Tomislav Merčep ili o zaboravu

One rane jeseni 1991. kada su Hrvati jedva odolijevali srpskoj agresiji, naoružani samo hrabrošću i ponekom puškom, povlačili se na mnogim područjima ili ostajali opkoljeni, jedan je čovjek poduzeo prvu uspješnu navalnu akciju većega formata. Zvao se Tomislav Merčep. Očistio je od četnika veliko područje zapadne Slavonije, markantan i odvažan na čelu vojske koja ga je slijedila. U tomu je pothvatu i ranjen. Televizijske snimke koje je vidjela javnost, probudile su i u malodušnih nadu da se možemo suprotstaviti srpskom nasilju.

Više od toga u tom trenutku nije bilo moguće. U dijelu zapadne Slavonije četnici su bili prejaki, potpomognuti jugoslavenskom armijom. Imali su pomagače i na prostoru koji je oslobodio Merčep, doušnici su radili, djelovala je peta kolona. U području koje su držali četnici (dio "krajine") ubijani su i mučeni Hrvati, masakriran dr. Šreter, a četnički vođa bio je stanoviti Đakula.

U akciji "Bljesak", Đakula se našao u nebranom grožđu, opkoljen zajedno s dijelom vojske krajinskih Srba. Da se izbjegne krvoproliće, Tuđman je Đakuli uputio dr. Kostovića koji je u krajnje napetim okolnostima uspio uvjeriti Đakulu da se preda, i on i njegova vojska. Štoviše, Đakuli nije pala vlas s glave.

Danas je 2010. godina. Kako stoje stvari, gdje je Merčep, a gdje je Đakula? Merčep je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, teško bolestan i pod teškim optužbama. Veljko Đakula je slobodan čovjek, ima neku udrugu, koliko znam, ta udruga ili što već jest dobiva enormni novac iz državnoga proračuna, ima lijep broj zaposlenih i podosta automobila, itd.

To je slika današnje Hrvatske.

S jedne strane zaborav, s druge strane potenciranje sjećanja na navodne hrvatske zločine. Gdje su pokopani ostatci motornom pilom masakriranog dr. Šretera – ni danas se ne zna. Tko su njegovi (i ne samo njegovi) ubojice – ne zna se. Da je najveći grijeh dr. Šretera bio što je poštovao hrvatski jezik – ni to se ne zna u široj javnosti. Kako stvari idu, još će i dr. Šreter biti pripisan na dušu Tomislavu Merčepu.

Nego, ono što je doista strašno, jest činjenica da se – pišući ovaj napis – ni ja nisam mogao sjetiti kako se zvala lokacija na kojoj su u zapadnoj Slavoniji ubijani hrvatski civili. Ali Pakračke poljane morao sam se sjetiti jer je toliko puta izgovorena u medijima, nasuprot ovom mjestu čije je nespominjanje učinilo da bude zaboravljeno. Pa molim vas, pomozite mi da se sjetim.

Hrvoje Hitrec