Kome je Dabro svojom pjesmom donio poene?

Saborski zastupnik Josip Dabro pravi je slavonski baja, onakav kakvog je ovjekovječio Josip Kozarac. Bać' Joza je samosvojan (na svoju felu), provokativno hrabar, moćan za ljude svoga kraja, naočit za ženski dio svoga biračkog tijela. Rođen je u Beogradu, 5. siječnja 1983. godine, kamo je majka zbog zdravstvenih problema bila upućena na porođaj. Osnovnu školu pohađao je u Otoku, a u Vinkovcima je završio srednju Tehničku školu Ruđer Bošković. Na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu 2012. godine završio je trogodišnji stručni studij za izobrazbu trenera, studijski smjer Kondicijska priprema športaša. Diplomirao je na Edukacijskom fakultetu Univerziteta u Travniku, Bosna i Hercegovina (magistar opće kineziologije). Od djetinjstva živi u Otoku kraj Vinkovaca. Dugo godina bavio se kickboxingom kao športaš i športski trener. Bio je član HDZ-a od 1999. do 2021. godine, kada napušta stranku zbog neslaganja s tadašnjim predsjednikom županijskog ogranka Marijom Banožićem i prelazi u Domovinski pokret. Bio je zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije od 2017. do 2021. godine. Kandidirao se za župana Vukovarsko-srijemske županije kao nezavisni kandidat uz potporu Domovinskog pokreta, stranke „Ivan Penava nezavisna lista“, Zelene liste, županijskog HSS-a te stranke DESNO, ali je izgubio od HDZ-ova kandidata Damira Dekanića.

U Domovinskom pokretu postao je glavni tajnik stranke zbog zapažena političkog rada na terenu te je bio član četveročlanog pregovaračkog tima u pregovorima s HDZ-om oko sastavljanja šeste Vlade RH. Radio je u tvrtki „Filir” u vlasništvu Marija Radića, jednog od osnivača Domovinskog pokreta. Od 2020. upravitelj je Zaklade Vrhbosanske nadbiskupije. Obnašao je dužnost Ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u Vladi RH od 17. svibnja 2024. do 18. siječnja 2025. godine.

Dabro je dao ostavku na funkciju ministra u objavi na Facebooku u 00:59 nakon što je u javnost izašla snimka na kojoj tijekom vožnje automobilom puca iz pištolja. Izjasnio se da se na videu, koji je snimljen »prije nekoliko godina«, koristio zakonitim oružjem i manevarskom municijom (tzv. ćorcima) te da time nije »ugrozio bilo čiju sigurnost ili imovinu«, pri čemu se ispričao za djelo i iskazao žaljenje. Posljedicom videa smješten je u Istražni zatvor u Osijeku, a nakon ostavke vratio se na dužnost člana Hrvatskog sabora za Domovinski pokret.

Tijekom pokladnog jahanja u Komletincima, 2026. godine Dabro je snimljen kako pjeva hrvatsku pjesmu „Kad je Stjepan Radić umirao”, kojoj je u dva navrata nadodao vlastiti stih „U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata”. Poslije objave videa, na društvenim je mrežama objavljen drugi video, u kojemu Dabro svira harmoniku dok dvojica drugih muškaraca pjevaju iste stihove 27. travnja 2025. godine. Dežurni ljevičari su odmah prepoznali o kome je riječ, dok recimo ja, kao stari barakaš, nisam za tu pjesmu o „zlatnoj grobnici“, znao. I digli galamu, kuku i motiku. Eto dokaza o fašizmu koji vlada Hrvatskom, a sve zahvaljujući Andreju Plenkoviću. Treba ga srušiti pod svaku cijenu. I premijersku dužnost povjeriti Tomislavu Tomaševiću, ili Hajdašu Dončiću. Tko pita za činjenicu što u Hrvatskoj fašizma nema, te da se pjevanje zastupnika Dabre ne može proglasiti službenom politikom Vlade RH

No, nije sve tako jednostavno i politički bizarno.

Ljevica je reagirala naglo, sretna što je, eto, dobila zlatni metak kojim će zauvijek upokojiti mrskog Plenkovića. Budući ima tanku parlamentarnu većinu, moći će ga srušiti, ili prinuditi na ustupke. U Vladinoj koaliciji došlo je do naglog trvenja između Domovinskog pokreta i HSLS-a. Jedna stranka s desnice „oslabljenom“ premijeru ponudila je svoje sudjelovanje u koalicijskoj Vladi u zamjenu za jedno ministarsko mjesto.

Novinari su svemu dali svoj obol, diskusiju su pretvorili u hajku na Dabru i Plenkovića. Ne zanima ih činjenica što u Hrvatskoj nema ustaša, niti sljedbenika ove stranke. Svi su davno pogubljeni, ili protjerani, zajedno s užom i širom obitelji. Oni to znadu, ali vješto su nametnuli Vučićev narativ: Ustaša = Hrvat; Hrvat = Ustaša. Time se ušlo u opasan protuhrvatski govor koji rodoljubive i domoljubne Hrvate nije mogao ostaviti ravnodušnima.

No, 17. veljače 2026. godine zastupnik Dabro je rasvijetlio situaciju. Na konferenciji za tisak obznanio je sljedeće:

„Stoga predlažem sljedeće: budimo dosljedni načelima koja javno zagovaramo i prestanimo izazivati i poticati dvojbe i nepovjerenje naroda. Odmah donesimo zakon koji će predvidjeti najstrožu kriminalizaciju i sankcioniranje:

- isticanja i afirmacije simbola totalitarnih režima poput SFRJ, komunizma, NDH, nacizma i fašizma, kao i njihovih protagonista i prepoznatljivih osoba tih režima na području Republike Hrvatske

- isticanja simbolike srpske imperijalne politike tijekom dvadesetog stoljeća, njezinih protagonista i suvremenih reafirmatora

- simboliku i protagoniste srpske agresije na Hrvatsku te na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, kao i relativizacije te agresije i klevetničkih narativa protiv oslobodilačke borbe hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

- zagovaranje zabrane i sprječavanje znanstvenog istraživanja hrvatske prošlosti te revizije povijesnih narativa nastalih pod utjecajem totalitarnog komunističkog režima bivše Jugoslavije

Ne postoji nijedan civilizacijski razlog niti obranjiv argument da danas, u Hrvatskoj kao članici Europske unije, državi utemeljenoj na povijesnom raskidu s komunističkim jugoslavenskim režimom i obranjenoj u pravednom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, itko u javnom i političkom prostoru bude protiv ili neodlučan prema ovakvom prijedlogu.

S obzirom na to da me se u javnosti apostrofira kao ključni problem u funkcioniranju parlamentarne većine, pozivajući se na moju navodnu sklonost ustašluku i totalitarnom režimu, javno se obvezujem da ću, zadnji put kao saborski zastupnik glasovati za usvajanje ovakvoga zakonu u Hrvatskom saboru i podnijeti ostavku nakon usvajanja zakona s ovakvim rješenjima i s razrađenim jasnim i strogim sankcijama.

Istodobno očekujem od svih sudionika političkog života, osobito predstavnika vladajuće većine, da preuzmu jednaku razinu odgovornosti te, ako ne podrže ovakav zakonski pristup prema totalitarizmima ili se usprotive njihovom kaznenom sankcioniranju, svoje neslaganje potvrde podnošenjem ostavke kao činom političke i moralne dosljednosti.“

Ovim prijedlogom Dabro je otkrio zamku koju je on (a vjerojatno i njegova stranka) postavio ljevici (ali i HDZ-u), a da ona to nije shvatila. Predložio je osobno povlačenje iz Hrvatskog sabora uz uvjet da Sabor donese zakon o zabrani svih totalitarističkih znamenja, to znači likovnih simbola, glazbenih veličanja, etc. Kada bi se to ostvarilo, a do ušiju mi dolaze glasi kako je takvo ostvarenje moguće, zabranilo bi se ustaško vizualno i glazbeno znamenje, ali i komunističko, a vjerojatno i četničko znamenje. Naime, HSLS je prije deset godina predlagao ovakav zakon. Sada se može jednostavno reaktualizirati njihov tadašnji prijedlog. To znači realnu mogućnost da crvena petokraka, ustaško „U“ s bombom, četnička kokarda s tocilima i kostima, partizanske, ustaške i četničke ratne, revolucionarne i pjesme pobudnice, otiđu u zonu sumraka. Ali svojim prijedlogom Dabro je i premijera stavio u delikatan položaj.

Nakon Dabrine izjave nastao je tajac. Ljevica je uhvaćena u zamku: ako inzistira na Dabrinoj ostavci, i čak izlasku Domovinskog pokreta iz Vlade, Vladi se na raspolaganje stavlja stranka Suverenisti, a tada će vladajući još odlučnije reagirati Zakonom koji je predložio HSLS, a to ljevici nikako nije u interesu; ako pak prijeđe preko Dabrinog pjevanja, pokazat će se kako je sva njena buka bila gađanje s ćorcima.

O Dabrinom potezu jedan ugledni neutralni novinar je napisao: „Danas je Josip Dabro istinski nacionalni junak, Ivan Penava autentični nacionalni državotvorni političar, jer ljudi znaju pouzdano da ovakav javni i politički potez nikako ne mogu u ovakvom trenutku u kome se Hrvatska nalazi, s ovakvom nevjerojatnom neravnotežom moći u korist vrlo suspektnih anacionalnih snaga, s takvom kontrolom medija, institucija, s ubijenim ili potpuno devastiranim današnjim državotvornim osjećajem u HDZ-u i konačno s tako podmuklom navodnom desnicom potpuno instrumentaliziranom od anacionalnih i vrlo izvjesno neprijateljskih centara, napraviti ljudi bez vizije, karaktera i hrabrosti.“

U politici ništa nije slučajno, a Dabro je odviše iskusan političar a da ne bi shvatio posljedice svoga pjevanja. Kome je svojom pjesmom donio poene? (Naravno, uz pretpostavku da Vlada predloži, a Sabor izglasa takav Zakon).

Prvo, samome sebi. Dabro postaje junak u Slavoniji. Očito računa ostati u politici. Već se o njemu pjevaju pjesme.
Drugo, gospodin Hrebak diže ugled svojoj stranci kao onoj koja je „jednako udalje i od Tita i od Pavelića“. Time neutralizira filojugoslavenske poteze u Bjelovaru.

Treće, Domovinski pokret pokušava vratit svojim članovima i biračima vjeru kako se nije utopio u HDZ-u, izdao načela i program stranke.

Četvrto, premijer Andrej Plenković pokazao se kao središnja politička osobnost na političkoj pozornici, kao političar koji dosljedno vodi proeuropsku hrvatsku Vladu i nastoji povijesne prijepore staviti u drugi plan, a nacionalni patos stišavati. Zadužena za to je ministrica kulture i medija. Stoga će premijer osuditi Dabrino pjevanje. Osim toga, dokazao je kako ima, što bi rekao pokojni prof. Tomac, „dobre političke reflekse“. Navodim neke: odlično reagiranje tijekom koncerta Marka Perkovića Thompsona ma Kajzerici u Zagrebu (minuciozno razrađeni detalji i mjesto pojedinih ministara u svojoj ulozi); odlično reagiranje nakon Tomaševićeve zabrane nacionalnoj reprezentaciji RH u Hrvatskoj da organizira svečani doček na Trgu bana Jelačića, odličan izbor prof. Ružića za Ministra socijalne skrbi. Dodao bih tome, dobro reagiranje u odnosu na Trumpov prijedlog glede njegove nove svjetske organizacije, dobro reagiranje u odnosu na diplomatsko priznavanje Palestine, politička suradnja s Indijom: najprije uspješan posjet Modija Zagrebu, a sada Plenkovićev New Delhiju.

Peto, predsjednik republike je pokazao kako znade kada treba stišavati emocije i izbjegavati politički govor: „što na umu to na drumu“. U svezi Dabrine pjesme reagirao je stišano i umjereno, predosjećajući moguću zamku.

Šesto, na dobitku je i Srpska pravoslavna crkva čiji promidžbenici mogu sada kazati Hrvatima: eto, vikali ste na Porfirija zbog pjevanja pjesme u kojoj se veliča pop Đujić, a sada imate uglednog političara kojim veliča Antu Pavelića. S njima na istoj „valnoj dužini“ je zastupnik Milorad Pupovac, velemajstor u „opanjkavanju“ Hrvatske, a bez posljedica za sebe i svoju stranku. On će i u buduće koristiti Dabrino pjevanje kao dio vlastitog javnog narativa.

Sedmo, na dobitku su hrvatski povjesničari i intelektualci koji godinama govore kako moramo stručno i odgovorno razmrsiti sporne dijelove naše povijesti jer bez toga nemamo stabilne budućnosti. Ako jedna pjesma političkog sadržaja može uzdrmati državu, tada je očito kako povijesne prijepore nismo ni približno uspješno riješili. Podsjećam na nerazumne dvojbe oko skrbi za grobišta Hrvata u Sloveniji, oko križnih putova i genocida koji kolokvijalno nazivano „bleiburške žrtve“, oko povijesne uloge maršala Tita u poslijeratnim masovnim pokoljima bez suđenja, oko devastiranih groblja poraženih vojnika, oko obilježavanja masovnih grobnica u kojima su partizanske žrtve, oko klerocida partizanskih jedinica i kasnijih sudaca, oko broja jasenovačkih žrtava i karaktera samog logora i izbjegavanja da se problem riješi stručno i multidisciplinarno, oko jugoslavenskog karaktera NOB-a, i tako dalje. A sve dok ne riješimo navedene dvojbe, one će biti predmet političkih manipulacija i unutarnjih sučeljavanja.

Tko je na gubitku Dabrinim koncertom?

Prvo, nostalgičari i ljudi koji vjeruju kako možemo, pa čak i moramo, rehabilitirati NDH, ponekad slijedeći vladu susjedne Srbije koja je službeno legalizirala četnički pokret i generala Dražu Mihajlovića, a sada potiho prihvaća legalizaciju generala Milana Nedića. Umjesto da povijest prepuste povjesničarima, oni ju stavljaju u prvi plan i usporavaju jedinstvo glede budućnosti. Ivan Aralica je to nazvao „petrificirana politička svijest“.

Drugo, na gubitku je ljevica (i „narikače“) koja je amaterski zapjenjeno zagrizla mamac i nasjela političkoj provokaciji, te upala u političku zamku iz koje će se teško osloboditi. Jedna je zastupnica lijevog bloka energično zahtijevala da Plenković navede poimence zastupnike koji će glasovati za njegov prijedlog novog ministra socijalne skrbi, računajući kako je koalicija izgubila većinu. Njihovo energično ponavljanje mantre kako je u Hrvatskoj na djelu sveopća fašizacija, „a za to je kriv Plenković“, pokazuje se kao jeftina politička retorika, a često puta i kao politički folklor. Uočio sam kako i među njima ima zastupnika koji su djelovali smireno i izbalansirano, svjesni moguće zamke.
Treće, na gubitku (moralnom, ne i materijalnom) su u medijskom prostoru dominantni ljevičarski novinari i tzv., politički analitičari, koji su unisono i ushićeno Dabru već osudili na galge i političku smrt, naviještajući skori pad Andreja Plenkovića.

Četvrto, gubitnice su i desne političke stranke koje su šutjele, kalkulirale, čak u nekim javnim istupima svojih pristaša obrušavale se na Vladu i naviještale njezin pad jer vodi politiku stišavanja i ponižavanja hrvatstva, umjesto da jasno iskažu svoj politički credo. Te su stranke dozvolile da ih u ovoj „gunguli“ HDZ, kako pišu neka glasila, jednostavno „pojede“.

Peto, na gubitku su i brojni hrvatski građani koji su ostali zbunjeni i zatečeni. Kako to da jedna pjesma može izazvati toliko sporenja i toliko prijetnji? Bojim se, ako im se problem ne razjasni, kako će na idućim izborima mnogi apstinirati, a po Dontovoj metodi, svaki „apstinirajući“ glas priključuje se stranci koja dobije najviše glasova biračkog tijela.

Na potezu je premijer Plenković. Iz Indije je poručio kako ne prihvaća ultimatume.

Politika je umijeće mogućeg.

Đuro Vidmarović