Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Sredinom travnja 2024.

Kakvo je to vrijeme, pita me mačak Mak. Normalno, velim, nakon nekoliko ljetnih mjeseci dolaze hladnoće. Ne može ljeto vječno trajati. A da je previše hladno, osobito ujutro, i to je točno. Eh, dobra stara vremena. hitrecJest da smo živjeli u odurnom komunizmu, ali su barem godišnja doba išla po žnori, po kalendaru, čak i po katoličkom kalendaru. Uostalom kažem Maku i Toru, pustite me na miru, analiziram izbore. „A zašto životinje nisu mogle glasati?“, pitaju me. „I meni je to čudno“, velim, diskriminatorno. „U Hrvatskoj ima više životinja nego ljudi, posebno u zadnje vrijeme.“

Bacam se na analizu. Prije svega: izlaznost. Bila je velika, ljudi stajali u redovima, kao za cijepljenje u vrijeme korone. Uopće, izlaznost je među Hrvatima velika, posebno izlaznost iz Hrvatske. Oni koji su ostali u zemlji, imali su u srijednim izborima veliku ponudu, mnogi razmišljali nad plahtama ne snalazeći se, pa je bilo puno bačenih glasova, koje je pobrala komunalna služba. Ljevici i ultraljevici narasla krila vidjevši tu pomamu za kutijama, sigurni u trijumf pjevali su Padaj silo i nepravdo, ali je narod ostao pribranim, ovaj put nije podlegao histeriji kao svršetkom prošloga stoljeća. Na kraju, kada je Hrvatska ujutro osvanula u plavoj boji, ultracrveni su, sa svega nekoliko svojih fleka na zemljovidu, počeli nešto muljati oko manjinske Vlade i pjevati drugu pjesmu: Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može. A nemre se. Dok ovo pišem, čini se da bi HDZ i Domovinski pokret mogli zakopati sjekire i iskopati sporazum. Uostalom, i HDZ je bio pokret. Uz to, dobar dio pripadnika i simpatizera HDZ-a misli isto što DP govori, pa ne bi trebalo biti velikih teškoća, zajedno imaju 75 ruku, a onu jednu će lako kupiti. Može i manjinsku. Pa nisu manjine jedan i jedinstveni organizam, hoću reći ima ih i koji nisu SDSS, premda se taj ponaša kao da je nadređen ostalim manjincima, uvijek željan vlasti pa makar nad ostalim manjinama. Možemo! i s romskim zastupnikom, zašto ne? Za pupovčanima u tom slučaju ne treba plaziti, pa je tada i DP zadovoljan. Formirala bi se tako baš hrvatska Vlada, s Ciganinom, ali najljepšim.

Nego, usred ove moje pomalo naivne analize, dotrče mi Mak i Tor vrlo uzbuđeni. „Gazda, bili smo vani na cesti. Svi govore o državnom udaru.“ „Ma kakav udar, vi ste udarene životinje“, kažem. Ali oni opet po svome, pa sam se malo zabrinuo. Odem u garažu po pancirku, njih šaljem po novine, kada se vrate vidim da je riječ o Ustavnom sudu - crveni optužuju USUD za udar ili barem predudar. Sav se tresem. Iz dvorišta Ustavnoga suda na Gornjem gradu kreću izborioklopno-mehanizirane postrojbe prema Pantovčaku, na čelu s general-pukovnikom Šeparovićem, a Milanovića uz počasnu gardu brani samo samostalna satnija od tri izdvojena ustavna suca. A što je casus belli? Ustavni sud ne da kršnomu kršitelju da bude mandatar, što se ionako ne će dogoditi, pa je sve to bura u čaši vode, ali neka, mi volimo ako ne drame onda sapunice. Elem, crveni od bijesa i ljutnje još će četiri godine divljati, vrijeđati i pljuvati po plavima, drogirati se i histerizirati, ali će i plavi valjda nešto naučiti i postati manje bahati, manje nas rezati s porezima i orođavati s rodnom, jer bi sljedeći put mogli popušiti. Treći put Bog pomaže, što se i dogodilo, ali četvrti ne će. Ako nije upalio treći Reich, može četvrti. Za sada Vlada spasa ostaje Vlada u dubokoj sjeni, pokušava spasiti što se spasiti dade, to jest ostatke. Po reakcijama iz tzv. Europe, čini se da su za sada zadovoljni, to jest da ne će biti previše nezadovoljni ako HDZ i DP idu skupa, jer – ruku na srce – nije Domovinski pokret nikakva ultradesna stranka, nego družba umjerenih i normalnih Hrvata formirana na istoku Hrvatske koji je u ratu vjerojatno, to jest sigurno, najviše nastradao i ima teške uspomene, nesklon zaboravu. Pa mu nisu dobro sjele cinične pupovačke izborne poruke o Srbima kao dobrim komšijama, nisu sjele onim susjedima koje su komšije ubijale i odvodile u srbijanske logore, a nisu zaboravili ni kako je i kada osnovan SDSS i tko mu je bio duhovni otac, dotično zločinac Hadžić.

Glede zločina: događanje naroda u RS-u, još i dalje sastavnom dijelu BiH, a povod je unovska nakana da se srpska zvjerstva u Srebrenici i službeno proglase genocidom. Dodik i njegovi ne slažu se s tom ocjenom. Sada bi RS trebala ispasti žrtvom, ma ne može to tako, kažu, a što je sa Srbijom koja je imala prste i u Srebrenici, ali i u zločinima na cijelom teritoriju BiH, prije toga (i za vrijeme) i u Hrvatskoj. Zato ćemo se mi, razmišlja Dodik, priključiti Srbiji, pa da i ona bude u štihu, jer ako jest bio genocid onda neka zajedno patimo, ne i platimo. Uostalom, zajedno smo i stvarali bihveliku Srbiju, a što nije do kraja uspjelo, Bože moj, nismo mi krivi, mi smo svoje učinili, kada se sve zbroji Srbija je uz našu pomoć stigla preko Drine, izgubila doduše Kosovo, a sada sjedinjeni možemo reći da smo ostvarili malu veliku Srbiju. I na tome se može graditi svijetla i velika budućnost. Naravno da tuga postoji, neizmjerna, vedrije bi bilo da se devedesetih nisu dignuli ti prokleti Hrvati, ma tko bi rekao, tako kulturni dečki a eto, znaju se boriti. Čini se da je ta hrvatska kultura nadmoćna ne samo u kulturnom smislu, da je u njoj u stvari kvaka, i zato ćemo – misle u Beogradu i Banjoj Luci – u pripremnom razdoblju nastojati da ju razdrmamo, uzdrmamo, ubacujući se u nju sa svojim kulturnim proizvodima, cajkama i prijama, filmskim i drugim koprodukcijama, a manje ili veće stožere imamo već odavno u samoj Hrvatskoj, postjugoslavenske mostobrane takoreći. Samo neka Putin pobijedi u Ukrajini, to je sve što sada želimo, a onda idemo redom. Kao u dobra, stara vremena. Pa i mediji spadaju u kulturu, valjda, a u hrvatskim medijima imamo također svoje ljude, budne spavače, koji, posebno u tisku i osobito srpskom, ali ne samo u tisku i ne samo srpskom lijepo i podmuklo, ali sustavno granatiraju sve što je tim prokletom Hrvatima sveto, sav taj njihov prokleti „identitet“. Ima ondje i drugih medijalaca, ali s njima ćemo lako, ima još ovčara.

Dosta o dodicima i izborima. Prošli su bez incidenata, što je važno, osim što sam vidio jednoga čovjeka koji je povraćao na izbornom mjestu. Na pitanje što mu je i kako se to ponaša, reče mi da vidi stranke, ali ne vidi ljude. Vražji alkohol.

Idemo dalje. Slijede europski izbori, pa još i predsjednički. Može li Milanović biti kandidat za predsjednika? Može! Ako ne bude premijer, a ne će. Može li ga Sabor skinuti sa sadašnjeg položaja predsjednika prije predsjedničkih izbora? Može, ali ne će. Dok nema dvotrećinske većine koja može. A dvotrećinska je već dugo samo iluzija.

Teško je s tom demokracijom, rođenom za žongliranje, ali navodno nema boljega domišljaja. Sve je tržište, politički Hreljić, a oni koji ne znaju završavaju na Jakuševcu, koji je zato i smješten odmah pokraj Hreljića.

Glede državnog udara, više se bojim bliskoga turističkog udara na državu Hrvatsku. Čitam, kao i vi, o naraslom protuturističkom pokretu u Španjolskoj, koja je desetljećima dopuštala i dopušta da ju turisti zlostavljaju. Pa je ljudima prekipjelo. Turisti zagađuju smećem i bukom, troše vodu koje nema dovoljno, stvaraju gužve u prometu, u gradovima, turizamopijaju se i bljuju. Vrlo je slično i u Hrvatskoj, na koju udaraju horde, obaviještene unaprijed da se u toj divnoj, egzotičnoj zemlji mogu razbacati kako žele, da se u njoj tolerira sve što u njihovim usukanim domovinama nije dopušteno. Jest da se i u Hrvatskoj pomalo bune domorodci, jer im se život pretvara u pakao, uši im otpadaju od glasne glazbe i vrištanja, do dućana se probijaju kroz turističke mase, a više se ni između gradova naši ljudi ne mogu voziti autocestom bez velikih muka i zastoja. Hrvatska je u blokadi barem tri mjeseca godišnje. I to u doba mira. Navodnog. Ali lova je lova, trpimo, a trpjeli smo i više u prošlosti, bez love, iz drugih razloga, a ne turističkih. Sada trpimo suvereno i samostalno. Čekamo kruzere kao što su nekad u Polineziji čekali bjelačke brodove, ali su ondje i tada barem nekoga pojeli kanibali, za osvetu strancima turistima, navodno i rođaka Joea Bidena. No dobro, možda ne u Polineziji, ali neka se nađe.

Čitam dalje. Ipak su naša turistička posla nešto vedrija od ratova koji se vode ne baš daleko od nas. Vidim da je američki Kongres izglasao oveću svotu za pomoć Ukrajini, ali u isti mah i za pomoć Izraelu. Umjesto sankcija Izraelu. Doduše, opalili sankcije nekim Izraelcima, ali pojedinačno. Tek da se malo zabašuri. O genocidu u Gazi još govore samo neutjecajni Ujedinjeni narodi i Papa, te smjeli i odvažni novinari, kojima nije jasno kako funkcionira ovaj licemjerni svijet. A čujte, samo trideset tisuća pobijenih Palestinaca, od toga tek jedna trećina djece, pa ne ćemo od toga praviti veliku misu. Ni hrvatska „vanjska politika“ nije se iskazala. Barem je mogla pristati javno i hrabro uz ideju o dvije države, od kojih je jedna palestinska. Nije ni to, za sada. Pa gdje je problem? Eto, Jugoslavija se nije raspala na dvije, nego na puno država, šest ili sedam, i sve su priznate. Vidite kako smo mi Hrvati dobro prošli, hm, to jest dobro bismo prošli da se satrapija mirno raspala, da smo imali susjede, a ne komšije velikih pretenzija, a malog uma. Ovako, morali smo dalje ratovati, makar priznati, sve dok komšije nisu priznali poraz, što je značilo drugo priznanje Hrvatske. Odnosno treće, jer prvi put smo priznali sami sebe 1990.

O Smogovcima (više nije osobno)

Da nije osobno i da samo ja ne dosađujem s pitanjima o repriziranju Smogovaca, dokaz je napis objavljen na portalu Jutarnjega lista 21. travnja autorice Klare Rožman, koja se u stilu najboljeg istraživačkoga novinarstva upustila u pokušaj otkrivanja istine o zagonetnom spremanju u ormar televizijske serije, već odavno nazvane kultnom. Naslov napisa je: „Više ne ćemo gledati Smogovce? Na HRT kažu da su reprize preskupe, za sve su krive ove 43 sekunde.“

Jesu li krive te sekunde? Riječ je o špici nizanke, o Bernsteinovoj skladbi poznatoj iz filma Sedam veličanstvenih. U smogovciistraživanju se, međutim, pokazalo da je HRT svojedobno regulirao autorska prava za s v e serije nastale do 1990. i platio odštete. Tako i za Smogovce. Otpada tako tvrdnja (čija?) da se Smogovci ne repriziraju zbog špice.

Otpada i navodni razlog da se za svako repriziranje ponovno trebaju tražiti prava, što je potvrdio i ZAMP – da, naime, nisu potrebna dodatna odobrenja.

Znači, to je riješeno. Ali je zato nađen novi razlog neemitiranja – skupo je, preskupo. Osim toga, tumače iz resora za djecu i mlade HRT-a, odlučeno je da će oni uložiti u nove premijerne sadržaje za djecu u dobi do sedam godina, a spremaju i novu seriju za mlade. Što je lijepo i pohvalno, naravno da treba proizvoditi nove sadržaje, pojavljuju se nove serije i za odrasle, ali se usporedo reemitiraju i one iz „povijesti“, koje su postale takoreći kulturno dobro, poput Gruntovčana i Maloga mista. Publika drži da su u tom rangu i Smogovci.

A sada o skupoći. Molim vas, koliko bi danas stajala vrsna televizijska serija od trideset i osam epizoda? I koliko je to sati programa. S tim da Smogovce ne treba snimiti, jer su već snimljeni. Koliko bi repriza stajala HRT, ne znam, ali svakako nije riječ o astronomskoj svoti.

Ne ću griješiti dušu, ali sve mi se čini da navedeni (i demantirani) razlozi neemitiranja, zajedno s lamentacijom o skupoći, nisu u ovom slučaju presudni. Bit će da je riječ o drugim, meni nepoznatim razlozima, koji ne spadaju u financijske i slične kalkulacije.

Kako bilo, na redu je publika koja Smogovce hoće i želi, pa bi se trebala oglasiti. A možda bi HRT mogao naći i sponzora za repriziranje serije. Nije uobičajeno, ali zašto ne pokušati.

150 godina od Ivanina rođenja 

Obljetnica nije zaboravljena. Nova izdanja Priča iz davnine, Šegrt Hlapić postavljen na daske Kazališta Trešnja, novinski feljtoni, Kuzma Kovačić iskovao novčić, nije kuna, ali je Ivana. Velikanka Ivana Brlić Mažuranić rođena u brlic_MazuranicOgulinu, od svoje ruke usmrćena u Zagrebu uoči Drugoga rata, ostaje fenomenom nikada nadiđenim, s razlogom hvaljena i slavljena. Autorica prvoga hrvatskog romana za djecu i mladež, ali ne i prva u povijesnom romanu za mladež – prvenstvo pripada Ljudevitu Vukotinoviću i njegovu romanu Štitonoša (1844. !) . Ivanin povijesni roman Jaša Dalmatin nije dovršen, kažu, premda je istina da je objavljen godinu prije autoričine smrti, s prekrasnim ilustracijama. A to što nedostaje planirani Zaključak, ne škodi cjelini. Sve smo već do tada saznali. Pa ipak, Jaša odnosno Melek-Jaša, nije imao odjek kao Hlapić, recimo, nešto s pravom, a nešto s nepravom. Vizualno bogat po sebi, mogao bi Jaša Dalmatin biti dobrom podlogom vještom filmskom scenaristu, ali tko će se u mršavoj produkcijskoj sferi primiti toga posla. Šteta. Na špici bi stajalo: Po istinitom događaju. Jer, taj Dubrovčanin (ili iz okolice Dubrovnika) stvaran je lik, živio čovjek na prijelazu 15. u 16. stoljeće, zarobljen od Turaka, iz Carigrada se uspio dokopati Indije i ondje postati potkraljem države (provincije) Gujarati, štoviše podignuo grad zvan Diu, „novi Dubrovnik“. Pa nije li priča privlačna? I podsjeća na još jednoga Hrvata, onoga kojemu duguje Kairo. Eh, hrvatski igrani film… A koliki se i značajniji likovi iz hrvatske povijesti nikada ne će gibati na platnu, jer navodno nema novca. Ma ima, ali je ta šaka srebrnjaka rastepena na više strana i više havcovski orijentiranih, matanićevskih uradaka. Na filmove koji ne vole hrvatsku sadašnjost, a o povijesti da i ne govorimo. Iznimke se podrazumijevaju, ali ostaju iznimkama.

Hrvoje Hitrec

Pet, 24-05-2024, 06:49:56

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.