Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Rajko Grlić i Ante Tomić: „Ustav Republike Hrvatske“ (2016.)

Glavni glumac u filmu je profesor, homoseksualac, Hrvat i mrzitelj Srba, šovinist jer o njima Ustav RH filmmisli i govori sve najgore. Otac mu je u mladosti kao NDH časnik stradao na Bleiburgu, sada kao starac u bolesničkom je krevetu, bez obje potkoljenice, NegativacNegativac, profesor i homić izgovorio mu je sve najgore o Srbima, ne samo o njemu. Hrvatski profesor i homić iz bogate zagrebačke obitelji, iz samoga središta grada, u očevoj sobi, na jednome zidu ima, na njemu se koči, velika Pavelićeva fotografija, a na drugome je fotografija predsjednika Tuđmana...apatičan i gotovo potpuno nekomunikativan. U stanu drže veliku Pavelićevu sliku i kamera će ju vrlo često lizati. Oko bolesnoga oca, ali i ranjenom profesoru - homiću, kada ga u Zagrebu pretuku huligani, pomaže medicinska sestra iz podruma zgrade, udata za hrvatskog policajca, Srbina. On pak s mukom uči hrvatski Ustav da ne izgubi posao. Na instrukcijama i za učenja Ustava u luksuznom stanu Hrvata profesora i samca dođe do njihove svađe pa dobri policajac Srbin poželi prestati dolaziti. Naime, negativac, profesor i homić izgovorio mu je sve najgore o Srbima, ne samo o njemu. Hrvatski profesor i homić iz bogate zagrebačke obitelji, iz samoga središta grada, u očevoj sobi, na jednome zidu ima, na njemu se koči, velika Pavelićeva fotografija, a na drugome je fotografija predsjednika Tuđmana...

Ono što je zatim neuvjerljivo (osim svog tog isfabriciranog, apsurdnog i neduhovitog, a karikiranog konteksta) jest to što profesor, intelektualac iz očito stare i dobrostojeće zagrebačke familije, ulazi u intelektualne, apstraktne razgovores priprostim (kako je dana) likom medicinske sestre. Ispovijeda joj se i opisuje svoju intimu, veliku životnu ljubav prema muškarcu glazbeniku. Sugovornicu je čak i ponudio kavom, a servis za kavu bio bi besprijekorno i adekvatno elegantan da đezva nije ona jadna dvodijelna, mnogokutna, poznata aluminijska. U kakvima se kuhalo u JNA. Očito se toga, oba scenarista, rado i predobro sjećaju.

Sredstvo za političku difamaciju Hrvata

Što je sporno u cijeloj prvoj polovini filma, kada se postavljaju sve nosive grede radnje? To nije naravno film o Ustav RH2ljubavi, o ljubavi kako Ameri kažu „love always and all ways“ (ljubav uvijek i na sve načine). To nije film koji suosjeća s homoseksualcima prikazujući njihovu bol zbog javne netrpeljivosti, ovo je film koji se njima služi kao sredstvom da bi politički difamirao Hrvate. Staru, nekad bogatu zagrebačku obitelj, treba stigmatizirati. To su žrtve Bleiburga i Križnoga puta pa njih iz žrtava treba pretvoriti u šovinističke zvjeri. U nepopravljive klero-fašiste. Scenaristički tandem Ante Tomić-Rajko Grlić gradeći taj poželjni jugoslavenski i veliko-srpski klišej u jednome su se jako zaigrali: volio bih da mi netko od ove dvojice pametnih RegionTandem dakle gradi okvir kakav njima i njihovoj publici treba, kao i uvijek uostalom. Priču za region, a ne filmsku priču o ljubavi, ne filmsku priču o toleranciji spram istospolaca. Ili uz nekakvo navodno suosjećanje sa slabijima. Taj je oglašeni lažni humanizam, trik i obična marketinška podvala tek nužna, a prozirna kulisa za vrlo sirovo, otvoreno Grlićevo i Tomićevo političko obezvrjeđivanje. Naravno, bez čestog psovanja to ne ide. Inače, to se zove suvremeni filmski izraz.pokaže nekadašnjeg ustaškog vojnika u središtu Zagrebu, a koji je zadržao bogato namješten velik stan. Kako kaže sestra, koja je bacila oko na njega – stan od 150 kvadrata. Jednog takvog ustašu, koji pola stoljeća drži veliku Pavelićevu sliku na zidu a u ormaru uopće ne krije i svoju kompletnu ustašku uniformu i svoj osobni pištolj. Čak je to bila toliko bogata obitelj da njihov sin, profesor i homić, nastavlja živjeti istim tim visokim standardom te svom svojom osobnom elegancijom, unatoč opće poznatih, slabih, prosvjetarskih plaća. I još: sin ustaše osobno poznaje današnjeg ministra pa ga može i nazvati kako bi (taj čas) glatko intervenirao za onog Srbina hrvatskog policajca, muža medicinske sestre.

Priča za region

Tandem dakle gradi okvir kakav njima i njihovoj publici treba, kao i uvijek uostalom. Priču za region, a ne filmsku priču o ljubavi, ne filmsku priču o toleranciji spram istospolaca. Ili uz nekakvo navodno suosjećanje sa slabijima. Taj je oglašeni lažni humanizam, trik i obična marketinška podvala tek nužna, a prozirna kulisa za vrlo sirovo, otvoreno JugosferaGrlićevo i Tomićevo političko obezvrjeđivanje. Naravno, bez čestog psovanja to ne ide. Inače, to se zove suvremeni filmski izraz.

Upravo te vječne optužbe uvijek voli i traži region. Kako Rajko Grlić želi biti regionalni redatelj tako ne čudi da ga sufinanciraju od Gevgelije do Triglava. Tako ga ta publika toplo prima i nagrađuje sve do (kanadskog) Montreala. Pa i šire. Pa čovek je naše gore list.

Poput sada već mnogih redatelja, suvremeni rodonačelnik kojih je bio Lurdan ili Lordan Zafranović, oni problem slikaju kao vječito i samo tek na hrvatskoj strani, u Hrvatima. To je ona stara ploča o srpskoj ugroženosti i zvjerima Hrvatima. U punih 70 godina još međutim čekamo da neki srbijanski redatelj (uz svu umjetničku slobodu) snimi film o divljim Srbima i ugroženim žrtvama Hrvatima. Taj bi nemogući „nadrealizam“ volio gledati. Izgleda da ćemo se načekati... mada oni jako cene umetnost.

Ustaša

U drugom dijelu filma napokon padaju maske, glavni je glumac Hrvat-homić već dovoljno ocrnjen pa ga sada supružnici, medicinska sestra i policajac, mogu i otvoreno zvati ustašom. Tu je sad negdje i došlo vrijeme za malo seksa (s obzirom da je sve već u filmu rečeno) pa se glavna ženska glumica uskoro našla pod pokrivačem pružajući felacio. A to je pak autorima scenarija bio najbolji trenutak u kojem hrvatski policajac i Srbin, jašta uživajući, glasno Ustaska kaparecitira hrvatski Ustav. Možete misliti kako je region reagirao na tu ČudoPravo je čudo da se nisu odlučili sramotiti osim ustava i hrvatsku državnu zastavu, ili barem grb. Bit će im se bilo teško odvojiti od te banalnosti umjetničkog „izraza“. A kakav je to nekro-humor tek bio kad se Srbin-hrvatski policajac nemoćnom i polumrtvom starcu nad krevetom drsko nagnuo i ukočio te salutirao uz podignutu desnicu i ono obvezno: „Heil Hitler!“ Pa kako da onda regija ne ljubi i Tomića i Grlića? Pa kako da Grlić onda već u listopadu 2016. ne gostuje kod oduševljenog i gostu podilazećeg Aleksandra Stankovića?scenu. Grlić jugonacionale! A film tobože dolazi iz Splita i Zagreba... koji autogol. Za nobelovu nagradu.

Tragikomično je (a to je vjerojatno famozna citativnost mlađeg autora spram starijega) da se ista ta glumica (slučajno Hrvatica) u potpuno identičnoj sceni felacija našla i u filmu „Ministarstvo ljubavi“. Eto, tolika je bila scenaristička i redateljska mašta te ova (trostruka) i inovativna kreativnost. Ne mogu oni bolje.

Kako je do sada u filmu sve već rečeno, sada treba samo za onu publiku slabije razvijenih kognitivnih sposobnosti stvar tjerati do apsurda. Pa Hrvat-homić-profesor-ustaša prvo šminka medicinsku sestru kako bi ona bila što ljepša, a zatim ona njega nagovara da obuče haljinu te da se zrihta i on sam. Koje jeftino podilaženje. Krezubi humor valjda se sastoji u tome što je medicinska sestra oduševljena prerušavanjem profesora u ženu. Usput, u filmu se inzistira na pojmu homoseksualizma mada je evidentan transseksualizam.

Novo ujedinjenje Jugoslavije

Nakon povratka policajca profesoru na učenje Ustava (ipak, mora se) redatelj se igra prikazujući profesorova oca Jugoslavijakao mrtvim. Kao usput „mrtvac“ jasno nalikuje zloglasnome Artukoviću. Vidi vraga puke slučajnosti. Uvrjeda ne bi bila cjelovita da nam kamera uz jastuk umirućeg ne pokazuje odmah zatim i fotografiju ministra Gojka Šuška u društvu s navedenim ocem, dok je još bio mlad. Ne trebam ni reći da je u toj Tomić-Grlićevoj banalnoj i pokvarenoj tendencioznosti od kompozicije Pavelić – Tuđman - Šušak uz uzglavlje, ukomponiran i napadno velik zidni križ. Ne nedostaju ni velike i dugačke krunice.

Pravo je čudo da se nisu odlučili sramotiti osim ustava i hrvatsku državnu zastavu, ili barem grb. Bit će im se bilo teško odvojiti od te banalnosti umjetničkog „izraza“. A kakav je to nekro-humor tek bio kad se Srbin-hrvatski policajac nemoćnom i polumrtvom starcu nad krevetom drsko nagnuo i ukočio te salutirao uz podignutu desnicu i ono obvezno: „Heil Hitler!“ Pa kako da onda regija ne ljubi i Tomića i Grlića? Pa kako da Grlić onda već u listopadu 2016. ne gostuje kod oduševljenog i gostu podilazećeg Aleksandra Stankovića? To što su slobodni portali, u tom filmu običnom pamfletu, jasno i glasno prepoznali novo ujedinjenje Jugoslavije, HRT-u ne smeta. A Stanković se topio od i utapao u virtuoznosti glume...

Srbin bolji čovjek

U finalu bađa hrvatski policajac jest da sa ženom mjerka stan još živog ustaše (pa i oni su samo ljudi, muž i žena, zar ne?), ali i profesoru on svakako pomaže, dokazujući da je Srbin bolji čovjek. Tako pronalazi i mlati onoga koji je bio kolovođa premlaćivanja profesora-homića s početka filma na zagrebačkim pločnicima. Ma zna se tko tu uvodi red. U civilu, ali s lisicama i uz moćne šake bađa motorist (kano i Stanković) „apsi“ nasilnika na način kako se to „voli da se vidi“ na holivudskom Balkanu. I tako policajac pomaže homiću - homić policajcu intervenira kod dragog prijatelja ministra da ga puste jer je namlatio sina tamo nekog saborskog zastupnika. Jedan kratak poziv je dovoljan. Pa da, zašto bi i zastupnici i hrvatski ministri ostali čisti? E, ali sad... u finalu filma... nedostaje ona puna filozofija homića, njegovo potanko, a dubokoumno obrazloženje. Pa ga zato redatelj daje u duelu đaka i profesora. Ma kad Pusićga je đak već upitao... Koja neuvjerljiva krinka. Treba li reći, u filmu glume sami sebe još i odvjetnik Čedo Prodanović i Zoran Pusić s činom policajca.

Na kraju, karikaturalno našminkan i razmazan profesor, u ženskoj odjeći, pije i lista onako pomalo poremećen, svoj foto-album, ležeći kraj umirućeg oca. Analogija, asocijacija je i opet bukvalna: oni su isto, oni su ustaše. Grlić se jasno poigrava s tim spolnim deformitetom, kao takvog ga prikazuje, a ne da širi toleranciju. Defektni su i otac i sin. Ne znam zašto mi je stalno bio na pameti izvitoperen i perverzno talentiran Polanski?

No, region traži i hepi end, a njega su scenaristi zamislili tako da homić-profesor sjeda za stol u domu onih koje je toliko mrzio, on čiči u njihovu stanu i lijepo za njihovim stolom papa. Popustiti trebaju Hrvati, zar ne? Da bi triumf bio MržnjaRadeći film o Hrvatima šovinistima i ustašama, scenaristi su ispisali svoj pun auto-portret netolerantnih i mrzilačkih jugo-šovinista i jugo-nacionalista ako već ne i velikosrba. Ma što to njima i koliko značilo. I kad policajac sav ozaren položi ispit iz Ustava, stari ustaša umire. Bez toga nema hepi enda za region. Ipak, moram priznati, nisam očekivao toliku banalnost, ali i mržnju te nekrofiliju kad sin mrtvog oca, a bogalja, na kraju oblači u ustašku uniformu. Teško je ne povući usporednicu: mrtvi Tito nije imao jednu nogu, znači ovaj ustaša morao je u uniformi biti bez njih obadvije (region urla od zadovoljstva). Eto još jednog neukusnog, netolerantnog i osvetoljubivog dometa velikih scenarista i redatelja. Mržnje.potpun, da bi poruga bila (pre)naglašena - dok on jede, Srbin i hrvatski policajac, karikaturalno citira hrvatski Ustav. Na kraju, pri ulasku u policijsku kancelariju, scenaristički tandem nije izdržao: eto napokon i hrvatskog grba. Utješili su se njime, nisu izdržali. Samo, njima je logično da on bude iza vrata što sumnjam da je u ikojoj postaji. Tako su se zaigrali već po tko zna koji put u svojoj punoj nacionalnoj (u najmanjem) netoleranciji.

Jugo-šovinisti i velikosrbi

Radeći film o Hrvatima šovinistima i ustašama, scenaristi su ispisali svoj pun auto-portret netolerantnih i mrzilačkih jugo-šovinista i jugo-nacionalista ako već ne i velikosrba. Ma što to njima i koliko značilo. I kad policajac sav ozaren položi ispit iz Ustava, stari ustaša umire. Bez toga nema hepi enda za region. Ipak, moram priznati, nisam očekivao Crnotoliku banalnost, ali i mržnju te nekrofiliju kad sin mrtvog oca, a bogalja, na kraju oblači u ustašku uniformu. Teško je ne povući usporednicu: mrtvi Tito nije imao jednu nogu, znači ovaj ustaša morao je u uniformi biti bez njih obadvije (region urla od zadovoljstva). Eto još jednog neukusnog, netolerantnog i osvetoljubivog dometa velikih scenarista i redatelja. Mržnje.

Inzistiranje na opetovanom preoblačenju profesora i na tom karikiranju kraj mrtvoga oca ide dotle da sam samo očekivao kako će, dok pije konjak, profa dreknuti: „Za dom spremni“. Jer sve su već druge insignije ismijane pri Grliću. Što onda preostaje na kraju ustaši – sinu? Pa jedino samoubojstvo ustaškim pištoljem (uz crkvena zvona). Za to vrijeme, čim ustaše padnu, ispravni supružnici iz prizemlja opet slučajno slave: odobreno im je usvajanje djeteta. Još jedan dokaz koliko su oni dobri i pravi ljudi. Oni, koji za razliku, imaju budućnost (u stanu ustaša). Scenaristima se i tu, opet omaklo, zaboravili su kako time šalju poruku da je homoseksualac u stvari potpuni i ukupni gubitnik. Ali to je srdačan kraj na jugoslavenski način. Tako se ovim filmom potvrđuje istinska netoleranca i jedna od tvrdnji koje se tako često čuju: istospolci su često zloupotrebljavani u političke i druge svrhe. Već kako kada i kome treba. No, hoće li to stvarno ovdje biti kraj?

U Srbiji jasno hvale Grlićevu hrabrost

Kako je ispravan bračni par ispravan (a imaju i psa i to čak kujicu) te prepun eklatantne ljudskosti sve do samoga kraja filma, oni trče, ma jure na Gornji grad da profesora, u samoubojstvu, spriječe. Bolji su od prve pomoći. Jer i njegova se muška životna ljubav ubila upravo na gornjogradskoj klupi. Zato on bukvalno, isto tako sjedi na klupi, s ustaškim, očevim pištoljem u krilu, pred onim najljepšim pogledom na prvostolnicu, na zagrebačku katedralu. Ali scenaristima je na kraju trebala (slaba) krinka i svesrdni pokušaj alibija: Hrvat i homić i profesor i ustaša i Grlićsamoubojica - spašen je. I ne samo da je spašen već će u sljedećem kadru već biti i kum usvojenu djetetu. Ma kako divno. Pogađate, kum djetetu kod ovih ispravnih roditelja. Homić gotovo suzi kad banalno izgovara: „Nitko me nikad prije nije pozvao da budem kum!“. Ma kako li je samo to strašno. A zamislite, nije ni mene! Oni su transseksualnom profi vratili ne samo život već i ljudskost. Ma što bi mi jadni, bez naših dobrih spasitelja.

Inače, u Srbiji jasno hvale Grlićevu hrabrost u obradi filmske teme, no na mreži sam pronašao čak 30 „domaćih“ filmova s tom „originalnom“ LGTB tematikom. Trideset samo u njih. Najstariji je još iz 1964. U svjetskoj pak literaturi, istospolne teme su prastare („Carmilla“ o lezbijstvu iz 1872.). Ili možda u Srbiji drže hrabrim to kvazi hrvatsko optuživanje Hrvata da su ustaše. Ono kao, ne znaju da mi takvih umetnika (s punom umetničkom slobodom) imamo za izvoz. Njih mi najradije i sufinanciramo. A ovaj film, od petnaest osoba/institucija koje su ga pomogle, potpomoglo je čak deset njih iz Zagreba te jedna iz Rijeke. Tu su poimence zatim i Milan Bandić, i HRT, i Ognjen Kraus, i Duško Ljuština te mili brat Milorade Pupovac i notorni HAVC uz posebnu pomoć Dalibora Matanića. Na istome poslu.

Za kraj, treba citirati velikoga majstora perverzija na filmu, a on poručuje: „Treba snimati filmove o nekome s kim se možete poistovjetiti zbog njegove ranjivosti ili o nekome čija vas slabost iritira“. (Roman Polanski) Čini se, tandem Tomić-Grlić izabrao je nažalost ovo drugo.

Javor Novak

Pet, 21-09-2018, 08:51:49

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).