Prijeti li Ukrajini sudbina Čehoslovačke?
Nakon Münchenskog sporazuma 30. rujna 1938. godine, čehoslovački predsjednik Edvard Beneš podnio je ostavku jer su zapadni saveznici ostavili njegovu zemlju na cjedilu. Naime, ovim sporazumom Velika Britanija, Francuska i Italija dopustile su Hitlerovoj Njemačkoj pripajanje Sudeta, pograničnog područja Čehoslovačke s većinskim njemačkim stanovništvom, a potom i komadanje ove suverene i miroljubive države. Potpisan kao pokušaj izbjegavanja rata (politika popuštanja). Sporazum je rezultirao gubitkom 29.000 km² teritorija i vojnih utvrda Čehoslovačke, smatrajući se velikom izdajom te zemlje. Ključne činjenice o Münchenskom sporazumu:
Sudionici: Adolf Hitler (Njemačka), Neville Chamberlain (Velika Britanija), Édouard Daladier (Francuska) i Benito Mussolini (Italija).
Izostanak Češke: čehoslovački predstavnici nisu bili pozvani na pregovore, već su samo obaviješteni o odluci.
Posljedice za Čehoslovačku: država je izgubila gotovo trećinu stanovništva, značajne industrijske resurse i obrambene linije, što je dovelo do njezine potpune okupacije u ožujku 1939.
Povijesni značaj: često se naziva „Münchenska izdaja“ (češki: Mnichovská zrada) jer nije spriječila Drugi svjetski rat, već je osnažila nacističku Njemačku.
Sporazum je okončao Sudetsku krizu, ali je, umjesto mira, omogućio Hitleru daljnju ekspanziju u Europi.
Poznati pravnik i književnik dr. Josef Emil Hácha izabran je za predsjednika Druge Čehoslovačke Republike, ali bez ikakve podrške zapadnih saveznika. Štoviše, bio je prinuđen pristati na sve što Njemačka zatraži.
Budući da britanska vlada još nije bila u potpunosti spremna za rat, nagovorila je Francusku da zajedno s njom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum, kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cjedilu, čehoslovačka vlada i predsjednik Hácha podlegli su njemačkom ultimatumu jer drugog izlaza nisu imali. Dok je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, velik dio zapadne javnosti smatrao ih je ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu. Tijekom tih pregovora, već je u listopadu 1939. godine vrh Čehoslovačke, pod pritiskom nezadovoljnih Slovaka i Ukrajinaca, pristao na uspostavu autonomija u Slovačkoj i Karpatskoj Ukrajini. Ubrzo je došlo do spora s novoformiranim slovačkim vodstvom te je središnja vlada Emila Háche u ožujku smijenila Jozefa Tisu, šefa vlade slovačke autonomije. Međutim, Hitler je 13. ožujka 1938. godine podržao Tisu te je slovački parlament 14. ožujka 1938. godine proglasio nezavisnost Slovačke Republike. Istog dana Hitler je pozvao Emila Háchu u Berlin i najavio mu sutrašnji ulazak njemačkih trupa u Češku. Britanski veleposlanik u Čehoslovačkoj, Sir Basil Newton, „savjetovao“ je predsjedniku Háchi da se sastane s Hitlerom. Predsjednik Hácha nije imao izbora. Osim toga, maršal zrakoplovstva Hermann Göring suptilno je nagovijestio da će bombardirati Prag ako se njegovi zahtjevi ne ispune.
Kada je Hácha prvi put stigao u Berlin, prvo se sastao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom, prije nego što se sastao s Hitlerom. U večernjim satima 14. ožujka 1939. Hitler je pozvao predsjednika Háchu u Reichs kancelariju u Berlinu. Hitler ga je namjerno strašno ponizio, pustivši ga da čeka dok je gledao film. General-feldmaršal Wilhelm Keitel u svojim se memoarima prisjetio da je, kada je Hácha stigao, rekao da će „pustiti starog gospodina da se odmori i oporavi dva sata“, što je Keitelu bilo nerazumljivo.
Konačno, u 1:30 ujutro, 15. ožujka 1939., Hitler je primio predsjednika. Rekao je Háchi da će, dok razgovaraju, njemačka vojska napasti Čehoslovačku. Hitler je tada češkom predsjedniku dao dvije mogućnosti: suradnju s Njemačkom, u kojem bi se slučaju „ulazak njemačkih trupa odvijao na podnošljiv način“ i „dozvolio Čehoslovačkoj vlastiti velikodušan život, autonomiju i određeni stupanj nacionalne slobode...“ ili suočavanje sa scenarijem u kojem bi se „otpor slomio silom oružja, koristeći sva sredstva“.
Kada su napori za reviziju sadržaja bili uzaludni, dva puta se onesvijestio od srčanog udara, ali su ga Hitlerovi liječnici oba puta oživjeli, a nakon potpisivanja sadržaja položio je, onako polumrtav, prisegu vjernosti nacistima. S obzirom na to da Velika Britanija i Francuska nisu davale znak da žele ikako podržati njegovu državu, Hácha je shvatio kako se ne protive njemačkoj okupaciji Češke bez oružanog otpora; potom je 16. ožujka 1939. godine uspostavljen Protektorat Češke i Moravske, kojim je Njemačka upravljala po svojoj volji. Nakon toga postao je slomljen čovjek i, u nadi da će spasiti svoj narod od istrebljenja, pristao na ulogu Hitlerove marionete.
Dana 9. svibnja 1945. godine Crvena armija oslobodila je Prag, obnovljena je Čehoslovačka, a Hácha je uhićen 14. svibnja kao Hitlerov kolaboracionist, podvrgnut smrtonosnom kundačenju, a potom polumrtav prebačen u zatvorsku bolnicu na Pankrácu. Umro je 27. lipnja iste godine od posljedica mučenja. Bio je sahranjen u neobilježenom grobu na groblju Vinohrady, koji je poslije 1990-ih obilježen.
Karpatska Ukrajina proglasila je neovisnost kada je to učinila i Slovačka, ali je Mađarska već 16. ožujka proglasila aneksiju tog područja (11.583 km², 622 tisuće stanovnika) i, uz tek mali otpor, uspjela ga okupirati do 23. ožujka 1939. Narednih tjedana u mađarskom vojnom teroru živote je ondje izgubilo, kako se smatra, oko 27 tisuća ljudi.
U isto vrijeme oružane snage Poljske zauzele su Zaolžje (češki: Zaolší, poljski: Zaolzie, kraj iza rijeke Olše), područje od 801 km² s 227.399 stanovnika, koje je u to vrijeme u velikoj mjeri bilo nastanjeno etničkim Poljacima i koje je između dva svjetska rata bilo predmet spora između Čehoslovačke i Poljske.
Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje zapadnih sila, koje su na gaženje savezništva s Čehoslovačkom reagirale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske i Rumunjske, država za koje se držalo da će predstavljati sljedeće mete njemačkog i mađarskog širenja, te raskidanjem Münchenskog sporazuma.

Mapa iz Münchenskog sporazuma iz 1938. godine; osjenčani dijelovi oduzeti su Čehoslovačkoj i predani Hitlerovoj Njemačkoj
Povijest je kazala svoje. Gaženje suvereniteta Čehoslovačke Republike i dopuštanje Hitleru da je okupira i raskomada uz suglasnost saveznika nije sačuvalo „svjetski mir“, kao što je Chamberlain vjerovao. Štoviše, bio je to Hitleru poticaj za daljnja osvajanja i početak Drugog svjetskog rata.
Čeka li ista sudbina i današnju Ukrajinu? Prema Hini od 27. travnja 2026. godine, „njemački kancelar Friedrich Merz rekao je da će Ukrajina možda morati pristati da dijelovi njezina teritorija ostanu izvan njezine kontrole u budućem mirovnom sporazumu s Rusijom, povezujući takve ustupke s izgledima zemlje za pridruživanje Europskoj uniji.
– U jednom trenutku Ukrajina će potpisati sporazum o prekidu vatre; u jednom trenutku, nadajmo se, i mirovni ugovor s Rusijom. Tada bi se moglo dogoditi da dio ukrajinskog teritorija više ne bude ukrajinski – rekao je Merz u ponedjeljak učenicima gimnazije Carolus-Magnus u Marsbergu, gradu u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji.
– Ako predsjednik Volodimir Zelenski to želi objasniti vlastitom stanovništvu i dobiti većinu za to, a za što mu je potreban referendum, tada istodobno mora reći narodu: ‘Otvorio sam vam put u Europu’ – dodao je Merz.“
Izjava kancelara Merza dokaz je kako europski demokratski lideri ništa nisu naučili iz povijesti. Kancelar Merz, a sigurno i vodstvo EU-a, kako možemo razabrati, planiraju sporazum s Putinom koji će, nažalost, biti kopija Münchenskog sporazuma iz 1938. godine. Umjesto Čehoslovačke sada će žrtva biti Ukrajina. U nadi spašavanja svjetskog mira zadovoljavat će imperijalne nakane ruskog samodršca. Mudre europske političke glave kao da ne shvaćaju ili im neki meni nejasni pragmatični, ekonomski ili geopolitički interesi zamagljuju realno sagledavanje problema. Putinu Ukrajina nije krajnji cilj. Više su puta on i Medvedev isticali nužnost povratka Rusije u njezine povijesne granice nakon osvajačkih i genocidnih ratova Petra Velikog i Katarine II. Te granice obuhvaćaju Finsku, baltičke republike, velik dio Poljske, Moldaviju, dijelove Rumunjske, kao i političku supremaciju Ruske Federacije nad zemljama koje su bile članice Varšavskog ugovora.

Prilažem kartu komadanja Ukrajine, koja nalikuje na kartu Čehoslovačke iz 1939. godine.
Povijesne karte osvajačkih pohoda i osvajanja tuđih zemalja u vrijeme ruskih careva, ali i kasnije, mogu se pronaći u literaturi, kao i na svemrežju.

Prilažem kartu Poljske koja je u kartama nove Velike Rusije jasno naglašena
Ne želim biti ptica zloguka, ali ako se ponovi Münchenski sporazum iz 1938. godine, vrlo brzo doći će do novih Putinovih vojnih pohoda. Njegovoj viziji obnovljene ruske slave, u kojoj će on ući u povijest kao novi Petar Veliki, nema kraja. Agresora može zaustaviti jedino snaga oružja. Među ugroženim zemljama vojno najsposobnija za obranu jest Poljska. Nije dobro ovo što ću napisati, ali povijesno iskustvo mi govori kako jedino uspjeh poljskih znanstvenika u izradi vlastitog atomskog obrambenog oružja može zaustaviti Putinovu agresiju. Na Njemačku, prema riječima kancelara Merza (koje sam citirao), Poljska, baltičke republike, Finska i Moldavija ne mogu računati. S ostalim zemljama EZ-a – još manje. Iskustvo Moldavije i Gruzije dovoljno je svježe i evidentno. A Trump će podržati novi Münchenski sporazum jer je on dio projekcije koja proizlazi iz njegovih razgovora i kontakata s ruskim hazjajinom. Nameće se zaključak kako je njemački kancelar obznanio mogućnost takvog sporazuma nakon posljednjih razgovora s američkim predsjednikom. Ukrajinski se narod može sa sigurnošću pouzdavati jedino u svoju hrabru vojsku, koja je tijekom četverogodišnjeg krvavog rata s nadmoćnijim neprijateljem prerasla u respektabilnu oružanu silu i zadržala bojišnicu bez velikih ruskih prodora. Za to su zaslužni mudri vojni zapovjednici i stratezi, ali i ukrajinski inženjeri koji s čudesnom imaginacijom stvaraju vlastita oružja. Nakon vojske slijedi marljiv vanjskopolitički rad predsjednika Zelenskog te podrška mnogih slobodoljubivih država svijeta. Ako izgubi rat, ukrajinskom narodu prijeti uništenje, a ako Zelenski pristane na kapitulantski sporazum, prijeti mu streljački vod.
Druga ukrajinska himna je: „Молитва за Україну“ – Molitva za Ukrajinu.
Prva kitica glasi:
Боже великий, єдиний,
Нам Україну храни,
Волі і світу промінням
Ти її осіни.
Bože veliki, jedini,
čuvaj našu Ukrajinu,
obasjaj slobodom i svjetlošću
njezine obzore.
Postoji nekoliko verzija tekstova koje je napisao Oleksandr Konysky, iako se glavna ideja i rima ne mijenjaju. Mykola Lysenko, veliki ukrajinski skladatelj, uglazbio je ovu pjesmu. I ja sada ponavljam: „Bože čuvaj Ukrajinu“!
Đuro Vidmarović



Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
