Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Mediji i manipulacija

Na Z1, jednoj maloj a ne lokalnoj, privatnoj ili javnoj televiziji gostovao je publicist Milan Ivkošić, doajen hrvatskog kolumnizma i u prekratku vremenu pokušavao artikulirati daleko više pojmova nego ih je sadržano u pitanju nemaštovitog voditelja. Pored konstuktivnih ocjena Ivkošić se međutim sasvim Ivkošićneočekivano zalijeće i u povijesne krivotvorine. Pa tako pita: “A što je to Njemačka tako dobro učinila Hrvatskoj?“ – „Hitler je stvorio ustaše“. – „Gastarbajteri su trebali njima a ne nama“. To je toliko izvrnuto, da bi se na to moglo odgovarati cijelim novim člankom.

Začuđujuće je da Ivkošić ne zna kako su ustaše reakcija na ubojstva prvaka Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Skupštini (1928.): na atentate na Stjepana i Pavla Radića, Basaričeka, Pernara i Granđu... te reakcija na Aleksandrovu šestosiječanjsku diktaturu koja je potom uslijedila (1929.). Gdje bijaše tada drug i tavarišč Hitler? Pitam Ribbentropa... sigurno mu onaj Molotov sprema tropske koktele...To ustaše naravno ne čini manje pavelićevcima, zločincima. Baš kao što ne eskulpira ni Broza, drugog zločinca iz istog tog mračnog ogledala XX. stoljeća nekakav njegov međunarodni ugled. Znamo koliko je masovnih grobnica prepunio prije nego je,kao glavno cvijeće, presađen u cijelu jednu 'Kuću cveća'.

Jedna treća privatna a velika a ne javna televizija (koji glupi termin) našla je zgodnim ponoviti prastare PervanPervanove polu-duhovitosti. To ide do tolikog neukusa da nas ima zabavljati karikiranje izvorne snimke pokojnoga Bilandžića i nakalemljenog Pervanova teksta! Činjenica da je akademik Bilandžić preminuo prije manje od godinu dana, RTL, kao tv kuću nimalo ne smeta. Izruguju se mrtvome čovjeku. U javnim glasilima, to je započelo (s kažu) bolešću Predsjednika Tuđmana, nastavilo se nakon smrti ministra Šuška, pa smrti Predsjednika, pa čak i nakon smrti Kate Šoljić. Ta ovdje ljevičarska perverzija, neodgoj, moralna nakaznost, dobila je pravo na mjesto među nama, i, kao što vidimo, svinjarije redovito i rado postaju hrana gledateljskim pučkoškolcima. Sve za gledanost pa onda od takvih urednika očekujem da ismijavaju i smrt u vlastitoj obitelji. Jer, tek kad im ništa nije sveto, oni ostvaruju svoju punu emancipaciju u medijskom huliganstvute afirmiraju svoj pun diskurs slobode.

Usput, Pervan je davno otvorio jednu formu (pardon format) polu-humora koja je u koncepciji izvrsna i nepresušna a u izvedbi iznimno polovična, kompromiserska, konformistička, ponekad djeluje i naručeno, a često je nedorađena - za političare i njihove mahlojke preblaga te samozadovoljno neduhovita. Humor nije humor ako mu postavite (politička) ograničenja. Naime, koristiti tv isječke s drugih kanala i televizija danas je puno oceansko vrelo, pogotovo kad mu se nasinkronizira tekst. Faktorijel ideja tada strahovito raste. To bi moglo biti duhovito do bola, ali u Pervana, za to, nema bijelih bubrega. Možda u dosluhu s politikom ili nekim znancem policijotom pri vlasti (kakvim obavještajcem volonterom, bivšim inkastorom?) on pažljivo bira koga smije a koga ne. I naravno da onda gubi na oštrici i duhovitosti. Često su to čisti promašaji i obično gomilanje neprerađena materijala s kojim ni sam nije znao što bi. Neki uradci vrlo su nalik prekidu u montaži – nestalo termina.

Moralni žurnalist subkulture

Poznat moralni žurnalist subkulture u Zagrebu je Branimir Pofuk. Ni njemu ništa nije sveto, pa mu vukovarska Pofukžrtva dobro dođe kao štof za slabo prikrivenu promociju nova Goldsteinova projekta. Projekta koji se pak (i opet) zove tiskaj, tiskaj, svima tiskaj. Pa čak i njima. I onda marksistički, kvantiteta izrodi kvalitetu. Nije bilo vrijeme, za trajanja obilježavanja vukovarske tragedije, analizirati Pofukov „prigodni“ tekst, ali ga danas treba pogledati. Osim što se silno namučio da bi napisao nešto toplije, iscijedio je nešto sasvim gnjecavije.

U potrazi za korpusom članka uhvatio se nove knjige pa se bavi trivijalijama prastarih Krležinih situacija, točnije sasvim neliterarnih eskapada na crti Krleža-NDH-Vranešić-SFRJ-Tito. Daleko i od književnosti i Krležina djela. To prevrtanje po životu umjetnika nije samo Pofukovo, to je odavno ušlo u modu, najčešće da bi se blatilo i denunciralo. Tako je Nazor homić, Kovačić isto, Marinković je za njih zasluženo prezrena HDZ-enjara, Nada Subotić ispraćena je na posljednji počinak kao malo popularnija susjeda a ne vrhunska kazališna umjetnica itd. Ovo društvo i ovaj narod, u ovoj zemlji, ima problem s vrhunskim kreativcima i njihovim djelima. Nije Pofukov sindrom nekakav raritet, već je to blatnjava staza (medijskih) slonova.

Usput, kad sam kod Nazora, mali meandar ilitiga disgresija, kako bi rekao moj serviser. Njegovu literaturu, NazorU raspravi (50 stranica) „O hrvatskom jedanaestercu (1838.-1900.)“ u devet poglavlja, Nazor uspoređuje hrvatski jedanaesterac s onima u drugih nacija. Dodiruje cijelu paletu „participanata u zadanoj temi“ - hrvatskih književnika - i u pogovoru zaključuje: „Meni je, u ovome članku, bilo možda najglavnije pokazati, kako se nisam prenaglio, kad sam negdje rekao, da je naš jezik takav instrument, da bismo mogli, ako je i Bog u nama, graditi stihove ne samo kao Goethe, već kao i Dante.“ništa manje, žele degradirati optužbom o kolaboraciji s komunizmom! Ne poznavajući Nazorove stihove, priče ali i rasprave i oglede - recimo samo integrativnu knjigu „Eseji članci polemike“ (Zora, Zagreb, studeni 1950., urednik dr. Antun Barac), a čiji su dijelovi prije bili objavljeni u časopisima i novinama (Hrvatska revija, Književni horizonti, Novosti i dr.) a potom (1942.) u dvije zasebne knjige -hvataju se samo za politički dio priče.

A taj navodno politički odiozni Nazor, nepotrebno je dokazivati, raspravlja recimo „o našoj hrvatskoj metrici“; Nazorpojam „hrvatski narod i jezik“ koristi gotovo kao poštapalicu; u djelu „S dviju obala“ pod naslovom „Kobna lađa ili Carducci, D'Annunzio i Hrvati“ Nazor opisuje položaj i status Hrvata onako kako su nas tada tretirali: (...) „A u Italiji nijesu ni onda spominjali Hrvata, a da ga ne uvrijede“. Zatim primjerice piše o tada još samo austrijskom časniku, Hrvatu, Preradoviću (ne još generalu) koji je ratovao u Italiji, ali i prevodio Dantea.

U tom kontekstu Nazor donosi: »(...) „Jer Talijani nisu imali na dohvat imena nijednog generala ili bar podčasnika hrvatske narodnosti, pa da ga ocrne i raznesu, talijanski su pjesnici govorili i nadalje „del barbaro Croato“, grdeći tog ispaćenog vojnika, koji je samo vršio svoju vojničku dužnost uzimajući na se sve grijehe svoga gospodara.« Pišući o Carducciju koji je strasno mrzio Beč i pozivao Hrvate na ustanak zbog „krvničke sjekire u Bečkom Novom Mjestu“ citira ga dalje, pa kaže: »(...) “Fratello Croato! Koji trpiš i stradaš kao i mi! Brate Hrvate, koji moraš ostaviti u Italiji i svoje kosti radeći protiv nas i protiv – sebe!“ – Sjećam se, da su me i ti Carduccijevi stihovi – u moje mlade dane – iznenadili; i da su me ganuli; i da sam poljubio stranicu knjige, u kojoj sam ih prvi put pročitao. Pomislio sam: pred Carduccijevim svijetlom rasplinut će se kao puka sjena, u Italiji, tamna legenda o Hrvatima.«

Primjera dakako ima na stotine, onome tko želi znati i čitati. U raspravi (50 stranica) „O hrvatskom jedanaestercu (1838.-1900.)“ u devet poglavlja, Nazor uspoređuje hrvatski jedanaesterac s onima u drugih nacija. Dodiruje cijelu paletu „participanata u zadanoj temi“ - hrvatskih književnika - i u pogovoru zaključuje: „Meni je, u ovome članku, bilo možda najglavnije pokazati, kako se nisam prenaglio, kad sam negdje rekao, da je naš jezik takav instrument, da bismo mogli, ako je i Bog u nama, graditi stihove ne samo kao Goethe, već kao i Dante.“

Nazor je otet u partizane

Nazorovi, nazovi antagonisti,oni koji pretendiraju divulgirati konačnu istinu o velikom književniku, ne spominju nadalje ni da je bio otet u partizane i da mu je ekipa naprednih drugova prijetila smrću. Trebao im je kao pokazni primjer i popuna među rijetkim obrazovanima. Poslije rata u Saboru, većinu je poslova obavljao njegov zamjenik... Konačno,Vladimir je Nazor (1876.-1949.) tada već bio i star i boležljiv. Bile su mu to posljednje godine života. Pa ja onda pitam, nakon svega, čime branite Budakovu književnost ako optužujete Nazorovu? Budakova i Nazorova umjetnost jedinstvena je i velika književnost. Svaka se umjetnost može pobijati samo unutar-književnim alatima, nikako izvanjskima.

Uz prašnjave Krležine ostavinske pečate, lomljenja, te o tajni: Pofuk uspješno mistificira i zamućuje događaj Krležaali samo za one najmlađe naraštaje. Kao da se ne zna tko je to učinio: zar nije opće poznato da smo prijatelj i ja imali stručnjake za ključeve, pečate, prijevoz i osiguranje te pohranu pod novim ključem na mjestu gdje smo onda na miru mogli odrediti i narediti: ovo u peć, ovo u Beograd, ovo policiji u Savskoj, ovo meni doma, ovo ćemo prodati novinama itd. Pa to svi znaju da smo svu tu operativu, prijatelj i ja, imali na raspolaganju pa je dakle sasvim logično da smo mi ti koji smo nekažnjeno orobili i sanduke i Krležu. Konačno, mi i uživamo takav oblik zaštite da možemo orobiti koga god želimo a da nam se baš ništa ne dogodi. To nam je posao, drugujemo s kriminalcima. Eto, zato je Pofukovo jamranje nad literarnim pečatima prozirno, prežvakano i toliko dosadno.

Na kraju teksta, on nam otkriva (kunem se u) tvornički uvodnički tekst Slavka Goldsteina. To je to sidro koje ne drži ni pola teksta. Ali žurnalist Pofuk napokon je snio jaje i na kraju pokazao koji je to važan grm iza kojeg se količina krije. To je taj sukus, zoc, kristalizacija i sublimacija,evaporacija i nacionalizacija – ma pravi temelj bez temelja zbog kojega Pofuk ispisuje svaštaru i u nju trpa: Vukovar, svijeće, Vranešića i Krležu, sina Vranešića i pokradene sanduke, Titova ubojstva i Novi liber... i to je već kao u dućanu mješovitom robom. Kad padnu police. U podlozi pak, na djelu je eklatantna perverzija asocijacije: patnju Vukovara, sjećanja i tolike žrtve vezivati uz bilo koju pojedinačnu patnju i žrtvu u ili nakon 2. sv. rata! Na diku Pofuku. Na intervenciju: ovo mora ići! tiskalo mu (i) ovu salatu. Bez obzira što je žurnalistički autor, vrijednosno, tek početnik. Pazite da ne razdvajate tu riječ...

Zaglupljivanje puka

Goldsteina treba svakako istaknuti, po „partijskom zadatku“, jer njegovi projekti silaze s trake površnosti kao NeukusKad se jednom ustanovi neukus kao modus, u Pofuka nestaju sve kočnice. Njemu je popularni Ivo Brešan nasljednik Marina Držića. Tu je bilo manje važno neprimjereno komplimentirati pokojnome autoru, namjera je bila uniziti povijesnu dimenziju svjetskoga Držića.vijci i matice u legedarnom Chaplinovu filmu. To su prava hrvatska „Moderna vremena“ i dobro obavljen fuš. Čestitam na (uzaludnoj) avangardnosti.

Uzmemo li noviji Pofukov tekst, onaj koji je trebao biti in memoriam Ivi Brešanu, vidimo da je i to redakcijski i Ivo Bresanautorski promašaj. Malograđanskom šprancom: sin se izjašnjava o tome je li ili nije bio u sjeni. Kako banalno i nepotrebno, koga briga povodom smrti seniora, za Vinka Brešana ili druge, koji jesu ili nisu bili u sjeni? Što to kći ili sin velikog autora mogu objektivno reći? Ali, Pofuk sve donosi. Zaglupljivanje puka napreduje smijerom suprotnim od poznavanja djela. Radosno.

Kad se jednom ustanovi neukus kao modus, u Pofuka nestaju sve kočnice. Njemu je popularni Ivo Brešan nasljednik Marina Držića. Tu je bilo manje važno neprimjereno komplimentirati pokojnome autoru, namjera je bila uniziti povijesnu dimenziju svjetskoga Držića. Tako se zlorabi tuga, ma kakav umrli. Pofuk nije bez zadnjih misli. Nakon tog ispada on marno nastavlja utabanom slonovskom stazom te u novine iznosi privatan život pokojnog Brešana sa što je moguće više detalja. Jadna je i poanta članka u kojoj jedan mlađi, plodan i svestran autor (kojeg Pofuk birano rabi za zaključak teksta) kaže u samo jednoj, ali indikativno, svojoj prvoj rečenici: „...bio je veliki hrvatski književnik, MOJ prijatelj i otac MOG najboljeg prijatelja.“ (istakao: J. N.). To je taj toliko čest odnos sredine koja ima problem s velikim imenima: u Pofuka nasilan i nakazan kontekst a u drugih ja pa ja, čak i za udara smrti.

I da se vratim stvarnom kolumnizmu i stvarnom publicizmu: Ivkošić je dobro izbalansirao (u gornjem tv-nastupu) svoj odnos spram predsjednika Vlade Plenkovića. Mnogo je tu bilo i komplimenata. Međutim...

Jednoumlje i drskost

Međutim, dvanaesti predsjednik Vlade RH, na dužnosti od 19. listopada 2016. u onih je 73 dana prošle godine i ovih nekoliko Nove, pokazao da jest to što kaže Ivkošić: i inteligentan, i dobro izgledajući, i umjeren, i s pravim riječima na pravim mjestima... ali je non-stop u medijima. Baš kao Sanader. Baš kao socijalistički pregaoci. Zamislite da i drugi ljudi na odgovornim pozicijama neprekidno govore. Kada bi to kirurg operirao, profesor učio djecu, projektant projektirao zahtjevne objekte a umjetnik komponirao? Što bi se sve moglo učiniti za Hrvatsku da mu nisu prevažni stalni nastupi? Prvo što bi se moglo učiniti i za što je dosadašnjih 80 dana ogroman vremenski raspon je da se 'mainstream' novinarstvo u RH počešlja i šutne (da!) do napokon zakonske obveze istinitosti i objektivnosti! Da se s punim pravom zatraži od odgovornih urednika ukidanje pristranosti novinara a koja je poprimila epidemijske razmjere s nazovi kriterijima tipa „ja tako mislim!“. Koga briga što novinar privatno misli. Neka to radi u drugim „formatima“ a kada izvještava ili prikazuje neki događaj ne može birati i u studio dovoditi svoje kućne prijatelje i političke kućne ljubimce. Ne može nam servirati jednoumlje i drskost tipa one neviđene, s Predsjedničine inauguracije.

Tko će to promijeniti ako ne politika? Tko je zadužen da svi dijelovi države funkcioniraju? Politički analitičari? MedijiFakulteti FPZ, FF? Nezavisna scena? Nevladine udruge? EU? Šaka stranih agenata pardon, veleposlanika? Vijeće za elektroničke medije? Novinarsko društvo srednjoškolca Lekovića koji je putem pogubio svoju povijesnu i temeljnu odrednicu pa ju traži po Beogradu? Pa to je njihov program, oni ne da ne žele – oni se jednostavno ne znaju boriti za demokraciju. Niti je sloboda medija nedodirljiva. Niti urednici mogu nastaviti po starom kao da vlast u hrvatskoj, izborima uopće i nije promijenjena. To su podvaljivački propusti. U ovih osamdeset dana oni hvataju dubok korijen i ne će donijeti ništa novo niti dobro.

Medijske analize očito u Vladi nitko ne radi pa nitko ni ne traži od famozno slobodnih da koliko govore o crvenom govore i o plavom, da bude i zelenog i žutog i bijelog (u jasnim omjerima). Nema tog protu-argumenta kojim bi oni mogli opravdati svoju nagnutost u crveno, u komesarsko lijevo. Svakodnevno. I svoju sve napuhaniju bahatost, pride. Ma koliko se strani veleposlanici drali u slušalice i zauzimali poziciju političkih subjekata i lobista umjesto surađujuće i odrađujuće administracije. Voditelj, ako nije nepristran i pošten, jest nulom. Javnom.

A ako pak takvi mediji predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću, kao i nov raspored navodno hrvatskih veleposlanika nisu tema, tada sa žaljenjem konstatiram kako me ni njegova elokvencija, ni vanjština, ni odanost Bruxellesu - ne zanimaju. Još me manje zanimaju događaji koje on svojom nazočnošću uveličava i pri čemu se ulizuje lobiju Vrabec-Mojzeševe i njezinih izmanipuliranih demonstranata iz međunarodne ProblemiKrucijalni problemi RH: crnina demografije i iseljavanja, pljačka građana krozbanke uz iznošenje kapitala iz RH te međunarodne financijske obveze RH koje su nabili kokodačući drugovi - odradit će svoje: ono posljednje poglavlje hrvatske opstojnosti. I specijalni rat Srbije dat će ploda.operacije „Radio Stojadin“. Dok malverzacije zasad još ne slavi, Mojzešova je bila i ostala i medijski morbidna i do kraja neukusna... također jednom u „prigodnom“ funebralnom kontekstu. Adekvatno, stavlja se na raspolaganje jednom Mesiću. Gotovo istovremeno s Mojzeš-obljetnicom Plenković nije posjetio Dane Domovinskog Filma... Nastavi li se ovakav niz kikseva, zdravo sumnjam u uspjeh njegova plana gospodarskog oporavka.

Frazetina o buđenju optimizma možda upali kod plebsa kod kojeg i onako igra samo povišenje plaća, božićnica i uskrsnica. Ako se premijerovi uspjesi svedu na dosadašnje domete a nastavi se frenetična verbalna i medijska bjesnoća iz Srbije (za što već dvije godine nemamo higijenskih i vakcinacijskih mjera) te pripadajuća inducirana epidemija iz nekadašnjih pobunjenih hrvatskih pasivnih krajeva – eto nas duboko u predvorju kaosa a ne suvereniteta. Najmilijem stanju Orjune. Krucijalni problemi RH: crnina demografije i iseljavanja, pljačka građana krozbanke uz iznošenje kapitala iz RH te međunarodne financijske obveze RH koje su nabili kokodačući drugovi - odradit će svoje: ono posljednje poglavlje hrvatske opstojnosti. I specijalni rat Srbije dat će ploda.

Ipak, sama činjenica da vlast više orkestrirano ne trabunja, kao za Milanovića, jest mnogo po metabolizam hrvatskih građana. No, nedopustivo je da ti ministri koji su svoje prvo radno mjesto imali kao ministri, danas još uvijek živo žive po tv kanalima i emisijama uživo. Kao arbitri! Novinari kažu: HDZ-ovi dužnosnici nisu se odazvali. Pa ako nisu, to još uvijek nije izlika i prilika za jednoumlje. Za trabunjanje onih koji su bili na vlasti, koji su odavno pokazali što sve (ne) znaju i do koje mjere su destruirali hrvatsku.I sada ih se, i za nove vlasti (!) ponovno vraća u život, reciklira, afirmira i servira kao nekakve autoritete. To je dugoročna šteta i predigra za povratak pljačkaške vlasti. One, koja nas je zadužila ali financije nisu utrošene na investicije. Nego na čije su džepove? Ovakvim medijima to će biti povratak razorne i više puta poražene vlasti, ovoga puta s prešutnim odobrenjem Andreja Plenkovića.

Slijedi paljba

Još manje od deset dana traje silenzio a onda, kažu, slijedi paljba. Već bruje proljevičarske zunzare: samo kradu, hadezenjare samo kradu! No, od paljbe na stranku i predsjednika Vlade, više me zanima njegovo napokon uzimanje uzda u ruke a to ne će ići kompromiserski. Kadrovskih i drugih oštrih rezova mora biti. Živimo u rastočenoj hrvatskoj i tu treba politička kirurgija a ne homeopatija. Je li to moguće s partijskim kadrovima i poslušnicima? Nikako. S ideološkim novinarima? Još manje. S tzv. hrvatskim diplomatima, jugo-solistima – to je izgubljena čast, novac i vrijeme. Bez obzira na sve, jalova opozicija će promjene ionako pokušati prodavati pod obračun s drugačijima. Tome služe tolike vlažne etikete: fašizacija, ustašluk, vječna ugroženost, desničarenje, manjinska prava (bez obveza)...

I još nešto, ne manje važno: vrijeme darivanja je iza nas. Roditelji se u nas, već dugo,nemaju pravo UNICEFpohvaliti svojom malodobnom djecom na nekoj svojoj javnoj fotografiji. To je zato što oni pojma nemaju što sve može štetiti njihovoj djeci. Od njih to uvijek bolje znaju pravobraniteljice za djecu i drugi državni organi koji u nas prvi zakazuju čim su nadležni. Fotkanje nije dopušteno ni institucijama, koje ipak tu i tamo objave kojih desetak tv-kadrova ili fotografija svojih štićenika. Ajde fino, ravnopravno muške i ženske, nadam se.

Jedini, kojem je godinama ekskluzivno dozvoljeno poigravati se fotografijama (i) malodobne djece te koji će vam u istoj omotnici poslati čestitku i istodobno zalijepiti i bjanko uplatnicu - je UNICEF. Ne će vas zaboraviti ako ste im, makar samo jednom, donirali lovicu. Njima djeca mogu uspješno poslužiti zapravo za „senzibilizaciju“, „skretanje pozornosti“,„motiviranje“...za njihove, nema sumnje, humane ciljeve. Tuđi ciljevi manje su im važni i manje su humani. Roditelji s djecom uostalom, ionako nemaju prioriteta. Ili će možda sve te slatke fotografije omogućiti brže prikupljanje golih novčanih sredstava za djelovanje lanca tih organizacija?... ma kako human on bio... jer UNICEF bi humanošću trebao predvoditi.

Za sam kraj: zasvirajmo! Riješili smo se gadne 2016-te. Dajte malo Parnog Valjka. Još od jučer, nisam ih dugo ni vidio niti čuo. Nije to u redu, ipak su oni najkvalitetniji i domaći. Pa da. „Staavi malo crrrv...“

Javor Novak

Čet, 26-11-2020, 08:14:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.