Početkom svibnja 2026.

Umjesto kruha i igara, narodu darovan grah, uz štrukle za poduzetnije ranoranioce. Sindikalisti imali svojih pet minuta, a bivši sindikalist sada im u ime vladajućih poručio da nije sve tako crno. Barem smo po nečemu prvi u Europi, možemo biti ponosni na našu inflaciju, eto kako je debela i lijepa, visoka i stamena.

Nego, ljudi uglavnom ne znaju zašto baš grah. Prvi sindikalisti bili su rimska  braća Tiberije i Gaj Grakho, što je Hrvatima teško izgovoriti, pa kažu – braća Grah. Oni su se borili za maloga plebejskog čovjeka, štono riječ, za njegov standard, i posebno zahtijevali agrarnu reformu, a to  se nije sviđalo velikim kompanijama u rukama aristokrata. A kako su braća  završila? Vrlo tragično, Tiberije je zatučen i bačen u Tiber, a malo godina poslije i brat Gaj.

Nezahvalno je baviti se sindikalnim poslom, ukazivati na položaj radnika i ne samo radnika, na mizerne plaće, o stanju u realnom sektoru da i ne govorimo, ondje i nadalje vladaju zakoni i običaji divljega kapitalizma – hoćeš raditi za crkavicu, može, ako ne ćeš, ima tko hoće, to jest imigranti. Koji rade i šute, a šute jer ne znaju hrvatski jezik.

Na hrvatski je jezik, njegovu težinu i sudbinu podsjetila beogradska smrt bjegunca Gorana Babića, o kojemu mlađi naraštaj ne zna ništa, ali znaju fukare i ini trudbenici, koji ga u napisima dižu u nebesa, premda je vjerojatno već u paklu. Ljevoruka klatež slavi svoj uzoriti uzor, jugoslavenski i divljački, oprezno izbjegavajući citat iz njegova pamfleta Jezik i smrt, teksta koji je liječnika iz Lipika poslao u smrt, poput preporučenoga pisma. Prešućuju, da se Vlasi ne dosjete. Pa treba još jednom podastrijeti rečeni citat, a glasi:  „Ludilom, bjesnilom obuzetu beštiju valja liječiti otrovom, vatrom i željezom. Ako i to ne pomogne - zemljica čarna, trava zelena.“ Citat završen. Udbaški kulturtreger označio je tako početak progona dr. Šretera ( a bila je polovica osamdesetih), koji se drznuo oficira nazvati hrvatskom riječi časnik, a progon je završio početkom devedesetih kada su srpski teroristi uhvatili, mučili i ubili nesretnoga liječnika.

Nije to, kada se govori o polovici osamdesetih, bio izoliran slučaj, samo je javnosti bio poznatiji od svih onih na koje se okomio list Komunist (i ne samo taj list) u službi već pomalo ocvalih ali i dalje opakih komunističkih tadanjih vođa. Što je dalje bilo, znate, ali je mazohistička samostalna Hrvatska dobila uradak neke jugoslavenske provokatorice koja je izostavila riječ smrt, pa knjigu nazvala Jezik i nacionalizam, tvrdeći žustro da Hrvati ne smiju svoj jezik nazivati svojim narodnim imenom. Nije šija, nego vrat, hrvatski je nacionalizam takvima sinonim za smrt, a hrvatski jezik smiješna smišljotina nepismenih beštija.

Znači, i nakon svega što nam se događalo, ostali su u Hrvatskoj džepovi otpora hrvatskom jeziku, tiskale se knjige suprotiva njemu, pisale deklaracije o nepostojećem zajedničkom jeziku. A glede bjegunaca goranbabićevskih i šerbedžijskih u Srbiju, ali i onih koji utekoše pred „ustašama“ u zapadnoeuropske zemlje, gdje su silno opanjkavali modernu hrvatsku državu, treba reći da su nešto pametniji među njima nakon nekoga vremena shvatili da nije potrebno opanjkavati iz inozemstva, pa se vratili u omraženu samostalnu Hrvatsku i nastavili rovariti iznutra, nošeni na rukama ljevice, ali ponekad i zbunjene umjerene desnice, vratili se, znači, u krilo omražene zemlje da  ju izjedaju, što im je uspjelo iznad očekivanja, pa do dvadesetih godina novoga stoljeća i konačno potpuno preuzeli „kulturni sektor“, uvalili se u medije itd.

Oni drugi nemaju potporu, bačeni u kut, marginalizirani. Lijepa je ilustracija jedan događaj u prošlom tjednu, obljetnica Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova (koje je vlast ugasila), te dodjele nagrada za poeziju i prozu, kao i za grandioznu izložbu U početku bijaše Kraljevstvo. Nagrade nazvane po antologijskom pjesniku Dubravku Horvatiću, te povjesničarki Ljubici Štefan. Okupilo se u  Matičinoj dvorani Ljudevit Jonke (jer HKZ naravno nema svoj prostor) gotovo sve što čini hrvatsku kulturu, znanstvenici, umjetnici, slikari i kipari poput velikoga Kuzme Kovačića, a zapaženi i prelati poput sisačkoga biskupa Vlade Košića. Nego, nešto je nedostajalo: kamera Hrvatske radiotelevizije. Da „šira javnost“ slučajno ne sazna za događaj. Očito na nacionalnoj televiziji nitko više ne zna za Dubravka Horvatića, za Ljubicu Štefan, a ni nagrađeni autori nisu joj po volji.

Dubravko Horvatić bio je progonjen punih dvadeset godina nakon Hrvatskoga proljeća, prešućivan i zatajivan, pjesnik proročanske Zle vojne, autor pedeset knjiga, prevedenih na 25 jezika. Ljubica Štefan, iznimna žena, rođena u Prilepu, studirala prije Drugoga rata u Zagrebu, diplomirala poslije rata u Beogradu, za vrijeme rata živjela u Karlovcu i spašavala Židove, pravednica među narodima, uz čije je ime u Yad  Vashemu prvi put uklesano ime Croatia. Lijepo, ali se, živeći u postratnom Beogradu grdno zamjerila Srbijancima, tragala za dokumentima, pa pronašla štošta, recimo onaj apel 500 srpskih intelektualaca u kojemu se Srbe poziva na suradnju s nacistima, što je jugoslavenska historiografija skrivala kao zmija noge. I još je mnogo toga pronašla, recimo dijelove zatajenoga Teslina dnevnika, u kojemu piše o hrvatskom porijeklu svoje obitelji.

Toliko o ljudima čija imena nose rečene nagrade. A nagrađen za pjesništvo u utorak prošloga tjedna iznimna je figura, Ivan Tolj, pjesnik i general, što već samo po sebi izaziva otpor kulturmajstora na HRT. A bio je Tolj pjesnik i prije Domovinskoga rata i poslije, objavljivao osamdesetih godina, a 1990. pojavila se meni najdraža njegova zbirka Anima Croatorum. Sada je nagrađen za zbirku pjesama Slova moja, preuzeo nagradu teško pokretan. Za prozu je nagrađen potpisnik ovih redova, autor romana Rex Croatorum Tomislav. Romanopisac koji je negdje početkom ovoga stoljeća odlučio romansirati cijelu hrvatsku povijest, iz svakoga stoljeća po jedna knjiga, a kada je već davno nekim ljudima govorio o projektu, počeli su zvati Vrapče i slične ustanove. Sada više ne zovu, devet je stoljeća objavljeno, a Rex Croatorum u godini 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Roman uglavnom prešućen.

Nije važno. Ali je važno ono što su učinili autori izložbe U početku bijaše Kraljevstvo, povjesničari i povjesničari umjetnosti, dobitnici nagrade Ljubica Štefan. Sjajni ljudi, doktori znanosti, sveučilišni profesori, Dino Milinović, Tomislav Galović, Trpimir Vedriš. Pokušajte samo, dragi čitatelji, proguglati životopis i djelopis Milinovićev, ostat ćete u čudu. Kao i ostali nagrađeni domoljub od formata, pa je, govoreći s nagradom u rukama, opisao kako je raspoređena izložba kakva se može vidjeti jednom u stoljeću, od Višeslavove krstionice do Matoša, čiji znameniti stihovi „I dok je srca, bit će i Kroacije“ ispraćuju posjetitelje.

A kamere nacionalne televizije nije bilo, eh. Ma HTV je i inače jednostavno ignorirala izložbu U početku bijaše Kraljevstvo, snimila otvaranje da se vidi koji su političari došli, i od tada šutnja, mjesecima. A izložba trajala. Nevjerojatno je ali istinito da televizijski kulturtregeri nisu iskoristili što im je na pladnju ponuđeno, hrvatsku povijest na jednom mjestu, artefakte dobavljene s mnogih strana. Nisu li se mogle snimiti emisije o svakom „katu“ (i doslovno), o svakoj skupini artefakata, serijal praćen objašnjenjima autora izložbe, sat i sati hrvatske povijesti, hrvatske umjetnosti. Ništa. Ignorabimus. Tko je na toj sadanjoj nacionalnoj televizije „zadužen“ za kulturu? Ne znam. Nemam pristup, pohitavaju me. Ne čitaju što godinama pišem već i sebi dosadan, da bi posao HTV-a trebao biti (i) snimanje igranih (naglašavam: igranih) serija o osobama koje su obilježile hrvatsku povijest, o razdobljima slavnim i manje slavnim, ali je i u potonjima živjela besmrtna državotvorna volja. Ali ne, snimaju se …ma zastajem. I gdje su igrani životopisi velikih hrvatskih znanstvenika i umjetnika? Nema čak ni obrazovnog, školskog programa, barem to. Ima kvizova, čast, ali i to su franšize. Elem, Hrvatsku radioteleviziju treba resetirati, donijeti novi Zakon o HRT-u, postaviti ljude koji znaju, razumiju, ljude s imenom i prezimenom, kao u doba kada je Nedjeljko Fabrio vodio dramski program, a i ona urednica u vrijeme komunizma  imala je na  listovima palme više sluha za hrvatsku književnost i njezine klasike. Na kraju krajeva, HTV reprizira ono što je (više ili manje) snimljeno prije samostalnosti,  Malo misto, Gruntovčane, zahvaljujući Paji Kanižaju i njegovoj sklonosti humoru, ali i daru uvjeravanja nadređenih mu osoba. A postojao je i Dramski program za djecu i mlade, iz kojega je proizašla treća  zapamćena serija, Smogovci. Njih sadanji „establišment“ ignorira, ne reprizira. Čestitam.

                               X x x

Ušli smo u svibanj, mjesec prekrasan i prestrašan, mjesec koji budi sjećanja na smrti i patnje Hrvata nakon svršetka Drugoga rata, ali i na borbu za slobodu u Domovinskom ratu, na strahote Borova Sela, kao i na vrijeme  kada je iz pepela stvorena Hrvatska vojska toliko ojačala da je mogla slomiti neprijatelja u dva dana, u akciji Bljesak. I opet se iz Beograda ponavlja isto, jadno i ofucano, da su Srbi protjerani, da je sve to bilo nalik na NDH, premda je i UN bio na terenu, a njegova se akcija zvala Siguran prolaz. Isto će se potom iz čaršije tumačiti za Oluju. Sve što su srpski teroristi činili prethodnih godina – za čaršiju ne postoji. Nije se dogodilo. Nije bilo srpske agresije na Hrvatsku, ni vanjske ni unutarnje. Povijest devedesetih prošloga stoljeća za Beograd počinje devedeset pete, valjda voli poraze. A hrvatske vlasti blagonaklone, eto ne tako davno jedan bivši predsjednik zvao Đakulu u – Knin, na obljetnicu, kao uvaženoga gosta.

Dosta o nedalekoj prošlosti, za sada, jer može se i mora stalno govoriti i govori se pred spomenicima poginulim hrvatskim vojnicima, ne zaboravlja se. Kao što se ne zaboravljaju ubijeni civili i pobijena hrvatska djeca. A sjećamo se početkom svibnja  i više nego zaslužnoga ministra Gojka Šuška.

Uzgred se bavimo ovim vremenom u kojemu živimo, a u prošlom je tjednu Hrvatska bila u središtu pozornosti ako ne svijeta, barem Europe – predsjednici i premijeri u Dubrovniku slavili vizionarski tromorski savez, bila ondje i Kolinda, s pravom, kao pionirka. Odmah zatim zagrebački  skup umjerene međunarodne desnice, bila ondje Julija Timošenko, koju dugo nismo vidjeli. Hrvatska napokon središte Europe, ako ne još političko, a ono energetsko, podatkovno, govori se o milijardama, a ne samo milijunima eura. Svijetla budućnost, ako bude struje. Tehnološko čudovište u Topuskom nazvano po Panteonu, znači u čast višeboštva, iako za tehnologe postoji sam jedan bog, umjetna inteligencija. Čitam da je ona već sada pametnija od cjelokupnoga čovječanstva. „Kao da je to teško“, reče Mak.

Nogomet

U zemlji tisuću otoka naslov prvaka osvojio klub sa stotinu imena i pedeset grbova. Nadalje oči uperene prema reprezentaciji i svjetskom prvenstvu u zemlji kralja Donalda. I obližnjima. Hoće li Iran nastupiti, još nje posve jasno. Amoralna, nesportska ideja da umjesto Irana igra Italija, pada u vodu. Talijani uvrijeđeni, ne žele mjesto koje nisu zaslužili, čast. Da su slučajno pristali, bilo bi to kao da neki dobitnik ili dobitnica Nobelove nagrade daruje svoju nagradu nekomu tko ju nije zaslužio. Kakav bi to skandal bio.

                                                                                     Hrvoje Hitrec