Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

Hommage glavnome uredniku

Dubravko Horvatic3Dubravko Horvatić (Zagreb, 09. prosinca 1939. - Zagreb, 20. svibnja 2004.), hrvatski pjesnik, romanopisac, novelist, esejist, publicist, urednik i fulminantni rodoljub, rođen je u Zagrebu. Završio je klasičnu gimnaziju i filozofski fakultet - komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Svoj je rad započeo kao voditelj Galerije Studentskog centra, zatim prelazi u Društvo književnika Hrvatske i postaje mu tajnikom, te se ističe kao urednik nekoliko dječjih časopisa i listova. S godinom 1972., u dobi od trideset i tri godine, slovi kao istaknut, ali isto tako rado prešućivan, pa čak i progonjen hrvatski književnik. Njegov otac Viktor, po vokaciji sudac, bio je domobranski časnik. Suđen je i zlostavljan u vojnom zatvoru u Novoj Vesi. Stradao je vjerojatno na Kanalu (kod današnjeg autobusnog kolodvora) na jednom od bezbrojnih gubilištâ. Titovih Križnih puteva i mnoštvenih gubilišta. Za grob mu se ne zna.

vojni zatvor

vojni zat2

Nova Ves 18: bivši vojni zatvor

Gotovo punih dvadeset godina, Horvatiću su djela bila zabranjivana. U to je vrijeme, uz to što neumorno kreira i ostvaruje djela koja će se tek kasnije moći slobodno čitati, bio na visokim dužnostima u Matici hrvatskoj. Godine 1992., u dobi od pedeset i tri godine, postaje njezinim potpredsjednikom.

Telegram, tjednik za kulturna i društvena pitanja, izlazio je u Zagrebu (s prekidom) od 1960–73. Do 1965. izlazio je u nakladi Vjesnika, potom Društva književnika Hrvatske, a od 1971. do obustave 1973. u nakladi Prosvjetnoga sabora Hrvatske. Uređivali su ga Fadil Hadžić (1960), Mirko Božić (1960–65), Mirko Bošnjak (1965–68), Hrvoje Šarinić (1968–70) i Boris Hudoletnjak (1971–73). Jedini kulturni list '60-ih u Hrvatskoj, namijenjen širokoj čitateljskoj publici, njegovao je i poticao kritiku suvremenih umjetničkih djela i društvenih prilika, donosio prijevode, kulturne vijesti iz inozemstva i književne radove. U njemu je participirao i pok. Vlado Gotovac dok je kulturne stranice uređivao i Dubravko Horvatić. U broju od 17. ožujka 1967. na naslovnoj je stranici objavljena „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika". Telegram je od tada izvrgnut žestokim pritiscima, pa je 1970. morao biti obustavljen. Bila su to vremena koja su se opako zaoštravala te predstavljala uvod u još jednu Titovu čistku.

 

telegram

 

U Hrvatskome proljeću, koje je uslijedilo, više od 2.000 ljudi smijenjeno je sa svojih visokih položaja u kulturi a nekoliko stotina njih okusili su Titov pojam slobode i zapadnu metaforu „socijalizma s ljudskim licem". Telegram je ipak ponovno pokrenut 1971. s podnaslovom „Hrvatski list za pitanja kulture" i uz „Hrvatski tjednik" i „VUS" predstavlja trolist najboljega što je hrvatsko novinarstvo iznjedrilo u godinama od ranih 60-ih do sredine 70-ih, pa i kasnije do devedesetih. Do tada smo naime šutjeli kak kmeti. Jedni su u tome vidjeli protest, drugi muk, treći strah. Svakako, umjetnici su ignorirali komunističku represivnu vlast odbijajući s njom 'saditi tikve'. Ostavili su je da se raspadne sama od sebe, što se '90 u strahu od Miloševića i dogodilo. Vrući kesten raspleta šugoslavije tako su tutnuli u ruke hrvatskih patriota, sačuvaj Bože nacionalista.Bila je to poznata Hrvatska šutnja i tek s osnivanjem hrvatske države i s radinim Horvatićem kao osnivačem, godine 1995. u travnju, utemeljeno je i tiskano prvo Hrvatsko slovo. Prvi broj predstavili su u Zagrebu 28-og travnja i to njegovi osnivači - književnici Dubravko Horvatić kao glavni urednik, Stjepan Šešelj kao ravnatelj, Mile Pešorda kao zamjenik glavnog urednika te predsjednik DHK Nedjeljko Fabrio. Jedan od su-pokretača bio je i hrvatski pjesnik Mile Maslać, poslije zamjenik glavnog urednika u listu te njegov predani amblem.

Novostvoreno „Hrvatsko slovo" zaplovilo je kao tjednik za kulturu a u stvari bio je tjednik za politiku i kulturu. Bio je tada tjednik izrazite rodoljubne orijentacije i donosio članke, razgovore, podliske, priloge, fotografije te osvrte iz kulture i umjetnosti (književnosti, likovne i glazbene umjetnosti, kazališta, televizije), članke inspirirane hrvatskom svakodnevnicom, politikom i športskim događajima, te humoristično-satirični prilog. Ciljevi su mu bili promicanje hrvatske kulture, svijesti o nacionalnim interesima hrvatskog naroda, zatim promicanje svijesti o velikim djelima nacionalnih manjina a koje su znatno pridonijele Hrvatskoj i hrvatskoj kulturi. Sve je to osmislio veliki Horvatić, pun ideja brz i jasan. Sve su rubrike bile pomno razrađivane i izvorne, drugdje nepostojeće. Slovo je tako dobilo svoj profil, koji se do danas (nakon dvadeset godina postojanja) na žalost vrlo malo promijenio.

Za suradnike je imao brojne hrvatske uglednike - književnike, umjetnike, znanstvenike, kao i stručnjake iz raznih područja, kao što su Vlado Andrilović; akademik Ivan Aralica; Ivan Babić; Stjepan Šulek (jedno vrijeme glavni urednik); Franjo Brkić; publicist, politički povjesnik i povjesnik glazbe Emil Čić; hrvatski književnik scenarist i prvi ravnatelj Hrvatske radio-televizije Hrvoje Hitrec; Tomislav Dretar; pjesnik, urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija, jedno vrijeme glavni urednik Ante Matijašević; kolumnistica i publicistkinja Maja Freundlich; pjesnikinja Malkica Dugeč; Marijan Krmpotić, Krešimir Mišak; tada kao predsjednik DHK surađivao je i Ante Stamać; radijski novinar Javor Novak (pomoćnik glavnog urednika i kraće vrijeme v.d. glavnog urednika); Mladen Pavković; pjesnik i veleposlanik u BiH - Mile Pešorda, pok. Zlatko Tomičić; Marijan Horvat-Mileković; akademik Slobodan Novak; diplomat, profesor i dr. Tomislav Sunić; prof. Tin Kolumbić; prof. Nevenka Nekić; Zvonimir Magdić; prof. Ivan Biondić; saborska zastupnica Jagoda Martinčević; hrvatski književnik i političar pok. akademik Vlatko Pavletić; dr. Branimir Souček; Zoran Vukman; kritičarka Branka Hlevnjak; akademik Slaven Barišić; zatim najredovitiji suradnik i kazališni kolumnist pok. Igor Mrduljaš; pjesnik Nenad Piskač prvo suradnik a zatim najdugovječniji glavni urednik; akademik Ivan Kušan; Esad Jogić; Lidija Bajuk; policijski i sudski grafolog, publicist i predstojnik saborskoga kabineta akademika Vlatka Pavletića - Željko Sabol i brojni drugi akademici, biskupi, umjetnici, hrvatski književnici, veleposlanici, profesori i publicisti iz svih hrvatskih (za)kutaka svijeta. Pa onda opet: prof. dr. Radovan Pavić; prof. dr. Marko Samardžija; dr. Nataša Bašić; prof. dr. Artur Bagdasarov; prof dr Tihomil Maštrović ravnatelj jednog dijela HAZU-a i kasnije ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice; književnik Joso Laća; akademik Dubravko Jelčić; saborski zastupnik Ante Beljo... Nabrajati bi se moglo u nedogled. To je snaga i društveni značaj Hrvatskoga Slova. Treba se osvrnuti i na velike uvodne intervju-e koje je Slovo donosilo i još donosi. Od 1055 brojeva tjednika, koliko je otisnuto, realno je reći da je oko 150 predstavljenih osoba predstavljeno dva puta a ostali jednom. To slikovito znači da je predstavljeno oko 900 hrvatskih uglednika, umjetnika, osoba od značaja, osoba koje su ostavile duži kreativan trag za sobom. To su igre vrlo velikih brojeva, Dubravko je znao kada dobiti koga i zašto. Uvijek je imao ideju za razgovor baš s tom osobom i baš tada. Da je Slovo donijelo samo to, njegov je značaj na brzo u ukratko – nesaglediv. Svime time sada se stručno sociološki i kulturološki treba pozabaviti recimo neka doktorandica/doktorant ili neki znanstvenik/ca. Međutim, animozitet spram Slova mnogi nesuvislo argumentirajući šire i dan danas kao što su to radili i u Dodino vrijeme. Citirat ću jedno takvo stajalište. Kaže nama Internet moćni, citiram:

kontroverze:

(zanimljiv "prepjev" istine na međumrežju):

„Hrvatsko je slovo godine 2000-te pozivalo da svi Srbi iz Hrvatske a koji su naseljeni (tijekom "okupacije" od 1918. do 1990.) - ju napuste." Odmah pitam: a što je s prvih pet godina izlaženja? To je više od 250 brojeva! Citiram dalje: „Postoji još bezbroj drugih kontroverzi jer časopis redovito, u svojim tekstovima, napada Srpsko narodno vijeće, partizane i to s najčešćim krivotvorenjem povijesti, uvećava hrvatske žrtve, a umanjuje one Jasenovačke. Njih postavlja na samo 37.000, te je žestoko napadalo Stjepana Mesića (posebice dok je bio predsjednikom)." Jedan od jačih argumenata ovdje je i oznaka: „postoji još bezbroj drugih kontroverzi". Pa zašto su onda navedene tek i samo dvije ako ih ima bezbroj?? Ima li nadalje smisla, danas, uopće braniti Pupovca i njegove „Novosti" krcate invektivama, podvalama i otvorenom nelojalnošću? O krivotvorenju povijesti najbolje govore Titove jame, tako da ovdje treba reći da je internetopisac-sklapatelj teksta o Slovu vrlo zadojeno i ideološki slijepo čeljade. I još samo ovaj citat: „Tjednik je objavio i druge članke s karakterom historiografskog nacionalizma, pseudo-historije i anakronističke genealogije." Naravno, opet etiketa bez podastiranja činjenica. Po čemu bi historiografski nacionalizam bio nešto negativno (mada je etiketa!)?.. Što je pak stvarna pseudo – historija? Ona kojoj smo bili izloženi pola stoljeća. Mi danas, s malo dužim sjećanjima, možemo tu povijest Jugoslavije izbaciti iz glave u totalu. Ako imate još koji udžbenik iz tog doba, gledat ćete pred sobom krasan primjer historiografske laži, bijede prešućivanja zločina, glorifikacije i hagiografskog prikaza dragog nam velikoga vođe.Sve je to trebalo, svojim pseudo znanstvenim uratkom popuniti naše mozgove kako za istinu ne bi više bilo mjesta. No, okanimo se interneto-pisaca i vratimo sada već povijesnim danima Hrvatskoga Slova.

Prvi grafički urednik bio je sjajan i duhovit Mirko Stojić. Tek mnogo kasnije, pridružio se redakciji i mlad majstor računalnog prijeloma Denis Lešić. Hrvatsko je Slovo (u Knjižnici Hrvatskoga slova) objavio djela Veljka Barbieri-ja, Mirka Marjanović-a, Đurđice Ivanišević, Hrvoja Hitrec-a, Stjepana Šešelj-a, Igora Mrduljaš-a, Ljubice Štefan, Svena Laste, Maje Freundlich, Dubravka Horvatić-a, Benjamina Tolić-a, Milana Vuković-a, Zorana Tadić-a, Mladena Rojnica-e, Mate Kovačević-a, Pere Pavlović-a i drugih.

Nakon Telegrama pa sve do H. Slova trajala je gotovo dvo-desetljetna hrvatska novinarska šutnja. S osnivanjem hrvatske države (baš kao i danas) na pozornici javnosti vidimo samo puni manjak bilo kakvih redovitih patriotskih članaka. Od travnja 1995. Horvatić je to promijenio, promijenio za povijest. Još jednom ću napisati: ekipa danas, godinama nakon svojeg osnivača Horvatića i godinama nakon svojeg najdugovječnijeg glavnog urednika Nenada Piskača, prelama Hrvatsko slovo broj 1055!

U H.S. raskola navodno nema. Niti ga je ikada bilo. Ni nakon ostavke Horvatića, ni Novaka, niti Piskača... Međutim, tinjao je žestok sukob na crti Šešelj – Horvatić oko uređivačke politike u koju se prvi nekompetentno ali zato učestalo pokušavao Horvatiću miješati. Kad sam naslijedio Horvatića taj je sukob eskalirao do neprijateljstva i mog izbacivanja Šešelja iz redakcije u kojoj se radio list te upućivanja istog u njegovu direktorsku gajbu. Sada mogu dati odgovore koje sam novinarima tada uporno odbijao dati. Jer onda je trebalo stišavati buku a ne istinom probijati uši. No, sad je vrijeme za istinu... Nisam jedini a niti nas je malo, već je opće mišljenje da je Stjepan Šešelj, recimo to tako blago – pod-kapacitiran za djelo i list koje je Horvatić osnovao, osmislio i digao na razinu uhodane i afirmirane tjedne novine. Također je potpuno neusporedivo literarno djelo Šešeljevo s onim impozantnim u Horvatića.

Dodo je bio eruditski nastrojen te je imao lepezu različitih interesa, znanja i vještina. Imao je poetiku koju nije bilo lako niti slijediti a nekmoli se s njome mjeriti. To dakle priča o patuljku i divu u hrvatskome svemiru. Imamo dvojne zvijezde, patuljke blizance, kvazare, pulsare, crne rupe, galaksije i još ponešto. Horvatićeva galaksija bila je impozantna, Šešelj je bio i za trajanja Horvatića i za kratkog mojega – destruktor, grobište ideja. Vječno namrgođen samozvani urednik, koji je jučer nakon tiskanja novog broja našao ovo... (pa je onda to citirao kao primjer strahote) i brže bolje na kolegiju ponudio kažnjavanje, skidanje kolegi iz redakcije dijela honorara. To je uvijek bila poanta. Mrknuti nekome lovu i pretopiti ju u masu iz koje će onda samo on i njegov knjigovođa vidjeti gdje dolori ispariše. I nikada novca nije bilo, Horvatića je to dovodilo na rub i preko ruba bijesa.

Kako je bilo prigovora i na troškove putovanja direktora, tražio sam od nadležnih tijela da mi istoga skine s vrata i ukine to mjesto jer mi je trebao sposoban menadžer za daljnji skok lista a ne gutač dnevnica s ambicijom da bude direktor, glavni urednik, umjetnik, promotor Slova i tko zna što je on sve sebi zamislio, umislio i poželio biti. Tako je (sasvim opravdano) i zaradio svoj poznati nadimak. Ne ću ga ovdje navesti. Time je i zavrijedio vrlo oštar osvrt Nenada Piskača (prije koju godinu) u javnosti. Na to se, kao i uvijek do sada ničim nije usudio ni zucnuti nekmoli odgovoriti - već je išao zakulisno... po telefonima.

Nenad Piskac

Nenad Piskač, književnik, najdugovječniji glavni urednik Hrvatskoga Slova

Polemike među kreativcima su jedno a ovdje je (u moje vrijeme) bila riječ o čistom parazitiranju i uništavanju svakog rada koji nije njegova (odobrena) ideja. Vrlo me je iznenadilo kada je tada kod mene prijateljski ali iznenada (poznanstvo s radija) intervenirala (za Šešelja) tada još saborska zastupnica Jagoda Martinčević. No, otklonio sam jasno svaku mogućnost daljeg rada pod opstrukcijama i sa Šešeljem. Devetnaest-članom predsjedništvu, svojevrsnom intelektualnom mentorstvu, koje svaki urednik može samo poželjeti - svi su odreda uglednici, prvi ljudi struke, akademici - kazao sam na dva sastanka, kako raditi dalje sa Šešeljem za leđima - ne mogu. Prvi je sastanak bio širi i u DHK, bila je i Maja Freundlich i pjesnik Božidar Petrač, tada još samo kao urednik u Alfi. Naravno, ne mogu se sjetiti svih, osjećao sam se tada, za vrijeme tog sastančenja – vrlo loše. Drugi sastanak je bio uži – mahom samo akademici, Šešelj i ja. Jasno sam izgovorio rečenice i ponavljao one zadnje u bloku koje ovdje citirajući navodim: „Zahvaljujem na pohvalama za grafički izgled i nov prijelom lista. To je tek početak, imam razrađene planove kako tjednik treba izgledati u budućnosti i čime mu trebam, znam i mogu podići nakladu. Međutim, stvari stoje ovako - i u tome sam kategoričan..." (pokazujem rukom na Šešelja, koji je već bio ionako sjeo na najnižu stolicu u sobi – sada, kad sam rukom pokazao na njega - još se i usukao). „Želim raditi ovaj nelak posao i radim ga s užitkom. Ali, radit ću bespogovorno do kraja rujna..." (to je bilo još tri broja). „Ako, kažem ako, prvoga listopada, kad pritisnem kvaku njegova ureda on još uvijek bude sjedio tamo – računajte da sam otišao."

Akademik Dubravko Jelčić (susret u Radićevoj nadomak Krvavome mostu) zaklinjao se i svečano mi obećavao kako Šešelj odlazi."To je gotova stvar". Čak je netko to ponovio i na sastanku u Bogovićevoj kod g. Bekavca. No, Šešelj naravno da nije partio iz Slova. Starija kolegica s radija tada mi je kazala: „Moj Javore, Javore... pa ne može se na Šešelja... Kako si ti to mislio maknuti Šešelja?" Malo me zatekla kao i uvijek jer je bila i ostala britka, duhovita i izravna u svojim opaskama. Sjajna je bila njezina glazba za radio-drame: za pamćenje. Odgovorio sam joj nešto kako nikoga nisam kanio micati, samo sam postavio uvjete od kojih ne odustajem. Bez provođenja istih ja ne mogu raditi. Prema tome neka prime na znanje zašto odlazim. To nije ni popuštanje i povlačenje niti odstup već pa-pa. Hoćete Šešelja? Široko Vam polje! „Da, da ali ne može se Šešelja" tvrdila je uporno i dalje.

Smjenjivali su se brojni urednici a mnogih više i nema među nama: preminuli su: Horvatić, Maslać, Matijašević, Baldo Dobrašin, Mrduljaš, Jindra... Već odavno povećana i pomlađena ekipa simbolički je i stvarno smještena u prostor u prizemlju - u temeljima NSK. Priprema se HS broj: 1055. Dubravko može biti sretan (barem time).

Mile Maslac

Mile Maslać, pjesnik, urednik i priređivač brojnih izdanja,
hrvatski ratnik u "VRO Oluji" i desna ruka agilnome Horvatiću

Kad se danas sjetimo kako je i s čime radio Horvatić treba naglasiti: s nikakvim sredstvima, u nikakvome prostoru, u prostorijama pod krovom, nalik golubinjaku, visoko gore na kraju prljavog stubišta... U ulici Pod zidom, s nikakvom arhivom fotografija, bez računala (u početku i bez telefonske linije) te oslanjajući se isključivo na rad nekolicine dnevno/noćnih entuzijasta – prvo, pa tek onda i urednika i korektora, i lektora. Kolacioniranjima nikada nije bilo kraja pa radno vrijeme nismo poznavali. Jedina prava desna ruka našemu Dodi bio je (danas više nije s nama) pok. Mile Maslać, pjesnik, sudionik Oluje i amblematski lektor i korektor Slova, zamjenik glavno-urednički. Odrađivao je marljivo sav posao primitka tekstova, desk, fax i sve dogovore sa suradnicima (što je golem i lavovski dio svake redakcije). Ako je Horvatić bio na putu, radio je po potrebi i špigl, prijelom i odrađivao tiskaru. Sve! I uz nikakav honorar - ali obvezno - sa smiješkom. To je bio naš Mile. Ljudina!

Horvatić je kroz tri kalendarske godine tri osnivačke i udarničke i nemoguće godine bio glavnim urednikom tjedniku ( od 1995. do 1998.) i po tome je ušao u legendu rodoljubnog novinarstva, izgaranja za slobodnu domovinu i ponosa na Hrvatsku vojsku te Prvog hrvatskoga predsjednika (s kojim je prijateljevao).

ddfAutor je više od 50 knjiga pjesama, novela, romana, putopisa, eseja, kritika te književnih radova za djecu. Bio je ugledan član Hrvatske demokratske zajednice. On joj je to ime i dao. I na to je uvijek bio ponosan. Naravno, osim Matice i HDZ-a, bio je članom Društva hrvatskih književnika. Onog Društva u kojem je kasniji Predsjednik Republike održao motivacijski govor, inauguralni govor nadolazećoj demokraciji, onog Društva kojem se ministrica-ovisnica prijetila deložacijom i premještajem u rujnu o.g. i to u trule i zapuštene kasarne u Vlaškoj! I nakon njezina sramotnog financijskog i ministarsko-kulturnog pada, još tome nije kraj i još se ne vidi rješenje. DHK je još uvijek ni na nebu jer treba osim detuđmanizacije sustavno provoditi i uništavanje svih onih jedva preostalih institucija koje još nisu srezano dotirane, kadrovski rastjerane i popunjene odanušama i odanicima Partije.djela i životni put:

Horvatić se kao dvadesetogodišnjak u književnosti javio 1959. pjesmom i to u listu "Književna tribina", koji je uređivao Slavko Mihalić. Od tada je objavio više od pedeset pjesničkih zbirka i proznih knjiga. Životno mu je djelo prevedeno na dvadeset i pet svjetskih jezika. Neka djela prevela mu je s hrvatskog na poljski i književnica, prevoditeljica Łucja Danielewska i objavila u svojoj antologiji "Zywe zradla" ( 1996.). Knjige mu je ilustrirao (i) poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić. U novinstvu Dodo iskazuje osim silne radne energije, talent te puno novinarskog nerva uz svoju pragmatičnu odanost egzaktnom preciznom novinarstvu kojemu podređuje čak i osobnu muzu stiha. U vremenima koja drugo ne iskaju do li da se dom ljubi, stavio se javno i rado med to vruće gvožđe te godinama radio noću, jutrom, cijelim danima. I nikada nije prestajao. Taj i takav intelektualno potkovan, potpuno realiziran i snažan Horvatić mogao je imati i imao je petlje objaviti moj „Bleiburg poslije Bleiburga" na tri stranice mada je i te kako bio svjestan kakva će se dreka na njega svaliti. „Slovo se odlično prodaje u Sloveniji" tek je mnogo kasnije priznao Šešelj. On s odgovornošću nije imao ništa, pa se smijao.

Dodo je Hrvatsku, svoj san, doživio. Godine agresije proživljavao je kao i svi hrvatski ljudi teško i u muci, tražeći tračak vedrine i činjeničnog optimizma. Širio je duh slobode i nade, vjere u postrojbe novo-nastajućeg Zbora narodne garde. Godine ponosa i slave euforično je slavio ističući Predsjednika, generale, hrvatske dragovoljce - sve koji su mu stvorili njegovu i našu Hrvatsku. Za rata, bio je u stotinu rovova bodreći hrvatske vojnike. Nažalost, krajem devedesetih dogodilo se što se dogodilo i ubrzo je smjenom vlasti nastupilo upravo patološko uništavanje svega hrvatskoga. Dekadansa je bila vidljiva i kroz krizu elita, nisu bile niti sjena onih iz 90-ih. „The hunt was on" na dr. Tuđmana, na sve oko njega i na sve institucije koje je s mukom (u godinama rata!) Predsjednik (sa suradnicima) stvarao. Prekinuto je istraživanje prikrivenih masovnih gubilišta koja su napunili Titovi antifašisti. Zatvarane su sve pipe dotacija „našima" a silovito otvarane „njihovima". Nenarodna vlast jedino što je radila jest razaranje, demontaža, ulizivanje Beogradu, regioonu te gradila pun sluganski i sasvim kolonijalni odnos spram EU i Britanije. Hrvatski junaci, hrvatski branitelji postajali su iz dana u dan sve marginalniji. Na repu značaja i poštovanja. Dubravko Horvatić odlazi od nas upravo tada. Nije slučajno. Gledati treće-razredne luftibuse nakon karizmatika!? Nakon graditelja - razaratelji! Kako to podnijeti?

Dubravko je Horvatić dobio više književnih nagrada, među njima Nagradu Ivana Brlić Mažuranić (1987.), Nagradu Miroslav Krleža (1990.) i Nagradu Tin Ujević (1996.). Nakon duge i teške bolesti, umire (2004.) u svom Zagrebu u stanu na Jarunu. Pisao je sve do samoga kraja. Katolički sprovod vodio je župnik župe Uznesenja Gospodinova u Vrbanima vlč. Mario Tičak, koji je istaknuo kako je Horvatić bio čovjek načela i veliki hrvatski pisac. Na sprovodu, po izričitoj volji pokojnika, nije bilo drugih govora. Ispraćaju Dubravka osim obitelji nazočili su prijatelji, predstavnici Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i hrvatski ministar kulture Božo Biškupić.

Njemu u čast nazvana je i književna nagrada: Nagrada Dubravko Horvatić, koja se svake godine dodjeljuje od 11. obljetnice tjednika Hrvatsko slovo, a ta je obljetnica napunjena 28. travnja 2006. Kao plodan književnik Dubravko Horvatić za sobom ostavlja širok opus po sadržaju i značaju i doslovno bezbroj uvodnika, članaka, prikaza knjiga, predstavljanja, likovnih kritika ali i prijatelja koji su ga voljeli i vole te koji ga pamte. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Spomenicom Domovinskoga rata, Redom hrvatskoga trolista i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

dod4

Nabrajati sva djela Dubravka Horvatića značilo bi još dodatno, vrlo mnogo ući u širinu. Njih je impozantno mnogo, baš kao što je isto tako mnogo bilo ljudi koji su mu vrlo rado davali interview-e. Što je Dubravko zamislio to je uvijek i ostvario. Samo bi pogledao po redakciji, prvo Maslaća pa zatim nas druge i rekao glatko: „Riješite to. Sutra. Ne! Još danas!" I nestao bi u svoj sobi radeći, radeći, radeći...

Neka mu je laka hrvatska gruda, ovaj sjajan rodoljub ostavio je duboka traga u svima oko sebe, svima nama koji živimo danas tugaljivu stvarnost. Nije bilo hrvatskoga kraja koji on i Maslać, Maslačak kako je od milja zvao, nisu zajedno obišli. Ostavio je trag u hrvatskom društvu ali i u Bosni, u Škripu na Braču, gdje god ga je vuklo srce i kada god je osjetio da neki kraj vapi za hrvatskom riječi. Neumorno je promovirao Hrvatsko Slovo, svoj životni projekt. Pa makar drugi danas i onda brali vrhnje, satisfakcija je puna i to njegova! Slavne devedesete bez njega ne bi bile iste. Takvih ljudi od formata i utjecaja, s toliko poznanstava, Hrvatskoj trajno nedostaju. Danas više nego ikada.

Bok moj Dodo, možeš s pravom biti sretan i miran duhom, učinio si vrlo mnogo. Još te nisu ni dostigli...

iz više izvora dnevnih tiskovina, zatim prema manjkavoj Hrvatskoj
enciklopediji te prema nezaobilaznoj Wikipediji
i prema sveprisutnom međumrežju
- priredio: Javor Novak

Pon, 24-02-2020, 06:16:04

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.