Jonathan Franzen: „Korekcije"
(izvornik 2001., hrvatski prijevod Nataša Ozmec, izdavač V.B.Z. d.o.o., Zagreb 2003.)

Pojava Jonathana Franzena (1959.), u svjetskoj književnosti, isticana je i hvaljena te s toga ne čude prijevodi, koji su uslijedili. U hrvatskoj ponudi knjiga, Franzen je, u samo osam godina, preveden dva puta, što je za obim dvaju njegovih naslova („Korekcije" i „Sloboda") pomalo neobično. Naime, riječ je romančinama od 420 i 519 stranica, umjesto kojih izdavači radije tiskaju četiri knjige različitih autora. Obje njegove knjige, zbog svega pobuđuju, zanimanje. Doživljavam ih kao cjelinu, prikazat ću ih obje, bez obzira na uzuse da se s većim vremenskim odmakom knjige ne prikazuju. Knjiga je nova, svakome tko ju prvi put čita, a Franzena će se još čitati...

Suprotno strukovnim recenzijama, u ovom ću se prikazu rukovoditi osobnim dojmovima, po individualnom poretku i kriterijima valorizacije. Odmah treba reći, Franzen u ovome romanu, u pretežitim dijelovima, ima nerv rasnog književnika. Roman je morao i glatko mogao biti bitno kraći, i to za prvih čak 150 stranica i posljednjih 80!

Druga ključna zamjerka je tema. Franzen ispisuje stotine stranica o starosti svojih roditelja. Naročito osuđuje oca. Stječe se dojam da je autor zakasnio u odrastanju, on je očito s velikim zakašnjenjem dešifrirao sve događaje iz svog roditeljskog doma, i, danas revoltiran, predbacuje svojim starim roditeljima cijelo mnoštvo stvari, na stotinama stranica. Ta simplifikacija, ako preskočimo za čas stil i način pisanja i uzmemo samo tu temu, je po donešenim faktima i neuvjerljiva i tanka. On je prenio u zrelu dob traume iz djetinjstva - traume bez trauma. Stavljen pred gotov čin vlastitom krivnjom, osvješćuje se tek u četredesetima i nudi nam detaljan opis onoga što mi već znamo o starosti. Odatle vjerojatno potreba da nas impresionira demencijom, emocionalnom hladnoćom, depresijom, inkontinencijom, prolupanošću, noćnim morama i halucinacijama i to u onim najneugodnijim detaljima (popuštanje sfinktera).

Diletantsko psihologiziranje

PsihologiziranjeIako svaka tema zaslužuje literarni život ako to njezina korekcijeobrada opravdava, uz str. 195 zapisao sam: diletantsko psihologiziranje mučnih obiteljskih odnosa, posebice u kadru roditelja i sinova za stolom pri doručku, na koje Franzen troši stranice i stranice - već je viđeno (i mnogo bolje donešeno) u Bergmanovu filmu „Fanny and Alexander" iz godine 1982. Taj majstor drame, mučnine i nijeme traume nije smio ostati nepoznat Franzenu.To gotovo uključuje autorovu potrebu za osvetom roditeljima. Iako svaka tema zaslužuje literarni život ako to njezina obrada opravdava, uz str. 195 zapisao sam: diletantsko psihologiziranje mučnih obiteljskih odnosa, posebice u kadru roditelja i sinova za stolom pri doručku, na koje Franzen troši stranice i stranice - već je viđeno (i mnogo bolje donešeno) u Bergmanovu filmu „Fanny and Alexander" iz godine 1982. Taj majstor drame, mučnine i nijeme traume nije smio ostati nepoznat Franzenu. Na str. 246 autor izravno spominje Bergmana. Slučajnost? Isto tako, kritičari su se marketinški uhvatili uspoređivati (valjda po opsegu) Franzena s Tolstojem, a nije mu ni do koljena... da bi autor i sam kasnije spominjao ruske pisce, dajući im visoku ocjenu i to naročito njihovoj psihološkoj potkovanosti. Izrijekom navodi i Tolstoja i Dostojevskog... još jedna slučajnost.

Treća zamjerka hrvatskome izdanju je zaista šupalj prijevod. I to je malo reći. Učestalost prevoditeljičinih nebuloza ometa čitanje i čini fatalni komplet sa zatipcima. Više je desetaka očajno prevedenih mjesta, koji doista blokiraju čitanje. Na nekima je očito da im je kumovao i autor, ali prevoditelj je onaj koji konačni uradak mora ispeglati. U protivnom dodatno razara uvjerljivost djela, kojeg želi približiti novoj publici. Ne samo na str.179, riječ je o znatnoj neprohodnosti, ali i o tragi-komičnim nonsensima u tekstu. Na toj je stranici, u samo jednoj rečenici, šest bedastoća!

Početak romana karakterističan je po iznimnom gomilanju podataka, čiju svrhu do sredine, ali ni do kraja istoga, Franzen nije opravdao. No, u njegovu bujicu riječi ne ulazite već uskačete (kao kad rijeka nema plitkih obala). Intenzitet matice je jak, bujica vas nosi silinom podataka iste gustoće i jakosti. Tekst se otvara dijalogom i oni su rasni do pred kraj knjige, kada se roman razvodnjava i postaje banalan. Zaustavimo se malo ovdje. Ne znam zašto bi logoreja, epska širina i dužina, skribomanija, trebala imponirati. Ta je odavno viđena tehnika, imitacija. Krucijalno je to da se takva tehnika gradnje romana doima mnogo jednostavnijim putem. Nasuprot njoj (i to nije hermetizam) stoji tehnika gradnje uvjetno nazvana redukcionizam, apstrahiranje svega pobočnog što ne gradi atmosferu, suvišnog i opterećujućeg. Tehnika bujice jest (nije da se samo doima) ona jest linija manjeg otpora. Lako je tako pisati. Sažimanje zahtijeva znatno veći napor i koncentraciju. Iz bujice riječi, putevi radnju mogu voditi na sve strane, iz komprimiranog teksta - samo u jednom smijeru. Franzenov postupak je kao google-street view: fotografira, rotira na mjestu i sve što vidi stavlja na papir. Bez kriterija, ali i emocija.

Provokacije

Na brojnim mjestima autor je sklon podilaženju feminizmu, ponekad tako prozirnom podilaženju da čitatelj ne vjeruje da čita takav stupidarij. Tu su i sasvim izvan svrhe, citati A. Schopenhauer-a, zatim koketiranja s provokacijama kojih je vrlo mnogo. Franzen si je stvarno dao truda. Brojni tzv. književnici danas misle da su originalni ako pišu o odvratnostima o kojima se ranije nije pisalo. Franzen tako ima cijelu galeriju suvišnosti ali i banalnosti: ševa profesora sa studenticom, pisanje istoj semestarskog referata; jedan od glavnih likova (kao bivši sveučilišni profesor) krade ribu u dućanu; slijede pornografski i psovački pasaži; zatim fux pas - kao da ni autor, a niti izdavač nisu razmišljali o prijevodima - roman je krcat američkim toponimima i markama proizvoda, koji zamaraju, a ne govore ništa, to je običan stereotip i igranje velikoga svijeta na način koji odbija; u detaljima koji su gadni, autor voli podroban naturalistički opis - opisuje roditeljski starački seks, donosi dug dijalog s govnom koje postaje biće u halucinacijama prolupanoga oca. Usput, fascinaciju fecesom donio je prvi Wim Wenders (autor antologijskih filmova iz osamdesetih: „Pariz Texas" i „Nebo nad Berlinom"); tu su i brojne promašene metafore u čemu je sigurno koautorirala i prevoditeljica; izgleda ni izdavača nije smetala ovakva autorova galerija imena likova: Chipper, Chuck, Chip, Chelsea, Chad, Caleb, Callahan...; čemu nadalje služi zazivanje svih likova po imenu pa tako Franzen piše kako je Denis došla do Enid u kuhinji, dok je Alfred bio na katu.

U stvari, kći je došla majci i ocu, ali autor te relacije izbjegava (da bi komplicirao?). Zatim provocira svojim stavom o rasama, Židovstvu, ogavnim istočnjačkim jelima... Igranje na kartu odvratnosti nastavlja se očevom inkontinencijom, kanalizacijskim odvodima, ogavnim kanibalizmom kod hrčaka, staračkim felaciom, lebzijskim odnosem u dvoje i seksom u troje (riječ je o istom bračnom paru), o maštanju kćeri o lezbijskom odnosu s majkom; o očevom zabijanju klistira u rektum pred kćerkom, s punim ludilom oca kojeg daje na nadrealan, ali mučan način i uz otvorenu mržnju te jetki prijezir upućen upravo svome ocu. Tako autor figurira kao čovjek koji je prošao i ludilo i mržnju prema svome ocu.

Dokle ide ta moderna i genijalna provokacija? Do starih Grka i natrag? Ili danas biti provokativan i medijski zanimljiv znači opisati, napisati i uprljati književni papir svime onim čime ga još nitko nije zasmradio? Možemo dakle očekivati iznimnu provokativnost i modernitet novih autora koji će osmrđivati papir sodomijom, seksom sa životinjama, svim drugim perverzijama i čovjekolikim izlučevinama (bio on zdrav ili skapavao u bolnici). Bio on sporedan lik ili vlastiti otac i majka – puni glavni likovi. Te silne izvan-literarne eskapade slab su generički lijek potiv izostanka talenta.
Što je to literarna provokativnost u XXI st.? Provokativnost nakon Henry Miller-a („Rakova obratnica" prvo objavljena 1934. u Parizu, pa napokon 1961. i u Americi)? Što je to provokativnost nakon „Straha od letenja" (Erica Jong 1973.)?

Pisati u kratkim ulomcima i fleševima može stvoriti iluziju modernosti ali je daleko od jake literature. No, iako Franzen ima rijetke zalete na po dvije stranice teksta u komadu, jer piše u odlomcima - dijalozi su mu jači. Zaista se može uživati u pet-šest stranica dijaloga majke (Enid) s prolupanim brodskim liječnikom (dr. Hibbard) tijekom krstarenja, a kojemu se Enid obratila zbog svojeg muža (Alfred) "koji je čudan". Franzenove su, nedvojbeno najbolje stranice, one o nerazumijevanju, lezbijstvu i ženinom varanju muža s drugom ženom. Denise spava i s mužem (Brian) koji joj je i bogati poslodavac i sa ženom (Robin) dok ona postaje lezbijkom uz Denise. Vjerojatno su upravo te Franzenove stranice i najzanimljivije.

Roman bez kraja

Izvanliterarna postignućaIako ga kritičari vide analitičarom američkog društva, te Franzenove ocjene prije grade njegovu literarnu slobodu i intelektualnu neovisnost nego što bi bile dubinske, stvarno analitičke. Ipak, značajne su njegove ograde: od američkih predsjednika (Nixon je pokvaren, Regan glup, a Clinton ljigav); od Vijetnamskog rata kojeg osuđuje; od američkog gospodarskog haračenja/isisavanja malih zemalja putem privatizacije i liberalnog kapitalizma dok za pljačku optužuje Ameriku, Veliku Britaniju i Švedsku; od američkih zatvora koji su okrutni (sa samicama i do 20 godina i zapanjujućom stopom suicida); od smrtne kazne koja je najčešća među crncima...Dijalozi su gusti, nepredvidivi u nerazumjevanju muža i žene, brata i sestre, dobro potkoženih stranaca na brodu za luksuznog krstarenja i brbljanja po palubama. Tu autor ide do paroksizma kad za istim stolom četiri osobe vode dva dijaloga, muškarci jedan, žene drugi. Ravnopravno i jednako naglas. To jest freska i potpuna kakofonija ledene samoće koja prži u društvu. Dakle ona najgora samoća. Ona je slika alijenacije, ali i starosti, za muški dio koje - Franzen nema razumijevanja. Ženska starost izgleda, ne postoji.

Iako ga kritičari vide analitičarom američkog društva, te Franzenove ocjene prije grade njegovu literarnu slobodu i intelektualnu neovisnost nego što bi bile dubinske, stvarno analitičke. Ipak, značajne su njegove ograde: od američkih predsjednika (Nixon je pokvaren, Regan glup, a Clinton ljigav); od Vijetnamskog rata kojeg osuđuje; od američkog gospodarskog haračenja/isisavanja malih zemalja putem privatizacije i liberalnog kapitalizma dok za pljačku optužuje Ameriku, Veliku Britaniju i Švedsku; od američkih zatvora koji su okrutni (sa samicama i do 20 godina i zapanjujućom stopom suicida); od smrtne kazne koja je najčešća među crncima... Odmak je tu i kad govori o američkim ambasadama po svijetu koje su građene kao bunkeri. To su teške riječi, ali su u stvari tek lateralna zapažanja, ona koja ni slučajno ne će zauzeti onaj opseg koji recimo ima nadrealistička i gadljiva očeva svađa s govnom... govnom koje je biće, koje govori i koje (mu) prijeti.

Medicinski potkovan, Franzen ne piše humorno, u prozi mu egzistira satira, ironija, potcjenjivanje roditelja i usputnih susjeda. Uvjerljivo najdosadnije su stranice od 341 do 376, ali tu počinje i kolaps romana koji nema finale, nema kraja, nema poante i nema pune snage na kraju. Posebno je neprihvatljivo tobožnje ubrzavanje fabule, koje se pri kraju romana (kao da je izgubio strpljenje) sastoji u prepričavanju završetaka sudbina svakog od pojedinih likova. To puko nabrajanje, statistička rekapitulacija, negacija je književnosti i eksperiment bez vidljiva rezultata.

Dolazak troje 'djece' roditeljima, na roditeljima posljednji zajednički Božić - nije poanta, ali je na kraju. I dosadna je do maksimuma. Franzen je uvjerljiv jedino u opisu agonije oca i odvratan poslije njegove smrti (u svojoj posljednjoj rečenici):"...osjećala je..." (supruga Enid - op. J.N.) „... da sada više ništa ne može uništiti njezinu nadu, ništa. Bilo joj je sadamdeset pet godina i spremala se promijeniti nešto u svom životu".

Izvanliterarna postignuća

Franzenove „Korekcije" teško da će postati vaša omiljena knjiga, ona koju ćete rado pročitati i po drugi put ili još jednom i još jednom. Ipak, autor imponira i to izvan-literarnim postignućima. On se obratio pravom izdavaču, vjerojatno mnogo dodatno surađivao s njime i njegovim savjetnicima na korekcijama. Pravi izdavač imao je pravi tim menađera koji su izgradili silan marketing oko knjigâ. Sve to Franzena je lansiralo u najjače medije, a to je urodilo kišom dolara. Pljuskom. Utoliko je ta tržišna menađerija, mašina i logistika u Franzenu pronašla odličan štof za zaradu. Jedna posječna uzrečica mogla bi oslikati tu skupinu profesionalni dolaroljubaca: "Ja sam idealist. Moj ideal je novac." Kao klinac smijao sam se sa svojim prijateljima obližnjem automehaničaru (za sve automobile). Radio je šesnaest sati dnevno na zemljanom podu radionice. Zajedno s ocem jedva da su imali osmoljetku. Mlađem, uvijek crnom kao dimnjačar nismo se smijali ni zbog čega gore navedenog.

Smijali smo mu se zbog rečenice (ali i životnoga opredjeljenja) koju je znao ponavljati ( varirao je sam o tip vozila): "Danas mi je došel jen fiinii, pravi gospon. Vozil je Audi 100 S" (značajno je podigao obrve tražeći (i) naše odobravanje). Ta fascinacija novcem nije daleko od imagea koji Franzen danas uživa. On simbolizita ne literaturu već zaradu i uspjeh koji su imperativ vremena. U tome je tragično samo to što masa intelektualaca danas samo donekle derivira gornji automehaničarski mentalitet iz šezdesetesih godina prošlog stoljeća. Ali suština je ista, zamatali ga u epitete, netočne korelacije s Tolstojem i tobože u veliku američku literaturu. U stvari i njih i mene škaklja jedino Franzenova zarada, hodogram uspjeha i što i kako preuzeti te lukavo primijeniti u svom vlastitome životu. Tako da u stvari logika sa zemljanoga poda danas tambura globalnim selom: živjelo obrazovanje, kućni odgoj, logika, etika i brojne druge discipline inokosnog mozga. Postali smo krdo tisućama godina nakon što smo iz njega izašli. Tu započinje klanjanje novcu i nekroza slobode.

Nakon svih promašenih metafora prevoditeljice (i ili) autora te jednog po svemu prosječnog romana razmišljam o nedvojbenoj opčinjenosti hrvatskih literarnih kritičara, anglista i ljudi koji u Hrvatskoj čitaju onim svjetskim, vanjskim, tuđim. Evo koliko je ta literarna ksenofilija opravdana. Evo koliko je potcjenjivanje hrvatske književnosti opravdano. Čitajte Franzena i „brodove s impozantnom čeličnom sposobnošću". Čitajte razvikanog i velikog svjetskog romanopisca, prvog u XXI stoljeću (a „Korekcije" su tiskane 2001.!), koji piše „paluba mu se lagano njihala, od pramca do krme" ( što inače, zove posrtanjem), koji pred brodom vidi ne valove, ne velike valove već „problem tekućeg brijega" i „užas plutanja" (brod koji plovi ne pluta!). I nemojte mi reći da je za ovih nekoliko bedastoća (unutar jedne jedine rečenice!) kriv samo prijevod, tobožnji prijevod gđe Ozmec.

Javor Novak