Osvrt na vrijednu knjigu eseja "Zemaljski i nebeski grad u svemiru ljubavi"

Slavonsko-baranjski ogranak Društva hrvatskih književnika ponovo nas je obradovao vrijednom knjigom. Riječ je knjizi Zemaljski i nebeski grad u svemiru ljubavi, Ružice Martinović-Vlahović, ugledne književnice iz Slavonskog Broda. Po struci liječnica-specijalist, autorica se pridružila ne tako velikom broju liječnika koji su u javnosti poznati i kao književnici.  Dr. Martinović-Vlahović pobudila je s nekoliko dobrih knjiga pažnju čitalačke javnosti, ali i književne kritike.

Knjiga eseja Zemaljski i nebeski grad u svemiru ljubavi objavljena je, moglo bi se kazati, u pravo vrijeme, u vrijeme velikih promjena u kršćanskoj uljudbi, ali i teoloških podrhtavanja zapadne hemisfere, ali na žalost, i u vrijeme podrhtavanja nekih kanonskih vrijednosti u Rimokatoličkoj crkvi kojoj autorica pripada. Stoga ne začuđuje autoričina zaokupljenost ovom tematikom, a rezultat te radne, stvaralačke i kršćanske zaokupljenosti, bolje reći predanosti, je drugo izdanje pod naslovom „Ususret Zemaljskom i nebeskom gradu“. Kažu kako se u svemiru ništa ne zbiva slučajno. Možda je to razlog što je između prvog i drugog izdanja knjige Ružice Martinović-Vlahović objavljena poticajna knjiga svećenika- književnika don Antona Šuljića, pod naslovom Kroz odškrinuta vrata postmoderne. Trak metafizičkih krijesnica u umjetnosti (KS, Zagreb, 2024.) U njoj se nalaze razmišljanja koja na književnoj, vjerskoj i ljudskoj razini povezuju dva autora. Don Šuljić javno progovara upravo o doktrinarnom podrhtavanju u Crkvi u Hrvata.

Ružica Martinović-Vlahović: ZEMALJSKI I NEBESKI GRAD U SVEMIRU LJUBAVI, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjski, Osijek, 2026.

Ružica Martinović-Vlahović u uvodu drugome izdanju ističe: „Knjiga 'Ususret Zemaljskom i nebeskom gradu' sadrži dvije veće cjeline. Jednu čini neznatno izmijenjeno ponovljeno izdanje zbirke eseja Zemaljski i nebeski grad (Osijek, 2020.), a u drugoj se nalaze noviji eseji, nastali u međuvremenu i postupno tijekom ovih posljednjih pet godina. U njima je, makar okvirno, očuvan tematski kontinuitet ranijih eseja jer obrađuju uz profane također i sakralne teme, a veći dio dodanih eseja napisan je povodom književnih natječaja duhovnoga stvaralaštva, poput onih ranijih u prvome izdanju.“

Dr. Martinović-Vlahović na početku svoje knjige ističe dvije teme koje su zaokupile njezinu pažnju: duhovna i materijalna stvarnost svijeta u kojem živi. Moramo priznati kako ovaj ontološki krug supostoji od početaka čovjekovog filozofskog i teološkog razmišljanja.

„Duhovna i materijalna stvarnost, piše naša autorica, supostoje zajedno u realnom svijetu i iako je ova prva nevidljiva, nije zato manje bitna. Stoga i na ovaj način pokušavam sačuvati i naglasiti njihovu povezanost i upravo taj spoj zemaljskog i nebeskog želi ukazati na nedjeljivost i cjelovitost obaju naših svjetova. Eseji se bave egzistencijalnim i esencijalnim temama čovjeka i njegova postojanja. Zemlja je okrenuta licem prema nebu, a čovjek, budući je na njoj, zagledan je u istome smjeru“.

Neizbježno se stječe dojam kako je ovo djelo odraz realne gorke stvarnosti, ili suicidalnih društvenih i političkih procesa koji sve više preplavljuju zapadnu hemisferu kao otrovni oblak, a to je upravo gubitak povezanosti zemaljskog i nebeskog. Tendencije idu za definitivnim gubitkom povezanosti, odnosno za totalnim odstranjivanjem nebeskoga iz političkog, kulturnog i duhovnog bića čovjeka našeg europskog i američkog podneblja. Usklik „Bog je mrtav“, i povratak na aksiom helenskog filozofa Parmenida: „Čovjek je mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu“, više nisu samo filozofska domišljanja, već i društveno-politički realitet. Još je veliki Mihail Bulgakov u romanu „Majstor i Margarita“ opisao apsurdnost ovog procesa, ako dublje analiziramo djelo, i sotonistički poticaj za takve procese.

Dr. Martinović-Vlahović u svojoj knjizi razmišlja o dvije velike tematske cjeline:

Prva cjelina: SVEMIR LJUBAVI (DODANI ESEJI): eseji: Svemir ljubavi; Kad je povlačio krug na licu bezdana; Govor ruku; Posude nade; Pisci utamničenici; Srce je ključ savjesti; Judita; Marija – oproštenje cijeloga svijeta; Nada praznoga groba; Mann – čarobna gora???

Druga cjelina: ZEMALJSKI I NEBESKI GRAD: eseji: Sjaj mrtvih zvijezda; Riječ i riječ; Sjene postojanja ili o umjetnosti; Starenje koje to možda nije; Mjenjačnica sl(n)ova; Sjaj mrtvih zvijezda (Što je književnost danas?); Beatitudo et felicitas; Bog sadašnjeg trenutka (Bog sadašnjeg trenutka; O siromaštvu u svijetu stvari; Naš zemaljski grad; Lice i naličje svetosti; Ljubav s iskustvom patnje (Ljudsko srce – korak do vječnosti); Svjetlosti puna; Obitelj i (naše) postmoderno doba????

U prvoj tematskoj cjelini: „Svemir ljubavi“, autorica „na svjetlo dana“ iznosi svoje osnovno literarno, ali i kristološko polazište: „Postoji poetika svemira, ali i svemir poetike. Kao i svemir tolikih drugih životnih stvarnosti što ih promatramo oko sebe te nam izgledaju složenima, savršenima i tajanstvenima, a prožete su ljepotom i sjajem. A najveća od njih, poetika svih poetika, pjesma nad pjesmama sveukupna postojanja jest svemir Božje ljubavi, jedini uistinu beskrajan i neprolazan, koji rađa i obuhvaća sve druge svemire što se vrte u nama i oko nas.“

(…)

„Zvijezde jače sjaje što su na tamnijoj pozadini. Umočene su u tamnu tvar koja ih drži na okupu u određenom poretku i čini strukturu i oblik galaksija. Iako je ova tamna materija sama nevidljiva i nemjerljiva zračenjem, gravitacijski je aktivna i zvijezde bez nje ne bi mogle postojati: ne bi znale kuda putovati, u njoj je mapiran njihov smjer. Jer zvijezde se neprestance kreću, putuju svojom životnom putanjom i putuju u smjeru vremena, zajedno i s vremenom. A tamna energija slika je Božje stvaralačke sveprisutnosti u kojoj sve postoji, koja drži sve na okupu i svemu daje oblik i smisao. Iako sama nemjerljiva i nevidljiva, ali sve privlači k sebi, bez nje ničega ne bi bilo: ona je bila prva i posljednja će ostati. Premda se čini beskonačnim i poneki još dvoje o tome, svemir ipak nije vječan – vječnost pripada samo Bogu.“ [1]

(…)

„Bog na svojemu dlanu drži univerzum, njegovi anđeli pale i gase nebeska ognjišta u njemu, čiste i metu nebeske čistine i prolaze, učvršćuju i popunjavaju stanjena mjesta tamne materije, krpaju svemirske prostorno-vremenske mreže, gomilaju plinovite maglice, grade bijele gore i planine, čuvaju smjerove zvijezdama i planetima te prometujući paze kako se suviše ne bi sudarali. A i same crne rupe u središtima galaksija održavaju prohodnima poput dimnjačara, kako bi mogli djelovati u njihovu dubinu i rajskom svijetlošću sprječavati crnoću zla što neprestano kulja iznutra i prijeti ojačati te povući sve u sebe. Samo anđeli Božji smiju se približiti horizontima događajnih obzora crnih bezdana, stajati na njihovim rubovima i silom Božjom odolijevati silini usisavajuće moći ovih strašnih aždaja. Te moćne crne kraljice ništavila što odlučuju o postojanju i nepostojanju, o životu i smrti materije, možda će jednom presuditi i o sudbini čitava svemira“.

U eseju: KAD JE POVLAČIO KRUG NA LICU BEZDANA“ naša književnica mudro i nadahnuto govori o našoj ljudskoj sudbini, sada i pro futuro:

„I svaki čovjek treba proći istom stazom od ljudskoga do božanskoga u sebi, a putokaz uvijek vodi od tijela prema božanskom. Svi usponi na toj stazi kreću u suprotnom smjeru od zemaljskog, preko poništenja i umiranja zemljanog čovjeka, sve dok ga se ne prekorači, položena na pragu smrti. Tjelesnost je naš usud i darovanost, nosi nas kroz život, odnosno mi nosimo nju. Zrcali naše ja, ali rijetko istinito i vjerno te ona prvotna, iskonska i nepromjenjiva vera icona u nama čami zastrta tijelom na kojemu brojčanik vremena neumitno otkucava dobne ure. Mladost i odraslost doba su sraslosti bića sa svojim tijelom. Tijelo ga posve prožima i ispunja gotovo bez ostatka, bez viška ili manjka – ne žulja i ne smeta – tijelo je naše i mi smo njegovi. Prijatelji nerazdvojni, suputnici komotni, zajedničari života zadovoljni. Stoga tijelo mora ostarjeti kako bi nas upozorilo da ne će takvim vječno ostati te bi trebalo razmisliti kamo dalje. Štoviše, vrlo se brzo mijenja, biva sve lošije društvo, mlohavije prianja uz naše dane i postaje minorno, a katkada mučno i neugodno. Razlabavljuju se veze, stanjuju se niti što nas drže skupa i svaki čas poneka od njih napukne ili bi mogla posve pući – prsnuti poput kakve krvne žilice na mozgu ili na srcu.“

Čitam tako od eseja do eseja i ponovo uživam u ljepoti stila i mudrim mislima. Mislima koje proizlaze iz naše kršćanski oblikovane duše, naše egzistencije kao emanacije Božje danosti, kao naše povezanosti s Univerzumom.
U eseju „POSUDE NADE“ čitamo:

„Bog je stvorio čovjeka slobodnim, ali i nestrpljivim. A to je više nego dovoljno za nesavršenost i promašaje. Stoga nužno i za patnju. Čovjek je već bio beznadan patnik i grješnik kad se Božje milosrđe zauzelo za njega i otkupilo ga. No, iako svemoguće, nije mu uzelo i patnju jer bez patnje čovjek ne bi znao ljubiti. Tako bi izgubio samu svoju bitnost, svoj najdragocjeniji biser nutrine, samoga sebe. Jer ljubav i patnja nerazdvojne su i samo vrsni umjetnici ljubavi mogu je učiniti slatkom. Preostalo je jedino da i sam Bog postane čovjekom-patnikom i tako posveti i preobrazi ljudsku patničku kob, podavši joj božansku dimenziju. Čovjek je ostao i dalje patnik, ali sada s nadom koja spašava. Upornost i postojanost divne su posude nade u kojima kršćanin pronosi vjeru i ljubav kroz život. One im daju čvrstoću i budno ih čuvaju od prosipanja. A Bog ne može a da ne napuni posudu pruženu u ruci siromaha ljubavi.“

I tako bih mogao čitati i predstavljati izvatke iz svih eseja. Nije potrebno. Preporučam čitateljima da to učine sami.
Na kraju o naslovu ove knjige. ZEMALJSKI I NEBESKI GRAD U SVEMIRU LJUBAVI. Teološki i literarno opravdan. Sublimira sadržaj djela.

Misterij našeg postojanja, misterij Svemira, sve što povezuje beskonačan broj svjetova, galaksija i zvijezda, sve što nazivamo univerzumom, svodi se na jednu ponekad teško dokučivu božansku riječ: Ljubav. Ljubav shvaćenu onako kako ju shvaćao i o tome podučavao Isus Krist. Naš mudri narod je skladao pjesmu sjajnog naslova „Da nije ljubavi, ne bi svijeta bilo“. Doista je tako.

Đuro Vidmarović

[1] U našoj galaksiji ima oko 500 milijardi zvijezda, a dio njih kreće se u suprotnom pravcu od ostalih. To su one, njih oko petina, koje su nekoć davno u Mliječnu stazu pristigle iz druge galaksije te ih je apsorbirala u sebe i tako povećala svoje zvjezdano blago.