Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Dragocjen uradak

Svaki film ima ogromnu snagu jer se obraća (i) neobrazovanima i nesamostalno mislećima i neinformiranima i onima koji su zadojeni ideološki, protu-hrvatski ili anacionalno. Film gledaju i oni koji u životu ne Planinska satnija Velebitčitaju, ili čak u životu nisu ništa pod milim Bogom nikada ni pročitali. To je jako dobro znao (i) predragi drug Tito, mnogo prije svojih sumišljenika i današnjih imitatora - Korejskih diktatora.

Taj naše gore prerano preminuli list (u 88-oj) uredno je godinama izdavao naputke kinematografiji (koju je voleo) da snima i štoviše nasilno emitira (u svim kinima od Vardara pa do Triglava) filmski žurnal šugo-slovenske i čak štoviše: ju-šovenske orijentacije, boje i namjene. Vi sjednete u kino želeći na miru gledati primjerice Anu Magnani ili sirealiste ili Chaplina a oni vam raspale komunjarsku promidžbu...

„Velebitska priča" je daleko profesionalniji uradak, od nekih kraćih YOUTUBE uradaka. Vrlo je dobar i tekst scenarija, pogotovo njegov prvi dio. Narator je ugodnoga glasa, interpretativan. planinska satnija 1Šteta što i naglasci nisu pravi. Kamera je bolja od YOUTUBE standarda, ali i dalje nedovoljne rezolucije u kadru. Osim toga vrludanje kamerom tipično je za početnika, koji se ne može odlučiti tko mu nosi kadar, koga ističe ili to barem pokušava.

Nedostaju noćno-ranojutarnje zgode i pošalice hrvatskih junaka u najtežim, snježnim i ledeno burnim Velebitskim gudurama. Glazba je u prvom dijelu ne zamjetna, nepoznata i neznatna, a trebao se vrtjeti neki tihi domaći ili strani hit... u podlozi.

U 19-oj minuti uradak dobiva na dramatičnosti (ratne aktivnosti, napori i konkretne vještine). U 20-oj minuti kronološki se otvara ratna 1992. U 22-oj minuti redatelj započinje s dramatskim svjedočanstvom, pričom i iskazom svjedoka vremena i zbivanja. Narodska priča je uvjerljiva i zanimljiva, ali, šteta: rezolucija (video?) kamere nije ispunila zadaću...

Prizori Velebita

Da bi uradak bio profesionalniji, redatelj je morao znati kada će u tekstu (a riječ je o kompiliranom scenariju pisanom temeljem stvarnih ratnih putova / dnevnika) GlazbaDa bi uradak bio profesionalniji, redatelj je morao znati kada će u tekstu (a riječ je o kompiliranom scenariju pisanom temeljem stvarnih ratnih putova / dnevnika) kada će dakle, učiniti stanku. Najljepši prizori Velebita osvajaju Satnija2impozantnošću i snagom kojoj ne treba ni riječ, niti glazba. A 'glazba' je jednostavno monotona.kada će dakle, učiniti stanku. Najljepši prizori Velebita osvajaju Satnija2impozantnošću i snagom kojoj ne treba ni riječ, niti glazba. A 'glazba' je jednostavno monotona.

Ona nije smjela biti elektronska. Trebala je to biti varijacija na temu poznatih vojničkih hitova kako domaćih tako i stranih. Ona se zatim trebala i mijenjati. Naime, trajanje video filma od gotovo 50 minuta to zahtijeva. Ne može se vući stalno istu podlogu.

Kadriranje i tzv. gro planovi, problem su za snimatelja ali i redateljice, jer svo troje 'plivaju'. Izostanak pravog montažnog stola i pripadajućeg para vještih ruku time je očit. Pojedinačna svjedočanstva (najvredniji dijelovi snimke) rade se kombinacijom snimke tijela govornika u prostoru, njegovog povećanog dijela gornjeg dijela tijela, te s gro planovima, karakterološkim profilima, statičnim portretima. Ovdje je sve to izostalo.

Jaka i važna priča

Srećom priča je dovoljno jaka i važna da nadjača sve amaterizme pri izradi. U 28-oj minuti (odmah nakon evociranja uspomena kroz koje nas vodi sudionik/junak) RedateljRedatelj je propustio priliku sučeljavati kadrove idiličnih i endemskih velebitskih cvjetova, njišuće proljetne livade, tu nježnu asocijaciju... s grubošću i sirovinom rata, asketskog vojničkoga života u nigdini, doslovno na vjetrometini i u divnoj vukohebini.kamerman/redatelj/scenarist bilježi svoj najbolji dio ukupnog uratka: hod čizmama kroz cvjetnu livadu, u asocijacijama na one brojne, prečesto anonimne a junački poginule.

Patetika je ovdje sasvim dobro došla (a zapravo to i nije patetika). U nastavku, autori se odlučuju za glumljene kadrove iskazujući svoju jaču ambiciju od do sada viđene. Rezultat je dvojben sve do sekunde u kojoj ponovno sjajan Satnija4dnevnički tekst spašava sve, nadjačava i zvoni. Možda je najveća zamjerka naratoru, ne toliko u akcentima, koliko u lakoći pričanja priče.

Ona je dobrodošla u uvodnom dijelu, ali sada u drugom dijelu snimke, naratoru nedostaje dramatskih cezura, sporijeg čitanja, ukratko školovane interpretacije teksta. To je ono što je pokojni Edo Peročević tako dobro znao udahnuti poeziji: interpretaciju, autorstvo, boju i oblik svakog pojedinog glasa u strofi, stiha u rečenici, dramatskog akcenta u inače sivo-crnom, ravnom retku na praznoj bjelini papira. Edo je bio sjajan. Narator ovdje, u ovoj ratnoj priči, sve čita jednakom usputnošću, a to je banalizirajuće u odnosu na snagu teksta koja je velika.

Smrt branitelja trebalo je dati čitati ženskom, školovanome glasu, kako bi prisutnost majke bila jača. Ravan, jednostavan pristup tekstu, čitanje bez emocija, uspona i padova, pogrješno je naročito spram dubine, snage i specifične težine same teme Domovinskog rata. Ne bilo gdje. Na moćnome Velebitu.

U meritumu koji oslikava hrvatske dragovoljce, alpiniste i planinare, domicilne seljane i sve druge, poznato otporne i hrabre Ličane. Redatelj je propustio priliku sučeljavati kadrove idiličnih i endemskih velebitskih cvjetova, njišuće proljetne livade, tu nježnu asocijaciju... s grubošću i sirovinom rata, asketskog vojničkoga života u nigdini, doslovno na vjetrometini i u divnoj vukohebini.

1993. godina

U 23 minuti otvara se poglavlje godine 1993. Uradak je sve profesionalniji i uvjerljiviji. Napokon sučeljavanje trenutaka opuštanja hrvatskih junaka s grozotom ratnih destrukcija. Dugo-očekivani kontrapunkt. Stiže i dinamika, u helikopterskim kadrovima i pri pogledima s visina... Šteta, slijedi nastavak 'lakih' naracija, u isuviše 'prostom' pristupu.

Bistrih panoramskih kadrova još nema, ponavljaju se mutni, slani horizonti što upućuje na to da je snimka učinjena u istome danu ili u dahu. Svakako bez povrataka na locus radnje, a to je imao biti conditio sine qua... Izostali su i Stmoka3sutoni i praskozorja, tzv. logorska vatra koju tako zovemo i kad logora nema ni u krugu polumjera od stotinu kilometara.

Grmljavina topova morala je biti dominantna i singularitetna, a nikako izmiješana s 'glazbom' u podlozi. I to istom onom 'glazbom' koju možete 'nadoštuklavati' kako i koliko god hoćete jednostavnim ublendavanjem i izblendavanjem ili naglim uključivanjem snimanja kako bi nešto tobože autorski komponirano, kao recimo 11 minuta, pretvorili samoinicijativno u 'glazbenu' podlogu dugu punih 50 minuta! Isto vrijedi i za najjače kadrove (32-ga minuta) ispaljivanja tenkovske granate. Ona je imala biti bez naratora i trebala je solidno odjeknuti!

Slijedi još jedan bezimeni iskaz, još jednog dragovoljca i zaboravljenog junaka, koji nam nije predstavljen imenom, a on iznosi krunske detalje u svjedočanstvu o Domovinskom ratu u kristalnoj točki zvanoj Akcija Maslenica. Onoj istoj, koju V. Visković velebni, misleći da je inteligentan, tako prozirno sirovo i apatridski, a duhovno bijedno, skriva negdje na nekom mjestu, u svojoj tzv. Hrvatskoj enciklopediji.

Onoj istoj, u kojoj (u njegovim rukama ) hrvatske blistave sinapse, iskrišta oslobodilačkog ratovanja - trajno smetaju. Zato ih i pokušava s tla (pogledom u hrvatsko braniteljsko nebo) minorizirati. Pokušava, al mu ne ide... đilitnut se ne pogodit cilja...

Na žalost, redatelju je nepoznat pojam gradacije kadrova po težini (ovdje punog ratnog naboja). Tako kadrove žestokog ispucavanja tenkovske granate smjenjuje kadar s iskazom, sa svjedočenjem, ali s rukama u džepu. Bez stanke, bez nužne dramatske stanke. Šteta.

Neiskorišteni lik

Krajem 33-će minute, potpuno je neiskorišten sjajan lik dragovoljca, filmski zanimljivog. Šarmantnog. Koji je mogao biti leit motiv cijelog jednog većeg odlomka materijala... 33-ća minuta donosi, i to ponovno bez nužne 3 900 700 withoutgrow3 900 700 withoutgrowkoncentracije među vrijednim vojnim dokumentarnim snimkama, kadrove ulaska pobjednika u okupatorsko leglo. U bazu, iznimno dobro opskrbljenog neprijatelja.

Njemu još do sada nismo čuli ime, a on je takozvana JNA i veliko-Srbi, pa tek onda i paravojni četnici - koljači u slobodno vrijeme i po besprizornom uvjerenju. Fašističkom. Nakaznom. I s divljačkim 'oprdelenjem'. Ovaj prigovor je ponovno jedan od temeljnih: slika ne prati tekst... ali i vice versa.

Igranje s tenkom, to jest glumatanje na 33-oj u prijelazu na 34-tu minutu ruši dokumentarnost, uvjerljivost i težinu ratovanja koje su iznijeli naši najbolji ljudi. Pitam se čemu kvazi - parada usred žestokog, nepravednog i okupatorskog rata? Čemu poigravanje opakim ratnim strojem kao da je dječja igračka?

Nadam se i pokušavam to smjestiti u grandiozan prostor pod nazivom: što smo sve zarobili od neprijatelja i kako smo se oslobađali naoružavanjem. Izostanak gradacije kadrova prema punoj kulminaciji – ponavlja se. Radnja tako ispada iz kamere pred nas na zaslon po principu klik-klak: malo poanta (ekspresivno i zastrašujuće ratovanje) malo pričam ti priču (kako smo se ukrcavali na kamion i tko je gdje sjeo )...

Tonska neiskorištenost

Sada opremljena Hrvatska vojska, nastupa kao ratna sila, ali narator je i dalje u lakim prepričavanjima prevrijednog dokumentarno-vojnog materijala. Tonski, kako nije FilmoviDokumentarni vojni filmovi imaju iznimnu vrijednost po povijesna istraživanja, razvoj opće svijesti i rodoljublja koje današnjici toliko nedostaje, te nadasve za kristaliziranje javnog mnijenja oko istine, a ne oko 'fabrikacije', koju tako voli trenutna vlast „u ovoj zemlji" čak 'ponaosob' i u 'regioonu'. Oni su toliko samozadovoljni sobom da vjeruju kako će to zadovoljstvo podvaliti i narodu.dovoljno iskorišten hitac i ispaljivanje topovskog zrna (sa svim jekama, bojom i dimom) tako isto tonski nije iskorištena zastrašujuća huka vojnih, kamionskih motora.

To su neke javne tajne filmskog zanata koje je trebalo usvojiti i njima anticipirati sljedeći gradirajući kadar vodeći gledatelja prema poanti. Nitko ne kaže da linija pripovijedanja mora stalno biti uzlazna, ali povratci nisu flash beck-ovi velebiti oni moraju biti odijeljeni. Pozitivno je što je ovdje glazba napokon nestala.

Dokumentarni vojni filmovi imaju iznimnu vrijednost po povijesna istraživanja, razvoj opće svijesti i rodoljublja koje današnjici toliko nedostaje, te nadasve za kristaliziranje javnog mnijenja oko istine, a ne oko 'fabrikacije', koju tako voli trenutna vlast „u ovoj zemlji" čak 'ponaosob' i u 'regioonu'. Oni su toliko samozadovoljni sobom da vjeruju kako će to zadovoljstvo podvaliti i narodu.

U završnih dvanaest minuta, u tempu koji je trebao biti stacato, moćnu silu Hrvatske vojske trebalo je pustiti da govori sama za sebe. Dugi kadrovi nisu trebali naratora, već jedino zvuk uređaja za radio vezu i duhovitu komunikaciju među braniteljima. Na položaju! Šteta što je snaga scene prekrivena brbljanjem naratora.

Portreti junaka sada su trebali izaći u prvi plan i on je morao biti dug (zamrznut ako treba) te sklopljen u nizanku portreta jednog za drugim bez pomicanja kamere. Slika napokon prati radnju i tekst ali nažalost, umjesto da scena bubne u naše oko pa tek onda tekst u naše uho, događa se ono razočaravajuće - obratno.

Neki promašaji

U 37-oj minuti monotona elektronska 'glazba' opet smeta. Smeta i narator među kadrovima koji su moćni. Prepričavanje kadra kojeg već gledamo zaista boli. Promašaj je to ne samo grudne mete, već i cijeloga postolja. Redatelj i montažer, zaboravili su koliko snažne kadrove kroje i koliko je sasvim nepotrebno rečenicama opjevavati sliku koju (nismo slijepi ) upravo gledamo!

Taj postupak 'drma' filmom nasuprot postupka ubacivanja samo tri slovca, tek ponekih riječi, svakih tri minute: uliti tek golu činjenicu, tek kratko intervenirati u tijek, u sekvencu ... dati samo onaj važan podatak, samo supstrat, koji može velebit zimiobogatiti krvavu pustolovinu pri ratovanju u snijegu i na oštru kamenu u opjevanim visinama Velebita.

Riječ je o kadrovima prćenja snijega kroz minirani kamenjar, do neprijateljskih položaja... gore pri vrhu... i pod vatrom onih, koji su tako krasno (kasnije) sami sebe (i uz malu, malu pomoć Hrvatske vojske ) prozvali (što uvijek rado ističe akademik Pečarić) i okarekterizirali se kano - zečevi...

Stručnost planinarskog, alpinističkog penjanja, koje imponira, trebali smo isto tako vidjeti a ne slušati opise, pogotovo ne u širokom objašnjavanju onoga što kamera već pokazuje. Stratešku poziciju poznato krasnih Tulovih greda trebalo je ipak snimati i za sunčana vremena i sučeljavati vojni dokumentarizam s idilom osvojenog mira u svakodnevnici politički tugaljive, obrušene na koljena, današnje Hrvatske.

Ingenioznost partizanskog ratovanja u nemogućim uvjetima Velebita i izradu 'vidjelica', isto tako, trebala nam je ispričati samo kamera. Ima scena koje ne trpe riječ, glas, interpolaciju. Neka svjedočenja su nadalje balast i suvišno ponavljanje podataka – ilitiga bukvalizam. Tako je to na pragu 40-te minute, u radnji koja je već imala biti u krešendu jer kraj je za samo 8 minuta.

Višak glazbe

Glazba iznimno smeta u kadrovima eksplozija granata pri pobjedničkom djelovanju Hrvatske vojske. Zna se kada glazba pomaže a ovdje ne odmaže već narušava i kvari. I uvjerljivost i grandioznost hrabrog držanja one famozne crte bojišnice.

RatRat je tako prenesen na vojni poligon i to je opet suprotno od stupnjevanja i postupnog uvođenja u poantu cijelog ovog značajnoga filmskog projekta. Kronika jednog krvavoga rata postaje dakle, reportažna, salonska i usporena. Nema ranjenih, nema mrtvih, nema žrtve. Ima pričam ti priču.Dokumentarne snimke gradnje spajanja sjevera i juga (Maslenica) napokon spajanja i ne tek spajanja - nego vojničkim znanjem ostvarenog sna sviju nas - svih Hrvata - ne može biti donesen govorom i intonacijom iz tv-dnevnika. To nije reportaža već pobjeda. To nije most nego taktički zahvat.

To nije ponton nego San-Francisco-Golden-Gate hrvatske slobode. Fotografija graditelja hrvatske države, Predsjednika, ne može biti popraćena tekstom i kvalifikativom „ondašnji državni vrh" jer vrha poslije nismo ni imali, niti državnog niti državničkog a još manje političkog i hrvatski ikakvog. Imali smo samo dekadente, sjene sjena pokojnika i krivokletnike. Obilato.

Turističke snimke koje prate pobjedu su ponovo faux pas filma. A onda odjednom s turizma - kadar ravno u godinu ratnu, veliku i hrvatsku 1994-tu. Vježbe hrvatskih vojnih specijalaca.

O demobilizaciji ponovno na reportažni način. Uz dinamične kadrove slijepljen je treće-razredno intoniran tekst. Jedan ratni film velike i svjetske teme kakva je briljantna pobjeda u Domovinskom ratu, sada se (samo pet minuta prije kraja) pretvara u nešto kao tečaj prve pomoći, u vojno vježbanje umjesto ratnog djelovanja na treću potenciju... umjesto mlata Hrvatske vojske iz svih oružja...

Rat je tako prenesen na vojni poligon i to je opet suprotno od stupnjevanja i postupnog uvođenja u poantu cijelog ovog značajnoga filmskog projekta. Kronika jednog krvavoga rata postaje dakle, reportažna, salonska i usporena. Nema ranjenih, nema mrtvih, nema žrtve. Ima pričam ti priču.

Trebalo je pustiti izvornu snimku

Na prijelazu 42-ge u 43-ću minutu prepričava se interview JNA oficirčine okupatorske vojske, umjesto da se pusti izvorna snimka (jedna od tisuću koje posjedujemo) izvornog radijskog praznoglavog show-a kojeg su krajinski četnici i beogradski veliko-Srbi tako samouvjereno svakodnevno proizvodili upravo kao da govore istinu. I to u nepreglednim količinama... Za povijest... humora!

Nadalje, fascinantnih 'samo četrdesetak dragovoljaca na Velebitu'... Taj podatak o ljudinama, koji su bile uvjet i puna predispozicija povijesne „Oluje" tako pada i guši se u pukoj reportaži. Na kraju filma! Citiram: „...stalno smo hodali gore dolje, oni su mislili da nas ima jako puno, da nas ima gore na tisuću. (...) Oluja je završila za četiri dana. (...) Plavci su održavali red. (...) Gotovo je." Ovaj krucijalan podatak, ipak je na kraju pobijedio i na Haaškom sudu jer kako teretiti pobjedničke generale u situaciji u kojoj su Plavci bili zaduženi za održavanje reda na bivšem ratnom terenu??

Rat, vojska i turizam spoj je nespojivog i baš nikada ne idu zajedno. Zato turističke zračne snimke karikaturalno smetaju... još i iritantna, elektronska, nefunkcionalna glazba... Turističke konotacije korisne su tek na samome kraju jer su sinonim slobodi, pa i ako hoćete banalno: slobodi ljudskoga kretanja u svim smjerovima, pa tako i svim prostorima Velebita te ukupne prelijepe naše.

Još neki nedostatci

U odjavnoj špici ponovno anonimusi. Opet ne znamo tko su heroji Velebita, tko je bio tko! Jesu li prva imena koja čitamo junaci ili asistenti i montažeri? U početku špice se ne zna, tek se kasnije zaključuje a to je nedopustivo istraživanje. Nadalje, protivnik sam slaganja imena i prezimena u Hrvatskoj po principu prezime prvo.

Nikako da shvatim zašto je u slobodnoj Hrvatskoj nemoguće pisati ime prvo, a prezimena slagati po abecedi?? Izgleda da je (i to) čista metafizika... Još: zašto trivijalizirati i ne koncilijatno tvrditi: tek i samo 'četrdesetak'? Našu istinsku AnonimusiU odjavnoj špici ponovno anonimusi. Opet ne znamo tko su heroji Velebita, tko je bio tko! Jesu li prva imena koja čitamo junaci ili asistenti i montažeri? U početku špice se ne zna, tek se kasnije zaključuje a to je nedopustivo istraživanje. Nadalje, protivnik sam slaganja imena i prezimena u Hrvatskoj po principu prezime prvo.povijest obezvrjeđuje se sintagmom 'četrdesetak branitelja na Velebitu', iako se zna i sa špice iščitava kako je najboljih između nas gore bilo sto (!) i sedamdesetak. Ili nisu svi bili branitelji? Onda je to trebalo jasno reći...

2 475 0 withoutgrowPijetet nadalje nalaže da se istaknu prvo poginuli u vojnim akcijama, a zatim oni junaci koji danas više nisu živi. Primjerice, Velimir Šarinić legenda, poznat kao Šarac. Tek je tada je trebalo staviti imena branitelja, koji su hvala Bogu i danas živi i zahvaljujući kojima ovaj film poentira u stvarnosti, u sadašnjosti.

Dizajnerski, pitam se (na odjavnoj špici) zašto imena nisu veća (grafički) i sporije tekuća (montažerski). Jer, viđenim postupkom ne gradi se memento.

Scenarij potpisuju: Jasmina Bijron i Nikolina Romić a pisale su ga prema privatnim dnevnicima „Planinske satnije Velebit"... Inače taj se naziv, poput drugih, piše velikim slovom. Zašto ti dnevnici već nisu objavljeni u knjizi?!

Narator je bio Igor Jančiev, a glazbu pod nazivom muzika potpisuje opet Nikolina Romić te Dean Bitorajac. Snimatelji, koji su opet trebali biti stavljeni drugim redom - iza ratnih snimatelja - bili su: Boris Krstinić, Tomislav Mareković plus arhivske snimke.

Pravi heroji međutim, bili su svi oni RATNI snimatelji: Jerko Kirigin, Branko Šeparović i Krunoslav Lazić. Montažer: Costa Ipsa. Režiju u su-autorstvu potpisuju Jasmina Bijron i Nikolina Romić. Ukratko, to su alfa i omega projekta s lošom glazbom zvanom muzika i s režijskim propustima na entu potenciju.

Mladi ljudi često vole sve sami, pa zaboravljaju dobre navade kulturnoga svijeta: uključiti savjetnike na projektu, klasike hrvatskih scenarija poput H. Hitreca, akademika Tribusona ili brojne iskusne i kazališne ljude. Produkcija je to: Branko Marić i Centar za kulturu Novi Zagreb. Proizveli su to kao MMC Kopriva, Anno Domini 2011. Mogli su i puno bolje...

Digresija

Netko će možda reći da sam išao mačem. Nisam. Riječ je o velikoj temi i o vrlo gledanom video materijalu (20.710 otvaranja na internetu do sada) a svjetske teme zahtijevaju vrhunski uradak. Ovo je naša zajednička tema, pa tako i moja. Doživljavam ju osobno. S pravom. Želim gledati film iz hrvatske, blistave ratne povijesti na način kako sam gledao sjajnu „Dugu mračnu noć" prvog među velikim hrvatskim redateljima, Antuna Vrdoljaka.

vukovar-projekcija-dokumentarnog-filma-velebitska-pricaTaj me film osvojio, kao uostalom i njegovi „Glembajevi", a da ne govorim o „Kiklopu". Zato tražim previše, od vjerojatno ove mlade video-filmske ekipe niskoga budžeta. Ali, kako je vrhunski uradak moguć ako se ne poznaju pravila režijskoga zanata? Kako ga mogu ostvariti ljudi, koji jednom jedinom glazbom ilustriraju (iritiraju) radnju filma i gledatelje uz filmić koji traje gotovo 50 minuta!? Kako se može snimati o Velebitu a ne donijeti, ako ništa onda – gole i oštre fotografije njegovih najljepših vrhova i vizura??

Ono što me tješi i zbog čega svima toplo preporučam ovaj film (unatoč svemu ocijenjenomu) jest to da svatko, s koncentracijom i trudom, iz njega može iščitati, među kadrovima, što je u stvari bila „Planinska satnija Velebit". A to je ne najvažnije već predragocjeno. A o tome brojne televizije u Hrvatskoj - šute.

Nadalje, kao da je scenaristicama ponestalo daha na kraju. Koncepcijski je tijek radnje skakutav, klik-klak i u koracima pogrješan. Sve izrečeno ne umanjuje iznimnu, zaista iznimnu vrijednost ovog video-filmsko-dokumentarno-svjedočećeg uratka, kakvih bi nam trebalo na desetke. Zbog toga zahvaljujem autoricama na velikom uloženom trudu, a filmić - na gornjoj adresi - dvostruko preporučam!

 Svim obiteljima poginulih hrvatskih branitelja, svim dragovoljcima Domovinskog rata, svim kolegama hrvatskim braniteljima posebno našim Vukovarcima, svim Hrvaticama i Hrvatima, svim građanima Hrvatske, svim čitateljima i prijateljima portala Hrvatskog kulturnoga vijeća i svim ljudima dobre volje želim:

Sretan Božić, mir, mnogo zdravlja i veselja!!

Javor Novak

Uto, 18-12-2018, 17:45:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).