Između borbe za slobodu i optužbi za terorizam

Ne prođe dugo vremena, a da naši dežurni titoisti ne „nagaze“ na jednog ili više hrvatskih ratnih zapovjednika ili rodoljuba koji su u vrijeme bivše države svim sredstvima skretali pozornost na obespravljenost hrvatskog naroda, optužujući ih za terorizam i ratne zločine ili zločine u ratu. Posebno su im trn u oku Bruno i Zvonko Bušić, a zatim i zapovjednici iz Domovinskog rata. 

Ortega

Je li današnji predsjednik Nikaragve, José Daniel Ortega Saavedra, zapravo bivši terorist i ratni zločinac? Rođen je 11. studenoga 1945. godine i bivši je komunistički revolucionar i gerilac. Kao vođa Sandinističke nacionalnooslobodilačke fronte (šp. Frente Sandinista de Liberación Nacional, FSLN) služio se terorom. Danas je predsjednik – diktator siromašne latinoameričke države Nikaragve.

Mugabe

Je li bivši dugovječni predsjednik Zimbabvea, Robert Mugabe (Kutama, 21. veljače 1924. – Singapur, 6. rujna 2019.), zapravo bivši terorist? Mugabe se u politiku uključio ranih šezdesetih godina s agendom borbe za jednaka prava crnačke većine u ovoj afričkoj državi. Sudjelovao je u osnivanju političke stranke ZANU (Zimbabwe African National Union), zbog čega je desetak godina proveo u zatvorima. Nakon otpuštanja iz zatvora odlazi u Mozambik, gdje se priključuje oružanom krilu ZANU-a te se s vremenom probija do pozicije zapovjednika. Ubrzo je buknuo Rodezijski građanski rat protiv bjelačke manjine, koji je pobunjenička koalicija dobila, a država promijenila ime u Zimbabve. Godine 1980. održani su izbori na kojima je Mugabe izabran za prvog premijera nezavisnog Zimbabvea. Oružano krilo ZANU koristilo se terorom i ubijanjem neprijatelja, poglavito bijelaca.

Pol Pot

Je li bivši kambodžanski lider, Pol Pot (rođen kao Saloth Sâr; 19. svibnja 1925. – 15. travnja 1998.), zapravo krvavi terorist i ratni zločinac? Bio je kambodžanski političar, revolucionar i diktator koji je vladao Demokratskom Kampučijom od 1975. do svrgavanja 1979. godine. Tijekom njegove vladavine njegova je administracija, kao i oružane snage pod njegovim rukovodstvom, nadzirala masovne zločine. On se općenito smatra jednim od najbrutalnijih tiranina u modernoj svjetskoj povijesti. Ideološki maoist, Pot je bio vođa kambodžanskog komunističkog pokreta, poznatog kao Crveni Kmeri, od 1963. do 1997. godine. Služio je kao generalni tajnik Komunističke partije Kampučije od 1963. do 1981., tijekom čega je Kambodža pretvorena u jednopartijsku komunističku diktaturu. Između 1975. i 1979. godine Crveni Kmeri počinili su genocid nad vlastitim narodom, u kojem je, prema procjenama, umrlo 1,5 – 2 milijuna ljudi – otprilike četvrtina stanovništva zemlje prije genocida. Na Poljima smrti pogubljeno je više od 1,3 milijuna ljudi i pokopano u masovnim grobnicama.

Pol Pot kao šef Kampučije

Sačuvani posmrtni ostatci Kambodžanaca ubijenih na komunističkim poljima smrti

U težnji za potpunom jednakošću, novac, religija i privatno vlasništvo ukinuti su, a svi građani bili su prisiljeni nositi istu crnu odjeću. Ponovljene čistke CPK-a izazvale su rastuće nezadovoljstvo; do 1978. kambodžanski vojnici digli su pobunu na istoku. Nakon nekoliko godina upada i masakra Crvenih Kmera na vijetnamski teritorij, Vijetnam je napao Kambodžu u prosincu 1978. Do siječnja 1979. Pot i Crveni Kmeri su svrgnuti. Preživjeli članovi Crvenih Kmera povukli su se u raštrkane džungle u blizini tajlandske granice, odakle su nastavili borbu i pljačku. Teško oslabljene, vijetnamske snage progonile su ih sve do povlačenja 1989. godine. Zbog pogoršanja zdravlja Pol Pot se povukao iz mnogih svojih uloga u pokretu. Godine 1998. zapovjednik Crvenih Kmera Ta Mok stavio je Pota u kućni pritvor. Pol Pot je ubrzo nakon toga umro. Nije mu suđeno na međunarodnom tribunalu. SFRJ je imala pune diplomatske odnose s Kambodžom u vrijeme Pola Pota.

Jaser Arafat

Za vrijeme bivše države Jaser Arafat je tretiran kao junak. Bio je Titov prijatelj, bez obzira na terorizam.

Arafat i Tito

Jaser Arafat (Kairo, 4. ili 24. kolovoza 1929. – Pariz, 11. studenoga 2004.) bio je palestinski političar. Rođen je kao Abdel-Rahman Abdel-Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini, premda se također može pronaći podatak da mu je pravo ime Mohammed, dok je Arafat samo nadimak koji je prisvojio i koji navodno na arapskom jeziku znači „blagi“. Mjesto i datum njegova rođenja i danas su dvojbeni. Dok Arafat tvrdi da je rođen 1. kolovoza 1929. godine u Jeruzalemu, istovremeno je u njegovu rodnom listu kao datum rođenja upisan 24. kolovoza 1929. godine, a kao mjesto rođenja Kairo. Vojni rok odslužio je u egipatskoj vojsci 1956. godine, za vrijeme ratnih sukoba oko Sueza. Nakon odsluženja vojnog roka seli se u Kuvajt, gdje radi kao inženjer. Godine 1956. jedan je od osnivača Al Fataha, ilegalne terorističke organizacije. U početku veće arapske nacije – poput Egipta, Sirije i Jordana – ignorirale su Al Fatah te su osnovale vlastitu organizaciju PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija). Time su se nadale da će biti stvoreno tijelo koje će predstavljati oko 4.500.000 Palestinaca (onih Arapa koji su živjeli na području na kojem se prostirala Palestina prije stvaranja države Izrael 1948. godine). Nakon što su 1967. u arapsko-izraelskom ratu Arapi izgubili Pojas Gaze, Golansku visoravan i Zapadnu obalu, arapske nacije sve se više okreću Arafatu. Tako 1968. godine postaje predsjednik PLO-a. U naredna dva desetljeća PLO je izvodio najkrvavije napade na Izrael, pa je tako Arafat stekao ugled bešćutnog terorista. Šokantno je bilo ubojstvo jedanaest izraelskih natjecatelja 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu, koje su počinili palestinski teroristi – pripadnici PLO-a. S vremenom Arafat svoje napore sve više usmjerava k diplomaciji i političkoj borbi, koji dobivaju sve više na značaju na uštrb terorističkog djelovanja PLO-a.

U studenome 1974. godine, uz podršku arapskih država, Arafat je postao prvi predstavnik nevladine organizacije koji se obratio Općoj skupštini Ujedinjenih naroda na njezinu plenarnom zasjedanju (tom prilikom pokušao je unijeti pištolj u zgradu UN-a). Tada je izjavio: „Donosim vam maslinovu grančicu i oružje boraca za slobodu... Ne dopustite da maslinova grančica ispadne iz moje ruke.“ Tom je prilikom priznao Izraelu pravo na postojanje, ali se uskoro predomislio, navodno pod pritiskom tvrdolinijaša iz vlastitih redova, čime je izravno ignorirao dvije rezolucije Ujedinjenih naroda.

Godine 1977. egipatski predsjednik Anwar Sadat započeo je vlastiti mirovni proces s Izraelom. Zajedno s američkim predsjednikom Carterom, izraelskim premijerom Menachemom Beginom i egipatskim predsjednikom Sadatom potpisan je sporazum u Camp Davidu (1978.), kojim je Palestincima jamčena autonomija na području Zapadne obale i Gaze. Nažalost, ovaj sporazum nikada nije stvarno zaživio. Arafat i PLO u samom početku odmah su se suprotstavili postizanju ovog sporazuma. Arafat, vjerujući da će autonomija postupno prijeći u ponovni izraelski nadzor tog područja, nepokolebljivo je ostao na liniji zagovaranja nezavisne palestinske države.

Ranih 1980-ih Arafatov utjecaj među Palestincima privremeno je oslabljen frakcijskim borbama unutar pokreta. Godine 1982. oštro su ga kritizirali Sirija i frakcija PLO-a koju kontroliraju Sirijci zbog njegova, prema njima, kukavičkog držanja tijekom izraelske invazije i okupacije južnog Libanona. Tom prilikom izraelske snage opkolile su stožer PLO-a u Bejrutu i prisilile Arafata na povlačenje u Tunis. Nekoliko godina kasnije, točnije 1987., stožer je ponovno premješten, ovaj put u Bagdad.

Godine 1989. vrhovno tijelo PLO-a, Palestinsko narodno vijeće, izabralo je Arafata za predsjednika faktički nepostojeće palestinske države. Četiri godine kasnije (1993.) dogodilo se nezamislivo: Arafat je predstavljao PLO na palestinsko-izraelskim mirovnim pregovorima u Oslu. Prema sporazumu postignutom u Oslu Palestinci su dobili pravo na samoupravu na području Zapadne obale i Gaze, koja je trebala biti ostvarena u roku od pet godina. Također, prema tom sporazumu izraelska vojska započela je povlačenje s tih područja. U zamjenu za to PLO se složio prihvatiti rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom se priznaje država Izrael.

Zbog sudjelovanja u mirovnim pregovorima Arafat je 1994. godine zajedno s Rabinom (izraelski premijer) i Shimonom Peresom, izraelskim ministrom vanjskih poslova, dobio Nobelovu nagradu. Nešto kasnije izabran je za predsjednika Palestinske samouprave, koja predstavlja palestinsku vladu na području Zapadne obale i Gaze.

Jaser Arafat umire u Parizu 11. studenoga 2004. godine.

Nelson Mandela

Danas je Nelson Mandela paradigma mudrog i koncilijantnog političara. A je li nekada koristio i terorizam kao sredstvo za ostvarenje prava svoga naroda i svoje rase?

Nelson Rolihlahla Mandela (18. srpnja 1918. – 5. prosinca 2013.) bio je južnoafrički aktivist za ljudska prava i političar, prvi crni predsjednik Južnoafričke Republike. Kao sin xhosaškog poglavice i student, godine 1942. priključio se Afričkom nacionalnom kongresu (ANC), organizaciji koja se borila za prava većinskog crnog stanovništva u Južnoj Africi. Kasnije postaje jedan od glavnih organizatora u početku nenasilne borbe protiv apartheida. Nakon što te mjere nisu polučile rezultate, Mandela postaje uvjeren kako jedino oružana borba može srušiti apartheid. Organizirao je vojno krilo ANC-a i započeo kampanju sabotaža, ali prije nego što se ona intenzivirala, Mandela i njegovi drugovi su uhićeni, a potom osuđeni na doživotni zatvor. Dakle, vojno krilo ANC-a prakticiralo je teroristički način borbe.

Godine 1990. Mandela je oslobođen i s tadašnjim južnoafričkim predsjednikom započeo je pregovore s ciljem mirnog okončanja apartheida i prijenosa vlasti na crnačku većinu. Za te su napore Mandela i De Klerk 1993. godine dobili Nobelovu nagradu za mir. Godine 1994. ANC pobjeđuje na izborima i Mandela postaje prvi crni predsjednik Južne Afrike, koju je dužnost obnašao do 1999. godine.

Je li Mandelina supruga, Winnie Mandela, također jedna od vodećih osoba u vojnom krilu ANC-a, bila terorist? Da! To su potvrdili i njezini suborci nakon što je ANC preuzeo vlast. Sredinom 1980-ih Madikizela-Mandela provodila je „vladavinu terora“ i bila „u središtu orgije nasilja“ u Sowetu, što je dovelo do osude pokreta protiv apartheida u Južnoj Africi i ukora ANC-a u egzilu. Tijekom tog razdoblja stanovnici Soweta spalili su njezin dom.

Nomzamo Winifred Zanyiwe Madikizela-Mandela (rođena Nomzamo Winifred Zanyiwe Madikizela; 26. rujna 1936. – 2. travnja 2018.), poznata i kao Winnie Mandela, bila je druga supruga Nelsona Mandele

Tijekom svoje političke karijere bila je zastupnica u Parlamentu od 1994. do 2003. i od 2009. do svoje smrti, a od 1994. do 1996. bila je zamjenica ministra umjetnosti i kulture. Kao članica političke stranke Afrički nacionalni kongres (ANC), bila je članica Nacionalnog izvršnog odbora ANC-a i predvodila je Žensku ligu. Madikizela-Mandela bila je među svojim pristašama poznata kao „Majka nacije“. Na svjetlo dana izašli su njezini krvavi obračuni ne samo s bijelcima, nego i s crncima koje je smatrala izdajnicima.

Isaias Afewerki

Njegova Ekselencija Isaias Afewerki (Asmara, 2. veljače 1946.) prvi je i dosad jedini predsjednik Eritreje.

Eritrejski diktator, Isaias Afewerki

Borio se protiv snaga cara Hailea Selassiea I., a kasnije su on i tadašnji premijer Etiopije Meles Zenawi svrgnuli omraženi režim Derga i protjerali komunističkog diktatora Mengistua Haile Marijama. No kasnije su njihovi odnosi zahladnjeli, a stanje se samo pogoršavalo. Sukob je završio dvogodišnjim okrutnim ratom oko granice, a okončan je potpisivanjem sporazuma u Alžiru 12. prosinca 2000. godine.

Kada je Isaias rođen 1946. u Asmari, grad je bio pod kontrolom Ujedinjenog Kraljevstva, pod mandatom Ujedinjenih naroda. Sama Eritreja federalizirana je s Etiopijom 1952. i prisilno je pripojena deset godina kasnije. Ova aneksija potaknula je stvaranje Eritrejske oslobodilačke fronte (ELF) u zapadnoj eritrejskoj nizini. Isaias je studirao inženjerstvo u Etiopiji na Sveučilištu u Addis Abebi, ali je napustio studij 1966. kako bi se pridružio ELF-u. Tijekom revolucije u Etiopiji 1974. Isaias je vodio planinsko područje Eritrejske narodnooslobodilačke fronte (EPLF) i prakticirao teror. Godine 1987. izabran je za glavnog tajnika EPLF-a. Nakon godina vojne borbe, EPLF je u svibnju 1991. porazio etiopske trupe. Ustanovljena je privremena vlada s Isaiasom na čelu, a u budućnosti je planiran referendum o neovisnosti Eritreje od Etiopije. Eritrejci su na referendumu održanom u travnju 1993. godine velikom većinom glasovali za neovisnost. Sljedećeg mjeseca Isaias je od strane Nacionalne skupštine izabran za predsjednika Eritreje, kao i za predsjednika spomenutog tijela, što mu je dalo kontrolu nad izvršnom i zakonodavnom vlasti. Dana 24. svibnja službeno je proglasio neovisnost Eritreje.

U godinama koje su uslijedile Isaias je postupno učvrstio svoju moć nad gotovo svim aspektima eritrejskog života, služeći pritom kao vrhovni zapovjednik vojske i predsjednik jedine političke stranke u zemlji, Narodne fronte za demokraciju i pravdu (PFDJ), kako se EPLF preimenovao 1994. godine. Otkazao je predsjedničke izbore 1997., a 2001. godine praktički je zabranio nacionalni tisak. Iste godine uhitio je nekoliko istaknutih oporbenih vođa i optužio ih za izdaju. Kritičari njegova režima optužili su ga da je dugogodišnji granični spor s Etiopijom iskoristio kako bi izbjegao provedbu eritrejskog ustava, koji je ratificiran 1997., kao i za druge represivne mjere u zemlji. Još jedan granični spor, ovaj put s Džibutijem, izbio je 2008. godine.

Isaias Afewerki uspostavio je represivan, čak krvoločan politički režim u kojemu je on apsolutni diktator. Mučenje je uobičajeno u eritrejskim zatvorima, a vlada krajnje siromaštvo. Eritrejci su prisiljeni služiti vojsku koliko god to režim zahtijeva; neki to čine desetljećima. Stoga iz Eritreje i do nas stižu izbjeglice koje svjedoče o nakaznosti ovog režima. Eritreja je članica UN-a, a on kao predsjednik uživa međunarodno diplomatsko uvažavanje. Eritreju stoga nazivaju afričkom Sjevernom Korejom.

Dalje:

Jesu li tamilski tigrovi bili teroristi samo zato što su se borili za nacionalnu emancipaciju?

Jesu li vođe pokreta Polisario i Vlada Demokratske Arapske Republike Sahare u egzilu teroristi ili je terorist Njegovo Visočanstvo Muhamed VI., vladar Kraljevine Maroko, koji terorom sprječava narod Sahare iz Zapadne Afrike u težnji za slobodom?

Jesu li izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegovi ministri izvršili u Gazi genocid, urbocid i ekocid ili su štitili interese židovskog naroda i države Izrael?

Je li Vladimir Putin ratni zločinac nakon agresije na Ukrajinu? Njegova vojska izvršila je strašne zločine nad ukrajinskom populacijom te urbocid i ekocid.

Konačno, što je tzv. bombaški proces protiv Josipa Broza drugo nego suđenje oporbenom političaru zbog terorizma? Uostalom, on se za života time ponosio.

Naveo sam samo nekoliko eklatantnih primjera koji pokazuju kako se etiketa „terorist“ i „ratni zločinac“ ne smije nikome olako davati, ponajmanje ljudima koji se bore za pravednu stvar, za slobodu svoga naroda.

Đuro Vidmarović