Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Oko sredine studenoga 2023.

Brije sjeverac nad kostima hrvatskih mladića u poznatim i nepoznatim grobovima, na polju gdje Hitrecstoje križevi poredani kao bijeli vojnici, ali i u skrovitim šikarama, na mjestima tamnim kao bezdušje krvnika – u jarugama prekrivenima blatom i smećem šutnje onih koji se ne kaju, koji podmuklim cerekom desetljećima prate kako Hrvati traže svoje nestale.

Vukovar, 18. studenoga 2023. Ono najljepše što se dogodilo u najtužnijem danu jest mnoštvo veće no ikada otkad postoji Kolona sjećanja, doista začudan broj dolaznika sa svih strana ne samo hrvatskih, starijih i mlađih, žena s djecom u kolicima. To se mnoštvo točnijim riječima zove hrvatski narod. I taj narod kazuje da mu nikakve spletke i pogube današnjice ne će izbrisati sjećanje niti ga spriječiti da dođe u grad koji je iskrvario na istočnom bedemu Hrvatske i ušao u legendu, kao Siget nekada, kao Gvozdansko.

Ne mogu reći da sam očekivao tako mnogo ljudi u Vukovaru, ali sam oprezno predmnijevao da bi se baš takvo što moglo dogoditi kada napisah u jednoj od prošlih kolumna da su raznorazni prijepori počeli na vrijeme, već početkom studenoga, i da je to dobro jer ima vremena za uspostavu razborite ravnoteže između dvije percepcije, zagrebačke i vukovarske. Obistinilo se, jedna kolona, dva plakata, tri predsjednika, braniteljske i povijesne postrojbe, sve kako Bog zapovijeda, tiha, beskrajna povorka. Istaknute zastave, među njima ove godine osobito mjesto dano HOS-u, ne zato da bi ga se posebno izdvajalo iz slabo naoružanih hrvatskih oružanih snaga 1991., nego da mu se dade dolična satisfakcija nakon godina podmetanja i prokazivanja posve neutemeljenih, lažnih, podosta izniklih iz redova Vukovarpetokolonaških gmizavaca onoga vremena, koji bi rado da na čelu kolone stupaju pripadnici KOS-a, kad bi bilo da bi bilo.

Na memorijalnom groblju ledeni vjetar ukočio udove, baš je takva bezsnježna hladnoća vladala u tragičnim danima pada Vukovara i možda pridonijela da otpor nije trajao još dulje. Misa i propovijed nuncija, lingvistički nadarena, svladao je hrvatski jezik i to je lijepo, ali se zanio i čitao predugo pred golemim, smrznutim mnoštvom, koje su grijali samo bezbrojni lampaši. Bilo je i zvižduka, ali ne nunciju nego na račun sveta tri kralja i doglavnika.

Reportaže iz Vukovara kao i obično uvijek slične, pitanja onima koji su izgubili svoje kako se osjećaju. A kako bi se osjećali, zaboga. Kamere hvataju panoramu današnjega Vukovara, podignutog iz pepela, lijep grad na Dunavu, valjda će takav ostati i rasti ako susjedi iz pakla ne pokušaju još jednom, a čuje se da oštre noževe i naoružavaju se do pokvarenih zuba, vlada ondje bez prekida četnički nakot, a eto opet i Šešelja.

U Hrvatskoj burgija SDSS koji također ima, slabo skrivane, četničke korijene, vrlo dobro financiran od hrvatske države ne može, znači, otvoreno reći što ga tišti pa se služi sitnim, licemjernim trikovima koji u ovim vukovarskim danima kazuju da Hrvati nisu ništa manje krivi za ono što im se dogodilo, štoviše, u najmanju ruku jednako kao i oni koji su ih pobili, odveli u srbijanske logore. Jedan od trikova, koji je prijetio da postane „tradicionalnim“ jest i bacanje vijenaca u Dunav dan prije Kolone sjećanja, Pupovčev performans koji nam je dizao kosu na glavi, ove je godine, Bogu budi hvala i odlučnim Vukovarcima, pao u vodu, ali ne u dunavsku. Predstava nije održana, a glumci ostali u Zagrebu (ili Beogradu), te umjesto vijenaca poslali priopćenje, srcedrapateljno. Oh, ja sam se rasplakao. Ali mi je suze osušila Sandra Benčić ili je to bio prerušeni Pupovac – vijenac je ipak zaplovio Dunavom, vodom hladnom.

Da se ne zaboravi, istoga dana kada i Kolona sjećanja u Vukovaru, kolona u Škabrnji. I ondje naravno sveta misa za poklane, a ako sam dobro čuo (ne čujem dobro) u propovijedi je rečeno da treba moliti i za duše počinitelja zločina, Groblje vukovarskih braniteljajer svi smo djeca Božja. Eh, dragi moj propovjedniče, možda jesmo kada se rodimo, ali kada čovjek odraste bira svoj put jer mu je Bog dao slobodnu volju, pa neki izaberu dobro, a neki zlo i postaju đavlovi pitomci, đavolja djeca. Tako mislim, i tako jest. I kažem: ni zaboraviti ni oprostiti.

Još nešto: uoči Dana sjećanja prikazan je na televiziji igrani film Šesti autobus. S puno obzira i uvažavanja, moram ipak reći da je tema zaslužila bolje – ima tu dramaturških nelogičnosti i koječega što škodi ukupnom dojmu, a nije pomogla ni „regionalna ekipa“, posebno najavljena. Zar nemamo hrvatsku glumicu koja bi nosila film? U dobro se piše pogođena atmosfera na beogradskom sudu, gdje se „presuđuje“ srbijanskim zločincima, znamo kako. Nego, ima nekoliko snažnih scena, upečatljivih, ali su one doslovce preuzete iz knjige Preživio sam Vukovar i Ovčaru Vilima Karlovića – mislim na scene s dječakom koji brani starijega brata (dječak je ubijen), te na razrezanoga hrvatskoga branitelja koji sjedi za stolom u društvu pijanih četnika i četnikuša. U odjavnoj špici izvor nije napomenut. Rečenu knjigu znam napamet, jer sam po njoj pisao i napisao scenarij za igrani film. Do realizacije nikada nije došlo.

Odasvud Hrvati

Vraćam se u dane početka prošloga tjedna. Nekako su ispod radara, štono riječ, prošla dva događaja, vrlo zanimljiva: Svjetski festival hrvatske književnosti (opet Šešelj, ali ne onaj nego Stipe kao organizator) i Forum hrvatskih manjina, sve u Zagrebu, u nekoliko dana, isprepleteno. Hrvatski pleter. Glede književnosti, možda je najviše pozornosti s pravom posvećeno Hrvatima u Crnoj Gori, odnosno Boki kotorskoj, ne daju se, rade, stvaraju, tu su i ostali Hrvati iz susjednih nam zemalja, ali i iz dalekoga svijeta, umjetnici, književnici, sjećanja na dalmatinske kopače gume na SFHKNovom Zelandu i književnicu Ameliju Batistich, na neobičnu, ali plemenitu svezu Dalmatinaca i Maora kojima je melodiozni hrvatski jezik bio nekako blizak, na pomicanje novih naraštaja prema Aucklandu gdje danas ima stotinu tisuća Hrvata, da čovjek ne povjeruje, još malo pa će toliko Hrvata biti u cijeloj Hrvatskoj.

Rečeni je Festival održan u Društvu hrvatskih književnika, ali i u Matici hrvatskoj gdje su se okupili akademici, sveučilišni profesori, književnici i prevoditelji, znane osobe, a mediji uglavnom prešutjeli. Samo malo više, ali i to skromno i nedostatno, posvetili su pozornost Forumu hrvatskih manjina u Matici hrvatskih iseljenika. Stigli ondje Hrvati iz Austrije, Italije, Crne Gore, Mađarske, Slovačke, Slovenije, Vojvodine… dvadeset i osmi put, ako se ne varam, sa svojim brigama i problemima, s ponekom dobrom vijesti o svom položaju, a i Hrvatska je u međuvremenu dosta učinila za njih, kako gdje. Primjerice, odnos mađarske države prema hrvatskoj manjini mogao bi se nazvati uzornim, ali ne i odnos Austrije prema Hrvatima koji ondje žive. Uopće, Austrija, odnosno njezina aktualna politika, postaje sve antipatičnijom, ne samo poradi podmetanja oko Bleiburga i pokušaja oduzimanja zemljišta na kojemu se komemorira, nego i zbog nastojanja da skreše krila hrvatskom jeziku dajući na znanje da za nju postoji samo BHS jezik, ali isto tako pokušava (uspijeva?) „znanstveno“ dokazati da jezik gradišćanskih Hrvata nije hrvatski nego neki drugi, valjda nehrvatski gradišćanski jezik, što neodoljivo podsjeća na srbijansko lamatanje s jezikom bunjevačkih Hrvata. (Glede zainteresiranosti hrvatskih medija: postoji časna iznimka, Samostalni odjel za Hrvate izvan domovine na HRT-u, pod ravnanjem vrsnoga Ivana Kujundžića.)

O jeziku je bilo dosta govora na oba spomenuta događaja, to jest o hrvatskom jeziku i zakonu na kuhanju u Hrvatskom saboru, gdje se valjda ubacuju novi začini. Začinjavci, takoreći. Neki taj zakon drže nepotrebnim, ali ne znaju reći zašto. Neki vele da je potreban, ali imaju zazore, no ne znaju reći kakve. Vrlo je zanimljiva bila situacija hrvatski jezikkada su, uz Oparu, u studio HTV-a stavili meni nepoznatu gospođu iz SDP-a ili tko zna otkud, vrlo prepotentnu i vrlo nejasnu, iz kvote koja smatra zakon doduše potrebnim, ali je dodala toliko besmislica da ja, osoba s intelektualnim teškoćama (kao što znate) nikako nisam mogao razumjeti što želi kazati. Umiješali se i analitičari, s tvrdnjom da je zakon podilaženje tvrdoj desnici uoči izbora, što valjda znači da je samo tvrdoj do hrvatskoga jezika, ostali mekanokuhani ravnodušni su ili protiv. Koliko se čuje, protiv je, u svoje ime ili u ime Nemremo, i odvažna Sandra podunavska zajedničarka, buduća prva premijerka hrvatskosrpska ili srpskohrvatska, pa će u Vladu uzeti za koalicijskog partnera i Pupovca, što bi se isto tako dogodilo prvi put. Ili ne. Pa jesam senilan. Ma već se dogodilo. I događa.

Da završim glede jezika. Vrlo bujni Kranjčević napisao je više pjesama nego desetak ostalih velikih pjesnika, mnoge pjesme i uz razne događaje, obljetnice itd. Prigodnice. Tako je ispjevao i jednu uz proslavu Hrvatske večeri u Pragu 18. travnja 1898., u spomen na pedesetu godišnjicu proglašenja hrvatskoga jezika javnim i državnim. Citiram jednu strofu iliti kiticu, koja veže jezik i hrvatske tragedije, znači prikladno ovomu dobu godine: „Ko da to ne bila riječ što je u krvavo doba / Djeci Ti sladila dane tvrdom o vojničkom hljebu, / S tuđe kad ginuše puške, što ih je – vjerne do groba - / Uzdahom zadnjim nosila k nebu."

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Ned, 19-05-2024, 23:03:07

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.