Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Siječanj 2023. ide dalje

Svi se žale da je toplo. Malo ih može rashladiti podatak na koji je podsjetio televizijski kalendar, naime na nikada objašnjenu groznu europsku zimu 1709. godine, čije posljedice i danas osjećamo. Nikada se prije (od ledenoga doba) ni poslije nije dogodilo ništa slično, premda je bilo strašnih zima, ali ne takvih. To je bila klimatska Hitrecpromjena! Sve je počelo 6. siječnja rečene godine, kao i u 20. stoljeću šestojanuarska diktatura ili početkom 21. neokomunistička šestosiječanjska, račanovska. U sljedećim danima i tjednima siječnja 1609. zamrznulo se europsko kopno, smrznula se i mora, pa i naše, hrvatsko, ljudi, životinje i biljke umirali su od hladnoće, eh, to je bila epska zima, a ne ova koja je nedavno zahvatila sjeveroistok SAD. Koliko se ljudi smrznulo u Hrvatskoj, ne zna se (Hrvate se ne broji), ali se zna za pola milijuna Francuza. Tri je mjeseca trajala kratka ali užasna ledena katastrofa, uslijedila glad. A zašto i danas osjećamo posljedice? Zato što je ta zima omogućila Petru Velikom da pobijedi Šveđane (Poltava) i značila konačan uspon Ruskoga Carstva, ono je pak bilo podloga Sovjetskom Savezu, a danas i Putinu, čiji su uzori Petar i Visarionovič, a žrtve Ukrajinci, iako ruska propaganda bezočno tvrdi da se Rusija samo brani, rukama i nogama (mladih vojnika, najviše nerusa).

Mi smo za sada u blagoj zavjetrini, meteorološki i drukčije, ali je i mlađahnim analitičarima jasno da nevolje jednim okom gledaju na jugoistočnu Europu i mogle bi probuditi stare čežnje, isprva povratkom drugoga oka u srpski svet, a onda dalje, što rs Dodik već po ne znam koji put najavljuje.

U međuvremenu smo obavili sve velike blagdane koji se slijevaju u jedan polumjesečni praznik od predbožićnoga paničnog kupovanja darova i zaliha, pa sve do ovoga ponedjeljka kada bi se ljudi trebali vratiti na posao, a djeca u škole, vrijeme detoksikacije i sudara s realnošću u kojoj se zorno dokazuje da su (smo) bili u pravu oni koji ukazivahu da ulazimo u eurozonu u najglupljem mogućem trenutku, ali tu smo gdje smo. Narod još plaća kunama, ne da se, tuđi bakrenjaci nikako mu ne sjedaju, no i tomu dolazi kraj. Virus je ubačen i nema nam druge, jer smo navodno obećali (tko „mi“) uvesti euro pri ulasku u EU, što je narodu tek naknadno priopćeno, kada je bilo kasno. A tih bakrenjaka ima kuna i eurotoliko vrsta koliko i podvrsta virusa covida, gripe i drugih zala.

Eto, mene je napao neki virus koji ni sam ne zna kako se zove, ali me je drmao danima i još me trese tako jako da sada više ni ja ne znam kako se zovem. Ipak pratim koliko mogu, odem u dućan i vidim da je dobro: sve je nekako lijepo zaokruženo i čak uzvišeno. Možemo biti ponosni.

Trgovci su mirni i spokojni, u utakmici s Vladom vode s nekoliko golova razlike zahvaljujući dobrim pripremama u prosincu, za razliku od vlasti koja je, kaže, računala, ha, na poštenje i slično, što je nedostatak opće naobrazbe i poznavanja književnosti, recimo Shakespearea i Mletačkog trgovca. Manji su se ugledali na veće, a što i ne bi, nisu manje vrijedni, nije Hrvatska samo ona u lancima stranih trgovačkih lanaca, postoji i slobodna Hrvatska koja, kao i oni, slobodno formira cijene. Formativna Hrvatska. Čudesna Hrvatska bez vlastitih banaka, jedina zemlja u kojoj nitko ne pljačka banke, nego obratno.

A glede kupovina u susjednim zemljama, sada opet jednom u modi, zemljopisni oblik Hrvatske (morski konjic, bumerang itd.) ukazuje se kao prednost. Nema te točke u Hrvatskoj s koje se ne može u sat ili dva stići do granice, „nepostojeće“ ili postojeće, kupiti preko grane kakva bila i uštedjeti nešto novca (dok benzin opet znatno ne skoči, a skače). Eto kako je povijest bila dalekovidna, to jest povijesni zemljopis. A mi se tužili što nam je zemlja sa svih strana odgrižena.

Dosta o banalnostima, pustimo prošlost i okrenimo se budućnosti, kažu idioti. Vraćam se u dane blagdanskih praznika i prazničnih blagdana koji su poslije Nove godine na trenutak uozbiljeni pogrebnim svečanostima u Vatikanu. U bojazni da Trg sv. Petra ne bude poluprazan, velik je dio popunjen klerom sa svih strana svijeta, impresivna slika. Koliko god naoko jednostavna, javna je ceremonija bila veličajna i vizualno efektna, Benedikt je ispraćen ne baš Benedikt 16.masovnim poklicima Santo subito i tako Franjo ostade sam, jedan i jedini papa, bez djeda, sam kao Putin na pravoslavni Božić. Kao što umjetnici i njihova djela postaju doista cijenjeni tek kada autori umru, tako je nekako i s Benediktom, te mu se sada priznaje da je bio dobar papa i vrhunski teolog, s više vrlina nega dajlanskih mana. Imao je sreću da kao mladić, još dječak, bude utjeran u njemački Hitlerjugend, sreću zato što njegov naraštaj poslije rata nije pobijen. Da je bio u NDH inačici, završio bi u jarku pokraj ceste, kao toliki njegovi vršnjaci i vršnjakinje…

Drugi i završni dio pogreba odigrao se skrovito, ipak uz koju kameru, Benedikt je spušten u grob napušten od vremena kanonizacije Ivana Pavla II., ispod kamenoga reljefa Bogorodice s djetetom Ivana Duknovića, koji se autor spominje samo kada tko od papa premine, a Duknović Dalmata veliko je ime hrvatskoga kiparstva i trebao bi biti u kolektivnom pamćenju. Možda ga pamte Mađari, djelovao je i na Korvinovu dvoru.

Znatno mlađi velikan Ruđer Bošković, isusovac, znanstvenik, praotac svega što se u fizici (i ne samo u fizici) događalo u 19. i 20. stoljeću, povezan je također s bazilikom sv. Petra. On je, znan kao matematičar i statičar u svoje doba (18. st., vrijeme Benedikta XIV.) bio pozvan da prouči i dade savjet kako spriječiti kolaps kupole sv. Petra, na kojoj su nastale brojne pukotine. Očito je dobro obavio posao, kupola nije propala. Zatim se s velikih površina bacio na male čestice, atomske i subatomske, što mu je donijelo europsku (svjetsku) slavu. Nedovoljnu da bi se našao na nekom centu eura, što je sramotno. To više jer je plemićka obitelj Bošković odvjetak roda Pokrajčića iz mjesta Ravno Ruđer Boškoviću Hercegovini, pa bi se tako, posredno, i Herceg Bosna našla na kovanici. Na visokom je mjestu odlučeno da bude iskovan Tesla, i on doista velik znanstvenik, američko-hrvatsko srpskoga podrijetla, što je dobro došlo pupovčanima u nauku srpskoga sveta, to jest da slave samo zadnjenavedenu dimenziju, a vlastima da malo učvrste tanku saborsku većinu, pa je i u božićnom kolaču pronađen naravno Tesla, a ne kuna koja se nekako izmigoljila.

Prije Nove godine baš sam, u virusima, razmišljao kako će Pupovac u novoj godini organizirati politički domjenak pod plaštom naoko religijskim, kao i uvijek. I on je razmišljao, unaprijed, mislio, mislio kao profesor Baltazar (jedan od kraljeva) i – smislio. Svoga šefa, srbijanskoga predsjednika Vučića, nije uspio dobiti, tek Dačića, ali neka se nađe, sve je to isto, sve je to Miloševićeva siročad. Hrvatskoga predsjednika navodno nije ni zvao, jer taj je definirao Pupovca posve točno i nema se što dodati. Šefa hrvatske Vlade dobio je bez problema, ručice su ručice, no treba dodati da je Plenkovićev tekst na srpskom domjenku bio stavljen u kontekst, a taj Dačiću nije dobro zazvonio. Patrijarh Porfirije nije se upuštao u politiku, koliko je poznato, nije spominjao granice, ima posla na drugim stranama (Crna Gora, Kosovo), a te su druge strane i razlog što je Vučić „naredio“ Dačiću i Žigmanovu da malo olade odnose Srbije i Hrvatske, jer mu u ovom trenutku ne odgovara veće otvaranje zapadne fronte prema ustašama. Glede Žigmanova: poznajem ga prilično dobro, literat i Hrvat, diplomat koliko je potrebno da preživi, svjestan gdje živi i kako najbolje zaštititi preostalo hrvatstvo u Srbiji, odnosno u Vojvodini, no i njemu je vjerojatno jasno do koje granice može ići i kako ostati stamenim u nesklonom okružju, dotično kako se ne dovesti u situaciju da bude Vučićeva figura, posebno ne kao statist u Pupovčevim Pupovac i Vučićspletkama i „zlatnim mostovima“ na hrđavim stupovima. Hrvatska više-manje točno navodi što sve mora biti u konstrukcijskoj obnovi stupova, a na te zahtjeve srbijanska strana ostaje gluvom, ha, pa tako i zagrebačka predstava gubi na važnosti. Je li što dogovarano u kuloarima i pisoarima kada su se ugasile kamere, o tome ne znamo ništa.

Tako je to bilo, a glede drugih i drukčijih datuma Badnjaka i Božića, dviju kršćanskih crkava nastalih iz jedne i jedine, put nas vodi do godine 1054. kada je nastao definitivan raskol (manjih i jedva prevladanih bijaše i prije) s naizgled ne tako važnim povodom: tadanji carigradski patrijarh nije dopustio poslanicima iz Rima da služe misu po rimskom obredu (sporan je bio Sin, a ne Otac) pa su demonstrativno napustili Konstantinopol. Ili tako nekako. Rimokatolička crkva nastavila je koračati univerzalnim putem, ona druga i drukčija vezala se uz države u kojima je djelovala i postajala dio „državnoga aparata“, štoviše militantna sila, zatočnica teritorijalnih ekspanzija, pa naravno i SPC u Srbiji. Naravno, velim, prirodno. Ono što nije prirodno jest da kao srbijanska državna crkva djeluje na prostoru države Hrvatske, što je pandan regionalnoj iliti „univerzalnoj" jurisdikciji koju je Srbija samoproglasila.

Jezik naš svagdanji

Prema Erdoğanu ne osjećam simpatije, štoviše, ali jedno mu se mora priznati: ne podliježe suvremenom latinskom, odnosno engleskom. Zahtijeva da se njegovu zemlju zove onako kako ju nazivaju njezini stanovnici, njezin narod. Znači, ne u angliziranu obliku. Te da tako stoji u međunarodnim dokumentima, na konferencijama i drugdje. Potpisnik ovih redaka nije Erdoğan niti bi želio biti, ali je odavno u nekoliko navrata spomenuo u Hrvatskim kronikama da se Hrvatska zove Hrvatska, a ne Croatia, pa tako treba i pisati na pločici ispred hrvatskoga predstavnika na skupovima. Našim vlastodršcima ta ideja nikada nije pala na pamet, ako jest nisu ju artikulirali ili misle da je Hrvatska premalena da bi tako nešto zahtijevala i gnjavila velike, ta slomili bi jezik nastojeći izgovoriti tu tešku riječ. Osim ako im objasnimo da mogu reći Hrvacka, kao što i mi izgovaramo. Ostaje problem s prva tri slova. Taj smo odavno riješili, najčešće prezime u nas je Horvat, a ne Hrvat, znači Horvacka. Sve se može kad se hoće. Još Horvacka nij propala, pa ni Poljska, oprostite, Poland.

 

Hrvoje Hitrec

Uto, 31-01-2023, 11:29:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

x

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2023 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.