Ne želim biti ravnodušan (VI.)

Ruska agresija na Ukrajinu nije jenjavala, ali Ukrajina se konsolidirala i zaustavila okupaciju cijele zemlje.

Dne 13. veljače 2025. godine objavio sam pomalo upozoravajući i prijekoran članak: „Poštuje li Trump Povelju OUN-a?“ u kojem sam podsjetio na međunarodno prihvaćenu definiciju genocida.

Raphael Lemkin

Poljski Židov Raphael Lemkin (24. lipnja 1900. - 28. kolovoza 1959.) poznat je po stvaranju pojma genocid i kampanji za uspostavu Konvencije o genocidu. Lemkin je skovao pojam genocid 1943. ili 1944. od dvije riječi: genos, 'obitelj, klan, pleme, rasa, rod, rod, etnički kolektivitet) i -cide (lat.: cidium, 'ubijanje'). Izraz je uključen u istraživački rad iz 1944. godine, pod naslovom: "Vladavina Osovine u okupiranoj Europi", u kojem je Lemkin dokumentirao masovna ubojstva etničkih skupina koje je nacistička Njemačka smatrala „untermenschen" (podljudima, ljudskim štetočinama, bićima između homo sapiensa i životinja). Koncept " genocida " definirao je Lemkin kao reakciju na različite kampanje istrebljenja koje je pokrenula nacistička Njemačka kako bi izbrisala čitave rasne skupine, uključujući europske Židove u Holokaustu. Nakon Drugog svjetskog rata Lemkin je radio u odvjetničkom timu Roberta H. Jacksona, glavnog američkog tužitelja na Nürnberškom sudu. Koncept " genocida" nije postojao ni u jednom međunarodnom zakonu u to vrijeme, i to je postao jedan od razloga za Lemkinovo mišljenje da suđenje nije poslužilo potpunoj pravdi u procesuiranju nacističkih zločina usmjerenih protiv etničkih i vjerskih skupina. Lemkin je ostatak svog života posvetio izglasavanju međunarodne konvencije, koja je po njegovom mišljenju bila ključna za sprječavanje uspona "budućih Hitlera". Lemkin je napisao nacrt rezolucije za ugovor o Konvenciji o genocidu brojnim zemljama, u pokušaju da ih uvjeri da sponzoriraju rezoluciju. Uz potporu Sjedinjenih Država, rezolucija je stavljena pred Opću skupštinu na razmatranje. Među njegovim pristašama u UN-u bili su i izaslanici Libanona, a Lemkin je navodno smatrao saveznikom osobito Karima Azkoula. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida službeno je predstavljena i nakon što ju je 20 država ratificiralo, usvojena 9. prosinca 1948. godine s mnogim njezinim klauzulama temeljenim na Lemkinovim prijedlogu.

Lemkin je također primijenio termin 'genocid' u svom članku iz 1953. godine: "Sovjetski genocid u Ukrajini", koji je predstavio kao govor u New Yorku. Iako sam govor ne koristi riječ "Holodomor", Lemkin tvrdi da je namjerni program izgladnjivanja bio "treći krak" sovjetske rusifikacije Ukrajine, i ne slaže se da je masovno umiranje Ukrajinaca od gladi, bilo jednostavno stvar katastrofalne ekonomske politike zbog uglavnom ukrajinskog etničkog profila malih farmi u Ukrajini u to vrijeme.

Kako bih upozorio na Putinovo etničko čišćenje Ukrajine u osvojenim i okupiranim krajevima, navodim prve članke KONVENCIJE O SPREČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA:

Članak I: Strane ugovornice potvrđuju da je genocid, bilo da je izvršen u vrijeme mira ili rata, zločin međunarodnog prava i obvezuju se da će ga spriječiti i kazniti.

Članak II: U ovoj konvenciji pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od niže navedenih činidbi, počinjenih u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa:

(a) ubojstvo članova grupe;

(b) teška povrjeda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;

(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji treba dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja;

(d) mjere usmjerene k sprečavanju rađanja u okviru grupe;

(e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.

Članak III: Bit će kažnjena sljedeća djela:

(a) genocid;

(b) sporazum o izvršenju genocid;

(c) neposredno i javno poticanje na izvršenje genocida;

(d) pokušaj genocida;

(e) sudioništvo u genocidu.

Članak IV: Lica koja su izvršila genocid ili bilo koje drugo djelo pobrojano u članku III bit će kažnjena, bilo da su državni rukovodioci, službenici ili pojedinci.

Članak V: Strane ugovornice se obvezuju da će poduzeti potrebne zakonske mjere, shodno svojim ustavima, kako bi osigurale primjenu odredaba ove konvencije i naročito da će predvidjeti efikasne krivične kazne za lica kriva za genocid ili bilo koje drugo djelo pobrojano u članku III.

Članak VI: Lica optužena za genocid ili bilo koje drugo djelo pobrojano u članku III bit će izvedena pred nadležne sudove one države na čijoj je teritoriji djelo izvršeno ili pred međunarodni krivični sud koji će biti nadležan za one strane ugovornice koje po tome budu priznale njegovu sudsku nadležnost.

Članak VII: Genocid i druga djela pobrojana u članku III ne će biti smatrani kao politički zločin u odnosu na pitanja ekstradicije. Strane ugovornice se obvezuju da u takvim slučajevima odobre ekstradiciju shodno svome zakonodavstvu i ugovorima koji su na snazi.

Uočavajući kako SAD, ali i neki snažni europski državnici ne pomažu Ukrajini koliko bi mogli, ne provode ekonomske sankcije prema dogovoru, trguju s Rusijom, etc, a mir vide u nekom kompromisu koji bi nagradio agresora, kako bi ga zaustavio, napisao sam 18. kolovoza 2025. upozoravajući članak: „Prijeti li Europi varijanta novog Mȕnchenskog sporazuma iz 1938. godine?“ Rezolutno sam napisao u podnaslovu „U ovom trenutku SAD jedini može zaustaviti Putinovo porobljavanje Europe“. Nakon Trump-Putinovog prijedloga, nisam više u to siguran. Navodim ulomke:

Predsjednici SAD-a i Ruske Federacije sastali su 15. kolovoza 2025. u vojnoj bazi Elmendorf-Richardson na Aljasci. Američki je čelnik bio oprezan prije susreta, ali se između njegovih riječi otkrivalo nada u uspjeh koji bi mu donio Nobelovu nagradu za mir. Bilo je zanimljivo pratiti izvještaje jedne i druge strane. Pomniji čitatelj mogao je uočiti Putinovu lukavost i najavu kako ne kani ispuniti Trumpova očekivanja. A Amerikanac se trudio na razini protokola, kako se kaže, „do maksimuma“. Naredio je prostrti crveni tepih do sletne staze ruskog samodržca kako bi na taj način naglasio svoje prijateljsko raspoloženje, ali i izuzetno uvažavanje gosta. I ta je igra pokazatelj „stanja stvari“. Nije bila riječ o iskrenosti, već o lukavstvu političkog uma. Obojica su imali svoje računice i svoje razloge. No, za nas kao promatrače koji se nešto razumijemo u protokol, jezik diplomacije i politike, bilo je jasno kako je Trump pogriješio već u startu i počeo „povijesni“ susret kao onaj kome je više stalo do rezultata nego gostu. Bez uvrjede, pokazalo se kako Trump nije kao političar dorastao Putinu. Štoviše, Putinova mašinerija u Rusiji odmah je to proglasila pobjedom, što je točno s protokolarnog motrišta.

A Trump je plesao čudan diplomatski i protokolarni tango. To možemo dobro shvatiti ako pogledamo snimku njegovog susreta s ukrajinskim predsjednikom u Bijeloj kući i ovaj sadašnji s ruskim velmožom. Prije susreta prijetio je Rusiji gospodarskom blokadom, carinama, verbalno izražavao negodovanje, čak i otpor nekim Putinom govorima, da bi odjednom svega toga nestalo i američki se orao pretvorio u goluba pismonošu.

Tada u članku nisam previdio kako Putin želi više od onoga što je Hitleru dano 1938. godine. Naravno, nitko oprezan nije niti očekivao kako će Putin prihvatiti bilo kakav mirovini sporazum koji ne bi uključio njegova teritorijalna osvajanja u Ukrajini i aboliciju za genocid i ratne zločine, te plaćanje ratne štete. Po meni hazjajin iz Kremlja očekuje sporazum s američkim kolegom koji bi bio varijanta onoga iz Münchena 1938. godine. Izgleda kako mu američki kolega ide u susret. U Münchenu glavni su akteri drame bili njemački kancler, Adolf Hitler, u ime države agresora, prvi ministar Ujedinjenog Kraljevstva, Neville Chamberlain i francuski premijer Ėdouard Daladier, kao europski mirotvorci, te čehoslovački predsjednik Emil Josef Hácha, kao njihova žrtva.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.