Osvrt na biografski roman „Sve Mirkove procesije“

Ususret 60. rođendana Darka Pere Pernjaka

Darko Pero Pernjak (Koprivnica, 1967.) pripada krugu uspješnih autora koji pripadaju danas već prepoznatljivom hrvatskom Podravskom književnom krugu. Do ovoga romana je objavio sedam proznih djela: romane: Procesija (1996.); Kamengrad (1997.); Pozitivna nula (2009.), novele i priče: Vatrogasna zabava (1999.); Somina (2006.); Slamka spasa (2007.) i Ščukešina (2011.).

Predstavljamo djelo Pere Pernjaka posvećeno čuvenom hrvatskom slikaru – naivcu Mirku Viriusu. Riječ je o složenoj literarnoj formi koja ima elemente biografskog romana, povijesnih reminiscencija, likovnih osvrta i psiholoških impostacija, sve povezano lijepim i funkcionalnim literarnim diskursom. Tako ambiciozno zamišljeno djelo ostvareno je na 174 kartice slojevitog i emocionalno nabijenog teksta.

Pero Pernjak: „Sve Mirkove procesije“, Nakladnik UG STIH, Kalinovac, Kalinovac, prosinac 2012. (?)

Virusov udio u hrvatskoj povijesti između dva svjetska rata, poglavito povijesti Hrvatske seljačke stranke kojoj su pjesnik Mihovil Pavlek Miškina i Mirko Viruis, kao slikar socijalnog umjetničkog pokreta vezanog uz Hegedušića i Hlebinsku školu naive, važne osobe, na tragičan su način paradigma hrvatskog seljačkog puka toga vremena. Miškina je bio ne samo poznat kao književnik, odnosno kako su tada pisali seljak-književnik, već i kao politički dužnosnik HSS-a. Obojica su rođeni za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, preživjeli tegobe Prvoga svjetskog rata, raspad ove velike multietničke državne zajednice, uspostavu nove jugoslavenske države pod žezlom srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević i njezinih okrutnih žandara, dočekali Drugi svjetski rat i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bez narodnog referenduma i s jednostranačkim represivnim režimom, u kojoj ih taj hrvatski režim ubija. Ubija ih bez stvarne krivnje. To boli jer to je tamna strana naše povijesti. Njihovo usmrćivanje imalo je negativnog odjeka, ne samo u Podravini, već u cijelome narodu. Partizanski pokret nije mogao poželjeti veći „poklon“. Stoga je Pernjakova zamisao prikazati Viriusa kao paradigmu hrvatskog seljačkog puka u turbulentnom vremenu, kao baze cijele etnije, opravdana i u toj je zamisli uspio.

Pernjak znalački opisuje unutarnja psihička stanja Mirka Virusa, koja se odražavaju na njegovim slikama, ali i u njegovom političkom djelovanju. Sjajno je opisao seoski bunt u Đelekovcu protiv žandara koji su upali u selo i uz primjenu brahijalne sile, počeli plijeniti sve do čega su došli, tobože zbog poreznog duga mještana. Hrvatski seljački puk ovom je represijom bio zgrožen, razočaran, očajan i spreman podržati rušenje ovakvog režima. Seljaci u Općini Križ i okolici, sve do Kutine, to su pokušali otvorenom pobunom, poznatom u našoj historiografiji kao „Kriška Republika“. Na žalost, još nije literarno, ali ni historiografski obrađen vođa tog ustanka, Stjepan Uroić, jedan od lidera HSS-a, ali i žrtava partizanske revolucionarne pravde.

Vrlo je potresan Pernjakov opis Viriusove smrti u njemačkom sabirnom logoru, u Zemunu 1943. godine.

„… Odvukli su ga na ledinu iza zgrade zatvora. Mirko je odmah uočio odbljesak obližnje rijeke što ih je u širokom meandru zaobilazila. I veliku rupu netom iskopane zemlje. Ledeno je odmjerio Mirko svoje uzničare, jedan mu je odmah bio sumnjiv. Bio je obučen u ustašku uniformu. Što bi ustaša radio u njemačkom logoru? Imao je specijalnu naredbu.

(…)

'Eh, moj Mirko, naređenje je naređenje', progovorio je ustaša hrvatski i rutinskim pokretom izvadio pištolj…“.

Kako se njegovo književno djelo ne bi svrstalo u neki politički okvir, a kod nas je to uobičajeno, Pernjak kroz literarnu formu Viriusovog predsmrtnog sna progovara o našoj sadašnjosti. Riječ je o potresnom opisu, možda najsnažnijem opisu zločinidbe četničkih koljača u Vukovaru:

„… Rat je završio Mirko, tvoja obitelj na okupu je dočekala kraj rata“, glas mu odgovarao na pitanje koje je Mirko želio postaviti.

(…)

'Odvest ću te još malo dalje u budućnost', hladni metalni prizvuk najavi mu da će mu pokazati nešto ružno. (…)
Nožem razderane haljine. Silovana trudnica. Rukama je gladila trbuh očekujući trzaj iznutra, pitala se je li moguće da dijete preživi nakon dvostrukog brutalnog silovanja. Misleći tek o životu milog djetešca pokušala se skupiti, sjesti, pomaknuti ustranu, skriti se u neku duboku rupu. Barbari u crnim šubarama tapšali su jedan drugog zadovoljni priuštenim užicima. Kad je prvi do nje vidio da se pridiže opkoračio ju je još otvorenog šlica i snažno pljusnuo. Prsnula je krv iz rasječene usnice, ponovno je završila u prašini. Drugi je popravio šubaru na glavi, šubaru sa znakom mrtvačke glave.

'Di ćeš bre majku ti ustašku!', zaurlao je prvi na jadnu majku nakon što ju je udario pomalo iznerviran bolom u šaci od silovitosti udarca.

'Ubijte me', prostenjala je molbu gušeći se u suzama i krvi.

Više nije osjećala dijete u trbuhu.

'Šta bre, nosiš ustaško kopile i još misliš da će samo tako da te ubijemo', smijao se drugi koji se upravo dosjetio kako će nastaviti s krvavim pirom vadeći nož iz korica.

'Je li bre, šta da joj uradimo?'

'Kopile će da joj izvadimo. Jedan ustaša manje.'

'Imaš pravo. Hoćeš li pre da je zakolješ'

'Šta ti je bre, neka gleda!?

Bljesnuo je nož, sječivo se spustilo na plodonosno ispupčenje, šiknula je krv, otvorila se utroba. Barbarin očito naviknut na prizore krvi, vičan mesarenju ljudskim mesom, nije nimalo ustuknuo. Isjekao je plod zamotan u majčinu posteljicu, nerođeno djetešce, život! Zavitlao ga prema bunaru i pogodio u rupu.

'He, he …', zlurado se smijuljio prvi barbarin brekavac, ?Evo ti bre čime ćeš da zapušiš rupu'.

Mačića je uhvatio za šiju i visoko ga podigao u zrak. Nejako stvorenjce zaigralo je nožicama po zraku tražeći čvrsto uporište.

Deranje kandža utrobom bilo je zadnje što je jadna žena osjetila. I urlik zvijeri: 'Ne ćeš više da rađaš Hrvate!' dok joj duh odletio za djetetom u nebo, u vječni mir.“

Pernjakovo djelo „Sve Mirkove procesije“ s jedne je strane vrijedan prilog Viriusovom životopisu i povijesti HSS-a u Podravini, ali s druge strane, to je roman o hrvatstvu koje razdire povijest, o srušenim nadama u ostvarenje sna o pravednoj i poštenoj hrvatskoj državi.

Treća dimenzija romana je bogatstvo jezika kojim autor piše svoje djelo, a četvrta njegovo umješno korištenje psihoanalize kao gradiva za tkivo djela.

Pernjak se još jednom potvrdio kao snažno prozno pero suvremene hrvatske književnosti. U svome naraštaju sigurno je jedan od vodećih hrvatskih književnika. Kao dosta stariji kolega (Pernjak mi može biti sin), imam pregled naše književnosti posljednjih pola stoljeća, stoga ovakvu ocjenu donosim s punom odgovornošću.

Ostaje za razmišljanje zbog čega je roman „Sve Mirkove procesije“ ostao izvan osvjetljenja „kamera“ hrvatskih TV stanica, zbog čega su ga mimoišli književni prikazi vodećih, ili tzv. vodećih, književnih i književno-teoretskih pera naše suvremene književnosti.

Roman „Viriusove procesije“ prate dva pogovora: „Tko su Mirko i Miškina i što predstavlja procesija u romanu Sve Mirkove procesije“?, Mladena Levaka i „Romansirana rekonstrukcija Viriusovog životnog puta!“, Kristine Poljičak. Ma koliko oba teksta bila dobra, a dobra su, mišljenja sam da proznim djelima predgovori i pogovori nisu neophodni.

Đuro Vidmarović