ljudi su bili strijeljani, likvidirani, otimani, mučeni, eksproprirani, silovani, nacionalizirani, vučeni po zatvorima ili „samo“ obnoć proleterizirani i označeni. Tako onaj komunistički, početni famozni antifašizam, već odavno nije imao ni raison d’êtrea bome baš niti kap realnoga života u sebi. On je skončao s 1945-om, ako nije i prije. Uslijedila je bitka svih bitaka: za vječne privilegije. Za nasljedstvo istih do u četvrto koljeno. Kako je onda i na temelju čega komunizam, u svom ogromnom hrvatskom razdoblju od čak 73 godine, do dana današnjeg u percepciji nekih ideoloških povjesničara, pozitivan pojam? Da ne kažem pojam svjetla, hrabrosti i ponosa? Bez pameti i kriterija.

Pervertirana logika

Ustaškome režimu, koji je činio strahote za trajanja NDH, dakle 5 godina, pripisuju se eksponencijalni zločini, za ProblemTeško se oteti dojmu da zapravo uopće nisu problem bombastično tretirani ustaški zločini („činile su ih obje strane“) koliko je zločin nad zločinima, po izvrnutoj logici Jugoslavena, to što su ustaše sanjale samostalnu hrvatsku državu. A Jugoslavija i Jugoslaveni su od 1945. bili zgoljna krinka velikosrbstvu i četništvu i orlovima i kljunovima. Zato su ustaški pokolji zlo do neba, a antifašistički zločini (daleko brojniji i širi) su velebna borba proletarijata za slobodu. Pa je tako (probrani) proletarijat oslobodio imućne od svega e ne bi li on zasjeo i tako postao vlastitom notornom negacijom i znatno većim dijelom – običnom i golom narodnom prijevarom.razliku od komunističkog režima kojem seaboliraju svi zločini za trajanja Drugog rata. Pa čak i onaj o poznatih Titovih 1.830 koncentracijskih logora te svi oni nastavni zločini u trajanju od 73 godine. Četrdeset i pet godina u CrnoJugoslaviji te medijski, krivotvoriteljski i sveučilišni zločin sve do dana današnjega. Naša djeca i mladi još ne uče istinu jer partizanska, mitomanska i lažna povijest još nije znanstveno dokinuta, ne revidirana.

Kako to da ustaški režim, koji nije opstao, koji je propao prije iste te 73 godine i nestao, još i dan danas, zbog onih pet ratnih godina, još uvijek predstavlja (naj)veće zlo? Tako što je komunističko, Titovo, antifašističko zlo, da bi opstalo na vlasti i poslije rata, vječito stigmatiziralo ono ratno ustaško, propalo zlo. Ustaše i partizane i te naše tobožnje vječne podjele, ustoličili su Titovi drugovi. Njima su te podjele bile nužne. Kako bi drugačije samozvanci-slobodarci, komunjare zadržali privilegije, viletine, radna mjesta, medije? Sve ono što pripada (po logici stvari) svakom proletarijatu i radništvu, zar ne? Ali ta grabežna, sura financijska logika je pervertirana logika. I još je dan danas na snazi u Hrvatskoj. U dvadeset i prvome stoljeću. U tome je stvarno zlo. Ta je logika na snazi očito i među Jugoslavijastručnjacima iz Vijeća i među akademicima i po sveučilištima. Mi još nismo intelektualno i znanstveno sazreli ni da primijenimo obične a istinite - jednake kriterije. Ako je neko zlo trajalo i traje sedamdeset i tri godine pa valjda je onda prirodno prvo lustrirati, rješavati to pitanje kako bi Hrvatska napokon jednom i izašla iz petokrake paučine. Iz Titova velikosrbskog šinjela i mračna, rogovitatora.

Teško se oteti dojmu da zapravo uopće nisu problem bombastično tretirani ustaški zločini („činile su ih obje strane“) koliko je zločin nad zločinima, po izvrnutoj logici Jugoslavena, to što su ustaše sanjale samostalnu hrvatsku državu. A Jugoslavija i Jugoslaveni su od 1945. bili zgoljna krinka velikosrbstvu i četništvu i orlovima i kljunovima. Zato su ustaški pokolji zlo do neba, a antifašistički zločini (daleko brojniji i širi) su velebna borba proletarijata za slobodu. Pa je tako (probrani) proletarijat oslobodio imućne od svega e ne bi li on zasjeo i tako postao vlastitom notornom negacijom i znatno većim dijelom – običnom i golom narodnom prijevarom.

Titova gubilišta

Ako su dakle famozni partizani po zanimanju, antifašisti po zaplijenjenim vilama i stanovima, komunisti s logikom „pravda da, ali samo za nas“, vječno isprani i isprazni ljevičari bili stvarni borci protiv zločina, pravi i jedini humanisti i slobodarci, kako onda opravdavaju poslijeratne zločine: Bleiburg, Križne putove, Kočevski Rog, Hudu Jamu, Macelj, Jazovku, Staru Gradišku, Lepoglavu, Daksu, Jakljan, Zidani most, Goli otok, Sv. Grgur, Teharje, Maribor, Kočevski Titorog... te više od 70 udbinih likvidacija posvuda po Europi i ne samo njoj? Kako dakle opravdati i slaviti sve te antifašističke zločine?

Titova gubilišta posijana od austrijske do grčke granice? Kako zatim možemo zaboraviti Plitvice, Škabrnju, Vukovar, Dubrovnik, Letovanić, Sunju, Lipik, Karlovac, Novsku, Osijek, Zadar, Borovo naselje, Šibenikt e hrvatsku Hercegovinu i stotine hrvatskih gradića i sela..., a koje je palila, razarala i granatirala... čak i sam Zagreb...ista ta pobješnjela petokraka, ta Titova slavna tzv. narodna armija? A ako su pak svi ti mnoštveni i krvavi antifašistički pokolji nekim retardiranim mozgovima opravdani jer su oni tobože počinjeni nad neprijateljima Titove nove vlasti i tek i samo za očuvanje petokrake Jugoslavije, onda u čemu je grješka ustaškog pokreta? On se isto tako u ratu nemilice obračunavao s protivnicima, ali sada hrvatske države, baš kao što su se komunisti obračunavali s ljudima koji su bili protiv jugoslavenske države. Ali i u ratu i u miru. S tom razlikom što je Jugoslavija bila sklepana novotvorina i narodonosna puna izmišljotina zapjenjenu velikosrbstvu, a hrvatska je država bila i ostala povijesna i nacionalna kategorija. I kao takva, domaćim polutanima i Srbima te istočnim Srbijancima - žestoki tabu i vječni bauk.

Petokraku se abolira, a HOS se proskribira

Drugo što je komunjarama i svima koji se tako osjećaju najvažnije od najvažnijega je da se ustaški pozdrav zabrani. ZločiniAko su dakle famozni partizani po zanimanju, antifašisti po zaplijenjenim vilama i stanovima, komunisti s logikom „pravda da, ali samo za nas“, vječno isprani i isprazni ljevičari bili stvarni borci protiv zločina, pravi i jedini humanisti i slobodarci, kako onda opravdavaju poslijeratne zločine: Bleiburg, Križne putove, Kočevski Rog, Hudu Jamu, Macelj, Jazovku, Staru Gradišku, Lepoglavu, Daksu, Jakljan, Zidani most, Goli otok, Sv. Grgur, Teharje, Maribor, Kočevski rog... te više od 70 udbinih likvidacija posvuda po Europi i ne samo njoj? Kako dakle opravdati i slaviti sve te antifašističke zločine?Čak i onda kad pozdrav „Za dom spremni“ osim totalitarne ustaške konotacije ima u sebi i dom i spremnost na obranu domovine. Čak i onda kada su se tim pozdravom međusobno (do pobjede) hrabrili hrvatski vitezovi s malo ili nimalo oružja, u neravnopravnom boju protiv tzv. JNA, brojni ostavili život i zdravlje na tom polju te suprotiva četničke, srbske i crnogorske okupacije domovine. Komunistički pak pozdrav, „Smrt fašizmu - sloboda narodu“, osim totalitarne komunističke konotacije u sebi nosi i pojam smrti. I to smrti koju se želi postići, nametnuti drugima HOSi drugačijima. Ustaški je režim prevario hrvatski narod u pet ratnih godina, a komunistički režim to radi već punih osam desetljeća. Kako onda petokraka nije sporna? Je li to taj pošten kriterij?

Naravno da nije. Prvo je trebalo zabraniti svako veličanje petokrake, Tita, komunizma, osim na povijesno nedvojbenim lokusima stradanja, ali ne mitomanskim Pupovčevim i Jasenovačkim napuhivanjima i nadopisivanjima. Tako je pogotovo trebalo omogućiti, a ne dopustiti (ni uz kakvu ustavnu zabranu) nesmetano obilježavanje mjesta i vremena stradanja HOS-ovih postrojbi. Slaviti pobjedu. A učinjeno je upravo obratno, petokraku se abolira, a HOS se proskribira. I to potpisuju toliki stručni ljudi. Da ne ističem pojedince koji se sada hvale kako su postigli sredinu. Sredinu! Pa nema tu nikakve sredine, krajnosti ili rubova. Nema tu ni središnjištaraca ni marginalaca. Postoje samo činjenice. Upravo time što se Vijeće bavilo ekvilibriranjem, a ne činjenicama, postiglo je ispolitizirani rezultat vrlo nalik onome kakav je dostigla jalova Europa za plamena Domovinskog rata – ekvidistancom od agresora. Kako se može zauzeti ekvidistanca od 5 godina NDH i od 73 godine komunjarstva? Bez pameti i kriterija.

Spol mu se još ne zna

Na kraju, najstrašnije je što hrvatski povjesničari ovime nisu uspjeli dokazati ono eklatantno, ne da je ustaški režim passe, jer njega odavno nema, nego da su zloćudan i metamorfozirajući komunizam, antifašizam, partizanstvo i titovština djelovali desetljećima i još djeluju i da su za sobom ostavili višekratno brojnije zločine. Ustaški režim je poražen i zakonodavno sankcioniran. Vođe i pripadnici su osuđeni. A što je s komunizmom, boljševizmom, s HOSkomesarima i zvjerima titoizma? Još nema intelektualne snage ni odgovornosti svome narodu. Pod širokim i zlatno-šuštavim haljama HAZU-a rođeno je žgoljavo i kukavno malo. Spol mu se još ne zna.

Titu je skrojena nova uniforma za njegov prijeteći govor u Varaždinu 1945.; slao je naređenja i požurivao pogubljenja „za što nam je ostalo još samo nekoliko dana“; osobno je nadgledao zvjerska ubijanja i tolike masovne jame i govorio (o tada već mirnodopskome) neprijatelju; govorio je ne o ljudima nego o smradu jer su se tijela, u partizanskim monstruoznim rukama, raspadala. Ranković je bijesno optuživao zagrebačke antifašiste da nisu obavili ranije dogovoren posao te da su likvidirali mnogo manje od utanačene brojke... A zatim se osobno i javno, u govoru, hvalio sa stotinama tisuća onih koje su likvidirali. Ne samo Simo Dubajić pred kraj života govorio je o svojim starješinama koje su poludjele od višemjesečnog klanja i strijeljanja. Sve do pada Jugoslavije liječilo ih je na jugu otoka Lošinja, prigodno – u šumi. Iz šume za šumu: u malo poznatoj ludari. Sam se hvalio da je svojom rukom zaklao 30.000 Hrvata. I nije jedini. Oni, koje je savjest pritisnula, pa makar i u zadnjem dahu života, opisivali su grozote partizanskih, antifašističkih i Titovih pokolja poslije rata. Ali zvijezda nije sporna...

Partizanske i antifašističke strahote

Već dugo, nama predugo, a ovima iz Vijeća izgleda prekratko i još uvijek nedovoljno, dostupne su i poznate tolike Huda jamaPartizaniSlovenski nam partizan svjedoči kako su ubijali, klali i komadali, kuhali i jeli svoje neprijatelje! Partizani kao kanibali! Dosegli su samo dno dna ukupna čovječanstva i od toga nema ništa gore. To je potpuno ništavilo. Pa ipak, naše strukovne elite, dobra zdravlja, iscrpljuju se oko jednog (domovinski osloboditeljskog) pozdrava... a ljudoždere ne vide. Bez pameti i kriterija. I svi su tim „radom“ zadovoljni, ponosni što su sudjelovali... tek neka rijetka izdvojena... Bože. Bez pameti i kriterija.partizanske i antifašističke strahote: od mrvljenja ljudskih kostiju u golootočkim drobilicama za kamen do pisma hudojamske, a trudne majke nerođenu djetetu, za gušenja u rudarskome oknu, u zazidanome mraku, među tisućama krvavih i polomljenih, bestijalno pobacanih ljudskih tjelesa... do pletenica mladih slavonskih djevojaka izvađenih iz te jame... sve do ovog najnovijeg užasa. Jezive ispovijedi slovenskog partizana prije smrti, koji je ovih dana potanko opisao nešto što ni pomisliti do sada nismo mogli. Uvijek kada saznamo veću, dijaboličnu dimenziju zločinačkog antifašističkog uma i pomislimo gore od toga ne postoji – ipak još ima. Još se uvijek mučna istina probija na svjetlo dana.

Slovenski nam partizan svjedoči kako su ubijali, klali i komadali, kuhali i jeli svoje neprijatelje! Partizani kao kanibali! Dosegli su samo dno dna ukupna čovječanstva i od toga nema ništa gore. To je potpuno ništavilo. Pa ipak, naše strukovne elite, dobra zdravlja, iscrpljuju se oko jednog (domovinski osloboditeljskog) pozdrava... a ljudoždere ne vide. Bez pameti i kriterija. I svi su tim „radom“ zadovoljni, ponosni što su sudjelovali... tek neka rijetka izdvojena... Bože. Bez pameti i kriterija.

Pa kažu:„petokraka nije sporna“!? Zatim: „To je u nas prvi put u povijesti da su komunistički simboli proglašeni spornima“..., ali ih se ne preporučuje zabraniti dok ustaški pozdrav... o njega da... Osim... da, ali...A zatim usta moja hvalite me, kao s placa: „Vijeće je postiglo velik uspjeh“.

Je, samo što ga narod ne prepoznaje. Grješka je (naravno) u nama. „Oni bi htjeli da pristanemo na njihovo!“ iskren je prosvjed i jako mudar odgovor predsjedavatelja. Pa onda Aca navija da je pozdrav „Za dom spremni“ isto što i pozdrav „Sieg Heil“! Oj pameti ludo blago... Velik je to kvar. Naravno, HRT nema ništa s time. Što komunjare zakuhaju... on marljivo proglašava. Doduše raste broj demantija... Jer Aci je Stankoviću valjda oslobodilački, nametnuti Domovinski rat jednak Hitlerovim okupacijama diljem Europe. Bez pameti i kriterija. I kako je pisao hrvatski književnik, Antun Šoljan, akademik:

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,
i bit neće nikadar -
zapamtite gospodo,
platit ćete Vukovar.

Javor Novak

Uto, 19-06-2018, 08:44:39

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
2
4
6
8
11
12
13
15
16
18
19
20
22
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).