Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Polovicom veljače 2023.

Očekuje se provala proljeća, ali još može biti svašta, i snijega i vraga do travnja, pa i u travnju kao što je nekih godina i bilo, nekad bilo, sad se spominjalo. Barem da nam se djelomično isplati što smo mijenjali gume negdje u studenom, a mogli smo ostati na ljetnima. Susjedi oko mene već štucaju suhe grane u voćnjacima, Hitrecmršte se jer blaga zima nije uništila nametnike, a s njima treba oštro. Prolazi polako i vrijeme fašnika, karnevala (zabunom odavno preveden u mesopust), marširaju maškare, a u finalu će princ biti spaljen (u stvari, u prošlosti bi ga pokopali). Fašnik je ušao i u muzeje, pa tako u Muzeju grada Zagreba možete vidjeti razne legendarne osobe, od Crne kraljice do Crnoga Džeka. S tim da se „otkriva“ prava istina o Crnoj kraljici, nesretnoj Barbari Celjskoj o čijoj sam sudbini pisao u Hrvatskim legendama, ali nešto (mnogo) više u romanu Vladar Bosne. Pitate se kakve ima veze Barbara s Bosnom, a ima, i te kako ima, kao i s Medvedgradom i Samoborom, jer ona bijaše žena Žigmunda Luksemburškog koji je na Bosnu često navaljivao, ali uglavnom bez uspjeha, a kada je bio po drugim europskim poslima, recimo kada je trebalo spaliti Jana Husa, ugarsko-hrvatske poslove prepuštao je Barbari, barem na neko vrijeme, dok nije našla ljubavnika. Imala je pravo, jer je njezin muž po svjedočanstvima suvremenika imao oko tisuću ljubavnica.

Uopće, sjeverna i srednjoeuropska povijest spojene snažnim nitima ostaju uglavnom izvan interesa povjesnika i školnika. Pa i ona bakrena koju je osvijetlio odličan prilog večernjih novina o vučedolskoj kulturi, eto čovjek uči dok je živ pa sada znamo da je golubica zapravo bila jarebica, ali i to zašto je Hefest iz grčke mitologije bio šepav. Jarebica odvlači pozornost napadača od gnijezda s ptićima, baš kao što je Vukovar navukao na sebe svu jugosrpsku silu i dao šansu Hrvatskoj.

Više je pozornosti u historiografiji posvećivano južnoj Hrvatskoj, Dalmaciji poglavito, gdje je nastala hrvatska država, ali i tu ima nerazriješenih dvojba i trojba, pa tako čitam „nove vijesti“ da je knez Višeslav bio Domagojev sin, što bi mi trebalo onako natenane razjasniti jer glede intelekta spadam u ranjivu skupinu, što je i dokazano testovima. Naime, u doba meteža nakon Domagojeve smrti u Hrvatsku se iz Konstantinopola vratio Zdeslav, Trpimirov sin, Zdeslav je u kratko vrijeme uspio rasrditi Hrvate pa ga je ubio Branimir, a nakon Branimirove smrti penje se na kneževsko Ninprijestolje drugi Trpimirov sin, Mutimir ili Muncimir, otac Tomislavov. „Umetanje“ Višeslava, navodnoga Domagojeva sina, jednostavno nije moguće, no ako umetači imaju bolje argumente nego što su ih izložili, dobro, idemo umetati. Riječ je možda o pokušaju da se Višeslava pomakne prema svršetku devetoga stoljeća, a on spada na svršetak osmoga, promet valjda u svrhu dokazivanja kasnijeg izlaska Hrvata iz stare vjere. Kao što je bilo glasova da Višeslavova krstionica nije bila u Ninu, pa su Ninjani s pravom pobjesnili. Još samo čekam da netko veli kako ni „najmanja hrvatska katedrala“ nije bila u Ninu, nego drugdje.

A s Ninom je naravno spojena i priča o ninskoj biskupiji, navodno utemeljenoj bez odobrenja iz Rima. I tada je Rim imao ovlasti, prirodno, premda je biskup ninski Teodozije otišao u Akvileju po mandat, što bi se danas reklo, a tek zatim u Rim. Za sve to vrijeme, a poglavito poslije u doba Tomislava, splitska je biskupija (nadbiskupija) nastojala vratiti slavu salonitansku i to joj je na kraju uspjelo, a ninski i hrvatski Grgur dekretom premješten u Skradin, i tako dalje. Hrvatski se biskup pojavljuje opet tek nakon duljega vremena, u Kninu. Ma idem vam nam živce s povijesnim nagvaždanjima, ali ne slučajno, jer kao da se sada stvari okreću protiv Splita, svakako ne u njegovu korist, pa se iz Rima eksperimentira vrlo neugodno i nikako da se ustali što je već trebalo. I inače je papa Franjo sklon opitima iliti eksperimentima, pa je tako na red došla i Zagrebačka nadbiskupija u koju je kao koadjutor poslan monsignor Kutleša, provjeren vatikanski kadar, što je izazvalo pritajeni gnjev Kaptola, a Bozanić se, kažu, doslovce razbolio, to više što ga je u nastupnom govoru Kutleša ignorirao, kao da ne postoji. Nastavak je to profinjene, da ne velim profane politike mrzovolje prema zagrebačkome kleru, rošada teško dokučivih, kojima je cilj disciplinirati Crkvu u Hrvata uopće, ironično nametanje kadrovske križaljke kako bi se dobila svježa slika Franji (ne Rimu) poslušnih i njegovu shvaćanju Crkve prilagođenih. Vjerojatno i izbjegla za nj neugodna pitanja kada će Alojzije Stepinac biti kanoniziran. Imam dojam da je ona Kralj se zabavlja, sada pretočena u Papa se zabavlja. Papa koji se nije udostojio papaposjetiti Hrvatsku, zemlju sa svega devedeset i pet posto katolika, pa da „na licu mjesta“ vidi i čuje pravo stanje stvari na terenu, štono riječ. Jedino što ga može ekskulpirati jest zemljopisna udaljenost Rima i Zagreba, ili Splita, ili Zadra. Dalek je to put. Do Jakina iliti Ancone kočijom, zatim lađom po burama i olujama do Zadra, onda na konju ili kolima preko Like do Gvozda, i nadalje. Nije to šala, nije argentinski tango.

No dosta o Crkvi, vidjet ćemo što budućnost nosi. Kuharića više nema, nema ni Bogovića, ali ima Boga i sve će doći na svoje mjesto kada se vrati nad zemlju Hrvatsku na koju s vremena na vrijeme ipak svrne oči. Na narod koji govori i piše hrvatskim jezikom, jezikom nazvanim imenom narodnim, jezikom koji se odhrvao svim agresijama, germanskim, talijanskim, mađarskim, srpskim, dobro se nosi i sada s anglizmima, ne najbolje, ali opstaje. A imamo i petu kolonu, kao i uvijek u povijesti, u dosluhu s agresorima, malu, priglupu, ali trajnu. Već dugo nisam rabio riječ klatež, možda i zato što su ju preuzeli drugi autori, ali sada bih ju htio izvući (za uši) jer nema bolje za idiote i jazavce koji bi iz gluposti ili zle namjere htjeli raskomadati hrvatski jezik. Mesari, da.

Znači, kad već postoji ustavna odredba o hrvatskome jeziku (i latinici), kada se srpskohrvatski više ne spominje niti bi se tko usudio, kada je propala nemušta deklaracija o zajedničkom jeziku, klatež je morala mijenjati strategiju kao Putin kada nije uspio u prvom naletu slomiti Kijev. Strategija sada kaže sljedeće: jest, postoji hrvatski jezik, ali on ima narječja, dijalekte i govore raznovrsne, pa hajdmo njih proglasiti jezicima kako bismo imali najmanje tri jezika u Hrvatskoj, od kojih barem dva nisu hrvatski jezici. Odvažno i srčano, premda glupavo, u tom su pravcu krenuli prvi esdepeovci iz Poreča s prijedlogom da u gradskom vijeću uz hrvatski i talijanski treći službeni jezik bude čakavica ili ćakavica. Jezik. Oni koji su prepoznali taj jezični lopovluk i mesarenje, odmah su naravno potegnuli Razvod istarski u kojemu se jezik naziva hrvatskim, a glede južnijega jadranskoga dijela kao vječni svjedok poslužit će Marulić. Ne brine to SDP u Istri, tko zna kakva se bratija ondje nalazi i odakle dolazi, a što o tome kaže njihova središnjica u Zagrebu, ne znamo, ali će se saznati kada dođu izbori (samo im je još to trebalo). Bratija se navodno poziva na nekog stranca s hrvatskiidiotskim idejama, koji o hrvatskom jeziku pojma nema. Ne događa se to prvi put, ali je, recimo, i na kajkavskom području bilo apologeta koji bi da se kajkavski (kajkavica) unaprijedi u jezik koji nije baš ili nije uopće hrvatski, ali je sve ostalo na izjavama i zaboravljeno. (Usput, ja sam kao zagrebački gradski vijećnik ali i humorist po struci svojedobno napola u šali predlagao da zagrebački kajkavski bude dopušten u skupštinskim govorima, a zakaj i ne bi, ak se nekom zalomi, ne bu ga se valda izbacilo. Ali nisam kajkavicu, pa ni zagrebačku, izdvojio iz hrvatskoga jezika kao zasebni jezik, niti bi tko pametan na to pristao.)

Znate, kada su hrvatski jezik i hrvatska država u pitanju, tada napuštam svaku ležernost i ne biram riječi o onima koji ih ugrožavaju. Tako i sada, kada se radi ne o vanjskom nego o unutarnjem pokušaju rastakanja hrvatskoga jezika, o bandi koja je, po srbijanskom modelu raslojavanja hrvatskoga bunjevačkom doskočicom, počela gmizati po jednom i jedinstvenom hrvatskome jeziku, u cilju da samo hrvatski standardni ostane hrvatski jezik, je li tako, a onda ćemo se (misle oni) lakše obračunati s tim jednim i narušiti mu normu, sintaksu itd. na čemu bagra ionako već dugo radi, kad je standard prečvrst da ga se potrese. A uz to ga pomalo i opet približiti srpskom, jer sve je to jedan štokavski jezik, kažu oni, a idu im na ruku i svi koji govore i pišu da je hrvatski standardni jezik štokavski, što uopće nije točno, nego se razvio (na žalost ) na podlozi štokavskoga i sada imamo što imamo. Razlozi su poznati, povijest poznata, natrag ne možemo. Niti se možemo niti hoćemo lišiti hrvatskoga čakavskog i hrvatskoga kajkavskog na kojemu su napisana znana književna djela, niti hrvatskih govora čakavskih i ikavskih i kajkavskih s domaćom ekavicom, kojima se i danas ljudi služe, i dobro da je tako, iako i ne znaju uvijek da tako čuvaju baštinu prelijepoga jednoga i jedinoga hrvatskog jezika.

Istraživanja pokazuju da mladi Hrvati i Hrvatice ne znaju hrvatski, da ga ne razumiju. To je napola točno, ali se ne može reći da je riječ o sutonu hrvatskoga samo zato što ne razumiju riječ „suton“ i slične. Razvili su oni svoju adolescentnu inačicu, nama uglavnom nerazumljivu, ali kada ih dohvati život, kada se negdje zaposle itd. ostat će ta faza za njima. Svakako ne će u nekoj skupštini zahtijevati da se njihova hrvatskoengleska esemes kratična verzija proglasi – jezikom.

Idemo dalje. Matica hrvatska pokrenula je što se pokrenuti moralo, pitanje zakona o hrvatskom jeziku (bilo je i prije pokušaja, ali pustimo to) koji je zabrinuo jazavce, a među njima i europejce, premda sve uređene europske zemlje imaju takve zakone za svoje jezike, što je već zamorno ponavljati. Vlast se već sada nećka, nije joj na srcu, u svemu Maticaslijedi Europu kao paž, samo ne u tomu, da jest, već bi i sama predložila zakon. Na prijedlogu, tekstu, Matice hrvatske radi skupina eminentnih jezikoslovaca, a što će iznjedriti, vidjet ćemo, nadajmo se najboljem. Budući da živimo u Hrvatskoj, odmah se, prirodno, pojavila opozicija. Ako sam dobro pratio, a nisam previše jer sada živim u 11. stoljeću (kada je kralj u Škotskoj bio Macbeth), dični Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje bio je protiv zakona, ali se primirio i naoko okrenuo kaput, izabravši drugu taktiku: ne ići izravno protiv (jer se nikada ne zna) nego uznemiriti hrvatsku publiku dovodeći u sumnju hrvatski osjećaj pa i stručnost spomenute radne skupine, ne bi li tako u začetku difamirao Matičin pokušaj. Ono što je mene uznemirilo jest delegiranje Institutova zaposlenika, inače neosporna hrvatskoga nagnuća i dobroga lingvista, čija je zadaća ozloglasiti tekstopisce, a posebno jednoga i to nastupajući pred kamerama manjih televizija koje su isto tako neosporno hrvatske. Čija je to ideja, čija taktika, lako se domisliti ako se malo vratimo u doba Jovanovićeva ministrovanja i njegova kadra. U svakom slučaju, rečenom delegatu ne služi na čast što se dao upregnuti, osim ako mu se nije što dogodilo (ili misli da bi mu se moglo dogoditi) pa stvar gura iz uvjerenja, je li. Lijepo molim hrvatsku publiku da ne nasjeda. Na kraju krajeva, kada javnost bude upoznata s Matičinim prijedlogom Zakona o hrvatskom jeziku, svi ćemo ga isto tako lijepo pročitati i procijeniti, a do tada, dok je prijedlog još nepoznat, bilo bi u najmanju ruku pristojno ne javljati se.

Ubojstvo

Prošloga petka bio sam priveden na premijeru drame pod gornjim naslovom. Autor Hanoch Levin, redatelj Ido Rozenberg. Bože mili, kud sam zašo, noć me stigla u teatru, odnosno suton dramske umjetnosti. Pod firmom antiratnoga komada prodana je teško gledljiva predstava s tekstom punim općih mjesta, fraza i frazetina, dubokih mudrosti („Svi mi moramo umrijeti“, je li), sve začinjeno nepotrebnim vulgarnostima koje nisu u dosluhu s erotikom, u slici i riječi štono reći, pa i prva polurečenica koja se čuje s bine jest „Sranje kroz gusto granje“, a tako se i nastavlja, HNKljudi sjede ukipljeni i ne vjeruju ušima i očima. Smijati se ne mogu jer nemaju čemu, plakati ne mogu jer je sve tako otužno općenito da se nemaju s kim poistovjetiti ili barem osjetiti sućut. Samo su dvije dobre stvari, ipak: komad traje oko jedan sat, i druga – ukrajinska pjesma, ako se ne varam, koja se čuje u jednom trenutku. Žao mi je zlostavljanih glumaca, oni doista nisu ništa skrivili. Nadajmo se samo da to nije zacrtani put Drame HNK, jer „drame“ poput Ubojstva možda mogu igrati kakve nezavisne scene, ali ne i središnja kuća hrvatskoga glumišta. Nije dobro. Sva sreća da Opera i Balet zagrebačkoga HNK imaju solidne pa i vrlo dobre predstave, te je dojam u cjelini znatno bolji.

Usporedno je prošastih dana donesen novi Zakon o kazalištu ili kazalištima. Treba reći: ni stari takav zakon nije bio dobar. Pa zašto bi ovaj novi iskakao. Možda je pronađen put za rješenje sudbine balerina i baletana, ali i tu ima zagonetnih pasusa. Problem nastaje s dramskim umjetnicima, glumcima, koji podliježu „revalorizaciji“ svake četiri godine, a to se odnosi ne samo na zaposlene na određeno vrijeme kao do sada, nego i na neodređene. Vrući je krumpir uvaljen ravnateljima kazališta, no ako je ravnatelj zloćudan, otvaraju mu se širom vrata osobnim simpatijama ili antipatijama. U kriterijima i jest kvaka, jer nisu propisani pa se ne zna treba li glumca otpustiti jer je star, jer ima dugi nos, ne pamti tekst, zaboravio glumiti, udebljao se, ili nema dosta odigranih predstava i koliko ih treba odigrati da ne bude revaloriziran. Sve mi se čini da stvari polako ali sigurno idu prema ukidanju dramskih ansambala, kao što se u nekim europskim zemljama već dogodilo.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sub, 13-07-2024, 14:44:46

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.