O povijesnim romanima

Uvodno treba reći: povijesni roman je kraljevski žanr. Čast ostalim žanrovima, ali je povijesni roman uzbudljivo poniranje u prošlost, pa čak i onda kada nije na visokoj literarnoj razini obuzima čitatelja zasićenoga sadanjosti i željnoga staroga svijeta, koji nije bio tako zamršen i proviđen tehnologijom kao život naš svagdanji. Već i sama scenografija, uvjetno rečeno, kostimografija jednoga povijesnog razdoblja, običaji i odnosi, imaju draž i zavodljivost neobičnosti, uz to što ne treba zanemariti ni spoznaju da prosječni čitatelj baš i nema preveliko znanje o događajima iz daleke ali i bliže povijesti, pa ju otkriva na ugodan način, u romansiranom obliku.

Autor povijesnoga romana je čovjek koji je umjesto čitatelja proučio izvore, a zatim stvarne, zabilježene događaje i osobe omotao kao maštovitim bršljanom fiktivnim likovima, koji ponekad ili često postaju nositeljima radnje i intriga. Autor mora biti uvjerljiv, a da bi to doista bio treba proučiti dostupnu građu, pripremati se za pisanje tako fanatično, rekao bih, da se počne osjećati suvremenikom razdoblja o kojemu piše. I tu je cijela tajna, sve ostalo pripada umijeću pisanja, ako postoji. A ljudi o kojima piše, pa i oni nepoznati, nisu nepoznanice, nisu ni po čemu bili drukčiji od nas, od Giglameša do naših dana ništa se novo s čovjekom i u čovjeku nije promijenilo. Ista pitanja o smislu, iste strasti i isto zlo, iste čežnje i težnje, ljubavi, ljubomore i zavist.

Glede izvora još ovo: u jednom pismu tuži se Tolstoj da već dugo istražuje zbivanja u vrijeme Napoleonova upada u Rusiju, luta borodinskim poljem, te podosta očajan zaključuje: „Još ne znam što ću sa svim time.“ Stefan Zweig, iako mu je godilo što ga hvale, reče gorko: „Kada biste vi znali koliko je tu posla bilo prije pisanja romana…“ No u stvari nikoga to ne bi trebalo zanimati, čitatelja svakako ne. On je samo biće uvučeno u čaroliju vremeplova, pa napokon i sam biva suvremenikom davnih zbivanja.

Jest, povijesni je roman više od književnosti, osobito za one koji ne vole samo pripovijedanje na podlozi historiografije njima stranih zemalja, nego više od svega djela iz nacionalne prošlosti. Kao što čovjek u nekom trenutku poželi rekonstruirati svoje rodoslovno stablo, tako i narod traži svoje korijene, svoje takoreći bake i djedove, hod kroz stoljeća naroda, u našem slučaju hrvatskoga naroda, koji je čudesnom otpornošću uspio opstati u povijesti, sačuvati svoj jezik, samosvojnost, svoj duh i dušu, usporedo čuvajući državotvornu prirodu i u sretnijem dobu narodnih vladara i u vremenima kada je ta priroda budno sanjala zaključana u škrinji privilegija. A da bude tako, uz osobe koje su u svojem vremenu bile čuvari državnosti, uz povjesnike posebno probuđene u devetnaestom stoljeću ali i prije, zasluga je najvećma pisaca povijesnih romana, svih naših šenoa, kumičića i nehajevih, većih i manjih knjiga i pisaca. Hrvatski se povijesni roman pojavljuje u vrijemenu zalaska feudalnoga doba i trijumfa građanskoga staleža, koji je blizak seljačkom, ponekad nepravednoga trijumfa. Za ilustraciju, onaj Gašpar Alapić, negativac u Seljačkoj buni, bio je desna ruka Nikole Šubića Zrinskog u Sigetu, jedan od rijetkih preživjelih, ali to mu kod Šenoe nije pomoglo. A kad sam već kod Sigeta, vraćam se izvorima: primjerice, komornik Zrinskoga, Ferenc Črnko, bio je u stvari prvi hrvatski reporter, njegovi zapisi lica mjesta, takoreći, predstavljaju veliku povijesnu vrijednost i podlogu za povijesni roman. To samo uzgred, nastavljam o uvijek mogućoj stanovitoj pristranosti, primjer je povijesni roman Narcisa Jenka Obitelj vojvode Hrvoja, u kojemu su bosanski krstjani posve krivo prikazani, ali to je već tema za opširniju analizu. Prave nevolje za povijesni roman stigle su 20. stoljeću, u vrijeme protuhrvatskoga komunizma, kada je hrvatski povijesni roman bio nepoželjan, sve dok se sustav nije počeo urušavati, a pojavili se Aralica i Fabrio, zatim i drugi. Prije njih, naravno, Hrvat Ivo Andrić, odmetnuti hrvatski pisac, koji se žalibože priklonio nejasnoj trostrukosti.

No, kada je publika stotinu godina prije, na razmeđi 19. i 20. stoljeća dobrano prihvatila hrvatski roman, na pomolu je već bilo vizualno doba. Ne toliko još film, koliko umjetnost stripa, pa je Maurovićeva interpretacija Zagorke bila gotovo isto popularna kao i njezine knjige, a nastavilo se to i duboko u 20. stoljeće, sjetimo se samo genijalnoga stripa Radovana Domagoja Devlića Zlatarovo zlato, koji je u nastavcima izlazio u dnevnim novinama. Glede filma, koji danas privlači publiku više od knjiga, koje narod nerado čita, nismo se proslavili. I to je ono što me najviše boli: dok su Englezi snimili sve svoje Henrike i Eduarde, Francuzi svoje kraljeve i kraljice, pa i izvan Europe, nadareni Korejci ili Japanci primjerice, pregršt povijesnih filmova, mi nismo u stanju snimiti igrani film o Branimiru, o Tomislavu i kraljevima nakon njega, o znamenitim velikaškim obiteljima, pa ni o Oluji koja je već i sama povijesni događaj, jest, kao ni igrani film o slavi i tragediji Vukovara, Sigeta našega doba. Ni o Sigetu nemamo film, skupo je to, radije snimamo komorne filmove, koji zahtijevaju manje novaca, a ako loše govore o hrvatskoj državi, uloži se ipak malo više.

A povijesni roman i dalje živi, nastaju nova djela. Eto, u Kaštelima svake godine natječaj za najbolji hrvatski povijesni roman, natječaj koji je iznjedrio niz dobrih naslova, a pojavljuju se nova djela i nezavisno od rečenoga pothvata, na žalost javnosti malo poznata. Ovogodišnji dobitnik nagrade Kamov, književnik Međurečan, uputio se u Judeju, u doba sumraka višeboštva.

I na kraju, ako nije preuzetno, spomenuo bih i samoga sebe, s isprikom. Naime, riječ je o medicinskom slučaju – ja sam početkom stoljeća smislio suludi plan da romansiram cijelu, baš cijelu hrvatsku povijest. Znači, iz svakoga stoljeća po jedna knjiga. Za sada ih je sedam, a osam stoljeća jer jedna od knjiga zahvaća dva. Zadnja objavljena je Rex Croatorum, o Tomislavu i njegovu dobu, u prilici 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. A nastavljam i dalje, dok me ne zatvore u ludnicu ili u drveni sanduk. Hvala na pozornosti.

Hrvoje Hitrec

Tekst je pročitan na tribini DHK-a pod nazivom “Hrvatski povijesni roman – vodič bolji od udžbenika” u knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu, u četvrtak 20. studenoga 2025. Sudjelovale su još Julijana Matanović, Helena Sablić Tomić i Lada Žigo Španić.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.