Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Prije i poslije Martinja 2021.

Maltežani znaju živjeti, za Martinje su popili sedam komada. Do sada su po ispijanju bili najbolji moji Zagorci, a i nadalje su na prvom mjestu, tradicija se poštuje, jedini su problem policajci s puhaljkama, ali i to je ugodnije nego guranje štapa u nos, do sinusa, a možda i dublje. Pretvorba mošta u vino oduvijek je bila Hitrecsvečanost, kao što je i vino kulturološka konstanta europske civilizacije iliti uljudbe. Tu riječ, uljudba, stavili su autori nizanke o NDH u naslov jedne epizode, sugerirajući neupućenima da je riječ ustaška, iako je nađena svršetkom devetnaestoga stoljeća, najmanje, i dobro zvuči. Ali za takve je svaka riječ koju ne mogu naći u srpskom ili posuđenim riječima iz drugih jezika, poglavito latinskoga, više-manje ustaška, a Šulek valjda jezikoslovni gaulajter. Je li pak uljudba ili civilizacija isto što i kultura, o tome su se sporili mnogi umovi, a u nedavno objavljenom prijevodu Spenglerovih razmišljanja (AGM) vidim da je, po njemu, uljudba dekadentni oblik kulture, o čemu bi se dalo razgovarati. Sigurno je, svakako, da je sadašnje stanje hrvatske kulture po sebi dekadentno, ali ne toliko da bi se srozalo u neku vrst drugima prepoznatljive hrvatske moderne civilizacije, pa nema bojazni. Paradoksalno je da tu dekadansu, hrvatski rečeno propadanje, rasap ili nazadak predvode zdrave snage napretka i naprednosti, koji se žacaju baštine, starine, umjetničke djedovine pa i domovine, prodajući artefakte u službi napaljenih i u praksi na rukama nošenih teorija o poželjnim antropološkim i inim devijacijama, o ružnoći društva i prirode, s pubertetskim prostarenjima i sitnim umjetničkim kriminalom. Tu pojavnost podupiru državni beamteri kojima je rečeno da ne smiju financirati ništa što zaudara po nacionalnom, originalnom, ne daj Bože hrvatskom osjećaju u umjetnostima, jer se na taj način ne mogu domoći svjetala svjetskih crvenih tepiha.

S tim u svezi i bez veze, bio sam u petak na imunološki prihvatljivom Interliberu u jednom od preostalih još držećih paviljona užasno zapuštenoga Zagrebačkoga zbora iliti Velesajma. Dobro je što se Međuknjižje ove godine opet pojavilo, ima nekih novih naslova, ali stari prevladavaju, pa se posjetitelju čini da je sve već prije vidio, prije covida. NaočaleGlede beletristike: dijeli se na prozne i na grozne pisce, s tim što potonji prevladavaju, a velika je većina knjiga o samopomoći, ili dizajnom prikrivenih tzv. ljubića, poglavito prevedenih sa stranih jezika, što bi odgovaralo televizijskim sapunicama niže vrste. Iznimaka ima, kao i uvijek, ali dobio sam dojam da je riječ o snižavanju kriterija i podilaženju ukusu mnoštva. Najukusnije što sam iskusio svakako su bile hrenovke na štandu ispred paviljona. Uostalom, fama o velikim sniženjima knjiga pada u vodu, novija izdanja i naslovi tek su neznatno jeftiniji nego drugdje, pa ipak, neka, svaka potrošena kuna manje puno znači. A zašto sam uopće došao na Interliber. Sram me je priznati, ali kupio sam neke svoje knjige i to zato jer ih nemam. Naime, u davna su vremena nakladnici bili široke ruke, u današnjim dobijete pet primjeraka bez kojih ostanete do kraja dana (ali su zato honorari bajoslovni, za roman vam daju iznos koji odgovara mjesečnom “dohotku” višerangiranoga beamtera u kulturi). A nema biednijeg osjećaja, baš mučnog i sramotnog nego kada kupujete vlastite knjige, sva sreća da se moraju nositi maske. Da umirim savjest kupio sam i neke knjige drugih autora, ne onih koje vam mediji serviraju kao genijalce. Još nešto: tražim štand AGM-a, ali ga nema, to jest ima ga, ali se sada zove Zagrebački holding. Nazdravlje… Glavno da nema Matoša, makar i u inicijalima.

Idemo sada iz svijeta fikcije u ovaj naš svagdašnji, stvarni i puno zabavniji. Uvijek namrgođeni ljudi jako se uzrujavaju što su naši vrhunski političari iz one pjesme “Vi ste naši zabavljači...” Ma kako bi dosadno bilo da u ovoj sivoj zbilji biramo isto takve sivce, misli narod, pa na izborima iz čiste zafrkancije biraju komičare, što nije samo naš specijalitet. Već sam se malo uplašio da će nakon sastanka hrvatskoga Vijeća sigurnosti ili kako se zove, sva Milanović Banožićrazonoda pasti u vodu i suprotnici izaći zagrljeni, pjevajući Čavoglave. Ali nema straha. Novine pišu da je ostala pat pozicija, što me je podsjetilo na davne danske komičare Pata i Patachona, vrlo slavne u svoje vrijeme, i prije Stanlija i Olija. Jedan debeli, drugi mršavi. Naši dvobojnici i trobojnici nisu ni previše debeli, a ni tanki, ali su jednako urnebesni. Manje su raspravljali o stanju u Hrvatskoj vojsci i uopće o nacionalnoj sigurnosti, koja je takva kakva jest i tu se izgleda ništa ne može, a više o mobitelima i kakav tko dojam ostavlja na drugoga i trećega, u čemu je Milanović ipak najkreativniji i u jezičnom smislu najbogatiji, pa sipa iz rukava ne više samo džepne ministre nego i fićfiriće, pa i ludonje, dok se njegove žrtve uglavnom žeste jer nemaju tako slikovit rječnik, posebno Banožić, a Plenković se utječe svom visokom stilu birokratske elokvencije, skrivajući uvrijeđenost von oben pozom i suzdržanim sarkazmom bez pokrića. Tako ljudi, ko ljudi, pamte uglavnom Milanovićeve dosjetke školskog mučitelja konškolaraca, koje su valjda nastavljene u diplomatskom špilšulu, zatim u Bruxellesu i na kraju u Zagrebu nakon što su se dogovorili tko će u koju stranku i tko će koju preuzeti, pa po obavljenu poslu nastavili zadirkivanja. Sve je to bilo lijepo dok se nisu našli u ratu oko one (ne baš one, ali i dalje voljene hrvatske vojske) sastavnice sustava koja u narodu i nadalje (ako baš i nije ona) izaziva ugodne osjećaje i sjećanja na velike trijumfe, na nacionalni ponos itd.

Pat i Patašon, uz Patašonove skutonoše, izabrali su posve krivo vrijeme, i doba godine, za nastavak standupiranja, da ne kažem glupiranja, u vrijeme, znači, tridesetih obljetnica stradanja i hrvatske epopeje, koja jest četiri godine poslije završila pobjedom, ali ujesen 1991. ništa na nju nije ukazivalo osim mjestimičnih uspjeha u obrani. Sve ostalo bijaše razaranje, genocid nad hrvatskim narodom, progonstvo i smrt, uz doista čudesno junaštvo dragovoljaca u vrijeme kada se Hrvatska vojska tek nešto bolje organizirala. Pune su sada tiskovine, televizije i mreže istinitih priča koje zaustavljaju dah, o bitkama na kopnu i na moru, o srpskom divljaštvu i podlosti, o otimačinama, o masovnim Vukovarubojstvima, o umorstvima djece od Dunava do Save, do Banovine i zaleđa Dalmacije. Ne znam imam li samo ja takav dojam, ali kao da je “okrugla”, trideseta godina od tih strahota, nanovo prizvala autentičnu sliku hrvatske sudbine u ratu koji ni po kojoj vojnoj teoriji nije mogla dobiti. Prizvala, da, nakon dugoga vremena u kojemu se Hrvatska doduše oprla potvori o građanskom ratu, ali je “državna politika” ne samo u vrijeme dvotaktnog povratka neokomunista nego i prefarbane umjerene desnice pokušavala i uspijevala gurati blisku prošlost pod tepih, ne vraćati se previše u tu pripovijest koja bi mogla nauditi novom bratstvu i jedinstvu stvorenom i kroz hrvatsko-srpsku koaliciju. Vidjevši to, neprijateljski nastrojene tiskovine i portali razumjeli su da je došao njihov čas, pa na pet stupaca razvlačili pojedine incidente s hrvatske strane i pretvarali ih u sustavne užase koje su činili Hrvati, a srpske zločine zaboravljali (nastojeći da ih zaborave i čitatelji), pa je tako slučaj Zec, primjerice, zasjenio više od četiri stotine ubijene hrvatske djece, što granatama, što izbliza, rafalima u dječja čela. Pakračka poljana ostala u pamćenju, a Bučje se nije dugo ni spominjalo. Pomagali su i razni sudovi, europski i neeuropski, odbijajući nazvati srpsku agresiju genocidom (jer po nekoj nakaznoj logici nije ubijeno dosta Hrvata), a pridružili se i domaći represivni i pravosudni magnati u uzaludnom traženju krvnika, kao i u isto tako neuspješnoj potrazi za nestalima, uz ciničnu “pomoć” države Srbije koja skriva zločince, a ako koji bude slučajno nađen onda potpada pod njezinu jurisdikciju i dobro prolazi. Kako stvari danas stoje i oružje sve glasnije zvecka, opisani će joj još biti potrebni. U svemu tomu godinama ostaje na ledu nečinjenja i ratna odšteta, koja bi Hrvatskoj dobro došla, manje bi ovisila o Žalaceuropskim fondovima u povlačenju kojih ionako ima previše problema i bez pomoći anđela gabrijela (anđelice), bila bi iznad BBB plus.

S tim završavam o ovoj temi, Vukovar je pred vratima i bit će još prilike. Nego, glede žalaca i mimo njih: ozbiljno se postavlja pitanje kako se to vodi kadrovska politika današnjih dana, i to ona na visovima (s kojih je, doduše, lako izvisiti). Eto kako: iza planjke, u posvećenom krugu, razmatra se tko je čiji kućni prijatelj ili prijatelj kućnih prijatelja, pa taj ima prednost pred nekućnima, valjda političkim beskućnicima. Druga linija su prijatelji iz djetinjstva, rane mladosti ili užega zavičaja koji se politikom nikada nisu bavili niti znaju što je to, ali su voljeni. Treći je način eliminacijski, nikako se ne okružiti pametnijim veteranima iz doba nastanka pokreta, ako i jesu još živi, jer bi oni bili remetilački faktor i hvatali se za glavu. Takve, štoviše, treba držati daleko od vlasti, ali i od medija u kojima bi mogli svašta reći, raditi nerede. I četvrta metoda: na skliska mjesta postaviti ljude koji su imali fleke u životopisu, ali nisu javno prokazani, no kadrovici znaju da u svakom trenutku mogu fleke aktualizirati, ako flekavi ne budu poslušni. Plus svega nabrojenog: nepoznavanje stranačkoga bazena u kojemu i danas plivaju ljudi nazbilj, pošteni i časni, bave se svojim poslovima i nailaze na zapreke i prijezir države koju su stvarali.

Kada sam govorio o krivom vremenu za nadigravanje komičara, mogu reći nešto i o krivom trenutku da se povlači pripovijest o ZDS-u, ne ustaškom nego hosovskom, jer će u memorabilijama o vukovarskoj tragediji svakako biti HOSspomenuti i oni, odvažni mladići koji su se borili i umirali za Hrvatsku, Republiku Hrvatsku, RH, a ne NDH. Tko to baš sada nad grobovima pripadnika HOS-a otvara pitanje? Jedan razbarjušeni novinar kojemu je, ne znam zašto, stalno u glavi privid ustašizacije Hrvatske, pa prošle subote donosi izjavu predsjednika Židovske općine u Zagrebu koji se žali da još nije dobio odgovor Vlade o svojem prijedlogu da se u Kazneni zakon unese odredba da se, citiram, “sa 6 mjeseci do 3 godine kažnjava javno isticanje fašističkih, ustaških i četničkih obilježja.” Može se taj zahtjev shvatiti, može se o njemu raspravljati, ali se teško može prihvatiti ako ne bude nadopunjen onim što mu nedostaje, a to su komunistička obilježja. Namjerno se zaboravlja na rezolucije Vijeća Europe, koje su potpuno jasne i ni na koji način ne sugeriraju da su komunistički zločini “manje vrijedni”, takoreći, od zločina ostalih totalitarnih režima. Zašto kažem – u krivo vrijeme? Pa zato jer su se Hrvati u Domovinskom ratu borili ne samo sa četničkom bandom nego i srbiziranom jugovojskom koja je na kapama i šljemovima ostavila crvenu zvijezdu, a te će slike u ovim danima prisjećanja i komemoracija biti vidljive mladima.

S tim u svezi i (opet) bez veze – slučaj iz Čakovca gdje je sud (sutkinja) otišao korak dalje, pa osudio čovjeka poradi slogana Bog i Hrvati, uz još jedan krimen, hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Iz koje je avlije sutkinja i gdje se i kako školovala, nije poznato, ali se našao nadređeni sud, valjda županijski, koji je presudu poništio, a općinsku sutkinju poučio da se prvo bijelo polje može naći u ustaškom 15. stoljeću, dotično 1495. godine, a i nadalje se prvo bijelo i prvo crveno gotovo ciklički izmjenjivalo. A Bog i Hrvati? Ma dajte, to je barem za šest mjeseci do tri godine. Godinu i pol za Hrvate, godinu i pol za Boga. Zaboga.

Spomen-broj Stjepanu Babiću

Časopis “Jezik” kojemu je Stjepan Babić desetljećima bio glavnim urednikom, objavio je poseban broj posvećen velikom hrvatskom jezikoslovcu. Tekstove potpisuje petnaest autora, među kojima je i sjajni ruski kroatist Artur Bagdasarov. Uvodno, Sanda Ham, sadašnja glavna urednica “Jezika”, prisjeća se Babićeva rada u časopisu, navodeći Stjepan Babićneka široj javnosti nepoznata zbivanja u godinama nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Naime, od 1972. do 1975. Babić je morao potajno uređivati “Jezik”, ilegalno, jer je partijska organizacija Filozofskoga fakulteta držala da Babić, nepartijac i hrvatski nacionalist, ne može biti potpisan u impresumu, pa je napisano ime B. Finke kao odgovornog urednika.

Uz spomenute autore, tu su još Nataša Bašić, Damir Boras, Igor Čatić, Mario Grčević, Mislav Ježić, August Kovačec, Mile Mamić, Bernardina Petrović, Dubravka Smajić, potpisnik ovih redaka i Ante Žužul. Potonji, vlasnik “Školske knjige”, u opširnom tekstu pod naslovom “General hrvatskoga jezika” opisuje suradnju s Babićem na objavljivanju Hrvatskoga pravopisa (i ostalih djela), ali se dotiče i perfidnoga odstranjivanja Babića i suradnika u 21. stoljeću, blasfemije koja traje do danas – nametanja Institutova pravopisa i progonstva (posebno iz škola) Babića (i suradnika). Citiram: “Dakle, to nije bilo “sređivanje pravopisnog kaosa” nego pravopisna diktatura, pa stoga s pravom Institutov pravopis nazivaju Jovanović-Jozićevim. Ta pravopisna diktatura podržavana je do danas, a ravnatelj Instituta Željko Jozić poručuje da će te i takve pravopisne norme vladati godinama. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, njezin Razred za filološke znanosti s akademikom Augustom Kovačecom na čelu, izrazila je punu potporu zaključcima (ukinutog, op.) Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, no moć politike nadvladala je znanstvenost eminentnih hrvatskih jezikoslovaca.”

Diktatura podržavana do danas, da. I sadašnja ju Vlada podržava, očito. I poslije Jovanovića – Jovanović. A kakav je odnos prema časopisu Hrvatskoga filološkog društva, “Jeziku”, časopisu za kulturu hrvatskoga književnog jezika, svjedoči sitnim slovima tiskana obavijest da je spomen-broj Stjepanu Babiću tiskan uz novčanu potporu Zaklade obitelji Milas (Milas family trust).

Još o uljudbi

Je li civilizacija dekandansa kulture ili ne, pitanje je, kako rekoh, zamršeno, kao i ono jesu li civilizacija (uljudba) i kultura jedno te isto. Autori televizijske nizanke o NDH pod uljudbom su očito držali kulturu, to jest umjetnosti, a NDHnjezinu funkciju u ratnoj državi prikazali isključivo kao ustašku propagandu. Ostalo su prešutjeli, a to ostalo čini devedeset posto kulturnog života u NDH, života koji je bio autonoman i nije se previše osvrtao na zadane ideološke dekrete. O tome je prije kojih dvadeset i pet godina pisao akademik Dubravko Jelčić, pa ja samo podsjećam recimo na Hrvatsku enciklopediju i Matu Ujevića (pravednik među narodima), na Hrvatski izdavalački bibliografski zavod koji je u četiri godine objavio 400 knjiga, podsjećam da su prevođena djela američkih, ruskih i engleskih pisaca, da je Slavko Ježić 1944. u knjizi Hrvatska književnost posvetio trostruko više teksta Nazoru nego Budaku, u vrijeme, znači, kada je Nazor odavno bio u partizanima. Ma kako to? Kako su to nesmetano djelovali Gavella, Jakov Gotovac, Marko Fotez, Boris Papandopulo itd., kako bivši jugoslavenski omladinac Tin Ujević u prevoditeljskoj agenciji Josipa Tabaka, kako Dragutin Tadijanović i Cesarić. Sve zgoljni ustaše.

O svemu tome ni riječi, tek o Hrvatskom slikopisu, promidžbenim žurnalima (kao i poslije u komunističkoj Jugoslaviji), o filmu Lisinski iz kojega je izvučena scena razgovora o Porinu i krimoglava rečenica: Porin, još jedna hrvatska opera (,čime se, valjda, sugerira odurno hrvatstvo uopće i podlilaženje ustašama). Nadalje, kada su već HNKprikazani kadrovi ispred HNK i ploča u spomen prvoga poglavnikova posjeta, moglo se reći da je kazalište (uopće) imalo gotovo nevjerojatno velik broj premijera koje s ustašama nisu imale baš nikakve veze, da su postojala četiri državna teatra (Zagreb, Osijek, Sarajevo, Banja Luka). Na međumrežju se i sada mogu naći izjave Ive Banca da je kazalište u NDH bilo važnije nego danas, kao i Viskovićev podatak da je broj umjetnika i kazališnoga osoblja narastao sa 400 na 560 ljudi. Srbi nisu dirani.

U prilog seriji NDH treba kazati što već rekoh: da je najveća vrijednost – slika. Gdje su i kako autori došli do toga senzacionalnog mnoštva filmskoga materijala, ne znam, ali mogu slutiti. Problemi serije su (osim selekcije) u tekstu. Naime, netko drugi tko nije jugoslavenski ideološki opterećen, popratio bi, vjerojatno, slike drukčijim tekstom. Ali ostali smo na žalost gdje smo bili, pa je samo takva vrst “tekstualnosti” jedina moguća na HTV-u. I samo nešto, nevažno, ali puno govori. Jedan od autora potpisuje se na špici kao dr. (taj i taj). U našem, scenarističkom i uopće više-manje umjetničkim poslovima nema titula, nema prof. dr. sc itd. Samo ime i prezime.

Splitski akvarel

Vaterpolska utakmica s Rusima završila sretno, nakon što su mnogi gledatelji dobili katar na želucu.

Osobna obavijest

Prosim necijepljene da budu barem dva metra od mene. Također, molim cijepljene da budu barem četiri metara daleko.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Uto, 7-12-2021, 19:56:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.