Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Ide siječanj 2022.

Počela reforma stanovništva

Puštam ujutro psa na dvorište. Ako se vrati za tri minute, znači da je debelo ispod ništice. Sjedne i čeka da mu dlanovima zagrijem uši. Dok ga vraćam u normalno stanje, razmišljam o riječima pape Franje Hitreckoji se rasrdio na kućne ljubimce, djelomično s pravom ako ljudima zamjenjuju djecu. Što je točno? Pa to da čovjek treba imati i djecu i kućne ljubimce, jedni drugima trebaju, vrlo malena djeca i cucki imaju slične kognitivne sposobnosti i vole se igrati, melem su za dušu. Kada djeca odrastu, od njih se svašta može očekivati, napuštaju kuću i domovinu, ali pas uvijek ostaje odanim. A kada stari pas prestane disati, kaže se da je uginuo, premda potreseni vlasnik veli da je ljubimac umro. Još od prvih godina kršćanstva taj je glagol, umrijeti, rezerviran samo za čovjeka i pčele. S tim da pčele imaju, čini se, zajednički mozak i dušu, a čovjek svak za sebe, ako ne živi u totalitarnom društvu. Sudbina čovjeka i pčela je povezana: kada (posve) nestane pčela, započet će i teška agonija čovječanstva. Možda već jest. Ali tada ćemo već biti na drugom planetu, koji jedva čeka da ga uništimo, što me vodi prema razvoju svemirske tehnologije, a ona se stala munjevito razvijati ni manje ni više nego u komunističkoj Jugoslaviji.

Ovih se dana prikazuje na javnoj televiziji kraća serija o proizvodnji atomske bombe pedesetih godina prošloga stoljeća i nadalje, s depandansama u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a nad znanstvenicima je bdio krojač i koljač Ranković. Zatim je rad na nuklearnoj bombi zastao, i dobro da jest, da ga je jugoarmija imala početkom devedesetih Houston imamo problem1ne bi bili raketirani samo Banski dvori nego bi cijeli Zagreb nestao. Nedostatak atomske bombe nadoknađen je u Vukovaru klasičnim načinom, ali sa sličnim efektom.

Nego, ljudima je manje poznat rečeni podatak o svemirskoj tehnologiji, barem onima koji nisu gledali film slovenskoga redatelja Žige Virca, snimljen prije nekoliko godina. Film nosi naslov ”Houston, imamo problem”, a u njemu se smrtno ozbiljno rastvara priča o jugoslavenskom uspjehu svršetkom pedesetih i početkom šezdesetih, kada je negdje blizu Bihaća stvorena tehnologija koja omogućuje let na Mjesec. Kao što znate, Kennedy je obećao Amerima da će do svršetka šestoga desetljeća američki astronauti sletjeti na Mjesec, ali su u tom trenutku američki znanstvenici još tapkali u mraku. Tada su saznali da Tito već ima sve što treba, ispaljena je bila i raketa s pajcekom koji je preživio. Nastala je jagma, Ameri su stupili u pregovore i ponudili tri ili više milijarde dolara za jugoslavensku tehnologiju, što je Tito prihvatio jer mu je trebalo novaca. Tehnologija je preko Casablance otputovala u Ameriku, a i jugoslavenski inženjeri koji su u zemlji proglašeni mrtvima. Ali, u Americi tehnologija nije funkcionirala, pa je došlo do natezanja s Kennedyjevim nasljednicima, koji su tražili da im se vrati novac. Tito ne da, odugovlači, Ameri su bijesni, u jednom trenutku dug se pretvara u zajam, a Jugoslavija, ha, uz to šalje i superemoderne automobile, “zastave” koje postaju ljubimcima američkih vozača. Ameri, premda su svršetkom šezdesetih sami od sebe odletjeli na Mjesec, i dalje su srditi na Jugoslaviju, odlučuju da će ju vrag odnijeti, što se i zbiva nakon Titove smrti, čime su objašnjeni ratovi devdesetih Pa kada upravo idemo prema obljetnici međunarodnoga priznanja Hrvatske, znajte kako je do toga došlo.

Genijalna satira, bedacima toliko uvjerljiva da prate otvorenih usta. Proviđena je dokumentarnim kadrovima sastanka Kennedyja i Tita, a i poslije komunističkoga diktatora s američkim predsjednicima, pa mulcima priča postaje vrlo autentičnom. Glavna je uloga, naravno, hohštapler i prevarant kojega vidimo u snimkama poznatim, ali i do sada neviđenim, nimalo laskavim.

Taj film ne ćete gledati na javnoj, a ni komercijalnim televizijama u Hrvatskoj, jer bi za jugonostalgičare bilo malo Titopreviše, to više što su sada zabavljeni povratkom maršala na zagrebački trg i šminkanjem Galeba u Rijeci, a film bi ih mogao obeshrabriti.

I tako, u zbilji je ostala samo nuklearka Krško, istraživanja u Vinči i u Ruđeru, gdje je Supek na sreću više bio posvećen Hrvatskom proljeću, koje je završilo kao i jugoslavenska tehnologija. Pa bombu ni danas u Hrvatskoj nemamo, i zato se svi koji ju imaju prema nama odnose kao prema smeću, a i od klasičnoga naoružanja daju nam samo stare kante i tenkove. Imamo tek hrabrost i umješnost, a to se ne može kupiti. Ni prodati. Na Mjesec nismo stigli, stojimo na poljani u mraku i zavijamo. Ako se dogodi kakva kataklizma, nas će ostaviti na Zemlji.

S tim radosnim mislima krećem u već poodmaklu novu godinu koja će biti nazvana omikronskom. Već je došlo do obrata: ljudi se cijepe sve u šesnaest, sada im više nije dovoljna treća doza, cijepe se protiv gripe obične i ptičje, protiv kravljeg ludila i svinjske kuge, samo se protiv gluposti još nigdje ne može cijepiti i to je najveća šteta. Barem da se protiv spomenute pošasti cijepe vlastodršci, ali ne, drže da su imuni, čim narod nešto pametno želi, oni razvijaju toliko antitijela (komisija, “reforma” itd) da im virus zvan Zahtijevanja naroda ne može naškoditi. Na izumiranje naroda gledaju kao na prehladu kojoj se može doskočiti, samo ne znaju kako i nije ih previše briga, glavno da je nešto naroda još ostalo, to jest hrvatskoga, kojim oni vladaju jer čime bi inače i tko bi ih drugi trpio, a poslije njih potop, ionako se razina mora polako diže. Doduše, sve su jači ekonomijanapori na demografskoj slici, na njoj rade slikari i demografi, što je vlasti komično. Kakav Šterc, prosim vas, kažu, pa on samo plaši (ostatke) naroda. Još nas ima dosta, posebno u velikim gradovima, a tko je kriv onima koji se drže zemlje, sela i manjih naselja. Svi u Zagreb! Možemo mi to! Imamo trgovačke centre u kojima se sve može kupiti, pa kog bi se vraga mučili. Doduše, za početak travnja najavljuju se visoke cijene hrane i energenata, ali zašto bismo se mi zabrinjavali? Ako ionako izumiremo, za kog đavla bi se prežderavali ili trošili energiju, s tim neka se bakću oni koji će doći (ili su već došli) iz Azije ili balkanskih gudura. Premda podlaci kažu da u Hrvatskoj nema reforma, nije točno! U tijeku je reforma stanovništva. Hrvata će još neko vrijeme ipak biti, ali će u Hrvatskoj imati status otprilike kao (u zbilji) Hrvati u Herceg-Bosni. Pa ako se rezultati popisa stanovništva u nekim sobicama još naštimavaju, svakako ne će ići u prilog Hrvatima nego drugima i drukčijima.

Hrvatska je ionako već nalik na one rasprodaje koje njeguju u Americi, privatne, kućne, kada se obitelji sele onda iznose na dvorište što imaju, a ne žele uzeti sa sobom, prodaju susjedima budzašto. I još se raduju. Evo, susjedi i komšije malo plive, malo mola, malo hotela, malo banaka, nama to više ne treba, malo dobrih nekretnina, puno Strossmayerzemlje, ah, dobro, Sperbanku su Rusi preprodali Srbijancima, no i to je dobro, bolje da ulaze tako nego na tenkovima. Nama više ništa od toga ne će trebati, samo groblja.

Kad sam već spomenuo naše prijatelje Srbijance, ni njima ne ide najbolje, a ako se zbog Đokovića zarate s Australijom, bit će i gore. S Austrijom su već ratovali, zašto ne bi i s Australijom, no čini se da će sve ostati na omanjoj jogurt revoluciji. Glavno je da Hrvatsku puste na miru, ali ne, pošast imperijalizma nije uginula, kao ni južnoslavenska, dotično jugoslavenska ideja u glavama manjinskoga dijela, nadajmo se, Hrvata koji su sjedili na ušima kada se predavala povijest. Ma, pišem upravo scenarij o hrvatskim biskupima i nadbiskupima koji su ostavili traga u hrvatskoj povijesti, pa ne mogu mimoići Strossmayera koji je jahao na jugoslavenskoj misli, to jest saveznoj državi južnjaka Slavena kao protimbi germanskim, talijanskim i mađarskim nasilnicima. Kada se uživi u njegovo vrijeme, bilo je rezona. Iz današnje perspektive i iskustava naravno da više nema, ali i biskupa treba tumačiti drukčije, budući da je već za života, i to vrlo brzo, shvatio s kim ima posla. Koji je to trenutak bio? Kada je slavenska Srbija, netom se otrgla od Turaka, napala slavensku Bugarsku (i doživjela poraz). Tada je sva žuč, do tada pritajena, provalila iz Strossmayera u pismu Franji Račkom: “Ne mogu reći koliko me veseli da je pravedna stvar Bugara pobijedila. Tako je potučena tuđa, slavjanstvu protivna namisao. Ludi su Srbi mislili kad sataru pomoću vječitih neprijatelja slavjanstva državnu ideju hrvatsku, pod kojom bratsku zaštitu nađoše i kroz stoljeća uživahu, i kad sataru dobri bugarski narod – eto im gotovo Dušanovo carstvo. A sad Bog bi dao da progledaju...”

Nisu progledali, samo su se, udarivši u tvrdo, okrenuli prema zapadu, Bosni i Hrvatskoj. I tako dalje, što vam je poznato. Nego, sada imamo Strossmayera u prvoj fazi, onoj do srpsko-bugarskoga rata, u liku pape Franje. Ne radi on na jugoslavenskoj ideji, ne do Bog, nego na misli o ujedinjenju kršćanskih crkava, što je plemenito i infantilno, ukrivo se nasadio i ne zna s kim ima posla, za Križanića i Strossmayera nije čuo, ni za sve poraze i zablude pristaša Sveti Savasjedinjenja crkava, projekta koji ne prolazi jer već u prvoj rundi nailazi na svetosavsku dimenziju srpskoga pravoslavlja i tu je kraj puta do Moskve. Dobri argentinski papa misli, naprotiv, da su Hrvati i Crkva u Hrvata zapreka, premalo su sjediniteljski raspoloženi i u svemu konzervativni, previše hrvatski, premalo liberalni, pa je i on posegnuo za (kadrovskim) reformama, pokušavajući se usput umiliti svetosavskoj braći beskonačnim otezanjem oko kanonizacije bl. Alojzija Stepinca.

Tako nekako. Za to vrijeme srpski svet cvjeta, prodajući velikosrpsku ideju pod drugim imenima. Kao: nije limun, nije ni naranča, nego grejp.U Hrvatskoj je politički domjenak uoči pravoslavnoga Božića prošao u miru i ljubavi, tek je zapaženo da nema Milanovića, kojega je Pupovac očekivao premda je hrvatskoga predsjednika nazvao moralnim kriplom, u čemu je kancelar vjerojatno uživao. Porfirijeva poruka bila je, međutim, vrlo dobra i pametna.

Da sve ne ostane na miru i ljubavi, a uputi se prema nemiru i mržnji, pobrinuo se kancelarov partner Pupovac došavši “na akademiju” (podatak nije zabilježen u tiskovinama) u Banju Luku gdje se slavio datum od Ustavnoga suda BiH zabranjen, ali tko mari. Otkriven je i spomenik zloćudnom fanatiku koji je dignuo u zrak vojarnu u Bjelovaru, srpski je “junak” odveo u smrt jedanaest hrvatskih mladića i gotovo isto toliko jugovojnika, od kojih su neki vjerojatno bili mladi Srbi. Sad, je li Pupovac bio na otkrivanju spomenika ili ne, dok ovo pišem ne znam, ali da je i mimo toga bio sudionikom okupljanja srpskoga sveta, jest (ali je samo šutio, brani ga popularni Plenković) zajedno s premijerkom Republike Srbije, da ne bi ispalo kako SDSS i SNV ispadaju iz kombinacije srpskoga sveta. A budući da je ujedno član hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj, eto i hrvatske vlasti u tom kolu. Opasne se igre tu igraju. Što bi Strossmayer danas pisao Račkom, meni je potpuno jasno, a sve jasnije i hrvatskom narodu općenito kojemu se od ovih gibanja diže kosa na glavi. Sve dok se i Hrvati ne počnu gibati. Za sada šute, hladno je i zarazno, šute kao Pupovac u Banjoj Luci.

A strana

Već sam hvalio tu glazbenu emisiju HTV-a koja spašava čast hrvatske televizije barem u zabavnom segmentu. Prošle subote kanio sam navečer pisati, ali me je A strana posjela u naslonjač po kojemu se vere moj zmazani pas. No, znači, od talijanske kancone i San Rema, preko festivala u Hrvatskoj, panorama lake glazbe novije povijesti, sa a stranastarim i novim voditeljima i pjevačima, sve skupa na višoj razini od sličnih emisija u svjetskim metropolama, opušteno (sjajan Duško Ćurlić, kao i uvijek), točno režirano, bez nategnutih duhovitosti, čak na trenutke domoljubno.

Nego, sjedeći u zmazanom naslonjaču i dijeleći kekse s Torom, psom neodgojenim, ali pametnijim od mnogih pasa i ljudi koje znam, upadam po nesretnoj navici u razmišljanje kako je to ta lijepa laka glazba u zadnjim desetljećima upala u dvije škrape (koje HTV na sreću nije slijedio). Prva je jama nepodnošljiva buka koju promovira tzv. disco glazba od koje se na kraju čuju samo basovi i od njih se zemlja trese, svinjarija za drogirane i alat nasilja kada se izvodi na otvorenom u turističkoj sezoni, kada primitivci misle da će tako dozvali publiku, i jest, jednu dozivaju, ali drugu platežno snažniju otjeraju iz Hrvatske, obitelji koje se danju kupaju, a noću bi malo spavale, kao i njihova malena djeca. Druga je škrapa neobjašnjivo nagnuće naših ljudi, mladih, ali i ne više tako mladih, prema “cajkama”, tzv. glazbi koja bi, s obzirom na provenijenciju, trebala Hrvatima biti odioznom. Ali ne, poslije večere idemo na cajke, kaže mi lokalni slavonski političar srednje dobi. Sav sretan. Idemo na cajke! A kada se žele “dobro zabaviti” odlaze mladi Hrvati i Hrvatice influencerice u Beograd, oprosti im Bože. Pa se, kao u slučaju nesretnoga mladića, ponekad ne vrate kući.

Nestao je. U mirnodopsko doba. Pridružio je tolikim hrvatskim mladićima koji su nestali, dovučeni u ratno doba u Beograd i okolicu, gdje njihovi posmrtni ostatci leže trideset godina, a Srbija kaže i laže da ne zna gdje su.

Hrvoje Hitrec

 

 

Sub, 22-01-2022, 01:11:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.