Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Na izmaku listopada

Vrijeme se promijenilo samo od sebe, a još su ga zanjihali i ljudi pomičući kazaljke, puše bolestan vjetar zvan jugo, kao što je bolesno sve što tom imenicom počinje. U ljekarnama su duži redovi, teškoća imaju i mlađi ljudi. Umro je homo imago et amicus Dei, to jest Ivan Golub, ispraćen u našoj štampi (ne tisku) vrlo skromnim stupcem jer je bio svećenik, što nije preporuka, a to da je bio sjajan pjesnik, prevoditelj, poliglot, mirni Hitrecčovjek, golub mira i tolerancije u ekumenskom smislu - vrle GolubNastavio je tako u dvadesetom stoljeću lepezu svojih predšasnika svećenika koji su obogatili hrvatsku književnost, od Držića do Brezovačkog (da spomenem samo najpoznatije), pjevajući na mnogim jezicima, a dašto i na latinskom, objavio osamdesetak njiga, a imao je zasluga i za legendarnu „zagrebačku“ Bibliju 1968. (Ruta, Ezra, Tobija, Judita, Estera). Umro je pedeset godina nakon objave rečene Biblije.naše čuvare suvremene hrvatske „kulture“ ne zanima previše. Zaljubljen u Križanića, opsjednut njime takoreći, posvetio mu je i doktorsku dizertaciju, a poslije su na njegovim, Golubovim djelima, doktorirali mnogi.

Bio je Golub od onih ljudi Crkve koji nisu stremili velečastima u hijerarhiji, nego posvetili život – rečeno rječnikom jednoga drugog doba – kulturno-prosvjetnom radu poput Šagi Bunića i Turčinovića i nenadmašnoga Bonaventure Dure, s tim što je Golub kao autor duboko zašao i u svjetovno polje koje je znalo cijeniti njegovu poeziju. Nastavio je tako u dvadesetom stoljeću lepezu svojih predšasnika svećenika koji su obogatili hrvatsku književnost, od Držića do Brezovačkog (da spomenem samo najpoznatije), pjevajući na mnogim jezicima, a dašto i Ivan Golubna latinskom, objavio osamdesetak njiga, a imao je zasluga i za legendarnu „zagrebačku“ Bibliju 1968. (Ruta, Ezra, Tobija, Judita, Estera). Umro je pedeset godina nakon objave rečene Biblije.

Siromašak rođen u obitelji koja je imala toliko djece koliko ih se sada rodi u jednoj općini, darovit i uporan dijak prošao je sve faze školovanja u Hrvatskoj i u Rimu, odan knjizi i duhovnosti, iznimno skroman i drag čovjek. Nismo se na žalost češće družili, no ni Držića nisam slučajno spomenuo – Golub je služio misu u mletačkoj crkvi kada smo u njoj davno pokopanom Marinu otkrivali ploču. Misi su nazočili svi književnici koji su tada bili došli u Veneciju, osim jednoga ili dvojice. Dobar prosjek. U Antologiju hrvatskoga pjesništva 2007. uvršten je Ivan Golub s dvije pjesme, jednom duljom i jednom vrlo kratkom. Dulja, Čovjek iz zalihe, počinje stihovima „Ja sam naime čovjek iz zalihe/i mornar bez mora. / Čuvar međa na pučini.... /Posljednji među sinovima ljudskim /i jaglac uz cestu“....Ona kraća ima tri stiha: „Nisam rekao ništa/nego se molio Bogu/da pokupi zvijede.“

Spomenuo sam čuvare recentne hrvatske kulture (navodnici). Oni su više no uspješno stvorili logore u kojima drže autore koji nisu položili zakletvu njihovu političkom i svjetonazornom božanstvu bez imena ali sveprisutnom u svim područjima umjetnosti i kulture općenito, odričući pravo na estetsku vrijednost i umijeće neistomišljenicima. Zasjeli su u sve ustanove i iz njih pucaju sa stražarnica na autore i projekte koji su se drznuli misliti i pisati drukčije od kodeksa s preambulom potpuno suprotnom onoj u hrvatskom Ustavu odnosno prirodnom stanju kakvo bi trebalo biti u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. U svrhu terora nad rečenim Kulturalogorašima u nizu godina samostalne Hrvatske puzajući ili trčeći u nekim razdobljima preuzeli su odlučujuća mjesta u ustanovama, žirijima, povjerenstvima i sličnim „organima“, a ako počine kakvu „pogrešku“ poradi nesmotrenosti ili namjerno, radi se o iznimkama, kao što se uostalom radilo i u komunizmu.

Oni su u (većini) nakladničkih kuća, u većini kulturnih rubrika u tisku, oni su preuzeli kazališta (i Akademiju dramskih umjetnosti), u igranom filmu postoji točan nenapisan popis autora koji ne smiju dobiti film, a tu je i novčani moment, štono riječ, pa ne će valjda dijeliti novac izvan svoga kruga, čvrsto drže festivale, i opet uz neke (manje) iznimke. Klatež je, nema sumnje, pobijedila i pospremila u logore hrvatske umjetnike, uzela je pod svoje i mladež koja tek proviruje na kulturnu scenu i brzo shvaća da mora položiti zakletvu makar njezin tekst ne zna (ali znade nekoliko ključnih riječi) jer bez toga nema ulaznice u društvo stražara. Kada se sve ogoli do kraja, može se reći da smo svjedoci kulturne revolucije sa svim loše prikrivanim ljepotama podosta davne kineske, s tim da se ljudi ne šalju na rižina polja i u pustinje nego izvan granica Hrvatske, gdje su stranci u stranom Crnojeziku, ali barem izvan dohvata suvremenih kulturtregera, obrazovnog sustava i bolesne opće društvene i političke klime.

Hrvatska publika (hrvatska javnost) koja prati događaje na kulturnoj sceni, nema alata niti mogućnosti da se pobuni, povraća od serviranih jela ili – neupućena – počinje smatrati da je umjetnost baš to što joj se nudi, da suvremena umjetnost ne smije imati natruhe tradicije, da je sve hrvatsko nazadno i konzervativno a multi-kulti napredno i poželjno, da se Hrvati moraju napokon kultivirati i zaboraviti na sebe, a povetiti se drugima i drukčijima kako bi ušli u krug civiliziranih europskih i izvaneuropskih naroda, globalizirati se globotomijom na oltaru političke korektnosti, antropološkoga bestijarija i terora manjina. Pa se takva „umjetnička ostvarenja“ honoriraju, uz pomoć države.

Ponekad, uz kakvog dobro redaktora ili redatelja, imaju i lucidnih trenutaka, ali opći smjer je poznat i zahtjevi koji PublikaHrvatska publika (hrvatska javnost) koja prati događaje na kulturnoj sceni, nema alata niti mogućnosti da se pobuni, povraća od serviranih jela ili – neupućena – počinje smatrati da je umjetnost baš to što joj se nudi, da suvremena umjetnost ne smije imati natruhe tradicije, da je sve hrvatsko nazadno i konzervativno a multi-kulti napredno i poželjno, da se Hrvati moraju napokon kultivirati i zaboraviti na sebe, a povetiti se drugima i drukčijima kako bi ušli u krug civiliziranih europskih i izvaneuropskih naroda, globalizirati se globotomijom na oltaru političke korektnosti, antropološkoga bestijarija i terora manjina. Pa se takva „umjetnička ostvarenja“ honoriraju, uz pomoć države.imaju već uhodanu “šprancu“ što podrazumijeva otvoreno krijumčarenje teza o opasnostima prirodnoga hrvatstva koje po njima nije ništa drugo do težnja prema fašizaciji, do podcjenjivanja ili kriminalizacije svih onih koji su Branitelisudjelovali u stvaranju i očuvanju hrvatske države, a prava meta i jest uprvo hrvatska država, njezin (po njiima) nastanak koji se nije trebao i nije smio dogoditi, meta su pojedinci koji su u toj strahoti sudjelovali, a ako su bili (i jesu) iz „područja kulture“ onda ih poradi toga grijeha sada treba posebno gaziti i ne dopuštati im da se javljaju, a ako se javljaju onda ih dotući puškomitraljezima iz stražarnica.

Među spomentim logorašima su i hrvatski branitelji, od kojih su mnogi bili logoraši u srbijanskim logorima, mučeni i ranjeni, razmijenjeni početkom devedeset druge ili nestali zauvijek, a preživjeli, još puni gelera, gnjevni što je sada kako jest i kakva se to „kultura“ nametnula koja ismijava i njih i njihove mrtve, kakve su to tendencije prevladale u hrvatskoj državi koja sve više postaje sudionikom u blasfemičnoj potpori „zdravim snagama“ prepletenim potomcima onih koji su uništili hrvatsko građansko društvo i do devedesete terorizirali Hrvate, potomcima koje i danas užasava hrvatski jezik.

Ne daj Bože, da se u opisanu kulturnu scenu upletu branitelji, jer oni su s jedne strane oduzeli klateži duhovni zavičaj (Jugoslaviju) i bili mač nacionalističkoga projekta moderne hrvatske države (kaže bagra) pa ako baš moraju Ledererpostojati (ako ih nisu ubili ili se nisu sami ubili), neka barem puste na miru kulturnu scenu koja s njima nema veze, a s druge strane ti su branitelji ionako ljudi iz naroda, ljudi valjda nižega staleža koji se u umjetnosti ne razumiju.

Otud i bjesomučni napad na Festival domoljubnog filma „Gordan Lederer“, otvorenje kojega je bilo najavljeno u emisiji HRT-a, i potom i održano 27. listopada u Domu kulture Bistra. Već je naziv (ime) festivala podignuo klatež na noge. Kakav domoljubni film, kakvo je to podmetanje, i još u organizaciji branitelja (GO UHDDR Zaprešić). Što oni hoće! Prikazivati naokolo nekakve filmove koji nisu pod nadzorom klateži, pozivati narod na projekcije, pa čak i školsku djecu! Pa imamo mi naše festivale!

No, festival je otvoren, rekoh, bio sam ondje i zato što su me uvrstili u umjetničko-savjetničku skupinu u kojoj ima akademika, književnika, povjesnika i filmaša (s crne liste vladajuće klateži). Bilo je i nešto političara , bila je dupkom puna velika dvorana. Projekcije su započele, kao što će biti i drugdje, Ledererovim „Banijskim praskozorjima“ kao svojevrsnom „špicom“, i nadalje – što vrijeme više protječe – vrhunskim ostvarenjem, gotovo lirskim, mladoga snimatelja kojega su srpski teroristi ubili na početku rata, a udovici Ani predana je i posljednja njegova fotografija u društvu Tigrova, među kojima je i junačni Medved, tada mlad, a i u „Praskozorjima“ ima jedan njegov krupni kadar, sjajno snimljen.

Srpski snajperist, kao što je poznato, mirno živi s druge strane granice i „nije odgovarao“, niti se tko potrudio da LedererSrpski snajperist, kao što je poznato, mirno živi s druge strane granice i „nije odgovarao“, niti se tko potrudio da odgovara. Nedavnih je dana mučen, ubijen i raskomadan saudijski novinar, pa se na noge dignuo cijeli svijet. A kakva je razlika? Kada gledate kroz optiku snajpera jasno možete vidjeti snimatelja s kamerom – i baš zato je snimatelj bio meta, da se ne sazna, da se ne spozna zbilja toga trenutka...odgovara. Nedavnih je dana mučen, ubijen i raskomadan saudijski novinar, pa se na noge dignuo cijeli svijet. A kakva je razlika? Kada gledate kroz optiku snajpera jasno možete vidjeti snimatelja s kamerom – i baš zato je snimatelj bio meta, da se ne sazna, da se ne spozna zbilja toga trenutka... No, projekcije su nastavljene dokumentarnim filmom o Franji Tuđmanu i doista više no potresnim igrano-dokumentarnim filmom Nade Prkačin Ledrer„Štafeta smrti“. Ta mi je jezovita priča bila poznata, tragičan proboj skupine branitelja iz Bogdanovca, kada za obranu više nije bilo snage ni ljudstva, a nepregledne kolone tenkova okružile grad, predgrađe Vukovara. Priča o našim dečkima koji su u proboju naletjeli na rasprskavajući minu, neki poginuli odmah, neki ranjeni čekali u kukuruzištu da tko naiđe i spasi ih. I to je moći umjetnosti, u ovom slučaju filmske, poznata (mnogima?) priča postala je toliko bliska gledatelju da je mogao i sam osjetiti što su ti vojnici preživljavali u doista nevjerojatnim uvjetima, teško ranjeni ležali su u hladnim danima i još hladnijim noćima, bez hrane i vode, deset dana (jedan koji se mogao micati pokušavao je kacigom zagrabiti vodu iz Vuke), kada više nisu mogli izdržati odlučili su ubiti se bombom, ali na sreću odustali.

Spašeni su, spasili iz ljudi koji su također bježali iz Vukovara, a neprijatelj je zarobio samo jednoga kojemu su razmrskane obje potkoljenice. Taj je – jer ga naši nisu mogli izvući – ležao u kukuruzištu dvanaest dana. Liječen (slabo, površno u nekoj bolnici, valjda u Vojvodini), poslije razmijenjen. Vidimo ga u filmu danas: vozi snažni motocikl (!) cestom uz koju mladi postavljaju lampione. I bio je na otvorenju Festivala domoljubnog filma. Zove se Ivica Jurčan. Jedini je još živ iz nesretne skupine, uz Đuru Kovačevića.

Za to vrijeme u Hrvatskoj

Vladajuću kulturscenu koja radi na razaranju hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta, te širenju beznađa, srdačno prati i politička, bilo desna bilo lijeva, bilo svjesno bili nesvjesno, te se može reći da je riječ o ortačkoj kulturi. S tim da politika ima i drugih svojih problema, pa i naoko zagonetnih pojava da u anketama HDZ raste, a vođa im je na listi najnepopularnijih. Što će to reći? Ja sam previše blesav, možda vi znate. Narod nije blesav i Politikaznade gdje su razdjelnice, neodređeno možda, ali ipak osjeća pa i suosjeća sa sada već starom strankom (pokretom) koja je svašta pretrpjela i u koju je kult vođe instaliran u vremenima kada je za to bilo razloga, ali se nastavio i kada razloga više nije bilo. SDP tone u živo blato i napuštaju ga članovi, svjesni da će s njim dugo čamiti u oporbi.

Nove stranke i strančice pokušavaju se profilirati, ali im ne ide, PlanoviPlan IDS-a i Končara o rekvijemu hrvatske brodogradnje na Kvarneru i u istri uspio je u potpunosti, čini se. Mostogradnja i slična gradnja pripada Kinezima velikim zapadnim frimama. Nafta Mađarima. Mađarima bi trebalo dati i hrvatske željeznice, s natpisima na mađarskom, da se Stjepan Radić okreće u grobu, kad se već ionako okreće zbog sadašnjega smjera HSS-a.nikako se ne mogu dosjetiti komu ili čemu bi trebale poslužiti. Za predsjedničke izbore na obzorju za sada nema pravih interesenata niti pravih konkurenata Kolindi za koju navija velik broj birača, a i zaslužila je potporu, sama bira prolazno vrijeme i ne da se navući na ubrzanja. Je li Dalija moguća suparnica ili ne, nije jasno, ali je razvidno da je mlada gospođa krenula krivo nazivajući Kolindu nulom. Tako se ne igra. Podsjetila je na Bernardića, ponešto i na Beljaka. Dalija očito nije politička lija, a sve mi se čini da je tu riječ i o osobnom animozitetu, s kojim se u politici ne može puno učiniti.

Državna politika bakće se s aferama i zapleće u elekronički svijet koji posve ne razumije, te joj više nije jasno tko Proračunkomu podmeće i gdje se u tom podzemlju punom žica skriva opasnost. Slučaj Todorić je barem više-manje jasan, klasični, kad te politika digne i kad te ta ista spusti s visine kao galeb školjku, s tim da je Todorić navukao omrazu publike šurujući s Rusima koji sada legalno vladaju velikim dijelovima Hrvatske i hrvatskoga gospodarstva, a od Hrvata ispražnjenu Slavoniju podijelit će sa „zapadnim“ partnerom. Plan IDS-a i Končara o rekvijemu hrvatske brodogradnje na Kvarneru i u istri uspio je u potpunosti, čini se. Mostogradnja i slična gradnja pripada Kinezima velikim zapadnim frimama. Nafta Mađarima. Mađarima bi trebalo dati i hrvatske željeznice, s natpisima na mađarskom, da se Stjepan Radić okreće u grobu, kad se već ionako okreće zbog sadašnjega smjera HSS-a.

Hrvatskim iseljenicima koji bi željeli investirati odavno su zalupljena vrata, s iznimkama. Vrata su odavno otvorena pravim ratnim profiterima, komunističkim moćnicima i njihovim direktorima koji su u vrijeme srpske agresije položili Iseljenicitemelje na kojima će njihovi potomci graditi, uz ponekog novonastalog profitera manjega kalibra iz tzv. domoljubne opcije.

Navodno se zbog djece i unuka hrvatskih iseljenika donosi novi zakon o hrvatskom državljanstvu koji kaže da državljanin ne mora znati hrvatski jezik. Ima tu rezona, treći naraštaj ne zna hrvatski, ali ako su mu roditelji ili jedan od njih Hrvati, dobro je što može dobiti hrvatsko državljanstvo. Čim vidi Hrvatsku, naučit će kada se nađe pred šalterima. Nisam vidio tekst toga zakona ali sam po prirodi oprezan, pa mislim da se tu skrivaju zamke i da potomci iseljenika nisu bili u prvom planu kada se zakon pisao, nego tek smokvin list. Ne tvrdim, ali pokazat će vrijeme. Na kraju krajeva, u Hrvatskoj već žive mnogi ljudi koji ne znaju hrvatski pa su hrvatski državljani, recimo mnogi djelatnici u medijima, profesori na kroatistici FF-a u Zagrebu ili šefovi jezikoslovnih instituta. Imam pred sopbom primjerak BalkanizmiU Hrvatskoj već žive mnogi ljudi koji ne znaju hrvatski pa su hrvatski državljani, recimo mnogi djelatnici u medijima, profesori na kroatistici FF-a u Zagrebu ili šefovi jezikoslovnih instituta. Imam pred sopbom primjerak današnjih dvenih novina koje u naslovu javljaju da je oslobođen „moreplovac kojega su zarobili pirati“. U prijevodu na hrvatski: „Pomorac kojega su zarobili gusari“. O tome tko je zarobio hrvatski jezik u balkanizme što ih vidimo posvuda, ni riječi.današnjih dvenih novina koje u naslovu javljaju da je oslobođen „moreplovac kojega su zarobili pirati“. U prijevodu na hrvatski: „Pomorac kojega su zarobili gusari“. O tome tko je zarobio hrvatski jezik u balkanizme što ih vidimo posvuda, ni riječi.

Zagreb, prvak u turizmu

U konkurenciji turističkih gradova na obali i otocima, pobijedio je grad Zagreb na obali (podalje od obale) Save. ZagrebNeka. Iznenađujuće je da je u tome uspio usprkos velikim rupama u „revitalizaciji baštine“. Gledao sam slučajno na HTV-u dnevnu emisiju s temom zagrebačkih kavana, pa me počelo zanimati jer sam i ja o njima pisao. Podosta je točno opisana sudbina kavane Korzo koja je demolirana u komunističkoj kulturnoj revoluciji, a sada ima prijedloga kako da se obnovi. Ma kakvi prijedlozi? Prijedlog je ona sama kakva je bila, veličanstvena secesijska kavana prepuna uspomena na građanski zagrebački život, na ljude koji su se ondje okupljali, imena poznata pa i slavna.

Čujem da je Kavkaz renoviran i sve me je strah unići. Od Medulića su svi digli ruke, Gradska kavana... ne ću dalje, kavane na obodima Zrinjevca valjda zauvijek izgubljene. A Europa u koju se vlastodršci kunu, a srednja Europa koja je došla k sebi, vratila se i u pogledu tradicionalnih kavana baš sebi, razumjela da su kavane njezina materijalna baština? I ne samo materijalna.

Još samo nešto o turizmu u Zagrebu. Prije nekoliko mjeseci zaustavila me starija gospođa negdje ispod repa bana ZagrebJelačića i pitala gdje je Turistička zajednica ili nešto slično. Ja sam ju uputio. Rekla je da se mora nekom obratiti, da je to neizdrživo i da ju netko mora zaštititi. Ispostavilo se da živi u stanu u užem centru, da u njezinoj zgradi vlasnici iznajmljuju stanove turistima koji buče i galame, dolaze usred noći i lupaju, da na hodniku sreće razne nepoznate ljude i da ju je strah. To je druga strana zagrebačkog turističkog booma koji je valjda tek jače krenuo. A kad bude u punom zamahu, spomenuta gospođa izgubit će posve svoj mir, ako ga ne nađe u domu za umirovljenike daleko od Zagreba.

P. S. Baš sam se raspričao jer je dan dulji nego obično (ha), čak sam čuo s ekrana mudrost da sunce ranije izlazi. U stvari, želim poantirati napisano o kulturi – čitam kritiku kazališnoga komada u kojoj se na kraju nizanja glumaca i uloga spominje i jedan sporedni lik koji predstavlja „domoljubnog paraintelektualca“, po kritici osobu dostojnu prijezira, a tako je valjda i prikazan. Glavni likovi su valjda drukčiji. Oni, veli kritika, imaju svoje traume i jedino što sada žele je naći miran dom. Da, dom.

Hrvoje Hitrec

Sri, 14-11-2018, 15:24:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).