Hrvatske kronike

Defensor Croatiae

Devedesete godine 20. stoljeća bit će u povjesnicama zapisane kao Tuđmanovo doba i ujedno kao vrijeme kratkotrajne hrvatske državne samostalnosti.

Bez obzira što je u polovici toga vremena Hrvatska bila djelomično okupirana, bez obzira što je to vrijeme bilo ispunjeno bitkama za hrvatsku opstojnost i bez obzira na mučna lutanja u društvenoj metamorfozi, bez obzira na sve rečeno, Hrvatska je imala svoju vlastitu, izvornu, samostalnu politiku i vođu koji se nikome nije klanjao. Teško i snažno, Hrvatska se oslonila na sebe i izdržala je. Imala je svoje dostojanstvo, a ono je potrebno jedinki, narodu i državi da bi se osjećali živima. Bez dostojanstva, jedinka se pretvara u krpu, narod u malodušnu gomilu, a država u plijen grabežljivaca.

Danas, kada se prisjećamo rođenja, života i djela dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika moderne hrvatske države, treba reći i ovo: Tuđman u svijesti umnijih naših mlađih suvremenika živi kao lik iz davnina, nestvaran i neusklađen s ovim današnjim vremenima beskarakterne hrvatske politike.

Nije to prvi put, naravno. Kada se snažnije pojavio na javnoj sceni u olovno doba, prilagođeni suvremenici slično su ga doživljavali kao glas iz daleke prošlosti. Premda mnogima bliska, misao o samostalnoj hrvatskoj državi bila je duboko potisnuta, frustrirajuća i zazorna, uronjena u bačvu straha i nametnutih hipoteka. I tako je bilo sve dok prijetnja s istoka nije postala očitom i sablasnom, te je, kako reče Tuđman u intervjuu "Delu" 1990., citiram, "došlo do otrježnjenja i posljednjih budala u Hrvatskoj".

Kada je govorio da nam nedostaje ljudi, Tuđman je htio reći da nam nedostaje karaktera. Ne kao narodu, jer bi hrvatski narod nestao iz povijesti da nije imao karaktera, nego je karaktera i prije i tada i sada nedostajalo i nedostaje u onom kvaziintelektualnom polusvijetu iz kojega se regrutiraju političari.

Kada je govorio da nam nedostaju ljudi, Tuđman je htio reći da nam nedostaju oni koji znaju misliti svojom glavom i glavom povijesti, koji se znaju otrgnuti nepovijesnom razmišljanju, a ono je odraz nesposobnosti da se dovine do povijesnosti kao stalne svjesnosti. U hrvatskom slučaju svjesnosti svoje posebnosti, svoje baštine i svojih prava u narodnom, ljudskom i državnom smislu.

Premda ga nema u registru hrvatskih branitelja, Tuđmanu najbolje pristaje naziv d e f e n s o r C r o a t i a e, kao onom Krsti Frankopanu iz 16. stoljeća, branitelj domovine, branitelj od laži i krivotvorina, od ponižavanja, od sudbine zaboravljenoga naroda, od imperijalnih agresivnosti i agresija. Svjestan u svakom trenutku da samo puni suverenitet može biti štit nacionalnog i kulturnog identiteta, da država i nije drugo nego ogrtač jedne kulture. Branitelj, nadalje, hrvatskoga državnog prava, branitelj jedinstva hrvatskoga korpusa i hrvatske povijesne baštine u Bosni i Hercegovini.

Takav Tuđman, jedan od rijetkih Hrvata koji su mislili integralno, na vrijeme samooslobođen supilovskih posrtanja, filozof povijesti, ali i pragmatičan političar, državnik, uporan, tvrd i tvrdoglav, postavio je sebi, nama i novijoj hrvatskoj povijesti visoke ciljeve i dokazao da su dohvatni. Ušao je u tu povijest na velika vrata, u trenutku doduše pogodnom za ostvarenje državotvornoga programa, ali bez njega bi možda, ili čak vjerojatno, ta dobra prilika otišla u vjetar.

I eto, danas tako imamo svoju, hrvatsku državu. Pa kako se sadašnja politika odnosi prema Tuđmanovoj baštini?

Buduće povjesnice će zapisati ovako: slabi nasljednici nisu nastavili pravcem samostalne hrvatske politike i na kraju doveli u pitanje i opstanak hrvatske države.

Slikovitije rečeno, još tinejdžerku Republiku Hrvatsku predaju u ruke svodnika. Žustro i neodgovorno, svjesno ili zato što su lišeni vrline povijesnoga promišljanja, upadaju u mreže onih koji su od trenutka stvaranja hrvatske države radili na njezinu rastrojstvu. Pa tako nude na pladnju tek nedavno ostvareni državni suverenitet, ližu čizme po europskim dvorovima, a za nagradu dobivaju udarce čizmom. Opet se jednom u povijesti hrvatska politika ne vodi u Zagrebu i iz Zagreba, nego iz stranih središta moći.

Možda je preuzetno, no svakako je intrigantno zapitati se što bi Tuđman učinio da se nekim sretnim slučajem danas pojavi nakon duljeg izbivanja. Da otvori novine, pogleda vijesti na ekranu. Čuo bi da je Hrvatska jedna od zemalja zapadnoga Balkana, regije koja u zemljopisnom smislu nikada nije postojala. Ako se prostor jugoistočne Europe povijesno dijelio, onda je to bilo na crti razgraničenja zapadnoga i istočnog Rimskog carstva. Ako se u 20. stoljeću spajao, onda je bilo na crti diktata velikih sila i hrvatskih zabluda. Znači i sada, u 21. stoljeću radi se o političkom projektu, u kojemu je značajna etapa slobodna trgovinska zona, dotično Balkanska unija. A to je, bez obzira na proziran celofan Cefte, Ustavom zabranjeni korak prema rekonstrukciji Jugoslavije.

Što bi učinio Tuđman? Tražio bi da se ponište svi dokumenti u kojima se spominje zapadni Balkan, da se povuku potpisi s hrvatske strane. Toliko za početak.

Zatim bi s nevjericom pobrojao sve ostale integracije koje se trenutačno nude i šutke primaju. Vidio bi da Jadranska regija nije ništa drugo do precrtavanje starih karata talijanskog imperijalizma, vidio bi da šeste godine 21. stoljeća Hrvatska oklijeva proglasiti puni suverenitet nad svojim, hrvatskim morem, da se otvoreno najavljuje autonomija Istre, da Srbi užurbano stvaraju pretpostavke za brisanje prašine s plana Z-4. Da su na djelu sile dezintegracije hrvatske države, te da su integracije u službi te iste dezintegracije, i obratno.

Ovi današnji amateri rekli bi, gledajte, gospodine Tuđman, mi to sve moramo učiniti da bismo ušli u Europsku uniju, svi ti integracijski projekti, balkanski, jadranski i drugi ondje su smišljeni, ali mi ćemo biti nagrađeni. "A gdje su vam garancije?", pitao bi on, i dobio bi odgovor da jamstva nema. "A kakva vam je pozicija u pregovorima, koje su naše karte?" "Pa, naša pozicija je dobra", rekli bi mu, "mi smo se dobro pozicionirali, dobri smo i poslušni. Osim toga, nemamo alternative".

Tada bi se Tuđman vjerojatno razbjesnio, jer je povjesnik, jer zna za onu "Extra Hungaria non est vita", zna za onu da nema alternative Jugoslaviji i socijalizmu.

Njegovi nasljednici izvukli bi u tom trenutku priču o izolaciji, na što bi Tuđman rekao da su je vjerojatno sami izmislili, a ako dolazi sa zapada, onda se ne radi o prijateljskom preuzimanju. Uostalom, ovo što vidim, rekao bi, ne sliči na pregovore nego na diktate, vidim da već u startu uvjetuju potporu drskim ucjenama. Vuku vas za nos kao balavce. Osim toga, ta Europska unija teško boluje od krize identiteta, a kako i ne bi kada je ideja o europskoj superdržavi utopija. "Ujedinjena Europa je moguća samo kao zajednica suverenih država i naroda koje povezuje kulturno i povijesno nasljeđe, te suvremeni gospodarski interesi.

Zato, zastanite malo, pogledajte koji su stvarni hrvatski interesi, okrenite se Hrvatskoj, radite na Hrvatskoj, preuzimajte što je dobro i pametno, ali nemojte srljati. Uzmite kompas i vidjet ćete da ste ploveći na zapad doplovili do ruba istoka... Nego što je s tim Haagom?"

Ovi sadašnji umnici pohvalili bi se da su uspješno odradili akcijski plan i da je u međuvremenu, dok Tuđmana nije bilo, stigla optužnica o zločinačkom pothvatu koji mi nazivamo Olujom, a pokrenula ga je i realizirala zločinačka skupina, s vama na čelu, predsjedniče, rekli bi mu. "Skandalozno", zaprepastio bi se Tuđman, "ali vi ste naravno odmah reagirali na tu apsurdnu optužnicu, na tu povijesnu neistinu, odbacili ju." "Ne", rekli bi ovi, "mi smo šutjeli, znate, trebali smo kandidaturu. Nego i za Bosnu je napisana slična optužnica." "Pa jeste vi normlni, je li vam jasno da ste stavili na kocku budućnost hrvatske države", lupio bi Tuđman šakom po stolu.

Taj neugodan razgovor, gospođe i gospodo, nastavio bi se u beskraj, jer je beskrajna i mizerija aktualne hrvatske politike, doista po prvi put u povijesti jedinstvene, takoreći nadstranačke.

Doznao bi Tuđman i da je Hrvatska potpisala svoju rasprodaju, ali ju stranci usred Hrvatskog sabora tješe kako ne će uzeti nekretnine sa sobom, doznao bi da manjina u Hrvatskoj opet jednom terorizira većinu, da dezorijentira ljude i slabi narodnu volju, da hrvatska kultura trpi udarce izvana i iznutra, da se Hrvatska takva kakva sada jest ne usuđuje podignuti jasan politički glas u obranu hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.