Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Svršetkom listopada 2017.

Vrijeme više-manje ugodno i pomično. Kazaljke je trebalo pomaknuti natrag ili naprijed, u svim ovim godinama blesavoga pomicanja vremena nisam uspio shvatiti ni kako se to radi ni čemu služi. Za svaki slučaj pomaknuo sam cijelu budilicu, pa je pala s noćnog ormarića. Kupio sam ju na sajmu za deset kuna, nije šteta. U mladosti sam imao neku rusku budilicu koja se iz Zvonimirove gdje sam tada stanovao, čula do Kušlanove Ustavni sudi Naselka, pa su se Vrageci orijentirali prema njoj, skakali iz kreveta i umivali na pumpi u dvorištu. Poslije mi je StručnjaciTako se, ako tko ima živaca sve pročitati, može vidjeti da je jedan pravni čarobnjak osamdesetih radio u vojnom poduzeću, dakle JNA. Jesam li ja mogao osamdesetih raditi u vojnom preduzeću? Ne. I tako smo (i) od titoističkih kadrova sklepali vrhunsko hrvatsko pravno tijelo, zahvaljujući i bolesnim nagodbama u Saboru, tijelo koje je hitno preuzelo posao Vijeća za suočavanje s prošlošću i usput razdragalo medijske poslenike i poslenice bliske pusićima i pupovčanima.konkurirala Crkva Majke Božje Lurdske preko puta, kada su napredni fratri ugradili neku novotariju koja je jako treštala i njome zamijenili topli zvuk zvona uz koji sam proveo djetinjstvo.

Toliko o vremenu, urama i satovima. Ono što me je nedavno dignulo iz postelje, a i inače u zrak, jest presuda Ustavnoga suda o ulici nazvanoj po 10. travnju. Drugovi i drugarice iz Ustavnoga suda mogli su presuditi što hoće, pa i u toj stvari, ali mogli su se isto tako suzdržati od obrazloženja koje je nepovijesno i upravo boljševički jugoslavensko, a kaže da je „NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih želja hrvatskoga naroda za vlastitiom državom.“ Krupne laži, koje će valjda u đačke čitanke, negacija svega onoga što su govorili Hrvati od formata, kao bl. Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman, prvi pred razbojničkim komunističkim sudom - „bio bih nitkov da nisam prepoznao želje hrvatskoga Stepinacnaroda“ (citiram otprilike), drugi na prvom općem saboru HDZ-a („NDH nije bila samo zločin, nego i izraz težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom“.)

I jedan i drugi govorili su, svaki na svoj način, protiv ustaškog režima, i u tomu je kvaka. Razlikovali su državu od režima, za razliku od Ustavnoga suda 2017. godine kojemu ta razlika nije poznata, pa bi bilo najtočnije da je „presuda“ potpisana riječima Smrt fašizmu, sloboda narodu – riječima koje su vrlo drage jednoj članici Ustavnog suda, i zato što su njima bile potpisane tisuće i tisuće smrtnih presuda 1945. i nadalje (stotine tisuća ubijene su i bez presude). Vrlo su zanimljive i biografije drugih nekih članova (vjerojatno ste opazili da se sada službeni životopisi pišu obratno nego nekada, pa prvo idu svježija razdoblja, a tek na kraju početci karijera). Tako se, ako tko ima živaca sve pročitati, može vidjeti da je jedan pravni čarobnjak osamdesetih radio u vojnom poduzeću, dakle JNA. Jesam li ja mogao osamdesetih raditi u vojnom preduzeću? Ne. I tako smo (i) od titoističkih kadrova sklepali vrhunsko Povijestpovijest je neumoljiva, povjesničari imaju dokumente i svjedočanstva, a ta govore da su Hrvati oduševljeno dočekali stvaranje Nezavisne Države Hrvatske koja je zatim i široko međunarodno priznata, a da nije bilo srpske pobune povezane s talijanskim fašistima, i da se sve nije događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, možda bi bilo drukčije: ovako je ispalo kako jest, režim je reagirao kako je reagirao, podlegnuo pritiscima u svezi s rasizmom i drugim zlima, odgovarao kako je odgovarao i u jednom trenutku izgubio kontrolu nad postupcima koji su naravno za svaku osudu, na zločine odgovarao zločinom.hrvatsko pravno tijelo, zahvaljujući i bolesnim nagodbama u Saboru, tijelo koje je hitno preuzelo posao Vijeća za suočavanje s prošlošću i usput razdragalo medijske poslenike i poslenice bliske pusićima i pupovčanima.

No povijest je neumoljiva, povjesničari imaju dokumente i svjedočanstva, a ta govore da su Hrvati oduševljeno dočekali stvaranje Nezavisne Države Hrvatske koja je zatim i široko međunarodno priznata, a da nije bilo srpske pobune povezane s talijanskim fašistima, i da se sve nije događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, možda bi bilo titodrukčije: ovako je ispalo kako jest, režim je reagirao kako je reagirao, podlegnuo pritiscima u svezi s rasizmom i drugim zlima, odgovarao kako je odgovarao i u jednom trenutku izgubio kontrolu nad postupcima koji su naravno za svaku osudu, na zločine odgovarao zločinom.

A glede države: gdje to u zapadnoj Europi u Drugom svjetskom ratu nije bilo država ili „država“ koje nisu bile nacistička i fašistička tvorevina, od Francuske do Skandinavije i tako dalje? Složene su to stvari i potrebna im je velika povjesničarska akribija da budu objektivno protumačene, svakako ne iz krila Ustavnog suda u kojemu su, kako bi rekao Zlatko Hasanbegović, hobisti. Isti taj Ustavni sud (u ovom ili sličnim sastavima) nikada nije presudio da se ima maknuti Trg maršala Tita, nije između ostaloga i zato što bi trebao napisati obrazloženje koje bi u sebi imalo rečenicu da je „Jugoslavija bila boljševička komunistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih želja hrvatskoga naroda za vlastitom državom.“ No, ploča s maršalom je nestala na drugi način, pa je Ustavni sud pošteđen preznojavanja oko pisanja obrazloženja u kojemu bi, također, moralo stajati da je taj Tito masovni zločinac. Ploče, znači, više nema, ali je duh maršala zagonetnoga porijekla ostao u duhu odluka Crno(presuda) Ustavnoga suda, godine Gospodnje 2017. u samostalnoj, demokratskoj RH, gdje je i ostali, nižerangirani pravosudni konglomerat uvelike još zaražen tim duhom, a proviruje iz mnogih presuda. Iznimke postoje, kao i u Ustavnom sudu, gdje je sudac Šumanović dao izdvojeno mišljenje.

Taj duh prenosi se i na događaje iz doba srpske agresije, a nije uvijek vezan uz pravosuđe i sudstvo kao takvo. U Hrvatskom saboru postavljeno je pitanje o solunskoj, to jest solunaškoj Europskoj čitanci, drskom gulašu u kojemu se objašnjavaju uzroci, tijek i svršetak rata koji smo nazvali Domovinskim – objašnjavaju tako da iole upućen čovjek povraća kada čita te nebuloze, te povijesne krivotvorine, doista europske, iz izvora koji su mutili vodu i u realnom vremenu, a kako ne bi sada u miru Božjem. Ta je papazjanija nastala uz sudjelovanje pete kolone u Hrvatskoj, koja i nadalje živi, pa ako Ministarstvo obrazovanja uputi ili je već uputilo tu svinjariju u hrvatske škole, valjda kao pomoćnu literaturu, onda hrvatski povjesničari ali naravno i političari moraju odlučno intervenirati i baciti spomenutu čitanku u smeće.

Gledao sam u nedjelju navečer dokumentarnu seriju o oslobađanju hrvatskoga juga 1992.: jedan sada već ostarjeli OslobađanjeGledao sam u nedjelju navečer dokumentarnu seriju o oslobađanju hrvatskoga juga 1992.: jedan sada već ostarjeli branitelj govori o petoj koloni u to vrijeme, a onda promrmlja kao za sebe „i sada su tu negdje“. Jesu, u svim porama hrvatskoga života, posebno u kulturi i još posebnije u medijima, a to je ono što i mladost već prepoznaje, pa iseljavanju mladih nije uzrok samo i nadalje puzajuća gospodarska kriza i želja za većim plaćama, nego i gađenje nad odnosom političke elite prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti i dalekoj i bliskoj, jer mnogima od tih mladih ili mlađih očevi i djedovi nisu samo branili Hrvatsku nego u toj obrani imali pred očima Hrvatsku kakvu su željeli, i za nju bi sve dali, kao što su dali, mnogi u poznatim i nepoznatim grobovima.branitelj govori o petoj koloni u to vrijeme, a onda promrmlja kao za sebe „i sada su tu negdje“. Jesu, u svim porama hrvatskoga života, posebno u kulturi i još posebnije u medijima, a to je ono što i mladost već prepoznaje, pa iseljavanju mladih nije uzrok samo i nadalje puzajuća gospodarska kriza i želja za većim plaćama, nego i gađenje SDSSnad odnosom političke elite prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti i dalekoj i bliskoj, jer mnogima od tih mladih ili mlađih očevi i djedovi nisu samo branili Hrvatsku nego u toj obrani imali pred očima Hrvatsku kakvu su željeli, i za nju bi sve dali, kao što su dali, mnogi u poznatim i nepoznatim grobovima. A nakon što je neka Dragana Jeckov u ime SDSS-a u Hrvatskom saboru, u Hrvatskom državnom saboru, protuustavno progovorila nepatvorenim srpskim jezikom i nije zaradila ni opomenu – eh, nakon toga su se vjerojatno još mnogi mladi spremili na put. Ponavljam Tuđmanovu rečenicu izrečenu doduše u uskom krugu, da su za obranu Hrvatske najzaslužnija djeca onih koji su stradali u komunističkom režimu. A djeca te djece ne žele da im kroatofobi na visokim mjestima i s visokim plaćama blate uspomene, da (i) iz Hrvatske bulazne o građanskom ratu, kada čak i u četničkoj Srbiji stanoviti (i više) Srđa Popović vrlo jednostavno kaže da su Hrvatska i Srbija prije rata bile nezavisne zemlje, pa je sukob, znači, od početka imao međunarodni karakter.

Srpska je agresija stvorila i tragediju u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati, da bi preživjeli, morali, a ne trebali osnovati Herceg Bosnu kao utvrdu koja im je jamčila opstanak, i tu nikakve dvojbe nema, osim u krugovima povjesničara-hobista. I da ju opet treba ustanoviti, također nema dvojbe. Naši marni poslenici u znanim medijima pokušali su munjevito poništiti glas zdravog razuma iz SAD, pišući kako taj američki institut IST nema nikakvu važnost, ili malu – to je ta peta kolona koja doslovce mrzi Hrvate u BiH. A rečeni institut, provjerio sam i osobno, Daytonima i te kakvu težinu, a s tom težinom kaže da je jedino rješenje za BiH savezna država sastavljena od tri entiteta, znači isto što mi iz prve kolone stalno tvrdimo, to jest da je oskvrnuti (kompromitirani) Dayton odavno nepostojeći ugovor (ugovori) i da ga treba zamijenitim novim. Ne mogu se oteti dojmu,nadam se dobrom, da je ta poruka upućena i Žalbenom sudu u Haagu koji bi 29. studenoga (!) trebao donijeti presudu hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima koji su zaglavili u tamnici ne zbog izmišljenih pojedinačnih zločina ili skandalozno formulirane SrbiTočno je da je manji, mnogo manji dio Srba sudjelovao u ratu na hrvatskoj strani, ali je točno isto tako da se ne sjećam nekoga velikog skupa „hrvatskih“ Srba početkom devedesetih, skupa na kojemu bi se prosvjedovalo protiv srpske agresije. Onih drugih skupova dobro se sjećamo.„zapovjedne odgovornosti“, nego su zdravljem platili činjenicu da su bili istaknuti ljudi Herceg-Bosne, hrvatske republike u BiH koja mrziteljima (i u Hrvatskoj) diže kosu na glavi. Kao što im kosu diže i svaki spomen na Hrvate izvan Hrvatske, na one u BiH koji su izvan svake sumnje sastavni dio hrvatskoga korpusa, odijeljenog umjetnom granicom, tako i spomen na hrvatske iseljenike u svijetu – koji svi zajedno imaju u Hrvatskom saboru isto toliko mjesta kao i Srbi, a potonji su u velikom Ledererbroju radili o glavi Hrvatima u najbližoj povijesti, pa ako i nisu imali u rukama oružje, mnogi su od njih šurovali na razne načine ili barem u potaji čekali rasplet.

Ne budimo licemjerni ni netočni: točno je da je manji, mnogo manji dio Srba sudjelovao u ratu na hrvatskoj strani, ali je točno isto tako da se ne sjećam nekoga velikog skupa „hrvatskih“ Srba početkom devedesetih, skupa na kojemu bi se prosvjedovalo protiv srpske agresije. Onih drugih skupova dobro se sjećamo. Ali se sjećamo i onih iz inozemstva, stranaca, koji su bili za Hrvatsku, grupe Dire Strist Experience (nadam se da sam točno napisao) kojima je ne samo za „Brothers in Arms“ ministar Medved dao Veliko zlatno srce a - skladba je sjajno ukomponirana u film „Banijska praskozorja“ čiji je snimatelj Gordan Lederer upucan metkom snajperista na brdu iznad Kostajnice, a ubojica živi i danas nekoliko kilometara od granice , što govori i (opet) o hrvatskom pravosuđu i ostalim tijelima. Usput: podsjećam premda je već podsjećano da je upravo Medved – tada mladi branitelj – tražio od Rašete da pošalje helikopter kojim bi ranjeni Lederer bio prevezen u Zagreb, ali je gad odbio.

Predstavljanja četvrtkom

Obično se četvrtkom u Zagrebu toliko toga događa da bi čovjek morao imao supersposobnosti kako bi na sve Vladimir Šeksstigao, a sve je važno. Zašto baš sve mora biti u Zagrebu, nije mi jasno, postoje tolika mjesta u Hrvatskoj koja bi od samo jednoga sličnog skupa živjela nekoliko mjeseci u prepričavanjima.

No, na barem dva sam morao biti u isto vrijeme, a budući da sam podvojena ličnost, nije mi bilo teško. Prvi skup, to jest predstavljanje knjige Vladimira Šeksa, bio je u Esplanadi, dvorana Istanbul (bje Konstantinopol). Šeks svakih nekoliko mjeseci obavi po jedan državni udar, oprostite – objavi po jedan „Državni udar“ s prijepisima dramatičnih razgovora i opisima isto takvih događaja koji su kulminirali 1994. micanjem s političke scene Manolića i Mesića. Znači, predstavljen je drugi i završni dio neuspjeloga državnog udara koji je bio blaže nazvan i saborskim pučem, ali su pučisti izgubili već i prije realizacije puča. Nešto se u knjizi spominje i mene, vrlo malo, kao što je i običaj, ne na strani pučista nego naprotiv. O knjizi koju sam tek prelistao, pisat ću opširnije, a o predstavljanju samo ovo: kao što sam i slutio – a nije bilo teško – među uzvanicima, premda Bedem ljubavivjerojatno pozvani, nisu bili oni velikani koji su u prvom dijelu „Udara“ viđeni u ne baš najljepšem svjetlu. Predstavljači knjige mudro su slovili, a najživotniji je bio dr. Dinko Čutura kojemu je svojedobno bila povjerena ne baš ugodna zadaća da Manoliću prenese „pozdrave“, odnosno donese pisanu odluku o isključenju, no ispostaviilo se da Manolić već zna, jer OZNA sve dozna.

Velim, još sam poslušao Čuturu, a zatim se brzinom neočekivanom za moje godine prebacio na Kaptol, u dvoranu „Vijenac“, gdje je u režiji HKV-a predstavljena megaknjiga od 1500 stranica dokumenata o kanadskom Bedemu ljubavi pod tim naslovom i nadnaslovom – Dokumenti iz iseljeništva – hrvatske žene i majke u borbi za slobodnu Hrvatsku. Da objasnim: uz svima poznat Bedem ljubavi u Hrvatskoj, postojao je i Bedem ljubavi nazvan „Mothers for Peace“ u Torontu koji je i inače bio žarište u vrijeme pališta Hrvatske, uz Almae Matris Croaticae Alumni (čiji je prvi predsjednik dr. sc. Ivan Hrvoić govorio na spomenutom predstavljanju), te CCIC (Canadian- Croatian Information Centre).

Hrvatice iz kanadskog Bedema dale su ženski štih akcijama, uz bezbroj pisama upućenih vladama Kanade, USA, BedemUN, gradskim vlastima u Torontu, Crvenom križu i još mnogima, priređivale su akcije za pomoć u novcu i lijekovima, pekle kolače, i izvodile Šišaton (za mene nova riječ), to jest radile gospođama frizure, a novac slale djeci bez roditelja i uopće stradalnicima. Deset kilograma pisama, a bilo bi ih objavljeno i više da nisu izbljedeli fax-papiri, pisma Bushu a poslije i Clintonu, Bouthrosu Bouthrosu (evo, počeo sam mucati) Galiju, beskonačan broj pisama kojima su doslovce bombardirale sve što su nešto značili na ovome svijetu. Većina ima potpis Valentine Krčmar, prve predsjednice, a zatim druge, Višnje Milas Matutinović koja je u Washingtonu organizirala prosvjede sa skoro dvije tisuće žena sa svih strana svijeta. Tiskani su i odgovori vladara svijeta, „uljudni“ i bez duše. Spominje to uvodničar u knjigu, više no zaslužni Vladimir Benković koji je uredio i dokumente AMCA. Govori Benković u uvodu i zašto se bilo potrebno objaviti sve što su radili iseljenici u korist Hrvatske – jer je od 2000. nastala u Hrvatskoj negativna atmosfera, jer su se“ ljevičarska i ostala žuta štampa, radio i televizija natjecali u kampanji obezvrjeđivanja hrvatskog iseljeništva“. Točno. (A zatim je iseljenicima oduzeto devet mjesta u Hrvatskom saboru!).

Glede Sabora i izbora, upravo je spomenuti, u zadnje vrijeme najplodniji hrvatski publicist Vladimir Šeks najavio mogućnost drukčijih vremena slutnjom o dvotarifnom uređenju koje je naišlo na krik i bijes manjih stranaka, onih ispod sedam posto, kao i neodređene slutnje velike koalicije iz redova sumnjičavih.

Nezahvalna Hrvatska

Pomaži sirotu na svoju sramotu, glasi narodna poslovica. Tako je Katalonija dala potporu Hrvatskoj u borbi za samostalnost, a Hrvatska (sadašnja elita) vraća joj licemjernim doskočicama u suglasju s Madridom i Bruxellesom. Jadno. Katalonci su narod koji ima pravo na samoodređenje, narod koji ima svoj jezik različit o španjolskoga, svoju povijest i svoju baštinu, te ih želi zaogrnuti plaštem države. Hrvatska bi trebala biti prva koja će priznati nezavisnu Kataloniju, da tim činom spasi obraz i čast hrvatskoga naroda.

Hrvoje Hitrec

Pon, 20-11-2017, 03:07:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0067_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).